Dobronamjerni ljudi kažu da je prije svakog razgovora o Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnoga društva poželjno ritualno se pokloniti činjenici njezina postojanja i njezinim zaslugama. Pa da tu dužnost odmah brže-bolje i obavimo: Neosporno, osnivanje Zaklade za civilno društvo, 2003. godine, bilo je odlična zamisao. Neosporno, Zaklada je, injektiravši u tzv. civilno društvo blizu 222 milijuna kuna - osiguranih uglavnom iz državnih prihoda od igara na sreću - znatno pripomogla preživljavanju ili jačanju udruga, od kojih su neke zaista neosporno važne za očuvanje kakve-takve demokracije i promoviranje dobrih ideja. Neosporno, od svojega osnutka do danas ^{U prilogu ovoga dossiera čitajte: Odgovore Zakladine upraviteljice Cvjetane Plavša Matić na zatražene informacije i objašnjenja - Razgovor s Dražnom Lalićem, kandidatom za Upravni odbor Zaklade - Razgovor sa Suzanom Kunac, kandidatkinjom za Upravni odbor Zaklade - Razgovor s Gordanom Bosancem, donedavnim programskim voditeljem CMS-a - Standardi za neprofitne medije} ostvarila je i niz drugih postignuća, poput 39 raspisanih natječaja, 30 poziva za iskaz interesa, 58 nagrada Škola - prijatelj zajednice, 69 okruglih stolova, seminara, radionica itd., detaljno pobrojanih u poglavlju Postignuća od 2004 do 20011, sastavnom dijelu Analize djelovanja Nacionalne zaklade od 2008. do 2011. godine, koji je pak pripremni dokument za izradu nove strategije njezina djelovanja za razdoblje od 2012. do 2015 godine.

To što smo već debelo zakoračili u 2012. godinu, a što čak niti nacrta Strategije 2012-2015 još uvijek nema na vidiku, kako bi zainteresirana javnost mogla o tom dokumentu reći svoje mišljenje, mada je prethodnoj Strategiji 2008-2011 rok uporabe iscurio prije mjesec dana, pa se Zaklada trenutno nalazi u besstrateškom stanju, ne mora nas previše uznemiravati: u državi u kojoj ministri često ne poštuju zakone, pa čak niti one koje su sami pisali, od neobvezujućih se strateških dokumenata ne može niti očekivati puno više nego da budu mrtva slova na papiru. Problemi koje potpisnik ovih redaka vidi sa Zakladom ionako se ne nalaze toliko na planu strategije, koliko na planu operative, a uglavnom se svode na isti nazivnik - nedovoljna transparentnost, neizvjestan položaj korisnika i postupno sve veća centralizacija upravljanja. Iznijet ću neke od tih problema nesistematično, kako mi se nađu na putu, bez voznog reda i bez pretenzija za pronalaženjem njihovih međusobnih poveznica.

Recimo, izbor upravitelja /upraviteljice Nacionalne zaklade. Zašto Zakon o nacionalnoj zakladi ne predviđa njezin izbor na osnovu javnog natječaja, kao što je to predviđeno npr. nedavno donesenim Zakonom o zakladi Kultura nova za ravnateljicu te ustanove? Na ovo pitanje upraviteljica Nacionalne zaklade Cvjetana Plavša Matić dana 20.siječnja pismeno odgovara kako "Nacionalna zaklada od 2008. godine ima interni akt kojim je utvrđen način izbora, reizbora i imenovanja upravitelja(-ice), a koji u utvrđenim slučajevima predviđa i objavljivanje javnog natječaja za izbor upravitelja(-ice)." (Odgovore Zakladine upraviteljice objavljujemo u cijelosti u prilogu ovoga dossiera.)  Na naš zahtjev za dostavljanjem toga nigdje objavljenog propisa, upraviteljica odgovara drugim dopisom od 25. siječnja u kojem internog akta koji regulira izbor upravitelja(-ice) više - nema!

Zašto Zaklada proizvodi nejasnu pravnu situaciju neobjavljivanjem niti mnogih drugih svojih propisa? U ožujku 2010. godine, u sklopu projekta Pravo novinara na pristup informacijama, Udruga za nezavisnu medijsku kulturu tražila je od nje fotokopije Zašto Zaklada proizvodi nejasnu pravnu situaciju neobjavljivanjem svojih propisa? neobjavljenih propisa koji su morali biti doneseni na osnovu Zakona o Nacionalnoj zakladi i tadašnjeg Statuta: Poslovnik o načinu rada tijela i pomoćnih tijela Nacionalne zaklade (koji bi morao postojati po čl. 4, st. 3. Zakona o Nacionalnoj zakladi i po čl. 6. st. 3. Statuta) i Pravilnik o ustroju i radu Stručne službe (koji je obavezan po čl. 20. st. 2. Statuta). Umjesto traženih propisa, dobili smo nešto što se zove Poslovnik o radu povjerenstva stručne službe Nacionalne zaklade za procjenu prijava pristiglih na pozive za iskaz interesa Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Taj poslovnik ne zadovoljava minimalne uvjete da bi ga se smatralo valjanim pravnim aktom: iz njega nije vidljivo koje ga je Zakladino tijelo upravljanja donijelo, kada, na osnovu kojega višeg propisa, kako je klasificiran i urudžbiran, kada je stupio na snagu, gdje je i kako trebao biti objavljen... ukratko radi se o posve neobvezujućem komadu papira. Stručno mišljenje o nužnosti objavljivanja svih Zakladinih internih propisa iznijela nam je zagrebačka odvjetnica Aleksandra Đorđević: "Iako nije državno tijelo, Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva je tijelo javne vlasti. Odredbom čl. 89. st. 2., Ustav Republike Hrvatske propisuje da propisi tijela koja imaju javne ovlasti prije stupanja na snagu moraju biti objavljeni na dostupan način u skladu sa zakonom. Sintagma 'propisi tijela' upućuje na sve propise tijela (statut, poslovnike, pravilnike i druge opće akte)".

Zašto Zaklada pri donošenju svojih "internih" propisa ne poštuje Kodeks savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata - mada je Vlada RH donijela taj kodeks upravo na inzistiranje civilnog društva, radi olakšavanja participacije građana u donošenju politika? U prilogu pod naslovom Standardi za neprofitne medije donosimo detaljnu kronologiju postupka donošenja, izmjena i ukidanja temeljnog propisa koji bi trebao regulirati odnose unutar Zakladine Programske suradnje s neprofitnim medijima, koji su se uglavnom odvijali bez prethodnog informiranja ili uključivanja suradničkih neprofitnih medija, mada su neki od tih medija izrijekom tražili da budu uključeni.

Čini se da je nedovoljna transparentnost ponekad prisutna i u drugim područjima Zakladina rada, premda se potpisnik ovih redaka nije popiknuo o takve slučajeve, iz jednostavnog razloga što mu se nalaze nešto dalje od nosa. Suzana Kunac, Zašto Zaklada pri donošenju svojih "internih" propisa ne poštuje Kodeks savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata?konzultantica i feministička aktivistica koju je nekoliko udruga predložilo za članicu budućega saziva Zakladina Upravnog odbora, ističe problem slabe transparentnosti rada Upravnog odbora, i posebno zadarskog IMPACT centra koji djeluje u okviru Zaklade, a koji je, kako se može vidjeti iz Zakladina izvještaja za 2010. godinu, te godine svega 32 dana bio u funkciji. Razgovor sa Suzanom Kunac također objavljujemo u integralnom obliku, u prilogu ovoga dossiera.

Mnoge udruge najčešće se spotiču o prepreku zvanu "pretjerano administriranje": Zakladini su uvjeti za dodjelu sredstava daleko češće fokusirani na administrativne obaveze nego na kvalitetu samih projekata. Riječima Gordana Bosanca, donedavnog programskog voditelja Centra za mirovne studije, "administracija postaje važnija od sadržaja projekta. Civilno društvo ne razvija se discipliniranjem oko administrativnih zahtjeva, već poticanjem kreativnosti u rješavanju društvenih nepravdi. Ne tvrdim da administrativnih zahtjeva ne treba biti i da organizacije civilnog društva ne snose odgovornost u kvalitetnom upravljanju administracijom, već da administrativni zahtjevi ne smiju imati jednaku ili čak veću težinu pri ocjenjivanju projekata. Stvara se dojam da je za prijavu na Zakladine natječaje veće umijeće proći administrativnu prepreku, nego li sadržajnu evaluaciju." Intervju s Gordanom Bosancem također donosimo u integralnom obliku.

Slično misli i Suzana Kunac, kandidatkinja za budući sastav UO-a: "Potrebno bi bilo ublažiti krutu birokratsku proceduru tako da se više vodi računa o kvaliteti i sadržaju samih projekata, nego o tehničkoj ispravnosti projektne dokumentacije. Također se slažem sa stavom da bi trebalo uravnotežiti obim potrebne natječajne dokumentacije za zadovoljavanje propisanih uvjeta natječaja s visinom financijske podrške koja se na tom natječaju može dobiti."

Tu su i različite druge "sitne greške i kontradikcije" koje ostavljaju dojam improvizacije u upravljanju Zakladom. Recimo, Zaklada je, prema tvrdnji njezine upraviteljice iznesenoj u odgovorima na pitanja za ovaj dossier, iznijela podatak da je u 2011. godini za programiranje i dizajn njezina portala Civilnodruštvo.hr uloženo 76.770,46 kuna. Usporedbe radi, H-Alter je za slične potrebe 2009. godine ukupno potrošio nešto manje 20 tisuća kuna; a sama Zaklada donijela je 23. studenoga 2009. godine Pravilnik o primjeni standarda u provođenju programske suradnje u području neprofitnih medija, koji je u čl. 5. poglavlju a) Stručno-tehnički standardi, točka 8, alineja (d), predviđao da "za izradu internetske stranice ili portala odnosno za značajniji redizajn i tehničke preinake, naknada može iznositi najviše 15 000 kuna". Iznos koji je Zaklada potrošila za iste potrebe vlastitog portala pet puta je veći. Doduše, ta odredba Pravilnika bila je povučena u lipnju 2010, da bi sam Pravilnik nekoliko mjeseci potom bio posve ukinut (vidjeti članak Standardi za neprofitne medije, u okviru ovoga dossiera); međutim, po mišljenju svih, ali doslovno svih stručnjaka za web programiranje i web dizajn s kojima smo ovih dana razgovarali, cifra od 76.770,46 kuna za takvo nešto kao što je Civilnodruštvo.hr višestruko je pretjerana.

"Sitnom greškom i kontradikcijom" možemo nazvati i to što Zaklada od korisnica potpora iz programa podrške neprofitnim medijima svake godine, kao uvjet za nastavak potpore, zahtijeva izradu godišnjeg operativnog plana neprofitnog medija - a da sama, što je očito iz odgovora Cvjetane Plavša Matić, nema iste takve godišnje Zakladini su uvjeti za dodjelu sredstava daleko češće fokusirani na administrativne obaveze nego na kvalitetu samih projekata operativne planove za Civilnodrušvo.hr; što je opet posve normalno da ga nema, jer zahtjev za publiciranjem ili evaluacijom medija na osnovu godišnjeg operativnog plana, sa stanovišta novinarske profesije, čista je besmislica.

Spomenuta odvjetnica Aleksandra Đorđević smatra da gore spomenuti  Pravilnik o primjeni standarda u provođenju programske suradnje u području neprofitnih medija nije bio baš posve u skladu s drugim Zakladinim propisima i po nekim drugim njegovim detaljima, a ne samo zbog toga što nigdje nije bio službeno objavljen. Naime, u zaglavlju toga propisa bilo je navedeno da ga je donijela upraviteljica, mada su Zakon i tadašnji Statut Nacionalne zaklade (koji je, btw, od stupanja na snagu 2003. godine, četiri puta mijenjan u svojim bitnim dijelovima) donošenje takvih propisa stavljali u isključivu ingerenciju njezina Upravnog odbora: "Odredba čl. 16. Statuta Zaklade propisuje ovlasti upravitelja Zaklade, a ista odredba ne predviđa da upravitelj/ica donosi ikakve odluke i akte Zaklade samostalno, posebice ne ovakav Pravilnik. Niti čl. 8. Zakona o Zakladi, koji regulira obveze upravitelja, ne predviđa mogućnost da upravitelj samostalno donosi ikakve odluke (ili druge akte Zaklade). Sam Statut Zaklade u odredbi čl. 9. propisuje da Upravni odbor Zaklade donosi Statut Zaklade i druge opće akte, njihove izmjene i dopune." Ukratko, po mišljenju ove odvjetnice, upraviteljica nije imala ni zakonski ni statutarni temelj za donošenje internih pravilnika, i pravilnici koje je ona donijela nisu bili pravno utemeljeni: "Sporni Pravilnik mogao je donijeti samo Upravni odbor, a ne upraviteljica, što ga čini protivnim Zakonu o Zakladi, ali i samom Statutu Zaklade." Kako su u Zakladi vjerojatno i sami bili svjesni ovoga odstupanja od prava, u studenome 2010. godine stupio je na snagu novi Statut, koji u članku 16. predviđa i mogućnost da upraviteljica "donosi dokumente iz operativnog dijela Zaklade". Protupropisna praksa ispravljena je tako da je promijenjen propis, a ne praksa. Da činovnički aparat ove države nije truo od početka do kraja, mogli bismo se nadati da je Ministarstvo uprave, prije upisa novoga Statuta u registar, provjerilo jesu li nove upraviteljičine ovlasti u skladu sa Zakonom; ovako možemo tek utvrditi da je upraviteljica dobila statutarnu podlogu za upravljanje pomoću dekreta, a članovi i članice UO-a sve više zadobivaju formalni status fikusa u njezinu uredu.

Pomalo začudnim čini se podatak, koji možemo pronaći na Zakladinim službenim stranicama, da je Zaklada u ovim recesijskim vremenima odabrala upravo taksi-službu za međugradski prijevoz, i da je za te potrebe u 2010. godini po javnom natječaju Pomalo začudnim čini se podatak, koji možemo pronaći na Zakladinim službenim stranicama, da je Zaklada u ovim recesijskim vremenima odabrala upravo taksi-službu za međugradski prijevoz sklopila ugovor s obrtničkom tvrtkom Prijevoz putnika TAXI 3559 vlasnika Marijana Bastalića iz Sesveta, koji je u godini dana na tom poslu zaradio blizu 200 000 kuna. Nesavjesno upravljanje javnim novcem ili vrhunska racionalnost?! Stječe se dojam da bi pametnije financijsko ulaganje bilo kupovina automobila, ili možda još bolje, osposobljavanje Zakladinih regionalnih partnera za nadzor lokalnih korisnika njezinih potpora.

Čini se da, zbog svega ovoga, ne bi bilo loše kada bi Zaklada u idućem sazivu njezina UO-a, koji bi trebao početi s radom u ožujku, imala ljude koji bi, senzibilnošću za probleme civilnog društva, pomogli u nužnim unapređenjima rada Nacionalne zaklade. Međutim to nije više tako jednostavno kako je u početku bilo. Zakon o Nacionalnoj zakladi iz 2003. godine predviđao je, naime, da u prvom sazivu UO-a sudjeluje i pet predstavnika organizacija za razvoj civilnoga društva. Za kasnije sazive UO-a Zakon ništa takva ne predviđa, osim da članove UO-a, na prijedlog prethodnog UO-a, imenuje Vlada. Zakon je stoga moguće interpretirati u ključu većeg ili manjeg participiranja civilnog društva u upravljanju Zakladom, sve do njegova isključivanja. Drugi saziv UO-a sastavljan je bio u siječnju 2008. godine, od ljudi o kojima čak niti informiraniji aktivisti civilnog društva ne znaju ništa, a može se pretpostaviti da niti članovi UO-a Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva ne znaju puno više o civilnom društvu. Izuzetak o kojem se nešto ipak zna tek je Andrej Plenković, diplomat-poletarac iz Tuđmanova doba, danas potencijalni kandidat za predsjednika HDZ-a i veliki eurofil, a prije petnaestak godina isto takav eurofob (vidjeti npr: Dežulović-Lucić, Greatest Shits, izdanje Feral Tribune, str. 143).

Zaklada je, u sklopu online-ankete o njezinoj tadašnjoj strategiji (koja, nažalost, više nije dostupna na internetu), civilnom društvu bila postavila i pitanje o "nezavisnim stručnjacima i stručnjakinjama koji bi mogli biti članovi i članice Nacionalne zaklade", ali nikada se nije doznalo je li itko shvatio da se tu radi o kandidacijskom postupku za UO, odnosno je li itko bio predložen, i ako jest, da li ga je Zaklada doista predložila Vladi za imenovanje u sastav novoga UO-a.

Osim toga, Zakladin je Statut u svojoj ranijoj verziji (zaklada-stari_statut.doc) koja, nažalost, također nije više dostupna na Zakladinim stranicama, zahtijevao da kandidacijski postupak za izbor članova novoga UO-a započne najmanje šest mjeseci prije isteka mandata postojećeg Upravnog odbora; u svojoj  novoj verziji iz studenoga 2010. godine taj rok je, bez ikakve Vidljiva je intencija da se izmjenama propisa smanji utjecaj civilnog društva na upravljanje Zakladom. S druge strane, ostaje utisak kako se postupak izbora novoga UO-a nastoji provesti što dalje od očiju javnosti prethodne javne rasprave između Zaklade i civilnog društva, skraćen sa 180 na 60 dana. Za razliku od Zakona o nacionalnoj zakladi, koji je očito imao intenciju da osigura participaciju predstavnika i predstavnica civilnog društva u upravljanju Zakladom, sadašnji Statut nudi rješenje po kojem u UO-u sudjeluje "pet stručnjaka iz raznih područja društvenog razvoja i/ili predstavnika organizacija civilnoga društva odnosno drugih pravnih osoba čija temeljna svrha nije stjecanje dobiti" (čl. 8. Statuta), pri čemu će prethodni UO "utvrditi potrebna područja stručnosti i specifičnih znanja koja će biti važna za iduće četverogodišnje djelovanje Zaklade i u tim područjima identificirati stručnjake koje će predložiti (Vladi) za članove Upravnog odbora u novom sazivu." U svemu tome ostaje obaveza "savjetovanja s dionicima uključenim u razvoj i podršku razvoju civilnoga društva".

Zaklada je početkom jeseni 2011., slično kao i prije četiri godine, javnosti odaslala online upitnik s mogućnošću predlaganja članova i članica njezina upravnog odbora, ali nigdje nije bilo napomenuto o kakvim "područjima stručnosti i specifičnim znanjima" moraju voditi računa prilikom predlaganja. Predloženo je, kaže nam upraviteljica Plavša Matić, 35 osoba, ali ne možemo dobiti službenu informaciju o njihovu identitetu jer bi, prema upraviteljicinim riječima, "to bilo u suprotnosti s prirodom ankete, a dolazi u pitanje i osobni integritet predloženih osoba." Zaobilaznim putevima doznali smo da je među tih 35, uz Suzanu Kunac, i profesor na Fakultetu političkih znanosti Dražen Lalić, s kojim također u sklopu ovoga dossiera objavljujemo zasebni intervju. Kako će dalje teći kandidacijski postupak? "S nekim od predloženih kandidata / kandidatkinja kod kojih ne postoji pretpostavka možebitnog sukoba interesa, Nacionalna zaklada će razgovarati o njihovoj zainteresiranosti za predlaganje" u novi saziv UO-a, odgovara upraviteljica.

S jedne strane, vidljiva je intencija da se izmjenama propisa smanji utjecaj civilnog društva na upravljanje Zakladom. S druge strane, ostaje utisak kako se postupak izbora novoga UO-a nastoji provesti što dalje od očiju javnosti. S treće pak strane, zagonetno je kako će Zaklada tumačiti "pretpostavku možebitnoga sukoba interesa" potencijalnih članova UO-a, ukoliko "možebitni sukob interesa" ne uključuje činjenicu da je prije dvije godine najveću Zakladinu institucionalnu potporu    dobila dubrovačka udruga Deša, koja na svojim web stranicama, na popisu počasnih članova i članica, ima istaknuto i ime - trenutačne upraviteljice Nacionalne zaklade, Cvjetane Plavša Matić.

Ovaj članak nastao je uz pomoć donacija H-Alterovih čitateljica i čitatelja