Subotnji prosvjed u glavnom gradu neće se odvijati samo na središnjem trgu, već i po nenajavljenim strateškim lokacijama koje demonstranti planiraju zaposjesti pomoću serije mirnih, no iznenadnih, akcija blokade u odvojenim grupama. Građani su pozvani da se odazovu u što većem broju - najavljuje se i do 200.000 ljudi - te da tako svi zajedno stanu na put vladinoj antisocijalnoj politici, dok će glavni teret organizacije ponijeti studentski aktivisti u suradnji s predstavnicima udruženih sindikata. 

Ipak, u prethodne dvije rečenice iz jedne agencijske vijesti ne radi se o Hrvatskoj i Zagrebu, nego o Velikoj Britaniji i Londonu. Tamošnji će Trafalgar Square u subotu pohoditi svi koji ne žele šutke prihvatiti nove budžetske rezove i slična ekonomska opterećenja, s aktualnim protestnim povodom u prošlogodišnjoj odluci vlade o drastičnom poskupljenju školarina u visokom obrazovanju. Britanci, ali i sve više razni drugi žitelji sje-verozapada EU-a, masovno se žale da su izdani od svojih parlamentarnih snaga, svrstavale se one ma gdje, jer više nitko od njih ne zastupa narodni, opći interes. 

Osim suštinski istih motiva za opravdani bunt, s Otočanima nas također vezuje fakat da i tamo i ovdje društveno-političku avangardu predstavljaju studenti, kod nas inače jedina skupina koju se može staviti uz taj pojam i u globalnom kontekstu. 

Pa, dade se uočiti kako u čitavom tom predmetu imamo dosta zajedničkih točaka s Britancima, a svakako i ponešto razlike. Nećemo sad nabrajati razloge iz kuta opće dobrobiti koji pogone demonstracije u nas, budući da njihovi sudionici razumljivo i glasno zastupaju sami sebe, i to više puta tjedno, na ulici, najotvorenijem od svih medija. Osim suštinski istih motiva za opravdani bunt, s Otočanima nas također vezuje fakat da i tamo i ovdje društveno-političku avangardu predstavljaju studenti, kod nas inače jedina skupina koju se može staviti uz taj pojam i u globalnom kontekstu. 

Bitne strukturne razlike pak, između hrvatskih i britanskog prosvjeda, mogu se svesti na dva momenta. Prvi se tiče karaktera zapasane fronte, a drugi operativne razine stvari. Tamo sindikati još igraju neku smislenu ulogu; u Hrvatskoj postižu punu funkcionalnost, s nekoliko manjih izuzetaka, kao petokolonaši koji opstruiraju svaki impuls klasne borbe. Za njima i njihovim političkim radom ovdje ostaje socijalna pustoš neiskorištenog prostora za npr. generalni štrajk, o abortiranom referendumu da ne govorimo. Sva je naša muka dodatno potencirana tim kontrarevolucionarnim vakuumom. 

Londonski slučaj, međutim, drugom naznačenom odlikom podsjeća nas kako još uvijek postoje načini za makar djelomičnu kompenzaciju sindikalne izdaje. Britanci imaju sindikate i mogućnost organizacije generalnog štrajka, no koriste i djelotvorne sit-in metode prosvjeda: okupe se, sjednu te imobiliziraju željenu ustanovu ili prometnicu. Upravo kao što su lani u veljači te srpnju postupili branitelji Varšavske ulice u Zagrebu, jer se alternativne prakse urbane gerile, čak i unutar strategije nenasilnog otpora, mogu isprobati jedino uživo i pod punim opterećenjem. A tad ih je policija odnijela petnaestak u prvom navratu i oko 150 u drugom. 

Zamislimo nakratko novo, treće uvećanje mase sit-in prosvjednika za 10 puta, a za koliko su im kapaciteti i realno narasli: tisuću i pol sjedećih mjesta za, recimo, tisuću i pol crvenokožaca u opsadi MUP-a, ili tisuću i pol njih oko HNB-a čiji guverner podilazi ponajprije interesu krupnog trgovačkog i bankarskog kapitala, ili tisuću i pol oko EPH-a koji hvali svaku takvu gestu, ili tisuću i pol na novome garažnom ulazu u Varšavskoj. I na onom javnom trgiću što je projektiran usred budućeg šoping-centra, još bolje, tako da vodeći svjetski brendovi prokunu i sam dan kad su se doselili u oteto. Valjda ćemo se složiti da ipak nije Markov trg jedino dostojno mjesto za spustiti guzicu na nj, naprotiv. 

Vijesti iz Londona, Atene ili Kaira omogućuju uvid u širu društvenu situaciju s međuzavisnostima kontinentalnim i globalnim. U činjenicu da nipošto nismo sami, dakle, nego da je baš vjerodostojna ona čuvena protestna - jedan svijet, jedna borba.

Pa neka tada policija maricama odvuče svih tisuću i pol sjedača; čini se utemeljenom pretpostavka da bi već sutra na to mjesto sjelo 15 tisuća ljudi. Ponavljane akcije blokade nanijele bi vlastima znatniji stres negoli marševi na koje se polako navikavaju, kalkulirajući s vremenom što im preostaje i uzdajući se da će puntarima dojaditi jedan te isti krajolik u prolazu. Hodanje jest zdravije od sjedenja, no za istaknute bi potrebe bilo dovoljno i šetanje oko pojedinih institucija, nalik ustrajnim muslimanskim vjernicima u obilasku Ćabe. Ako policija i krene, ta najlakše je sjesti. 

Konačno, niti nemamo razloga sumnjati da je iskustvo iz Varšavske ostalo u kolektivnoj memoriji, i da će demonstranti u Zagrebu i ostalim gradovima znati posegnuti za njim kad odluče malo odmoriti noge. Ono što nam omogućuju vijesti poput gornje iz Londona, a prije nje iz Atene ili Kaira, povrh paralela i okomica u komparaciji, uvid je u širu društvenu situaciju s međuzavisnostima kontinentalnim i globalnim. U činjenicu da nipošto nismo sami, dakle, nego da je baš vjerodostojna ona čuvena protestna - jedan svijet, jedna borba.