Premda je znanost samo jedna od potpuno zapuštenih djelatnosti u ovoj zemlji, njena je sudbina i te kako važna za daljnji razvoj Republike Hrvatske. Ne samo u materijalnom pogledu nego, prije svega, u duhovnom. O tome nije potrebno diskutirati. Budući je znanost vrlo nježna biljka lako ju je bespovratno uništiti. Zato sad, nakon parlamentranih  izbora, treba dobro promisliti kako stanje u znanosti  popraviti, ako je to više uopće moguće. Katastrofalno stanje je, uzrokovano ne samo nedostatnim financiranjem, nego prije svega, totalitarnom ideologijom tržišnog fundamentalizma. Tu su znanstvenici ponajmanje odgovorni, iako dio krivnje svakako snose. Veći dio odgovornosti leži na savjesti onih, koji su vođeni neoliberalnom ideologijom godinama naturali nakaradne ideje o tome što od znanosti treba očekivati, kako je financirati i kako njome upravljati.

U tom je smislu vrlo poučan članak ravnateljice Instituta Ruđer Bošković (IRB), dr.sc. Danice Ramljak objavljen u Komentaru dana u Večernjem listu od 21. studenog 2011.. Radi se, naime, o paradigmatskom načinu razmišljanja, kakvo se novoizabranoj vlasti ne bi smjelo događati. Članak pod naslovom "Znanost opet zaboravljena" je nastao nakon što je ravnateljica IRB-a uzalud tjednima čekala hoće li se javiti netko iz medija, iz akademske zajednice ili netko od "glavnih političkih aktera" i javno upozoriti "kako se tko zna koji put u javnom obraćanju naciji u predizbornoj kampanji zaobilazi važnost obrazovanja, znanosti i inovacija za budućnost Hrvatske". Napokon je odlučila progovoriti i "urbi et orbi" podijeliti lekcije o odgovornosti. Duboko zabrinuta jer je znanost zaboravljena u predizbornoj kampanji (a nitko, baš nitko da na to upozori) gospođa Ramljak je zavapila (i usput napisala optužnicu): "Ako se hitno ne promijeni pristup obrazovanju, znanosti i inovacijama, Hrvatska će nepopravljivo zaostati, biti dugo u ekonomskoj ovisnosti i biti dalje prisiljena prodavati nacionalno dobro. Svi će nas vrlo brzo pregaziti na putu razvoja društva temeljena na znanju o kojem smo mi dosad slušali na razini političkih floskula i vrijeme je da se stvari mijenjaju djelima". Zanimljiv je taj manevar, kojim se među neupućenima, naivnima i servilnima stječe popularnost i politički bodovi, a da se zapravo - ne čini ništa. Naime, u svom članku ravnateljica IRB-a do besvijesti dosadno ponavlja najobičnije, već mnogo puta zlorabljene floskule o društvu znanja kao strateškom cilju, o oporavku gospodarstva, kojeg da ni u jednoj zemlji nema bez znanosti i inovacija, a onda bez imalo skrupula sve oko sebe etiketira političkim floskulašima. Tu sad gospođu Ramljak valja podsjetiti da je osobno bila vrlo djelatna pri pokušaju da se nedemokratskim metodama akademskoj zajednici nametnu krajnje štetni zakoni. Gospođa Ramljak, dakako, ima pravo i dalje smatrati da je porazno što se "akademska zajednica nedavno podijelila oko novih zakona koji su trebali reformirati sustav obrazovanja i znanosti". Međutim, nije pohvalno zbog kratkovidnih ideoloških (i inih) razloga zaobići činjenicu, da bi ti zakoni, da su usvojeni, imali krajnje destruktivni efekt na znanost i visoko obrazovanje, ali i na cjelokupno društvo. Zakoni, na sreću, nisu ušli u saborsku proceduru, pa je ta opasnost barem privremeno eliminirana.

Ako je gospođa Ramljak tako zdušno radila na zakonima koji bi imali tako pogubne reperkusije, s kojim pravom sada sve oko sebe optužuje za nemar prema znanosti? Jer, inzistiranje na tim i takvim zakonima je par excellence neodgovornost prema znanosti i društvu. Pitanje o krivnji za stanje u znanosti i visokom obrazovanju ravnateljica IRB-a vrlo eksplicitno postavlja, ali odmah i odgovara: "Ako tražimo krivca onda smo svi krivi jer se od 1990. do danas nitko ovim pitanjem nije ozbiljno pozabavio, a nacija do danas nije shvatila gdje nam leži strateški interes jer joj politička elita sve ove godine to nije dovoljno objašnjavala."

Domaća oligarhija ima aspiracije da se i sektor znanosti i visokog obrazovanja podvrgne privatnim interesima (ostale resurse, privredu i zdravstvo, na primjer, već su ugrabili).

To je čista tlapnja, jer se uopće ne radi o nekakvim strateškim interesima Republike Hrvatske, nego o tome da su hrvatskoj znanosti i visokom obrazovanju svjetski i europski centri (formalni i neformalni) političke, ekonomske i vojne moći namijenili trećerazrednu ulogu u procesu globalizacije. Na djelu je svojevrsna kolonizacija Hrvatske. Posljedica je to vazalskog položaja domaće političko-vlasničke oligarhije spram tih i takvih centara moći. Osim toga, ta je oligarhija odmah u tome našla vlastito "lovište", pa je sasvim prirodno stvoren politički konsenzus kako bi se zahtjevima iz tih centara moći bespogovorno udovoljilo. Domaća oligarhija, naime, ima aspiracije da se i sektor znanosti i visokog obrazovanja podvrgne privatnim interesima (ostale resurse, privredu i zdravstvo, na primjer, već su ugrabili). Tako su takozvani strateški interesi Republike Hrvatske poistovjećeni s interesima domaćeg i stranog privatnog kapitala. Zato država otvoreno inzistira na potpunoj eliminaciji svakog javnog, odnosno državnog vlasništva, te provodi puzajuću privatizaciju svih javnih resursa.

 Financijsko stanje u našoj znanosti i visokom obrazovanju katastrofalno je, ne zato što nisu usvojeni spomenuti zakoni ili što "politička elita" nije javnosti od 1990. dovoljno tumačila važnost znanosti za strategiju razvoja, već zato što je ova država katastrofalno prezadužena, što loše raspodjeljuje sredstva, što više gotovo ništa ne proizvodi i raspolaže s otpisanom armijom nezaposlenih u najboljim godinama. Uzroci nisu u nesposobnim, lijenim znanstvenicima ni u nekompetentnosti stručnjaka, niti u lijenosti i tobože prevelikim pravima radnika i nefleksibilnim radnim mjestima, nego u tome što je u retrogradnom prevratu, odnosno restauraciji, koja počinje 1990., zemlja sistematski pljačkana. Velika i perspektivna industrija namjerno je uništavana, kako bi u procesu prvobitne akumulacije kapitala politički i ideološki podobni moćnici društveno vlasništvo pretvorili u svoje, privatno. Tako je stvarana privatno-vlasnička klasa. Država se je potrudila da sve bude legalno (da li je bilo?), međutim nelegitimnost je ostala. U tom je procesu uništeno i nekoliko perspektivnih znanstvenih institucija vezanih uz  privredu.

Konstatirati, nakon svega, da smo svi krivi je cinizam par excellence. Uostalom, tko smo to "svi mi"? U najmanju ruku tu ne spadaju oni koji se unatoč zaplašivanju otkazima, maltretiranju i vrijeđanju svake vrste, odlučno suprostavljaju ne samo zakonima, nego i lupanju šakom o stol i svim ostalim metodama iz teorije i prakse neprosvijećenog apsolutizma. U to "svi mi" neka ravnateljica IRB-a izvoli smjestiti sebe i sve one koji kolaboriraju na uništenju naših znanstvenih (i inih) resursa namećući silom koncepciju društva (pa onda i znanosti) koje bi funkcioniralo na principima "svetog trojstva": privatizacije, komercijalizacije i kompeticije. Ta je koncepcija odraz nasilnog implementiranja socijaldarvinizma kao biti neoliberalnog totalitarizma. Na djelu je ideologija nasilja i totalna privatizacija svijeta i sveukupne ljudske djelatnosti.  Zato danas možemo konstatirati da, doduše, živimo u ljudskom društvu, ali u ljudskoj zajednici ne.

Krivnja je u tome što se većina intelektualaca i ne trudi pružiti otpor, nego iz egoističnih razloga, nedostatka intelektualne i građanske hrabrosti ili straha podilazi upravama, koje su produžena ruka političke i financijske moći - domaće i strane. Intelektualci tako postaju puki objekt.

Akademska i znanstvena zajednice nose dio krivnje na svojim leđima, ali to nije krivnja koju joj "pakira" gospođa Ramljak. Krivnja je u tome što se većina intelektualaca i ne trudi pružiti otpor, nego iz egoističnih razloga, nedostatka intelektualne i građanske hrabrosti ili straha podilazi upravama, koje su produžena ruka političke i financijske moći - domaće i strane. Intelektualci tako postaju puki objekt. Transformiraju se u obespravljenu najamničku gomilu inteligenata bez samosvijesti, na predmet, ljudski resurs, robu. Njima se vlada, jer je pojam upravljanja pervertirao u pojam vladanja - feudalni princip par excellance. Vladanje pak nužno uključuje podanički sistem. Na čelo ustanova se dovode autokrati sa ili bez znanstvenih i/ili poslovnih kompetencija s insuficijentnim smislom za suodnos s drugim čovjekom. Transmisiju i egzekutivu političke samovolje oni ostvaruju pomoću neformalnih klika sastavljenih od moralno problematičnih, asocijalnih osoba, bez empatije i smisla za suodnos i suradnju. Sve je to dio arsenala za gušenje otpora. Nekritičko prihvaćanje nametnute teze o nužnosti hijerarhije meritornosti i vladavini autoriteta u znanosti pervertira u doktrinu o nespojivosti znanosti i demokracije. Znastveni rad, međutim, žudi za spontanitetom koji je inherentan ne samo procesu znanstvenog istraživanja, nego je ugrađen i u same temelje čovjeka i svijeta. Znanosti je inherentno samoupravljanje i ono jedino može osigurati horizont u kojem bi bilo moguće slobodno stvaralaštvo.

Sintagma "društvo znanja" tek je isprazna ideološka floskula koja bi svojom zavodljivošću imala biti garant za prihvatljivost koncepcije znanja kao pokretača čovjeka i svijeta. Ta je koncepcija lažna, jer je znanje moguće samo o onom što je tu već dano, gotovo, proizvedeno, nepromjenljivo. Po znanju ne bi bilo nikakvog napretka, a čovjek bi i dan danas bio na razini kamene sjekire. Zato treba govoriti o društvu stvalaraštva, a ne o društvu znanja. Nije slučajno što se toliko inzistira na sintagmi društvo znanja, kad se tog znanja toliko nakupilo da je vlasnicima kapitala upitno, da li je uopće isplativo stvarati novo. Zato je znanost kao stvaralačka djelatnost za njih nepotrebni trošak, a ciljevi znanosti su svedeni na proizvođenje i zadovoljavanje lažnih potreba, inovativnost, svrsishodnost, iskoristivost, ekonomizam, tehnicizam, praktičnost, udobnost u postojećem, komfor, funkcionalnost, standardizaciju, itd. Usmjerenošću ne na bitnu izmjenu svijeta, već u najboljem slučaju na modifikaciju uvjeta čovjekova otuđenja, znanost je postala sluškinjom ideologije kapital odnosa, ali je pri tome i sama postala ideologijom. Na djelu je scijentizam: vjera znanosti u samu sebe kao apsolut.   Stavom o spoznajnom monopolu znanost postaje snažan politički faktor i nositelj moći. U tome svakako nije nezainteresirana i zapravo iskazuje iznimno snažne i moćne vlastite interese. Zato su danas znanstvene institucije često povezane s dominantnim korporativnim i vladinim centrima moći (ekonomsko-vojno-politički blok). Deklaracija 5. Svjetskog foruma znanosti nedavno održanog u Budimpešti samo potvrđuje naše tvrdnje, a govori to i struktura učesnika (mahom političari i ini birokrati) koji su par excellence serviseri i dobro plaćeni služnici vladajuće kapitalističke klase (kaste?).

Recimo na kraju da stvarni oporavak ne samo gospodarstva nego i kompletnog društvenog bića ove zemlje neće biti induciran nikakvom znanošću i inovacijama, a najmanje onim što gospođa Ramljak podrazumijeva pod nebavljenjem "prošlošću i otrcanim podjelama na crne i crvene", nego samo i jedino samosvjesnim dokidanjem neodržive kapitalističke društvene zbiljnosti.