Reklo bi se da su, kombinatorno gledano, u pravu ipak bili i Friedrich Nietzsche i Heraklit. Efežanin Heraklit zapisao je da samo mijena na ovom svijetu vječna jest, a Nietzsche je, pak, zastupao tezu o vječnom vraćanju istog. U zemljici Hrvatskoj sve se je promijenilo da bi sve ostalo isto. Dovoljno je malo virnuti u stare časopise koji pamte nešto duže od interneta. Eto, "Putovi revolucije", časopis kojega je objavljivao Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske za direktorovanja Franje Tuđmana, koji je ujedno bio i glavni urednik časopisa, objavio je u broju 6 iz 1966. godine članak Bosiljke Janjatović o štrajku tekstilnih radnika u tvornici Tivar (današnji Varteks) 1936. godine.

Krenimo redom s onodobnim radničkim mukama; sve do jedne zvuče poznato i današnjim zaposlenicima. Dakle, zaposleni u tekstilnoj industriji uopće, ne samo u "Tivaru", imali su slabe plaće, toliko slabe da nisu dostajale ni za ono što se danas naziva sindikalnom košaricom. Razlike između plaća za mušarce i žene bile su više nego znatne. Muškarac je zarađivao prosječno 215 dinara tjedno, žena tek 120. Ni činjenica da su muškarci bili kvalificirana radna snaga, a žene mahom nekvalificirana ne mijenja ništa na činjenici da su razlike u plaći za isti posao između muškaraca i žena postojale. Mnogo je toga još morilo davnašnju radničku klasu, baš kao što mnogo toga gotovo istoga mori današnje zaposlenike. I u Kraljevini Jugoslaviji radni je dan zakonom bio propisan kao osmosatni. Moguće je bilo, točnosti radi, raditi i više od osam sati, ali svaki takav sat trebao je biti plaćen 50 posto više. Rad nedjeljom bio je zabranjen, osim iznimno. Ni tu nije kraj: radničku je klasu 1936. godine smetalo to što nemaju sklopljen kolektivni ugovor, iako su najmanje dva zakona i jedna uredba Kraljevine Jugoslavije propisivali kolektivne ugovore kao obvezne. No, najviše je radničku klasu "Tivara", njih 1.850, smetalo to što su svi morali biti članovi NK "Slavije" i što im je članarina automatizmom ustezana od plaće, a još i više to što su postojali neki radnici-nogometaši koji nisu radili ništa drugo nego su samo igrali nogomet.

Od te 1936. godine promijenilo se nekoliko država, privredni i društveni sistem bio je revolucionarno promijenjen 1945. godine, a revolucija je mirno smijenjena 1990. godine. I nakon tog povijesnog hoda danas su radnici, ne samo u Varteksu, nego i u Dalmacijavinu ili Clubu Adriaticu kao svježim, ovotjednim primjerima, u manje-više istoj poziciji kao njihove kolege prije skoro tričetvrt stoljeća.

Jedino je zaposlenicima danas manevarski prostor sve uži. Do prije koju godinu naveliko se raspravljalo o radu nedjeljom i to je bila periodična top-tema za medije, sindikate (posebno trgovinske), poslodavce, politiku, Crkvu; raspravljalo se i o tome koliko rad nedjeljom, bude li ga, plaćati. O razlikama u plaćama između muškaraca i žena raspravlja se i danas, ali samo jednom godišnje, na 8. mart. O radničko-tvorničkom financiranju nogometnih i inih klubova, mimo svake marketinške logike, zborilo se takorekuć sve do ove krize koja bi na kraju veću pustoš mogla ostaviti na terenima sportskih klubova nego li u uredima ili tvorničkim halama. Kolektivni ugovori i njihovo nepostojanje u brojnim tvrtkama nešto je o čemu se možda i ponajmanje od svega navedenoga govorilo, ali, ako ništa drugo, i o tome se barem šaputalo ili piskutalo. Sve to polako nestaje, a ostaje samo zahtjev za plaćom, ako treba može i ona koja ne dostaje za sindikalnu košaricu. Potvrđuju to zaposlenici Dalmacijavina i Cluba Adriatica ovoga tjedna. Jer, kako je krenulo, bojati se je da kod nas više nije krizno, izgleda da postaje kritično.