Obračuni subkulturnih skupina među kojima za nasiljem ipak gotovo isključivo posežu nogometni navijači, za sada su završili jednim smrtnim slučajem, ali divljanja, ranjavanja i razaranja bilo je po svuda, od Zaboka do Benkovca.

Adrenalinska groznica

Navijačke skupine jasno su dale do znanja da se više neće zadovoljiti mlado-mužjačkom teritorijalnošću - što je inače njihova identitetska odrednica - i povremenim ritualnim obračunima na koje ih se pripušta organizirano i kontrolirano. Domoljubnim pohodom na Vukovar i bojkotiranjem utakmice Dinamo - Šibenik, navodno zbog toga što im je zabranjeno unošenje transparenta s eksplozivnim koktelom nevine žrtve i herojstva domovinskog rata, pokazali su da nogometanje više nije dostatno da bi se zadovoljila njihova adrenalinska groznica. To što su BBB na svojim službenim web stranicama, službeno demantirali poziv na čistački pohod gradom i metaforu prometnuli u metle, krpe i spužve malo je koga razuvjerilo. Dovoljan je i površan pogled na da bi se shvatilo da to nije mjesto na kojem Dinamovi navijači doista komuniciraju i dogovaraju svoje akcije.



Upravo su tamo, naime, službeno objavili: Naša bitka biti će u subotu navečer na tribinama. I onda to porekli, dok si rekao keks, jer se vjerojatno na takvu samodisciplinu ni nisu zavjetovali. Stranica je, kao i elitan prostor u središtu grada koji im je dodijeljen (zašto u centru, zašto ne negdje u blizini njihova ljubljenog kluba?) u vlasništvu i pod kontrolom nekih drugih mreža, kojima bi stvari mogle izmaći kontroli, ako već i nisu. Kako je uopće bilo moguće da u bilo kakvo čišćenje grada, pa i ono doslovno, krene gomila koja nije prijavila nikakav skup, kad je inače i najbezazlenije okupljanje potrebno prijaviti i regrutirati gotovo isto toliko redara koliko će biti prosvjednika? To što su grad i okupljališta drugačijih sublkultura u subotu navečer zjapili prazni, dokaz je da su građani prijetnje, ma od koga dolazile, shvatili ozbiljno i da je zavladao strah.

Nova kvaliteta

Uvjeravanja prvog gradskog policajca da neće tolerirati nikakvo nasilje nisu bila dovoljna i nisu djelovala uvjerljivo. Iz vrlo jednostavnog razloga, došla su prekasno, jer nasilje koje eskalira već najmanje godinu dana, nije na vrijeme zaustavljeno. Uostalom, Tomuradovo uvjeravanje nije potkrijepio niti gradonačelnik - dapače, opet je malo podilazio BBB-ima - niti bilo tko iz vlasti, kao što za sada još nitko od predstavnika vlasti nije to nasilje energično osudio niti proglasio neprihvatljivim.



Dakako da cijela priča seže i dalje u prošlost. Hrvatski su navijači već neko vrijeme među ozloglašenijima u Evropi. No ovo što se trenutno događa ipak je prelazak u novu kvalitetu, ili povratak na same izvore nasilja. Potpuno je nejasno zašto je rodoljubivim hrvatskim navijačima bio dopušten pohod na Vukovar i iskazivanje revolta prema jednoj drugoj nasilničkoj skupini koja je tamo divljala u ime istog idolopoklonstva, samo s drugačijim etničkim predznakom? Srpska je razbijačka skupina uredno identificirana i vrlo je izgledno da će počinitelji biti kažnjeni. Uslijedile su političke osude, na lice mjesta skoknuo je potpredsjednik Vlade (iz srpske kvote) i čin proglasio vandalskim. Što je u redu. Nije dakle bilo potrebe ni za kakvim dodatnim masovnim demonstracijama i skupovima visokog rizika, a ponajmanje za toleriranjem osvetoljubivih izljeva mržnje i zastrašivanja. Tutnjanje ujedinjenih navijačkih hordi kroz Vukovar, unatoč protivljenju vukovarske gradonačelnice i domoljubnoj kamuflaži, ipak je bio baš to: prijetnje i zastrašivanja pred kojim su ustuknuli prestravljeni građani, baš kao i Zagrepčani u subotu. Usput su pozatvarali dućane i kioske, tako da su jadni dečki, prema HRT-ovom Dnevniku, ostali bez nužne okrijepe.




Na kraju, navala na Vukovar nije doživjela niti jedne jedine riječi osude, dapače, pohvaljeni su što je sve prošlo bez većih incidenata. Kao da arlaukanje ubi, ubi Srbina nije maksimalni incident, a upitno je i što bi se dogodilo da sve nisu nadzirale jake policijske snage.

Dakako, da nisu svi Bad blue boysi nasilnici i razbijači, kao što to nisu ni svi Tordicaši, Armadaši i kako se već zovu. Kao što ni nasilje nogometnih i drugih skupina u kategoriji mladih nisu neka hrvatska specifičnost, pa čak niti specifičnost poratne i tranzicijske regije. BBC-jev informativni servis nedavno je objavio da u nekim dijelovima Manchestera očekivana životna dob za muškarce iznosi 30 godina, jer su se međusobni obračuni raznih skupina toliko brutalizirali i razmahali da ih je nemoguće zaustaviti, ili barem ograničiti. No, Manchester i čitavo Ujedinjeno Kraljevstvo već su neko vrijeme mobilizirali sve moguće resurse, od škola i socioloških i psiholoških istraživanja, analiza i savjetovanja do represivnog aparata. Određena količina nasilja, uvijek će postojati, uvjetovana je čitavim nizom kompleksnih faktora od kojih su neki globalni, neki loklani i tu moraliziranje nad stanjem svijeta i /ili nacije ne pomaže mnogo. Kad kolektivno nasilje negdje počne eskalirati, najvažnije je kako će reagirati i što će poduzeti lokalna sredina da bi ga suzbila, ili barem ograničila.

Sveopća šutnja

Hrvatska lokalna sredina, za sada, ne radi ama baš ništa, ili barem ništa djelotvorno. Kad je riječ o osudi i izricanju jasne poruke, o osmišljavanju politike protiv nasilja i politika za mlade, vrhovi vlasti najpozvaniji su i najodgovorniji. Kad je zagrebačka situacija eskalirala do ubojstva i atmosfere straha, trebalo se sastati, u najmanju ruku, gradsko poglavarstvo, a potom i državno, a sve što smo čuli bila je sasvim neobavezna i ne baš poticajna izjava nadležne ministrice, Jadranka Kosor, koju je usput, dok je izlazila iz Katedrale, nakon mise, nešto priupitala Nova TV. U ovakvoj situaciji, i pogotovo s obzirom na to da se sve događa uoči vjerskog praznika, Crkva, odnosno njeni predstavnici, također su se trebali osjetiti pozvanima da osude nasilje među mladima, ali nisu. Od vlasnika, menadžera, trenera i direktora nogometnih klubova, iako su možda izravno najodgovorniji za navijače, bilo kakva osuda zazvučala bi licemjerno. Likovi poput Mamića i Blaževića i sami demonstriraju i potiču nasilje. No, jedna suvisla rečenica Slavena Bilića, čijoj se veličini dive i sami navijači, mogla bi nešto i značiti. A možda i ne bi. Možda bi se i njemu desilo, kao svojedobno Ćiri, da se iz heroja preko noći pretvori u pedera. Kao što ni Tuđmanu, nakon što je uz pomoć čitavog establišmenta dugo tolerirao pa i poticao svekoliko nasilje hranjeno patriotskim mitovima, antagonizmom prema drugima i drugačijima, vanjskom i unutrašnjem neprijatelju, u jednom trenutku više nikakvo obraćanje dragim zločestim plavim dječacima nije pomoglo da se njihove frustracije ne usmjere i protiv njega.



Hoće li se, kad i kako će se jedno trajno prisutno nasilje koje se je kanaliziralo i kontroliralo na nogometnim stadionima preliti izvan zabrana, ovisi o tome čime je do kritičnog momenta bilo hranjeno i poticano. Sustav koji je do krajnjih granica izdržljivosti polarizirao društvene skupine na siromašne i bogate, mainstream i subkulturu, zvijezde s crvenih tepiha i kopače po kantama za smeće, ne može osuditi niti poduzeti razumne mjere protiv nasilja koje je proizvodio, jer bi time osudio i onemogućio i samoga sebe.

Tagovi: navijačke skupine, navijačko nasilje, hrvtaski navijači