Dubrovčanima doista prijeti opasnost da im se oduzme pravo na odlučivanje o Srđu. I to ne zbog splitskih i zagrebačkih aktivista koji, prema navodima Dubrovačkog vjesnika "odlučuju o sudbini Dubrovnika", već zbog lažljivog gradonačelnika koji ismijava svoje birače vrijeđajući njihovu inteligenciju i zdrav razum jeftinim trikovima o definiciji referenduma.
Non ius ex regula sed regula ex iure
Ne (proistječe) pravo iz pravila već pravilo iz prava, kaže sentenca rimskih pravnika. Pravo na besplatno obrazovanje, odnosno potpuno javno financirano obrazovanje temelji se na Ustavom RH zagarantiranoj vrijednosti - pravu na jednaki pristup obrazovanju bez obzira na (...) imovinu. Sprečavanje svih vidova komercijalizacije obrazovanja put je trajnog osiguranja mehanizama korištenja jednog od temeljnih socijalnih prava. Onog na obrazovanje. Još jedna rimska sentenca kaže da propis koji se ne koristi treba uzimati kao nepostojeći. Analogno stoji i za prava. Ukoliko zakonski sustav ne osigurava korištenje Ustavom zagarantiranih prava i ukoliko ih veliki broj korisnika ne prakticira, ona kao da ne postoje. Ukoliko jednaki pristup obrazovanju prema sposobnostima (a ne prema imovinskom ključu) ne prakticira veliki broj neposrednih korisnika onda nema jednakog pristupa obrazovanju. Komercijalizacija obrazovanja ubija to temeljno ljudsko pravo.
Reprodukcija socijalnih nejednakosti
U Hrvatskoj pristup visokom obrazovanju i mogućnost izvršavanja studentskih obaveza uvelike ovisi o imovinskom stanju. Imovina je postala relevantan distinktivni faktor među onima koji imaju mogućnost studiranja i onima koji tu mogućnost nemaju. Oni čiji roditelji / staratelji imaju novaca moći će upisati studij bez obzira na sposobnosti, dok oni čiji roditelji / staratelji žive prosječno ili ispod razine prosjeka, pogotovo, ako žive u mjestu koje nije sveučilišni centar, nemaju gotovo nikakve šanse upisivanja na fakultet. Na taj način dolazi do reprodukcije nejednakosti socijalnih odnosa i reprodukcije elita. Ukoliko jednaki pristup obrazovanju prema sposobnostima (a ne prema imovinskom ključu) ne prakticira veliki broj neposrednih korisnika onda nema jednakog pristupa obrazovanju. Komercijalizacija obrazovanja ubija to temeljno ljudsko pravo
Socioekonomski status obitelji izravno je vezan za uspjeh u školi[1]. Sređenije prilike u obitelji osiguravaju veće šanse za uspjeh na svim obrazovnim razinama. U studiji o povezanosti plaćanja i duljine studiranja (Dolenec, 2006) roditelji 40,4 posto ispitanih studenata imaju visoku ili višu stručnu spremu, dok je njihov udio u populaciji tek 14,3 posto. Tek 5,5 posto roditelja anketiranih studenata ima nezavršenu osnovnu školu ili završenu samo osnovnu školu. Istodobno, njihov udio u populaciji je 42 posto. Da svoju imovinsku situaciju smatra dobrom ili prosječnom odgovorilo je 59 posto anketiranih studenata. Iznimno dobrom svoju imovinsku situaciju vidi 31,8 posto, dok samo 13,3 posto studenata je smatra lošom ili jako lošom. Komercijalizacija obrazovanja, odnosno uvođenje bilo kakvih financijskih nameta studentima, produbljuje socijalne nejednakosti, reproducira postojeće odnose socijalnih nejednakosti i polarizira društvo na bogate i siromašne.
Put komercijalizacije školarinama
Širenje visokog obrazovnog sustava odvija se kroz komercijalizaciju obrazovanja, i to dvostruko: povećavanjem školarina i povećavanjem broja studenata koji sami plaćaju studij. Komercijalizacija obrazovanja je progresivan proces koji nikad ne miruje i djeluje u svim područjima obrazovanja koja se mogu normirati: zakonima, statutima, pravilnicima, odlukama. Školarine, odnosno participacije u troškovima studija, najočitiji su, ali nažalost, ne i jedini, primjer tog procesa.
Komercijalizacija obrazovanja putem uvođenja i povećavanja školarina u Hrvatskoj se događa od ranih devedesetih godina. 1993. godine 88 posto studenata studiralo je o trošku države, da bi to isto pravo 2003. godine imalo 47 posto studenata. Godine 2008., 40 posto studenata studira uz potporu Ministarstva. No, moguće je da se ne radi o točnom podataku jer se situacija od uvođenja linearnog modela plaćanja znatno pogoršala. Naime, samo manji postotak studenata i to onih najuspješnijih na razredbenom ili prijamnom ispitu ne plaća studij (postotak varira od fakulteta do fakulteta, a egzaktni podaci, naravno, ne postoje), dok svi ostali plaćaju s obzirom na mjesto na rang listi. Po linearnom modelu, kad se jednom započne s plaćanjem, istog se nikad ne može osloboditi. Komercijalizacija obrazovanja je progresivan proces koji nikad ne miruje i djeluje u svim područjima obrazovanja koja se mogu normirati: zakonima, statutima, pravilnicima, odlukama. Školarine, odnosno participacije u troškovima studija, najočitiji su, ali nažalost, ne i jedini, primjer tog procesa
Fakulteti sami određuju upisne kvote (koliko će studenata upisati) i sami određuju visinu studentske participacije u troškovima studija (koliko će ti studenti platiti). Na razini fakulteta brzina komercijalizacije obrazovanja ovisi samo o pohlepi uprave pojedinog fakulteta. Od 1996. do 2006. školarine su porasle tri puta: 1997., 2000. i 2005. Kroz deset godina porasle su za 30 posto dok su od 2000. do 2005. porasle 22 posto. Trend se nastavio sve do 2008., kad su studenti izlaskom na ulice rekli dosta! Školarine 2008. i 2009. nisu rasle, a školarine za 2010. nisu donesene.
Komercijalizacija penalizacijom
Penalizacija odnosno naplaćivanje ECTS bodova je još jedan uobičajeni proces. Pojedini fakulteti (sa širećom tendencijom) odlučili su uvesti naplaćivanje ECTS bodova. Svaki kolegij koji se ne položi mora se platiti i to odmah. Kolegiji nose različiti broj bodova, npr. u Zagrebu na FF-u od 3-6 ECTS-a, na PMF-u (matematici) 8 ECTS-a, a na Pravnom fakultetu 11 ECTS-a.
1 ECTS „košta" od 150 kuna do 250 kuna. U slučaju prenošenja kolegija odnosno ispita u sljedeći semestar ili godinu slijedi plaćanje. Ukoliko već plaćate školarinu, nećete biti oslobođeni plaćanja ECTS-a, niti ćete biti oslobođeni plaćanja školarine ukoliko morate platiti ECTS bodove. Pojedini fakulteti imaju vezane kolegije i nikakav izbor izbornih kolegija. Ukoliko student tog fakulteta ne prođe prvi vezani kolegij nameće mu se penalizacija koje se nikako ne može osloboditi do kraja studija. Vezani kolegiji su najčešće i selekcijski kolegiji na kojima pada najveći broj studenata. Osim penalizacije, odsad će takvi studenti nositi i etiketu „lijenog studenta" koji plaća zbog vlastite lijenosti.
Komercijalizacija povećavanjem broja studenata koji sami plaćaju i institucija izvanrednih studenata
Broj studenata od 1993. do 2003. porastao je za 57 posto, dok se istovremeno, izdvajanja za visoko obrazovanje iz državnog proračuna nisu povećavala. Iz proračuna se za visoko obrazovanje trenutno izdvaja 0,83 posto. Broj od 88 posto studenata koji su studirali uz potporu Ministarstva 1993. i 40 posto iz 2007. govori da se povećao broj studenata, ali ne i izdavanja iz proračuna. Osim nametanja plaćanja redovnim studentima, obrazovanje se komercijalizira i kroz instituciju izvanrednih studenata. Izvanredni studenti su za državu nulti trošak, a pohlepnim fakultetskim upravama su izvor samostalnih prihoda
Izvanredno studiranje originalno je zamišljeno kao studiranje uz rad, ali ono to nije. Pojedini fakulteti imaju studiranje uz rad za koje se treba predočiti potvrda o radu, no u slučaju izvanrednog studija, ista nije potrebna. Izvanredni studenti su za državu nulti trošak, a pohlepnim fakultetskim upravama su izvor samostalnih prihoda. Izvanredni studenti ne moraju ići na predavanja, seminare i vježbe već moraju samo polagati ispite. Pojedini fakulteti ne izbacuju studente nakon što izgube redovni status već ih preusmjeravaju u izvanredne koji plaćaju studij. Kvote na fakultetima određuju se s obzirom na prostorni i znanstveno nastavni kadar pojedinog fakulteta, a izvanredni studenti u pravilu probijaju te kvote. Ako nešto ruši kvalitetu nastave onda je to probijanje kvote za tisuću izvanrednih studenata. Da je nadležnima doista važnija razina kvalitete od profita, ova institucija ne bi postojala.
Povezanost plaćanja studija i duljine studiranja
Zanimljivo istraživanje Danijele Dolenec, Iris Marušić i Saše Puzić iz 2006. donosi rezultate koji govore o nepovezanosti plaćanja studija i duljine studiranja. Podaci o duljini studiranja diplomiranih studenata ne pokazuju trend razlike među pojedinim kategorijama studenata (uz i bez plaćanja) u praćenom razdoblju. Financiranje iz vlastitih izvora ne čini studiranje efikasnijim, odnosno bržim. Postojeći podaci ne podržavaju općeprihvaćeni stav da su školarine mjera koja može „požuriti" studente da diplomiraju. U desetogodišnjem razdoblju od 1993. do 2003. stalan rast iznosa školarina nije bio usporedan s efikasnošću studiranja, odnosno skraćivanjem vremena dolaska do diplome.[2]" Ako nešto ruši kvalitetu nastave onda je to probijanje kvote za tisuću izvanrednih studenata. Da je nadležnima doista važnija razina kvalitete od profita, ova institucija ne bi postojala
Problem stipendijâ
U zemlji sa otprilike 120 tisuća studenata dodijeljuje se svega oko deset tisuća stipendija, od čega više od dvije trećine po kriteriju izvrsnosti, a samo manji dio po načelu potrebe. Kriterij izvrsnosti usko je vezan za socioekonomski status obitelji. U Hrvatskoj 44,4 posto populacije živi na selu, a od ukupnog broja studenata 20 posto ih dolazi sa sela, 40,4 posto iz malog grada,a 30,2 posto je iz velikog grada (od čega 16,7 posto iz Zagreba). Stipendije se jednako dodijeljuju onima iz ruralnih i urbanih krajeva.
Nepoznanice u visokoobrazovnom sustavu
Prostor teksta ograničen je njegovom funkcijom stoga je nemoguće išta više osim pukog i partikularnog pobrojavanja problema visokog obrazovanja:
Često se problematizira pitanje niskog broja diplomiranih u odnosu na broj upisanih, no nikakvi podaci o razlozima odustajanja od studija ne postoje. Studenti koji odustanu od studija crna su rupa sustava, stoga etikete o lijenim i vječnim studentima nisu ništa doli isprazna demagoška forma kojom se služe vlastodršci s ciljem održanja postojećeg stanja.
Sustav financiranja je varijabilan i teško je utvrditi pravilnosti u njegovu financiranju. Ne postoje jasni kriteriji dodjela i raspodjele proračuna po sveučilištima i područjima znanosti jer se ne temelje na izračunu troškova po studentu i zaposlenom.
Sveučilišta ne brinu dovoljno o troškovima studija visokih učilišta i nemaju razvijenu metodologiju vrednovanja. Studenti koji odustanu od studija crna su rupa sustava, stoga etikete o lijenim i vječnim studentima nisu ništa doli isprazna demagoška forma kojom se služe vlastodršci s ciljem održanja postojećeg stanja
Fakulteti nemaju poticaja za objavu informacija o financijskom poslovanju niti objavljuju javno dostupne informacije o troškovima studija.
Postoje značajne razlike u troškovima studija na sveučilištima i područjima znanosti. Na sveučilištu u Zagrebu zaposleni i studenti nisu centar troška za financiranje iz državnog proračuna.
Školarine na javnim visokim učilištima i sveučilištima određuju se bez uvida u materijalni položaj studenata i obitelji. Školarine na javnim visokim učilištima nije moguće promatrati u vremenu jer nisu vezane uz broj studenata. Prosječno je vrijeme trajanja studija studenata šest do sedam godina. U odnosu na studente koji nisu radili, studenti koji rade za vrijeme studija studiraju dvije godine duže. Broj članova kućanstva statistički je značajan što može ukazivati da studenti iz obitelji s više članova, u prosjeku, ranije završavaju studiji.
Ne postoji analiza postojećih programa financijske potpora studentima - stipendija. Ne postoji jedinstveni registar stipendija, ne postoji analiza financijskog učinka stipendija. Neusklađen je sustav kreditiranja između visokih učilišta i sveučilišta.
Ne postoji analiza ključnih odrednica troškova u pogledu održavanja i korištenja najvažnije imovine ustanova, posebice ljudskog kapitala. Ne postoji metodologija izračuna troškova studija. Drugim riječima, ne zna se što je to školarina i kolika je uopće potreba za njom. Da stvar bude još kompliciranija i pravno, upitno je da li je naplaćivanje školarina hrvatskim državljanima uopće legalno.
Zaključak ili o novom zakonu čiji cilj nije rješavanje problema visokog obrazovanja
Čeka se novi zakon o visokom obrazovanju i novi sustav školarina koji će pratiti i pravilnik o naknadama.
Šanse da se do donošenja novog zakona definira uloga školarina u sustavu visokog obrazovanja ravne su nuli. Ono što nije učinjeno sve ove godine i u izradu čega se nije ni krenulo, ne može biti napravljeno u roku od mjesec- dva. Očekujemo još jedan površni i kontradiktorni zakon koji za cilj nema rješavanje problema u sustavu visokog obrazovanja u Hrvatskoj nego gašenje vatre zapaljene studentskim prosvjedima.
Ne postoji metodologija izračuna troškova studija. Drugim riječima, ne zna se što je to školarina i kolika je uopće potreba za njom. Da stvar bude još kompliciranija i pravno, upitno je da li je naplaćivanje školarina hrvatskim državljanima uopće legalnoNesumnjivo je da će se donošenje novog zakona pokušati prodati pod studentsku pobjedu, no s obzirom na sve navedeno jedina pobjeda bila bi zaustavljanje komercijalizacije obrazovanja u svim njenim djelovanjima i na svim razinama. Volje za strukturalnim rješavanjem problema i dalje nema. Zablude o socijalnoj državi i intenciji vlastodržaca da zaštite ugrožene klase društva odavno su rasplinute kod svih, osim onih najnaivnijih. Promjena dolazi samo odozdo.
[1] Školarine u sustavu visokog obrazovanja u Hrvatskoj: poveznice između plaćanja studija i uspješnosti studiranja. Dolenec, Marušić, Puzić: 2006:8-9
[2] Dolenec, 2006:16
Hrvatska nema Gardaland, nema Disneyland, ali ima Hypograd, kako bi se već sutra mogao zvati Zlatar, gradić u Zagorju.
Marinko Čulić komentira fenomen antiromske koalicije dvaju "ekološki osviještenih" naroda koji ne "žele živjeti u smeću"
Borba za potrošače preselila se i u školske klupe najmlađih. Pod izgovorom altruizma Todorić podijelio školama bočice Jane (junior)
Unatoč recesiji i općoj besparici, projekt gradnje mosta kopno - Pelješac ide dalje sa dodatnih 5,2 milijuna kuna
Iz Udruge gradova upozoravaju da bi rasprodaje lokalnih imovina mogle biti sve češće zbog krpanja proračunskih sredstava
Dnevnik.hr neslužbeno doznaje da je uhićen Darko Beuk, bivši ravnatelj i trenutni član uprave Hrvatskih šuma
Može li Srbin biti heroj Domovinskog rata i još pritom prvi poginuli branitelj?
dodaj komentar 31 komentara
Međutim, po meni je veći problem "Bolonja" i reorganizacija školstva, kojoj više nije cilj da stvara pametne individualce, već poslušne fah-idiote koji će jednom biti uvaljeni u ekonomsko-vojni sustav i raditi bez pogovora što im se servira. Stari studenti su imali više revolucionarnog duha... Meni je moj stari govorio:"...što ste vi, šupci jedni studentski, mi smo '71. okretali tramvaje po Zagrebu, a vi se ne možete niti izboriti za svoja prava...".. Nažalost, ja sad to isto pričam današnjim studentima... oni malo štrajkaju, malo potpisuju peticije... ali nema tu snage. Mi smo imali sreću u nesreći što smo s 19 godina morali u JNA i ta godina robije bi nas naučila kako preživjeti, kako pokazati zube i kako izdržati, odrastali smo u tih godinu dana eksponencijalnom brzinom, postajali smo snalažljiviji, jači i samostalniji. Izgleda da današnjim studentima fali ta žestina, jer onu jedinu koju imaju je verbalna i oni samo "misle"... Idealno bi bilo kad bi studentski mozak ugradili u navijačke horde, onda bi se još nešto i moglo postići... ovako... pa-pa revolucionarna inteligencija i vraćamo se u balkanski milje krležijanskog tipa, nažalost...
Nikome se ne da informirati kako spada ali svi su pametni.
Sve to treba gledati u širem kontekstu, budući da je trend smanjivanja broja ispitnih rokova (na samo jedan) što za studenta znači da sve mora rješit preko kolokvija, štočesto nije izvedivo. Dolazi do kolizije ispitnih rokova, a zamisli kako će tek biti kad bude postojao samo jedan rok. Neću uopće spominjati kriterij konkurentnosti (samo 10% studenata može ostvariti, recimo, peticu, neovisno o tome kako su dobro položili kolokvij), ali sve to utječe na konačun cijenu tog predivnog modela plaćanja ECTS bodova.
Da se konačno rasjasni: Ako se Bolonja provodi, nema vječnih studenata, jer je to regulirano na način da se predmet ne može upisati treći put te da se mora skupiti 32 boda po godini, koliko je meni poznato. Problem je što se Bolonja i ne provodi baš.
Obrazovanje je jedno od osnovnih prava čovjeka. Neke stvari poput obrazovanja ili zdravstva jednostavno ne smiju biti profitabilne, već zajedničko dobro. Ne možemo reći ljudima, čujte završili ste osnovnu i srednju školu, to vam je dovoljno, ako želite još nešto naučiti morat ćete platiti!
taj se argument stalno ruši i uporno ga neupućeni pokušavaju iskopati. naime, (po 100ti put) po bolonjskoj deklaraciji nijedan student ne može više od 2 puta slušati isti kolegij jer u protivnom gubi pravo studiranja. to znači teoretski, ako je netko izuzetno ljen, da svaku godinu može odslušati 2 puta = 10 godina studiranja (za studij od 5 god). ali, studentska prava se gube nakon 7god studiranja
BLOKADA (svaki dan)!!
najinteresantnije je zapravo zadnja rečenica:'Zablude o socijalnoj državi i intenciji vlastodržaca da zaštite ugrožene klase društva odavno su rasplinute kod svih, osim onih najnaivnijih. Promjena dolazi samo odozdo.'
kao prvo, autorica je nešto pobrkala: kada bi zablude bile 'rasplinute', to bi bila dobra stvar, a ne loša. ona je vjerojatno htjela reći da su 'nade rasplinute' pa je pomiješavala ta 2 govora (zablude o intencijama i rasplinutu nadu za socijalnom državom).
rečenica je interesantna jer je ni više ni manje nego poziv na revoluciju, a ne običnu blokadu s kojom se želi pritisnuti vlasti. a ako je ipak poziv na 'običnu' blokadu, onda se postavlja pitanje čemu to ako su nade rasplinute, osim kod onih najnaivnijih? je li autorica htijela reći da je ona ta 'najnaivnija' (pretpostavljam da je ona ZA blokadu)?
Osnovno je školovanje obvezatno i besplatno.
Svakomu je dostupno, pod jednakim uvjetima, srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje u skladu s njegovim sposobnostima
Članak 67.
Jamči se autonomija sveučilišta.
Sveučilište samostalno odlučuje o svom ustrojstvu i djelovanju, u skladu sa zakonom
Školarine su najobičniji harač.Krenite od toga
Ova rečenica me užasno uznemirila.Kako to da se u ovoj državi ne mogu naći pametni i sposobni ljudi koji bi onda tražili ucjenu ustavnosti naplaćivanja školarina?Kako se mi teško(lako) dogovorimo da treba vratiti cigarete u kafiće i restorane preko te ocjene ustavnosti,a ne možemo se dogovoriti tko će predložiti ocjenu ustavnosti naplaćivanja školarina na fakultetu.Pa danas je vrlo moderno i u trendu slati nekakve dopise,ocjene i sl. tom Ustavnom sudu.Pa dajte više sklepajte tu ocjenu ustavnosti naplaćivanja školarina,jer je iz svega vidljivo da će novi zakon opet biti mrtvo slovo na papiru.Temeljni cilj neće opet biti ostvaren-besplatno obrazovanje za sve.
Cemu VŠS i Bolonja i prvostupnik ako ja kraj svog znanja i prakse ne mogu nigdje raditi, da umrem od gladi?
bravo bravo,stoga zaključak: RAZORIMO INSTITUCIJU!!!
Dodaj komentar