Zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić najavio je da će koncem ljeta ili početkom jeseni konačno u sklopu šireg hodočašća posjetiti Jasenovac i Staru Gradišku, dakle slijediti ono što je proljetos već napravio formalno prvi čovjek Crkve, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Marin Srakić.

I tu već dolazimo do prve dileme. Dok je Srakićev odlazak u Jasenovac bio iznenađenje jer nije bio najavljen, Bozanićev je iznenađenje jer se događa protivno najavama. Zagrebački nadbiskup je, naime, nedugo nakon Srakićevog posjeta logoru na Savi rekao učenicima jedne gimnazije u Zagrebu da još nije sazrelo vrijeme da i on tamo ode. Ako netko od gimnazijalaca kojima je to saopćio imalo dobro stoji s poviješću, a valjda barem poneko stoji, mora da je zinuo od čuda.

Porozni antifašizam

Već 1945. godine njemački biskupi i svećenici obilazili su nacističke logore, da se poklone sjenama pobijenih logoraša i okaju svoje grijehe, iako je među smaknutima bilo i nekoliko stotina njihovih crkvenih kolega. Ali evo, u Hrvatskoj ni poslije nepunih šest i pol desetljeća za to još "nije vrijeme". Gore od toga može biti samo da je Bozanić rekao da "nema vremena" - što ne znači da to i nije pomislio - ali ga je onda iznenadnim obratom ipak našao. Otići će, najavljeno je, u devetom mjesecu, u sklopu šire hodočasničke turneje, kojoj bi Jasenovac morao biti središnje odredište.

Što će tamo reći "u Božjim je rukama", ali ako je suditi po onome što je ondje govorio Srakić, nekom spektakularnom obraćenju ne treba se nadati. Predsjednik HBK-a je u Jasenovcu propovijedao o "zločincima" koji su se ogriješili o Božju zapovijed da ne naude, ne ubiju "brata čovjeka", što zvuči vrlo suosjećajno i kršćanski. Ali, može se odnositi na bilo koju situaciju u kojoj čovjek digne ruku na čovjeka, a toga ima i u pljačkama banaka i kladionica, ima u krvavim bračnim svađama, pa ako hoćete i u pijanim kavanskim obračunima. Je li Srakić mislio na takve stvari? Naravno da nije, mislio je na ozbiljnije, ratne zločine. Ali, zašto se i mi ne bismo pravili nevješti, da ne kažem mutavi, kada isto to radi Srakić, izbjegavajući reći da su zločinci iz Jasenovca bili ustaše (ako se već na Bleiburgu redovito govori o komunističkim zločincima), a još više izbjegavajući reći koju i o tome ima li i na Katoličkoj crkvi neke krivice za zla onoga vremena.

I naravno da ti onda sve ovo izgleda neuvjerljivo i prijetvorno, sjetiš se i prošlogodišnjeg Sanaderovog poziva Crkvi da je napokon došlo vrijeme da se pojavi u Jasenovcu. Ali, sjetiš se u isti mah da Sanaderov antifašizam nije baš od neke granitne, nego prije od vapnenaste građe (što je nedavno u "Globusu" prvi put javno ustvrdio i Stjepan Mesić).

Kada se Kaptol poziva na Tita

Sve to onda počinje činiti zatvoreni krug u kojem bi Hrvatska formalno i dalje bila antifašistička zemlja, ali bi stvarno postojala neka vrsta pervertiranog pluralizma, koegzistencija antifašizma i neofašizma. Da se razumijemo, odgovoran čovjek pozdravit će svaki, pa i mali pomak u Katoličkoj crkvi, tim više kada u jednoj godini njena prva dva čovjeka posjete Jasenovac. Ali, Crkva je proteklih godina i desetljeća previše taktizirala, previše kalkulirala, previše vodila računa o efemernom da bi se sve to sada u kratko vrijeme dalo složiti po boljem ljudskom, i što je za nju najgore, po boljem Božjem redu.

Valjda najbolji primjer za to je procjena broja ubijenih u Jasenovcu, koja je iz manje-više poznatih razloga doista dugo napuhivana preko mjere dobrog ukusa (700 tisuća i više). Ali zar se Katolička crkva trebala sporiti s time preko leđa žrtava logora na Savi, zar su one krive što je njihov broj preuveličavan (i zar je bolje što je na hrvatskoj strani bilo, bez ijednog crkvenog prigovora, onih koji su taj broj blasfemično umanjivali, kao Vice Vukojević)? Uostalom, i žrtve na Bleiburgu su ništa manje preuveličavane, i još se preuveličavaju, pa to crkvenom vrhu nije nimalo smetalo da se gotovo puna dva desetljeća ondje iz godine u godinu pojavljuje.

Osim toga, već više od dvadeset godina postoje vrlo studiozne i uvjerljive procjene broja jasenovačkih žrtava (skoro desetorostruko manje od spomenutih), koje su neovisno jedan o drugome izradili Hrvat Vladimir Žerjavić i Srbin Bogoljub Kočović, a prihvatili su ih ozbiljni povjesničari s hrvatske, a sve više i sa srpske strane. Bila je to bogomdana prilika da Katolička crkva izađe iz autističnog bojkota Jasenovca, no Kaptol ju je propustio, tvrdoglavo se hvatajući za svaku slamku da se taj bojkot nastavi. Čak se pozivalo na Tita koji, tvrdilo se, nikada nije otišao u Jasenovac baš zbog prenapuhanog broja žrtava, što je valjda jedini put da je ovaj "komunistički satrap" spomenut u pozitivnom kontekstu.

Držanje Crkve u Drugom svjetskom ratu

Ali već u sljedećoj sekvenci ove zlosretne sapunice njega opet vidimo u poznatoj ulozi zlotvora, jer je Jasenovac "nastavio raditi" i poslije 1945. godine, kada je navodno bio komunistički logor smrti. To je zatim pretvoreno u novi razlog zaobilaženja Jasenovca jer Crkva, eto, neće tamo dok se ne imenuju ubojice iz "Jasenovca II" (iako sama, vidjeli smo, gromko prešućuje ubojice iz "Jasenovca I"). Ovdje je važno napomenuti da postojanje nekakvog "drugog Jasenovca" pobijaju oni isti povjesničari, prvenstveno otac i sin Goldstein, koji su potvrdili kredibilitet Žerjavić-Kočovićevih istraživanja. Time su se suprotstavili pokušaju da se jedne mistifikacije oko jasenovačkog logora samo zamijene drugima.

Ovo nije jedini put kada su Crkvu satjerali u kut oni isti povjesničari koji su joj "pomogli" da se odbace neke isfabricirane hrvatske hipoteke iz prošlosti. Isto se dogodilo i kada su počela ozbiljnija istraživanja o držanju Crkve u Drugom svjetskom ratu, koja su pokazala da stereotip o Katoličkoj crkvi kao golom kolaborantu Pavelićevog režima, čak inspiratoru ustaškog pokreta, nije utemeljen. Jest da je Kaptol prihvatio NDH, otprilike u kasnijoj Tuđmanovoj maniri ispunjenja višestoljetnih hrvatskih težnji, ali je odbacivao zločine koji su počeli odmah s njenom uspostavom. Istina, nedovoljno javno i nedovoljno eksplicitno (to je jedini učinio mostarski biskup Alojzije Mišić, u posebnoj poslanici protiv ustaške vlasti), jer je Kaptol očito i takvu državu smatrao manjim zlom od "bezbožnih" komunista. Tim tragom velik broj katoličkih svećenika ušao je i u otvorenu suradnju s ustašama.

Stepinac podržavao "crvene" svećenike

No, značajan dio svećenstva nije to tako vidio. Jedan od najtemeljitijih poznavatelja povijesti Katoličke crkve u Hrvatskoj, Ćiril Petešić, još je osamdesetih objavio poimenični spisak od preko 120 katoličkih svećenika koji su pomagali NOB ili čak izravno sudjelovali u njemu. Neki od njih imali su i prešutnu Stepinčevu podršku, što navodi na paradoksalan zaključak. Iako nema sumnje da je Stepinac bio zasukani katolički nacionalist, koji se Paveliću suprotstavljao puno manje nego što je vrijeme zahtijevalo, on je objektivno bio iznad razine sadašnjih vodećih ljudi Crkve. Pa, kvragu, ovi danas nisu u stanju reći punu istinu o ustaškom režimu u miru, a Stepinac je to koliko-toliko činio u vrijeme kada su zbog toga padale glave!

Uostalom, ubili su mu brata, jer Pavelić, a posebno Maks Luburić, nisu podnosili tog "solunca", i potom zapalili njegovo tijelo kako se ne bi otkrilo o kome se radi.

Zanimljivo je da podatke koje ovdje iznosimo nećete naći u ljutitim odgovorima današnjeg vrha Katoličke crkve na kritike njenog držanja u Drugom svjetskom ratu. Kao da se tadašnju Crkvu i samog Stepinca želi predstaviti većim poklonicima NDH nego što su stvarno bili. A otići s takvom prtljagom u Jasenovac, gdje se od Crkve očekuje barem mali znak kajanja i samokritike, to je, bojimo se, nemoguća misija.