Kazneni postupci su, nažalost, uobičajena, svakodnevna pojava. Ljudi čine kaznena djela, sudovi donose presude, izriču kazne ili oslobađaju optuženike. Katkad pod udar kaznenog postupka dolaze i nevini ljudi. Zato su civilizirane države razvile ustanove kao što su, primjerice, presumpcija nevinosti i sumnja u prilog optuženom, da bi se izbjegla tragična situacija u kojoj se nevin čovjek proglašava krivim.

Nesumnjivo se i u ovom trenutku u Hrvatskoj vode kazneni postupci protiv ljudi koji su - neovisno od presumpcije nevinosti - doista nevini. Takve se greške događaju, država nije i ne može biti nepogrešiva. O tim ljudima nitko ne razmišlja i javnost prema njima ne pokazuje sućut iako trpe velike neugode i stres, dok - često godinama - čekaju oslobađajuću presudu.

Protiv trojice hrvatskih građana vodi se pred sudom u Haagu postupak zbog ratnih zločina navodno počinjenih u ratu vođenom od 1991. do 1995. Dio javnosti zato je uznemiren i prema optuženicima pokazuje sućut. Zašto? Zato što je javnost temeljito proučila taj obiman sudski spis i u njemu, nakon savjesne i pomne juridičke analize, nije našla nijedan valjani dokaz koji upućuje na krivnju? Ili možda zato što javnost nije bila u prilici o ratu, njegovim uzrocima i načinu na koji je vođen, razmišljati drukčije nego što joj je bilo nametnuto? Ili zato što je, pristavši na nametnutu sliku rata, postala nesposobna pojmiti i prihvatiti mogućnost da su ti ljudi možda ipak krivi? Ili, ne daj Bože, zato što dio javnosti drži da su optuženici doista počinili djela koja im se stavljaju na teret, ali ta djela ne smatra zločinima nego zaslugama?

Bez legaliteta kaznenog progona, dakle progona svih za koje postoji osnovana sumnja da su počinili kazneno djelo nema države i poretka, kao što bez slobode govora i pluralnog mišljenja nema ni demokracije ni kritičke javnosti. Bez tih vrednota društvo se pretvara u jednoglasno, bezlično i histerično mnoštvo koje vjeruje u mitove i tabue umjesto u razumnu i argumentiranu raspravu.

Slobode govora, javne kritike i medijskog prostora za mišljenja koja su bila drukčija od službenog, u Hrvatskoj nije bilo početkom devedesetih godina. Časne iznimke trpjele su svakovrsne, pa i policijske pritiske. Umjesto da se bez predrasuda i mitološkog zanosa, racionalno, slobodno i demokratski raspravlja o ratu i miru, zaštiti manjina i o posljedicama, rizicima i koristima koje bi građani mogli imati od državne neovisnosti, vladajuća elita nametnula je svoje stavove o tim pitanjima. U tome joj je pomogla Vladajuća elita je patnje stradalnika i položaj žrtve iskoristila da bi parlamentarnu demokraciju svela na besadržajan ritual, upropastila pravosuđe i ugušila slobodu govoračinjenica da je zemlja postala žrtva agresije i odvratnih, bezumnih zločina počinjenih po protivničkoj strani. No, žrtva ne postaje bolja samim time što je žrtva. Samim time što je bila žrtva, Hrvatska nije postala demokratska zemlja s efikasnim pravosuđem koje postupa po zakonu niti je u njoj procvala sloboda govora. Naprotiv, vladajuća elita je patnje stradalnika i položaj žrtve iskoristila da bi parlamentarnu demokraciju svela na besadržajan ritual, upropastila pravosuđe i ugušila slobodu govora. Tako je osigurala svoju vlast i, između ostalog, stvorila priliku da preuzme potpunu kontrolu nad privredom što je temeljni strukturalni uzrok današnje ekonomske krize. I danas, u želji da koliko-toliko sačuva privilegiranu poziciju i spriječi demokratsku raspravu, vladajuća elita je rat, koji je vodila s vladajućom elitom susjedne države, kanonizirala kao nedodirljivu svetinju. Za demokratsku državu stravičan događaj kakav je rat ne može biti svetinja niti može imati "dignitet", svakako ne rat koji je bio nametnut i u kojem je ta država bila žrtva. Latinizam 'dignitet' odabran je vjerojatno zato što hrvatski izraz "dostojanstvo rata" odveć upadljivo sliči na drveno željezo.

Vladajuća elita i njezine pristaše katkad kažu da su ratovale u ime demokracije. Ako je tako, znači da su ratovale prvenstveno zato da bi se o svemu, pa i o tom istom ratu - nadasve o ratu - u Hrvatskoj moglo slobodno govoriti na sve moguće načine. Primjerice, kao o nacionalističkoj apokalipsi u kojoj su sukobljeni režimi prepoznali zajednički interes kako bi, svaki u svojoj državi, uspostavili političke i financijske monopole. Kao prikladnom sredstvu za dokidanje demokracije i slobodnog tržišta. Ili, na primjer, kao o tragediji čiji "dignitet" država čuva točno onoliko koliko je indiferentna prema dostojanstvu svojih građana.

Da je devedesetih godina u Hrvatskoj postojala sloboda govora, da je u Saboru i na državnoj televiziji bilo moguće reći da je nacionalizam pogubna, nemoralna i samoubilačka ideologija, danas bi različiti pogledi na državnost i rat bili sastavni dio ukupne javne i političke kulture, a zahtjevi demokratskih velesila da Hrvatska poštuje prava manjina i sudi ratnim zločincima ne bi bili doživljeni kao pritisak, niti kao 'zatvaranje' poglavlja. Da je devedesetih godina u Hrvatskoj postojala sloboda govora, da je u Saboru i na državnoj televiziji bilo moguće reći da je nacionalizam pogubna, nemoralna i samoubilačka ideologija, danas bi različiti pogledi na državnost i rat bili sastavni dio ukupne javne i političke kultureŠtoviše, taj pritisak ne bi ni bio potreban jer bi progon ratnih zločinaca, zaštita manjina i odanost demokratskim standardima i vrijednostima proizišli iz autentičnih zahtjeva hrvatske demokratske javnosti, i to zato što su ti standardi i te vrijednosti poželjni sami po sebi, a ne zato što na njima inzistira "Europa".

Da je taj rat vođen u ime obrane demokracije i vladavine prava, zločini počinjeni s hrvatske strane bili bi rijedak eksces jer bi ih neovisno pravosuđe pravodobno procesuiralo, a demokratska javnost bi stvorila ozračje u kojem bi bilo nemoguće da se zločinac smatra herojem, a mržnja vrlinom. Hrvatska bi uživala punu materijalnu i moralnu (možda i vojnu) podršku demokratskih zemalja jer bi bila prepoznata kao država koja brani slobodu svih svojih građana, a ne nacionalističke floskule svoje vladajuće elite. Tko zna, možda bi i oni građani Hrvatske koji su bili nezadovoljni politikom novih hrvatskih vlasti tada uvidjeli koliko je besmislena pobuna protiv demokratske države koja svima jamči ljudska prava, progoni svako kriminalno ponašanje i s dubokim prezirom se ograđuje od diobe ljudi na pripadnike različitih etnosa, nacija i vjera. Možda bi tada ta skupina hrvatskih građana s jednakim prezirom odbacila manipulacije kojim ih je protivnička strana gurnula u tragediju svojim, pak, vizijama nacionalnih i vjerskih dioba. Možda bi ti hrvatski građani 1995. dočekali Hrvatsku vojsku kao jamca svoje slobode i svojih prava. Možda bi tako i bilo da su država i njezine ustanove ispunjavale temeljnu svrhu svojeg postojanja a to su zaštita života i imovine. Na koncu, možda se Slobodan Milošević ne bi Hrvatsko društvo nenaviklo je na takav, slobodan, slobodouman i racionalan pristup ratu koji je vođen od 1991. do 1995. i zato je danas zbunjeno, začuđeno i zabrinuto zbog kaznenog postupka koji se vodi u Haaguusudio napasti takvu, demokratsku, građansku i moralno superiornu Hrvatsku, zemlju u kojoj je nemoguće i nezamislivo da njezin predsjednik likuje nad prljavim gaćama vlastitih građana.

Hrvatsko društvo nenaviklo je na takav, slobodan, slobodouman i racionalan pristup ratu koji je vođen od 1991. do 1995. i zato je danas zbunjeno, začuđeno i zabrinuto zbog kaznenog postupka koji se vodi u Haagu. Ostalo je nesposobno prepoznati da je rat bio bogomdana prilika koju je vladajuća elita vješto iskoristila za razuzdanu orgiju svojeg vlastoljublja i pohlepe i da je domoljublje samo banalna obmana čija jedina svrha je uvjeriti građane kako trebaju riskirati život kad god se vladajuća elita dosjeti da bi joj to moglo biti korisno. Samo zato djeca već u prvom razredu uče napamet domoljubne pjesmice. Zasigurno ne zato što imaju književnu ili pedagošku vrijednost.

Na jednak način hrvatsko društvo ostalo je nesposobno raspravljati o izlasku iz ekonomske krize. Zato je na raskrižju. Žele li živjeti u civiliziranom društvu, hrvatski građani će svaku zamisao svoje vladajuće elite, a posebno one zamisli koje se proglašavaju svetima i neupitnima, podvrći sumnji, javnoj kritici, demokratskoj kontroli i - kad treba, a često treba - ruglu i preziru. U suprotnom će građanima ostati samo post, ne samo u petak nego svaki dan. A ako u tome žele biti dosljedni valja im postiti i za bivšeg premijera. Nitko nije nedodirljiv.