Kucajući na vrata Evropske Unije, vlada premijerke Kosor navrat-nanos priprema izmjene Zakona o pravu na pristup informacijama, za koji se u njegovu dosadašnjem obliku, nakon sedam godina primjene, može u najkraćim crtama reći da - nije valjao. Kao i mnogo toga drugog što naše vlasti obavljaju pred EU-vratima, i ovaj posao  svodi se na puku kozmetiku. Vlada je oformila radnu grupu za izmjene i dopune Zakona, u koju je čak posjela i nekoliko ljudi iz nevladinih udruga koje se bave pravom na informaciju. Munjevitim tempom održavaju se sastanci te grupe, a Zakon bi trebao biti promijenjen, ni više ni manje, nego do kraja lipnja. Tako je, naime, zacrtano Akcijskim planom uz Strategiju suzbijanja korupcije (akcijski.doc) što ga je društvance koje zasjeda u Banskim dvorima donijelo u ožujku, a hitnja je neophodna kako bi se uhvatio vlak koji bi Hrvatsku doskora trebao privesti Evropskoj Uniji.

Osim zacrtane hitnje koja u startu obesmišljava svaki pokušaj ozbiljne stručne rasprave o tome što bi trebalo napraviti sa Zakonom o ostvarivanju prava na pristup informacijama, jednom od glavnih alatki za sprečavanje korupcije, da bi on postao djelotvoran, Vladine fige u džepu odaje i to što Akcijski plan (točka 11.) ne predviđa nikakve dodatne novce za provođenje izmijenjenog Zakona. A "nikakvi novci" doista su skromna investicija, usporedimo li je sa procjenama da korupcija godišnje pojede i do 12,5 milijardi kuna javnih sredstava, kako je to, na primjer, početkom ove godine u saborskoj raspravi utvrdio SDP-ovac Nenad Stazić.

Naime, kritičari sadašnjeg Zakona još od njegova donošenja kao glavni nedostatak ističu nepostojanje nezavisnog povjerenika za informacije koji bi u "rubnim" Pojedina tijela javne vlasti nigdje ne objavljuju svoje pravilnike, već proglašavaju da oni stupaju na snagom "danom donošenja". Time direktno krše dobre demokratske običaje  i Ustav, koji nalaže da propisi prije stupanja na snagu moraju biti objavljeni slučajevima u kojima se može govoriti o elementima privatnosti ili službene tajne testirao interes javnosti, ali bi također i sankcionirao tijela javne vlasti koja ignoriraju zahtjeve građana, organizacija civilnog društva i novinara. Ne predvidjevši nikakva dodatna sredstva za provođenje izmijenjenog Zakona, primjerice ona koja bi koristio ured povjerenika za informacije, Vlada je dala do znanja da niti ubuduće neće tolerirati nikakvo nezavisno tijelo koje bi zabadalo nos u "njezine" poslove i poslove njezinih klijenata na svim razinama.

Sadašnji Zakon o pravu na pristup informacijama napisan je više kao popis dobrih želja nego kao obvezujući akt. Na površno čitanje, on izgleda "jako evropski". Sve informacije koje posjeduju tijela javne vlasti, kaže, moraju biti dostupne zainteresiranim građanima. Informacije koje ta tijela daju moraju biti potpune, točne i svima pristupačne pod jednakim uvjetima. Obavezno, barem jednom mjesečno, TJV-ovi moraju objavljivati informacije iz svojega područja. Moraju davati građanima na uvid podatke koje zatraže, dostavljati fotokopije... i to sve u roku od 15 dana od zahtjeva za informacijom, iznimno u roku od 30 dana. Ako ipak produže rok za zadovoljavanje radoznalosti građana na 30 dana, već nakon osam dana moraju ga obavijestiti o produljenju. Odbiju li iz nekog razloga zahtjev za informacijom, to mogu napraviti samo u slučajevima točno pobrojanim, a građaninu koji je podnio zahtjev moraju podnijeti rješenje o odbijanju, s uputom o mogućnosti žalbe. Građani pak mogu tražiti informacije usmeno ili pismeno, dakle telefonski, e-mailom ili preporučenim pismom, pri čemu tijelo javne vlasti kojem se obraćaju svaki zahtjev mora posebno registrirati. Pored svega, sva tijela javne vlasti obavezna su svake godine obavijestiti Ministarstvo uprave o tome kako je poštovalo pravo građana na informiranje, o čemu ono obavještava Vladu, a o svemu u konačnici raspravlja Sabor. Prava idila, zar ne?

U praksi, preko 50 posto zahtjeva za informacijom ne dobije odgovor u zakonski predviđenom roku. Udruga za nezavisnu medijsku kulturu i Hrvatsko novinarsko društvo u prošloj su godini, u sklopu projekta Pravo novinara na pristup informacijama, uputili oko 200 novinarskih pitanja različitim tijelima javne vlasti; niti u jednom slučaju nismo dobili zakonski predviđenu obavijest o produljenju roka za davanje informacije. Na pojedine odgovore čekali smo više od tri mjeseca, a među dvadesetak odbijenih zahtjeva, u jednom jedinom slučaju dobili smo rješenje o odbijanju, kako to Zakon predviđa. U nekoliko slučajeva uskraćivanja informacije podigli smo tužbu Upravnom sudu i "pali" iz formalnih razloga, a tri tužbe Upravnom sudu još uvijek nisu riješene, mada će ljeti isteći godina dana otkad smo zatražili informacije, a Sud bi takve slučajeve, kaže Zakon, trebao rješavati po hitnom postupku. Tu je i jedan postupak za provjeru ustavnosti koji smo pokrenuli pri Ustavnom sudu, a skoroj presudi toga uvaženoga tijela niti se ne nadamo. Državne institucije se prema zahtjevateljima informacija odnose u lepezi od pukog ignoriranja tipa "ma nemojte nas gnjaviti s tim Sadašnji Zakon o pravu na pristup informacijama napisan je više kao popis dobrih želja nego kao obvezujući akt. Na površno čitanje, on izgleda "jako evropski". U praksi, preko 50 posto zahtjeva za informacijom ne dobije odgovor u zakonski predviđenom roku  glupostima", do hermetičkog bunkeriranja kompromitirajućih podataka čije provaljivanje s vremena na vrijeme izaziva široku reakciju represivnog aparata, iz prostog razloga što ugrožava, recimo, aktualnu premijerku, a bivšu ministricu branitelja.

U tim i takvim slučajevima, u kojima podaci kompromitiraju vlast, nadležni ih ne daju čak niti kad postoji pravomoćna sudska odluka o tome da moraju biti pružene. Osim toga, pojedina tijela javne vlasti nigdje ne objavljuju svoje pravilnike, već proglašavaju da oni stupaju na snagom "danom donošenja". Time direktno krše dobre demokratske običaje  i Ustav, koji nalaže da propisi prije stupanja na snagu moraju biti objavljeni; a kad ih građani koji u svojim životnim situacijama imaju peh da se moraju petljati s nekim od takvih TJV-ova na to upozore, to se na službenim mjestima dočekuje s prigušenim ili otvorenim smijehom...

Sveopće ismijavanje građanskog prava na informaciju moguće je dijelom i zato što zakon koji ga regulira ne predviđa gotovo nikakve sankcije za kršenje njegovih, gore pobrojanih, odredbi. Kad bi odgovornim osobama u svijesti lebdjela spoznaja za svaki prekršaj mogle biti kažnjene s po desetak tisuća kuna, bolje bi razmislile o svom ignorantskom odnosu prema građanskim pravima. Sankcioniranje prekršaja jedna od inovacija koje bi Vlada trebala unijeti u Zakon, kad bi joj bilo stalo da njegove skore promjene budu nešto više od još jedne lakirovke za potrebe EU-svezivanja; kako doznajemo, niti od toga neće biti ništa.

Antologijski primjeri ismijavanja javnosti također su i godišnji izvještaji o provođenju Zakona o pristupu informacijama koja tijela javne vlasti, na osnovi samoga Zakona, "moraju" dostavljati Ministarstvu uprave. Na temelju izvještaja za 2009. godinu, poslovično pedantni GONG ustanovio je da je od preko 4000 TJV-ova njih svega 688 poštovalo zakonsku odredbu i Ministarstvu dostavilo podatke o provedbi Zakona. (gong_zppi_analiza_2009_.pdf) Njih više od 3300 oglušilo se o tu zakonsku obavezu i - nikome ništa! Nitko za to nije nikomu odgovarao, niti su se u Ministarstvu osobito zabrinuli zbog odsustva činovničke stege.

Osim što izvještaj o provođenju Zakona nije potpun, GONG ističe da je na nekim mjestima i netočan: "Primjerice, Vlada Republike Hrvatske netočno je prikazala podatke o zahtjevima, jer u Izvješću navodi kako su 22 zahtjeva prihvaćena a 10 ustupljenih. Međutim, dokumentirani zahtjevi i žalbe GONG-a Vladi Republike Hrvatske u kojima se traži objava dnevnih redova sa zatvorenih sjednica vlade u svibnju 2009. godine su svi odbijeni, stoga je nejasno zašto navedeni zahtjevi nisu uvršteni u U postupku promjene Ustava, Vlada i saborska većina bez ikakvih su argumenata odbacili prijedloge GONG-a, te Udruge za nezavisnu medijsku kulturu i Hrvatskog novinarskog društva, da se pravo građana na informaciju uzdigne u kategoriju građanskih prava koje garantira Ustav Izvješće. Zatim, Izvješće navodi da su u 2009. godini Središnji državni uredi primili 11 zahtjeva, a svih 11 primio je samo Središnji državni ured za upravljanje državnom imovinom. GONG posjeduje dokumentaciju da su još dva središnja državna ureda zaprimila zahtjeve da je na jedan odgovoreno u roku (Središnji državni ured za e-Hrvatsku) a na drugi odgovoreno izvan zakonskog roka (Središnji državni ured za razvojnu strategiju i koordinaciju fondova Europske Unije)."

Na osnovu rezultata projekta Pravo novinara na pristup informacijama, možemo posvjedočiti da i sam Izvještaj o provedbi Zakona o pravu na pristup informacijama odudara od zahtjeva koji postavlja Zakon o pravu na pristup informacijama, da informacije koju daje tijelo javne vlasti mora biti potpune i točne. Naime, Izvještaj na stranici 135. navodi da su općinski sudovi odbili ukupno deset zahtjeva za informacijom; mi smo, pak, dobili šesnaest odgovora od petnaest općinskih sudova, u kojima nismo dobili sve tražene informacije. U tih 16 zahtjeva tražili smo 64 informacije; dobili smo ih 42, a nismo ih dobili 22, što je malo preko dvostruko više od deset. Proizlazi da tijela javne vlasti na originalan način doprinose znanosti friziranja izvještaja: razvila su praksu da djelomično udovoljene zahtjeve prikazuju kao posve pozitivno riješene i na taj način varaju narod.

I na kraju, u postupku promjene Ustava, Vlada i saborska većina bez ikakvih su argumenata odbacili prijedloge GONG-a, te Udruge za nezavisnu medijsku kulturu i Hrvatskog novinarskog društva, da se pravo građana na informaciju uzdigne u kategoriju građanskih prava koje garantira Ustav (kao što su bez argumenata odbacili i sve druge prijedloge ustavnih promjena koji su pristigli iz civilnog društva, uz umno Šeksovo objašnjenje sa saborske govornice, da tih prijedloga službeno nema zato što ih nitko od ovlaštenih predlagača ustavnih promjena nije predložio -  što nam razotkriva "novost" da je pozivanje nevladinih udruga na sastanke Odbora za ustav bio tek dio cirkusa kojim se nametanju unaprijed donesenih odluka o dodacima na Ustav nastojalo dati demokratski privid). Po svim pokazateljima, u Hrvatskoj će, i nakon ulaska u EU, vlast biti zakopčana prema javnosti, kao što je zakopčana bila i dosad.