U nas je razvoj prostora koji je planiran, stabilan i kontinuiran još uvijek iznimka. Razina političke kulture i fiskalne discipline koje su potrebne za provedbu ovakvih politika, još uvijek ne postoji. Uostalom zemlje koje su donijele ili pokrenule proces donošenja svojih arhitektonskih politika uglavnom su razvijene europske demokracije poput Finske, Danske ili Norveške.

Međutim pokrenule su ih i zemlje koje tek odnedavno proživljavaju snažnu ekonomsku ekspanziju poput Malezije ili Irske. Slovenija, koja je oduvijek planski ulagala u dizajn nacije, također je odlučila svoj graditeljski bum mladih arhitektonskih zvijezda iskoristiti za donošenje nacionalne arhitektonske politike. Namjera je bila donijeti dokument u vrijeme slovenskog predsjedanja Unijom prije dvije godine, ali se plan izjalovio zbog važnijih nacionalnih prioriteta.

Djelomične razloge slovenskog neuspjeha treba vidjeti u činjenici da na razini Europske unije još uvijek nisu donešeni jedinstveni standardi prostornog razvoja. U samo zadnjih deset godina proizvedeni su vagoni papira, ali način gospodarenja europskim prostorom nije ni blizu tako jasan kao standardi u poljoprivredi ili brodogradnji. Potpisane su razne povelje, agende i politike o arhitektonskoj kvaliteti, održivom urbanom i ruralnom razvoju, ali je još uvijek sve u na početku.

Arhitektura kao nosilac kulturnog identiteta

Zanimljivo je da arhitektonske politike većine navedenih zemalja odlikuju tri vrijednosna stava koji se na sličan provlače kroz sve tekstove. Ističe se kako je kvalitetan fizički okoliš pravo svakog čovjeka i kako je on ključ ekonomskog razvoja jer mu daje prostorni oblik. Baš se arhitektura ističe kao snažan nositelj nacionalnog kulturnog identiteta i testament civilizacijskih vrijednosti koje ćemo ostaviti našoj djeci. Kao posljednja se vrijednost često ističe poveznica arhitekata i društvenih elita jer će se upravo kroz arhitektonske usluge ostavariti kulturna promidžba nacije i ekonomska razmjena sa svijetom.

I smjernice za hrvatsku arhitektonsku politku, iako šture, vjerno slijede ove vrijednosti. Ako ćemo suditi po izgovorenom na okruglim stolovima i predavanjima na nedavno održanom kongresu hrvatskh arhitekata, radi se o inicijativi koja će promijeniti način na koji naše društvo poima svoj fizički okoliš i stvara prostorne otiske svoje kulture.

Ipak, pažljivi je promatrač mogao nazrijeti mnoga pitanja i stavove koji su u suprotnosti sa današnjim predodžbama o ulozi arhitekta u društvu. U suprotnosti sa imidžem arhitekta koji je još uvijek vezan uz tradicionalno poimanje svog društvenog statusa. Ali i suprotnosti s vrijednostima našeg društva kao takvog.

Arhitektonska bi se politika, kao svaka javna politika, donosila kroz kvalitetan demokratski proces u koji bi bili uključeni svi sudionici prostornog razvoja. Jesu li naši arhitekti za to spremni? Najvjerojatnije još uvijek nisu. Kongres je bio organiziran tako kao da su samo arhitekti i političari subjekt arhitektonske politike. Način na koji je inicirana arhitektonska politika - na stručnom skupu namijenjenom isključivo za članove ceha i uvažene goste -govori tome u prilog. Ali u smjernicama politike nalazi se deklaracija progresivnog i radikalno drugačijeg stava. Navodi se kako treba uključiti sve sudionike u prostornom razvoju.

Politika se oslanja na aktivnog i odgovornog građanina koji je uključen u donošenje odluka. Iako svi znamo da se građani rijetko nalaze u partnerskom odnosu. Najčešće ga ne žele jer nisu zainteresirani, a ono malo svijetlih primjera građanskog aktivizma sustavno se potire. Arhitektonska politika je dakle u suprotnosti sa današnjom razinom političke kulture i ugledom civilnog društva.

Ističe se arhitektonsko nasljeđe 20 st. - među ostalim socijalističkog modernizma - kao kulturna stečevina koji treba zaštititi i vrednovati jer reflektira društvene odnose u kojem je nastala. Ovakav stav još uvijek nije prihvaćen kod dežurnih protagonista nacionalne kulturne politike koji, zarobljeni u povijesni pastiš, marljivo heklaju nacionalni identitet prema kanonu UNESCO-vih kataloga. I ovdje treba očekivati otpor.

Ekološka i socijalna održivost je globalna mantra pa tako politika jasno ističe ove vrijednosti. Arhitektura doista može biti medij kroz koji se eksperimentira i pronalaze nove postavke ekološki održivog života. Ali objasnite vi to investitoru kojemu je glavni kompas proračunska tablica, a energetski učinkovita gradnja još uvijek neobavezan standard.

Dobro je prepoznata potreba za cjeloživotnim obrazovanjem svih građana (a posebno školaraca) o njihovim pravima i odgovornostima u prostornom razvoju. Uvođenje arhitekture u kurikulum predškolskog, osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja u očitoj je suprotnosti sa današnjim situacijom u našim školama gdje se satnica likovnom odgoju smanjuje, a sa djecom se češće druže vjeroučitelji.

Podloga za implementaciju arhitektonske politike

Donošenje arhitektonske politike zahtijevat će popravljanje grijehova takozvanog tranzicijskog urbanizma i donošenje zemljišne politike i adekvatnih zakonskih instrumenata. Uz to se ipak otvaraju brojna pitanja poput administrativnog ustroja te političkog suvereniteta lokalnih smaouprava i njihovih kapaciteta da se prostornim razvojem bave kvalitetno uprkos četvorogodišnjim mandatima. Kako se probiti kroz kordon općinskih gubernatora koji su svoje prioritete podredili sljedećoj izbornoj pobjedi.

Dokument ističe potencijal arhitektonskih usluga u razvoju gospodarstva i potrebu sinergije arhitekture sa nizom drugih znanja. Ali zna se dogoditi da loša ahitektura i urbanizam nastane ako su arhitekti odbijali suradnju sa ostalim sudionicima u procesu: 'korisnicima -neznalicama' , 'umišljenim stručnjacima drugih struka', 'kratkovidnim političarima', 'zadrtim aktivistima', i 'nepismenim investitorima'. I to bi se trebalo promijeniti da bi arhitektonska politika imala smisla.

Zakoni i ostali dokumenti koji na nacionalnoj razini određuju prostorni razvoj itekako će se morati mijenjati. Prošlogodišnju Strategiju održivog razvitka Hrvatske ili Program prostornog uređenja iz 1999. stručnjaci već duže vrijeme kritiziraju zbog nedorečenosti ciljeva, rokova i operativnih mehanizama provedbe. Ovi 'strateški dokumenti bez vizije' teško mogu biti podloga implementaciji arhitektonske politike.

Svim ovim preprekama donošenju i ostvarenju arhitektonske politike treba pridodati i onu koja se tiče institucionalna kulture arhitektonskog ceha. Iako je na ovogodišnjem kongresu hrvatskih arhitekata potvrđeno kako je ugled profesije ozbiljno doveden u pitanje i dalje je ostavljen ukupni dojam da su kritički tonovi bili samo podloga za ponovo isticanje vodeće uloge arhitekata. Pljuštale su čestitke i dobre želje o arhitekturi kao pokretaču društvenog razvoja. S druge strane je prevladavalo relativiziranje i amnestija od svih negativnih primjera prostornog razvoja ili prebacivanje krivice na druge aktere u prostoru (uglavnom političare i investitore). U toj nesposobnosti za otvoreno javno komuniciranje svoje uloge u društvu leži ključ današnje krize hrvatske arhitekture i urbanizma. Arhitektonski ceh teško se odriče ugleda koji strpljivo gradi još od vremena renesanse (od tradicionalnog sustava vrijednosti baziranog na magičnoj auri autorstva do načina kojima njezini članovi međusobno komuniciraju ili vrše društveni utjecaj). Poput ceha srednjovjekovnih zlatara, arhitekti ljubomorno čuvaju pozicije u društvu ne zamjerajući se moćnima i drže do čvrstog zajedništva svojih članova - ustrajno izbjegavajući svoj pogled u ogledalu.

Profesija koja se s pravom ponosi što je bila važan protagonist civilizacijskog razvoja, nikada zapravo nije preživjela svoju unutrašnju modernizaciju i demokratizaciju. Samo takva transformacija bila bi garancija svjesti o političkim posljedicama svog djelovanja i razumijevanju današnjeg političkog konteksta u kojem je broj društvenih aktera i njihova odgovornost puno kompleksnija nego prije. Štoviše, ona bi otvorila put otvorenoj samokritici i proizvodnji javnog diskursa o prostoru koji je prijeko potreban ukoliko se želi emancipirati od političkih i tržišnih interesa. Kada bi veliki Gandhi bio hrvatski arhitekt vjerojatno bi svojim kolegama poručio da ako žele mijenjati hrvatski prostor, najprije moraju promijeniti sebe. Zato je ova politika skriveni poziv za transformaciju arhitektonske profesije.

Tagovi: urbanizam, arhitektura