"Konzum - s vama kroz život", slogan koji se vrti u trgovinama najvećeg maloprodajnog lanca u RH, odlično je pogođen, a još bolji bio bi jedino - "Agorkor- s vama kroz život". Prosječni Hrvat uglavnom kupuje namirnice u Konzumu, gdje opet dobiva proizvode koncerna Agrokor d.d. - voće i povrće (Agrokor ima nekoliko poljoprivrednih kombinata), vino (vinarije u Istri, Srijemu, Baranji, okolici Zagreba), mineralnu vodu (punionice Jamnica i Kiseljak u BiH), Zvijedino ulje, Ledov sladoled... i kad nije u dućanu, vjerojatno troši u Agrokoru, bez obzira kupuje li na kiosku Agrokorova Tiska ili toči benzin na Agrokorovim crpkama... Statistički, velika je šansa i da radi u Agrokoru, sustavu koji samo u Hrvatskoj zapošljava 30 000 ljudi.

Ivica Todorić obilježio nam je zadnjih dvadeset godina života i sada je na vrhu, kao vlasnik Agrokora, najveće kompanije u regiji. Za godinu dana Hrvatska ulazi u EU, a taj će se događaj zacijelo odraziti i na koncern. Nova pravila igre mogla bi značiti i promjene u poslovanju Agrokora, čije se carstvo doduše stabiliziralo, ali se više ne širi- nakon ulaska u Srbiju i BiH, propao je pokušaj kupnje tvrtki u Turskoj (Migros Turk) i Rusiji, a niti od slovenskog Mercatora za sada nema ništa. U ovako dinamičnom svijetu, te uz očekivani ulazak Hrvatske u EU, pitanje je hoće li Agorkor uskoro izgledati malo drugačije nego što ga pamtimo iz našeg dosadašnjeg, zajedničkog puta kroz život. 

A u životima nam se Agrokor pojavio naglo, usred rata, kad je u svega dvije godine kupio nekoliko uglednih tvrtki kao što su zagrebački trgovački lanac Konzum, tvornica ulja Zvijezda, punionica vode Jamnica. Prije točno dvadeset godina, u srpnju 1992.,  šira hrvatska javnost je prvi put čula za uspješnog cvjećara Ivicu Todorića, i to u tekstu objavljenom u Globusu gdje je prozvan zbog načina na koji se uključio u privatizaciju bivših društvenih poduzeća. Iako tada- u odnosu na današnje stanje- njegov Agrokor nije puno imao, samo zadarsku Sojaru i Agropreradu Ivanić grad, novinarki nije bilo jasno niti kako je to stekao. Kako bijaše tada, tako je i danas - činjenica da netko vrijedno radi po cijele dane nije dostatno objašnjenje za zgrtanje znatnog imutka i društvene moći.

"Agrokor trguje strateški značanijim robama, pšenicom, kukuruzom, čak naftom, dobiva povlaštene bankovne kredite i u svome osvajanju društvenog vlasništva očito uživa osobitu naklonost državne Agencije za  restrukturiranje (preteča HFP-a, op. a.). koja Todoriću dopušta ono što drugima osporava- kupovinu dobro poslujućih društvenih poduzeća [1] ", napisala je te 1992. autorica, koja podsjeća zašto je Agrokor usred rata postao zanimljiv javnosti. "U formi priče o jednoj prilično ružnoj poslovnoj transakciji, kreditom Zagrebačke banke od šest milijuna maraka, Agrokor je trebao kupiti od poljoprivrednog kombinata u Osijeku pšenicu i kukuruz za robne rezerve RH, no dio te robe Agrokor je izvezao u inozemstvo, prodao devize Ini, a da bi se izbjegao skandal zbog praznih državnih skladišta i pravdao kredit nabavili su pšenicu po niskim cijenama od vojvođanskih poduzeća..." Navodno, realizirao se tek dio posla za koji je odobren kredit - umjesto 184 800 tona pšenice i kukuruza, kupljeno je 116 500 tona manje. A kao dokaz, u tekstu se navodi nalaz inspekcije HNB-a koja je ušla u trag tom kreditu.

Mediji su izvijestili da je zbog toga HNB protiv Franje Lukovića, tadašnjeg i sadašnjeg direktora Zagrebačke banke, koja će i godinama kasnije pratiti Todorićevo širenje, podnijela kaznenu prijava zbog privrednog prijestupa. U Agrokoru su pak tvrdili da su kupljenu robu opljačkali četnici i JNA. "Nakon svega, nije bilo ni državnog novca ni državne pšenice i kukuruza, ali je Agrokor nastavio kupovati društvena poduzeća uz očiti blagoslov države" [2], zaključuje autorica teksta, vjerojatno niti ne sluteći kolike će razmjere ta kupovina s vremenom poprimiti.

Već naredne, 1993. počinje veliki shopping - Ivica Todorić kupuje punonicu vode Jamnica, tvornicu ulja Zvijezda i DIP Turopolje, a 1994. stječe velike udjele u još sedam bivših društvenih tvrtki - splitskom Bobisu i mljekari Mils, tvrtki Silos mlinovi Vinkovci, PIK Vrbovcu, zagrebačkom Ledu, hotelu Intercontinental i, što je najvažnije, Konzumu. Želio je stvoriti prehrambeni koncern koji će se moći oduprijeti multinacionalkama. Bio je to pravi trenutak, jer u zemlju u ratu stranci nisu željeli ulagati, pa je nekadašnje društveno vlasništvo prodavano po vrlo pristupačnim cijenama, a država je pritom davala i dodatni popust za kupovanje tzv. starom deviznom štednjom, odnosno obveznicama RH nastalim pretvaranjem deviznih depozita građana iz doba SFRJ u javni dug, kojima građani nisu mogli slobodno raspolagati. Za staru deviznu štednju otkupljenu od štediša čiji su depoziti bili blokirani plaćalo se svega 50 do 70 posto vrijednosti, a Hrvatski fond za privatizaciju ( HFP) je pri prodaji dionica priznavao puni iznos. Bila je to privilegija kakvu su iskoristili i razni drugi tajkuni.

Vrlo brzo, zaredalo se nekoliko napisa u kojima se kritizira Agrokorov način poslovanja. Povodom vijesti da je "Zagrebačka banka dala kredit od 80 milijuna maraka za otkup kukuruza, a financijska policija otkrila da je od toga 48,9 milijuna maraka Agrokor nenamjenski potrošio" u Slobodnoj Dalmaciji [3] izlazi intervju s Nikolom Baračem, direktorom tada moćnog Dalmacommerca, koji je podigao krivičnu prijavu protiv Agrokora i Zagrebačke banke. Barač je ljutito izjavio kako takve kredite za poticanje proizvodnje za izvoz, gdje je kamata četiri umjesto tada standardnih 12 posto, dobiva samo Todorić. "Ako je Agrokor 80 posto potrošio nenamjenski, jasno je koliku je protupravnu dobit ostvario. Na Zapadu bi platio i realnu kamatu i poveliku kaznu, a uz to bi bio uvršten na crne liste i zatvorio bi vrata vlastite poslovne budućnosti. Zato sam odlučio javno reagirati", rekao je tada Barač.

"Nitko u Agrokoru nema nikakvog saznanja o navodnoj krivičnoj prijavi niti nas je itko povodom  iste pozivao. Ako je postojala vjerojatno je  zbog  neutemeljenosti  odbijena", rečeno nam je  ovih dana u Agrokoru, u kojem su spremno pristali pojasniti nekoliko kontorverznih situacija iz vremena jačanja tog koncerna.

Naknadno je priča dobila dodatnu potvrdu tekstom u Globusu, u kojem se tvrdi da je "Ivica Todorić zloupotrijebio oko 50 milijuna DEM namjenskog kredita dobivenog od Zagrebačke banke po posebnom režimu [4]. Citira se izvješće Financijske policije iz ožujka 1994., u kojem je navedeno da je Agrokor krajem 1991. nenamjenski potrošio kredit Zagrebačke banke, te da je dobio novac i prije nego ga je kreditni odbor odobrio.

Međutim, sve su te "pšenične afere" i krivične prijave ubrzo zaboravljene - Ivicu Todorića, koji je kasnije i sam rekao da se u 90-tima nije moralno poslovalo, više nitko nije mogao zaustaviti. U međuvremenu je stekao čvrstu poziciju, pa ga mediji već početkom 1993. nazivaju "vlasnikom poduzeća koje je kupilo najviše društvenih poduzeća u pretvorbi" [5] odnosno "najvećim kapitalistom u Hrvatskoj" [6].

Širenje Agrokora nije stalo, nastavilo se i narednih desetak godina, po raznim zemljama regije. Trajalo je sve do početka ekonomske krize, pa je tako primjerice 2007. kupljeno još osam novih tvrtki, a rekordne 2008. čak njih 11 -  u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori... Međutim, najvažnije su mu ostale one prve kupovine u ratnim godinama, kojima je postao vodeći proizvođač raznih roba i stekao Konzum. A kad je Agrokor u jednom trenutku probio granicu od 10 000 zaposlenih, dobio je važan argument u svim budućim pregovorima s vlastima, što je koristio za novi rast. Poziciju prema vlasnicima medija bazirao je na autoritetu velikog oglašivača, a kasnije i većinskog vlasnika maloprodajnog lanca Tisak. Odabrane novinare pridobivao je, primjerice, vozeći ih iznad Panonske ravnice svojim helikopterom.

Kako je u samo godinu ili dvije javnosti nepoznati, iako uspješan predratni cvjećar izborio tako snažnu poziciju? Na službenoj web stranici Agrokora, njegove stožerne kompanije preko koje drži vlasništvo u nizu tvrtki, na može se puno saznati jer tamo sve počinje i završava sa 1976., kada "Ivica Todorić osniva privatnu tvrtku za proizvodnju cvijeća i cvijetnih sadnica te ubrzo zapošljava više od 50 ljudi". Stoga smo sami pregledali novinske arhive, popričali s menadžerima i sindikalcima, svjedocima njegova uspjeha. Malobrojni danas žele pričati o Ivici Todoriću, državnom prijatelju boj 1, a oni koji su pristali, uglavnom se slažu da njegov uspjeh počiva na upornom radu, stvaranju mreže svojih ljudi na raznim važnim pozicijama te na kupnji i razvoju lokalnog zagrebačkog trgovačkog lanca Konzum, u kojem je od 1995. većinski dioničar. Te godine Agrokor objavljuje prve konsolidirane podatke - ukupni prihod grupe bio je 2,1 milijardu kuna. Naredne godine su sa 2,4 milijarde kuna prihoda dostigli Plivu, koja je i danas ostala na sličnim rezultatima, a Agrokor je u međuvremenu svoje prihode povećao za više od deset puta.

Koliko je u svemu tome pomogla vlast, naročito u eri Franje Tuđmana, kad je cijelo društvo, u rasponu od sporta do gospodarstva, bilo pod kontrolom politike? Iako u Agrokoru s ponosom vole reći da im država nikada nije pomagala u širenju, izgleda da nije baš tako, a činjenica je da su se Tuđmani i Todorići družili još od početka 70-tih[7].

Čitava obitelj Todorić na grobu Franje Tuđmana, tvorca ideje o "200 bogatih obitelji" (Foto Net.hr)

Tjednik Feral je pisao kako je Vlada početkom 1993. "ukinula visoke prelevmane na uvoz soje dan ili dva prije dolaska broda sa teretom za Agrokorovu Sojaru Zadar, da bi ih dan nakon prekrcaja vratila na stare postotke, bez objašnjenja". [8] U Agrokoru na to kažu: "Ne možemo tvrditi da bi bilo ili ne jer za takav slučaj ne znamo.  No sigurno znamo da u posljednjih dvadeset godina na sojino zrno nije bilo nikakvih  prelevmana odnosno zaštita kao što je slučaj i sa svim ostalim proizvodima iz proizvodnog portfelja  grupe Agrokor. Te se činjenice lako mogu utvrditi. Mi smo inzistirali  na  otvorenosti tržišta zbog toga da našim  proizvodima izgradimo  konkurentnost. i zbog toga, danas prilikom ulaska u EU, ne bojimo se konkurencije za  Agrokorove proizvode".

Borislav Škegro

Krunski dokaz o državnoj pomoći stiže u rujnu 2008, kad je odnekud isplivao dokument iz rujna 1999., s potpisom ministra financija Borislava Škegre. Bilo je to državno jamstvo za 31 milijun eura vrijedno inozemno izdanje korporativnih obveznica čiji je agent bila jedna luksemburška banka, a kojim je financirana gradnja Agrokorovog distributivnog centra u Zagrebu. "Poznavatelji prilika iz tog vremena kažu kako je upravo Agrokorov izlazak na međunarodno tržište kapitala te 1999. godine, kada je za zaduženje jamčila država, bio glavni impuls kojim je krenulo njegovo širenje. Koncern je tada imao ukupne prihode od 3,2 milijarde kuna, otprilike deset puta manje nego danas", navodi se u tekstu objavljenom uz otkriće tog dokumenta. [9] Autorica je nazvala potpisnika jamstva Borislava Škegru, koji joj je rekao da se "ne sjeća tog slučaja", odnosno davanja jamstva teškog 31 milijun eura. Komentar je tada dao jedino SDP- ovac Slavko Linić. "Davanje jamstava nažalost nikada nije odijeljeno od politike. U Agrokovorom slučaju dano jamstvo ispunilo je svrhu. To što je kasnije taj koncern narastao i postao monopolist koji zloupotrebljava svoju poziciju neko je drugo pitanje" [10].

Nekoliko godina nakon što je tadašnji ministar financija potpisao jamstvo, koncern Ivice Todorića postao je jedan od ulagača upravo u Quaestus, fond Borislava Škegre, "ključnog arhitekta privatizacije u kojoj je sudjelovao i Agrokor". [11] Navodno je Škegrin potpis ubrzala prijetnja iz Agrokora da će 500 zaposlenika zagrebačke Zvijezde dobiti otkaz.  

Todorića je nastavio hvaliti i Škegrin kasniji nasljednik, ministar financija Ivan Šuker, a na sjednicama Vlade javno ga je hvalio i premijer Ivo Sanader [12] nakon što je smanjio cijene nekoliko proizvoda. U sadašnjoj vladi RH nemilice ga hvali njen prvi potpredsjednik, Radimir Čačić, svjestan Todorićeve važnosti.

Od 2000. godine, dakle godinu dana nakon dobivanja Škregrina jamstva, započinje širenje Konzuma po Hrvatskoj i pretvara ga u najveći domaći trgovački lanac, u koji plasira znatan dio robe koja dolazi iz Agrokorove proizvodne sekcije.

Vlasnik Agrokora, koji se pokazao korektnijim poslodavcem od prosječnog hrvatskog tajkuna, stvorio je i čvrste veze sa sindikatima - poklanja im hranu za sindikalne kongrese, njegove tvrtke se oglašavaju u glasilu Sindikalna akcija. Zatreba li mu, lako može pobuniti radnike, kao što je to bio slučaj 1999. kad je vlada najavila da će pomoći izgradnju uljare u osječkom Čepinu, posve blizu mjesta gdje je on namjeravao sagraditi svoju uljaru.

Zašto je baš Ivica Todorić uspio? Početkom 90-tih bilo je i drugih koji su uzletili, no danas ih više nema na domaćoj poslovnoj sceni. Osim Todorića, preostala trojica iz pokera najpoznatijih tajkuna - Miroslav Kutle, Josip Gucić i Luka Rajić - danas su u inozemstvu, a pritom je samo Rajić, prodavši Dukat kupljen na nikada rasvijeljeni način, otišao preko granice dobrovoljno, dok su ostala dvojica pobjegla pred hrvatskim pravosuđem. Iako je u nekoliko navrata zaprijetio da će prodati strancima sve što ima, Todorić to nikada nije učinio - ostao je ovdje, nastavio jačati Agrokor i postao najbogatiji građanin Hrvatske.

Većinu hrvatskih tajkuna nije zgodno pitati za prvi milijun, jer su svega koji mjesec prije zgrtanja ogromne imovine bili šoferi ili vlasnici kvartovskog kafića.

Ivica Todorić nema taj problem, jer je njegov Agrokor prije rata bio veliki proizvođač cvijeća. Pitanje je, međutim, s koliko je milijuna krenuo u privatizaciju. Analiza medija iz 90-tih godina dovodi do zbunjujućih rezultata. Tako je 1997. u tjedniku Obzor [13] objavljeno da je Agrokor do rata skupio osam milijuna maraka čiste dobiti, magazin Banka piše da je "1989. imao 16 milijuna maraka" [14] , dok Jutarnji list kasnije spominje "privatni kapital od 30 milijuna maraka stvoren prije rata u industriji cvijeća" [15]. Sam Todorić 1993. u intervjuu Večernjem listu ovako pojašnjava - "većinu naših akvizicija plaćali smo u gotovini, to je oko 15 milijuna maraka zdravog novca, a od banke smo dobili samo 2,6 milijuna maraka kredita" [16] .

Niti danas u Agorkoru nije moguće dobiti precizan odgovor: "U to vrijeme, Agrokor je  u Republici Hrvatskoj  već bio  ozbiljna kompanija srednje veličine s realnim potencijalima", rečeno nam je.

U tom istom intervjuu Večernjem listu objavljen je zanimljiv podatak, koji možda ukazuje na podrijetlo dijela njegove imovine- kaže "puno robe izvukli smo iz Vojvodine pa smo tako utopili stare dinare". Znači li to da je i Agrokor nakon osamostaljivanja Hrvatske sudjelovao u velikoj akciji prebacivanja starih jugoslavenskih dinara u Srbiju i BiH, a u kojoj su se neki tajkuni obogatili? Tegljači sa starim dinarima tada su pretvarani u devize, a osobe koje su u tome sudjelovale mogle su određeni dio zadržati, dok je većina novca išla za obranu zemlje. O tome tko je koliko zamijenio i zadržao, naravno, ne postoji nikakva dokumentacija, a Todorićevo se ime dosad nije spominjalo u tom kontekstu. 

U koncernu tvrde drugačije: "Agrokor niti jedan dolar nije zaradio plaćanjem starim jugoslavenskim dinarima, time se nikad nije bavio. Dok je dinar bio redovno platežno sredstvo, njime smo obavljali normalne poslovne transakcije".

Jedan dio Todorićeva predratnog imetka definitivno nije zarađen radom nego stjecajem okolnosti, jer sam u nekoliko intervjua priznaje da mu je pogodovala tadašnja inflacija. "U to vrijeme goleme inflacije posao nam je išao jako dobro. Ujutro bismo kupili 1 000 tona, a do popodne smo zaradili još 600" [17].

Uz stanoviti kapital zarađen u trgovini cvijećem, inflaciju i, kako Todorić kaže "utapljanje starih dinara", širenju Agrokora pomogla je i suradnja s politikom, konstantno negirana, nikada otvorena ali uvijek zamjetna. U početku su Ivicu Todorića, zbog bliskosti njegova oca Ante Todorića, koji je u vrijeme Hrvatskog proljeća bio direktor tada moćnog Agrokombinata, povezivali sa Savkom Dabčević Kučar i njenim HNS-om, no kako je 90-tih vlast u državi stalno držao HDZ, Todorić je bio u dobrim, u nekim slučajevima i prijateljskim odnosima s jednim njegovim krilom, tzv. tehnomenadžerima. Jedan od njih, Nikica Valentić, bio je hrvatski premijer. Valentićeve tvrtke i danas tijesno surađuju s Agrokorom - sudeći po financijskim izvješćima tog koncerna, njegova Niva inženjering stalan je korisnik Agrokorovih zajmova.

Bivši premijer Valnetić također održava dobre poslovne veze s Torodićem (Foto: Net.hr)

"Suštinski, za nivo poslovanja Agrokora  odnos sa  tvrtkom Niva je zanemariv. No Niva je dakako jedan od naših poslovnih partnera, što se također jednostavno može utvrditi kroz poslovne transakcije", kažu u Agrokoru.

Mediji su 90-tih pisali o Torodićevim druženjima i s drugim tada važnim ljudima kao što su ministar poljoprivrede Ivan Tarnaj, pa Ivica Gaži, Ivan Majdak, nekadašni premijer Franjo Gregurić. Nije se skrivalo niti da je Nevenka Tuđman, kći tadašnjeg hrvatskog predsjednika dobila lukrativan posao izrade korneta za Agrokorov Ledo, što mu u to doba zacijelo nije odmoglo u poslovanju. Iako je Agrokor privatna tvrtka i uglavnom ne radi sa državom, poslovanje mu itekao ovisi o izmjenama zakonske regulative, a otkako je preuzimanjem nekoliko kombinata snažno ušao u poljoprivrednu proizvodnju i o dobivanju državnih potpora.

Osobe upućene u poslovanje Agrokora svjedoče o postojanju cijele mreže, pri čemu se vlastiti kadrovi šalju u državne institucije, a za pretpostaviti je da u nekim slučajevima pogoduju bivšem poslodavcu. Zamjetan je broj ministara koji su se, nakon staža u Vladi, skrasili u Agrokoru. Todorićev prijatelj, bivši zagrebački gradonačelnik Branko Mikša, koji je tijekom rata bio HDZ- ov ministar gospodarstva, a potom i trgovine, i danas je zaposlen u Agrokoru, a također je i zamjenik predsjednika NO tog koncerna. Potom, Davorin Mlakar, ministar uprave u dvije HDZ- ove vlade, one sredinom 90-tih i vlade Ive Sanadera, u međuvremenu je proveo tri godine u upravi Agrokora. U Agrokor se, nakon visoke pozicije u ministarstvu poljoprivrede, vratio Krešimir Kuterovac, a tu je i Zdravko Marić, bivši zamjenik ministar financija Ivana Šukera.

Uz predstavnike Vlade, isti je poslodavac zaposlio i bivše sindikalne lidere Vitomira Begovića i Anu Knežević, pa se čini kao da je koncern stvorio svoje Gospodarsko-socijalno vijeće.   

U upravi Agrokora je i Piruška Canjuga, koja je to postala još u doba kad je njen

Piruška Canjuga

suprug Zlatko Canjuga bio glavni tajnik HDZ- a. Članica uprave Agrokora bila je Sanja Crnković- Prozaić, krajem 90-tih savjetnica predsjednika Vlade RH Franje Tuđmana, a potom i dugogodišnja ravnateljica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. U Agrokoru je zaposlen i Davorin Spevec, suprug Olgice Spevec, predsjednice Vijeća Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja ( AZTN), koja relativno često analizira učinak pojedinih Agrokorovih akvizicija i daje ocjene o tržišnoj koncentraciji.

Od svih dosadašnjih zaposlenika Agrokora, najzanimljiviji je ipak Željko Rohatinski - guverner Hrvatske narodne banke između 2000. i 2012. - prve dvije godine svog mandata, dakle sve do 2002. godine, sjedio je u NO Agrokora. U novije je vrijeme izbila afera kad se otkrilo da je njegova supruga Marija Rohatinski prodala svoju gubitašku špeditersku tvrtku Romah d.o.o. Agrokoru [18], a u čijem je vlasništvu kuća u kojoj guvernerova obitelj živi, što je zamrljalo lijepu sliku koju su Hrvati imali o guverneru i pojačala sumnju u njegova eventualna pogodovanja bivšem poslodavcu.

O svojim godinama u Agrokoru pristao je popričati Drago Munjiza, koji je vodio upravu Konzuma od 2002. do 2006., kad je otišao iz koncerna. "Bio sam premlad na vrlo odgovornoj funkciji, nisam se dovoljno znao prilagoditi tako kompleksnom i zahtjevnom sustavu. Konzum je u vrijeme moga mandata  postao veoma profitabilan, a Ivica Todorić mi je ponudio da postanem potpredsjednik Agrokora, što sam odbio. U Agrokoru sam puno naučio, ali se nisam znao ni htio u potpunosti uklopiti", kaže Munjiza, koji hvali Todorića kao lidera "koji dobro vodi sustav sa 30 000 zaposlenih, u 20 godina je promijenio malo vodećih ljudi".

Na pitanje zašto je baš Todorić uspio, Munjiza kaže - "mnogi su 90-tih imali šansu, ali ne i viziju. Ljudi poput Todorića, Rajića iz Dukata i Artukovića iz Francka su iskoristili svoje šanse. Todorić ima misiju i viziju širenja hrvatskih interesa u regiji, ali i regionalnih u EU. Todorić ima mesijansku ulogu, radi po 16 sati dnevno, kao i njegovi suradnici - dobro su plaćeni, no zapravo malo obzirom na to koliko vremena i mentalne energije ulažu u posao", napominje Munjiza.

Todorića se danas proziva zbog neplaćanja, te se u niz navrata moglo čuti i pročitati kako je razvoj njegova carstva bazirao na nepaćanju dobavljača, od koji su mnogi zbog toga propali. Navodno se jednom priliom Luka Rajić požalio tadašnjem predsjedniku Franji Tuđmanu da Todorić ne plaća na vrijeme, što ga je skupo koštalo - Dukatova roba je izbačena s Konzumovih polica, pa je vraćena, potom je opet izbačena, a zadnji povratak je plaćen između 10 i 20 milijuna eura.

Ivicu Todorića se kritiziralo i zbog politike naplaćivanja ulaska robe na police, a Munjiza ga tu brani. "Strani trgovci koji plaćaju na vrijeme često rade s gubitkom, no oni si to mogu priuštiti jer imaju podršku svojih bogatih središnjica. Time je Agrokor doveden u neravnopravan položaj u vlastitoj zemlji. Istina je da je manji prozvođači teško pariraju i posluju sa koncernom, ali to je dijelom i prirodno jer nisu dovoljno organizirani i kvalitetni da bi optimalno poslovali. Kasnije sam kao konzultant nekim od klijenata pokušao objasniti da su premali za Konzumovih 500 prodajnih mjesta, no neki ljudi to odbijaju razumjeti. Što se naplaćivanja ulaska na police tiče, Konzum je relativno kasno počeo naplaćivati. Tu su praksu uveli strani lanci kao što je Metro. Oveći Konzumov dućan košta 20 do 30 milijuna kuna", napominje Munjiza.

Jedan drugi bivši Agrokorov menadžer, koji je pristao na razgovor izričito pod uvjetom da ostane anoniman, ne slaže se s takvim tumačenjem. "Kulturu neplaćanja prvi je 1995. uveo Miroslav Kutle, a Ivica Todorić ju je ubrzo prihvatio kao zgodan način beskamatnog kreditiranja. Ipak, tu postoji jedna bitna razlika- Todorić je taj novac ulagao u posao. Jedino se Đuro Gavrilović usprotivio takvim načinu plaćanja nakon 180 dana i ostao je dosljedan u tom sukobu. Da su i drugi tako postupili, vjerojatno bi Agrokor danas urednije plaćao. A što se naplaćivanja polica tiče, ulazak sigurno ima svoju cijenu. Deset milijuna eura koliko su neki proizvođači morali platiti za ulazak u Konzum svakako previše, no njima se očito isplatilo.

Todorić je jako dobro razvijao posao, no krajem 90-tih se počeo pomalo megalomanski ponašati, ulazio je u krive biznise. Nije mu se smjelo dopustiti da bude i proizvođač i trgovac, u dobro uređenim zemljama to nije moguće jer onda imaš transferne cijene, peglaš firmi dobit i ne plaćaš porez. i još po nečemu se razlikovao od Kutle- nije se otvoreno politički svrstavao već je posvuda umrežio svoje ljude, ili one koje je nečim zadužio i zapravo je bilo svejedno tko je na vlasti", zaključuje naš sugovornik.

U kompaniji stalno demantiraju bilo kakvu povezanost s politikom - "valjda je nakon 20 godina svima jasno da Agrokor u tome ne učestvuje". To je istina, no čini se da je Ivica Todrić osobno sponzorirao više stranaka. Na tom je tragu tekst objavljen tijekom kampanje za predsjedničke izbore 2010. Navodi se svjedočenje Zagrepčanina koji je svojedobno vodio financije jedne manje stranke kojoj je vlasnk Agrokora na prethodnim parlamentarnim izborima pomogao, iako su im izgledi za ulazak u Sabor bili minimalni. "Došao sam u sjedište Agrokora na sastanak koji je predsjednik stranke dogovorio s Todorićem, kurtoazno smo popričali par minuta, potom je on otišao u drugu sobu i vratio se s omotnicom u kojoj je bilo 50 000 kuna. Rekao je da daje privatan novac svoje obitelji jer žele razvijati višestranačje i nije mi dao nikakvu priznanicu. Taj sam novac zatim položio na stranački račun i pritom naveo da je donacija dobivena od Ivice Todorića, što je stranka spomenula i u svojem financijskom izvješću. Bila je to pogreška: kasnije sam čuo da je vlasnik Agrokora zbog toga jako naljutio, jer ni jedna druga stranka - a gotovo sve su dobile novac - nije javno priznala da je Todorić financira. Ako su mali dobivali po 50 000 kuna, koliko je onda

davao velikima, HDZ-u i SDP-u? Po mojoj procjeni, barem deset puta više", procijenio je bivši stranački blagajnik". [19]

Uoči predsjedničkih izbora 2010. spominjala se i Todorićeva povezanost s Milanom Bandićem. Govoreći o tome kako je grad Zagreb Agrokoru prodao tvrtku Zagreb plakat i onda narednih godina i dalje nastavio u nju ulagati gradski novac, skupštinski zastupnik Darinko Kosor ( HSLS) rekao je da je "natječaj bio namješten za Agrokor, a ta tvrtka nije napravila ništa na šta se obvezala. Pitanje je zašto se u gradu ne bune? Zašto sada Bandić dijeli Agrokorove jabuke  a njegov se stožer nalazi u Todorićevoj zgradi" [20], pitao se Kosor u vrijeme kad se Milan Bandić kandidirao za predsjednika RH.

O Todorićevoj vezi s politikom posvjedočio nam je Mario Iveković, sindikalni lider koji je danas najmoćnijeg Hrvata upoznao još kad je ovaj htio preuzeti Konzum. "Na našem prvom sastanku 1994, kad smo pričali o preuzimanju Konzuma, 1994., Todorić je preda mnom zvao lidere triju  političkih stranaka i dogovarao sponzorstva pred tadašnje izbore. A kad sam 1999. dao izjavu za Večernji list da se ljudi trebaju pobuniti, Todorić me nazvao i u ime Franje Tuđmana rekao da se smirimo, jer da vlasti žele dobre odnose s radnicima. Rekao mi je da ima Tuđmanov mandat za taj razgovor, ponudio mi upravu Zagrepčanke, tada jake trgovačke tvrtke, te mi je čak garantirao da ćemo dobivati robu pod istim uvjetim kao Konzum. Zahvalio sam i rekao mu da ja već imam svoj posao", kaže Iveković. Uskoro se, 2 000. godine, ionako promijenila vlast.

Unatoč tolikoj bliskosti s dijelom HDZ-a, zlatno doba umreženosti isprepletenosti Agrokora s državnim vlastima počinje tek pobjedom oporbene koalicije na parlamentarnim izborima 2000. Primjerice, Damir Kuštrak, koji je bio član pet NO Todorićevih tvrtki, otišao je nakon petogodišnjeg staža u upravi Agrokora na mjesto zamjenika ministra financija Mate Crkvenca (čiji je sin menadžer u Konzumu), da bi se kasnije vratio u upravu Agrokora čiji je i danas član. Tajnica ministarstva gospodarstva postala je Maja Brinar, također dotadašnja članica Uprave Agrokora. O punjenu vlade Agrokorovim kadrovima tada se piše u nekoliko novina, a Nacional tvrdi da je "Todorić financirao predizbornu kampanju SDP-a i HSLS-a, koji su zauzvrat nakon preuzimanja vlasti donijeli naputak o ograničenju unosa namirnica iz inozemstva, čime je najviše profitirao Konzum".

Prije desetak godina Agrokor je ojačao, odvojio se od Zagrebačke banke, našao novog kreditora u Europskoj banci za obnovu i razvoj (EBRD), koja je dobila udjel u koncernu, potom i u Svjetskoj banci. Počeo se širiti po regiji, što mediji uglavnom prate bez nekih kritičkih komentara. Mario Iveković je bio jedna od zadnjih javnih osoba koja je o Todoriću javno progovorila, a da to nije bio hvalospjev, davne 2000. je izjavio: "Todorić je iznad vlade. On je kontrolira, a Vlada je preslaba da mu se odupre" [21].

Iveković, koji je u doba Todorićeva preuzimanja Konzuma bio glavni povjerenik tamošnjeg sindikata jedan je od rijetkih koji želi pričati o tom vremenu. U firmi je radio od 1987. do 1995, potom je postao profesionalac u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), pa je osnovao Novi sindikat.

U veljači 1993, dok se tvrtka još zvala Unikonzum i zapošljavala 2 679 ljudi, prošla je pretvorbu u dioničko društvo i bila je spremna za privatizaciju. Iako su radnici željeli imati dio vlasti, te su skupa s menadžerima - iako svatko za svoj račun - uspjeli skupiti oko 75 posto idonica, Todorić je u srpnju 1994. uspio zavladati tvrtkom. Bio je to pravi bingo - taj maloprodani lanac je 2011. imao 13,4 milijardi kuna prihoda i 345 milijuna kuna dobiti.

"Tadašnja Uprava Unikonzuma, predvođena Jozom Petrovićem, provela je 1993. anketu tko želi upisati dionice. Petrović je zapravo planirao bitno umanjiti broj prodanih mjesta sa 250 na 40 i onda nas, što tada nismo znali, prepustiti Todoriću. Mi smo se pobunili jer nije bilo jasno kakvi su uvjeti kupnje, htjeli smo zaštititi firmu pa smo organizirali peticiju i uprava se povukla. Početkom 1994. ponovilo se isto, pa smo pri tada jakom sindikatu, koji je brojao 1 500 ljudi, osnovali Udrugu malih dioničara Unikonzuma, a sve s ciljem da radnici - mali doničari preuzmu kontrolu nad vođenjem tvrtke. U sindikatu je došlo do značajnih promjena i smijenili smo gotovo sve povjerenike koji su bili u sprezi s upravom, a ja sam, pun optimizma, postao glavni sindikalni povjerenik u Unikonzumu", prisjeća se Iveković.

Prema tadašnjim su propisima zaposlenici mogli upisati do 50 posto dionica i to po povlaštenim uvjetima- s  diskontom koji se penjao i do 70 posto - a radnici Konzuma upisali su nešto manje od 25 posto. Istovremeno je 58 korisnika menadžerskih kredita, takozvana Grupa 58, upisalo svaki po preko 100 000 njemačkih maraka i ukupno dobili 50 posto dionica - dakle, zajedno su držali skoro 75 posto. Radnicima je bilo najvažnije preuzeti kontrolu nad upravljem tvrtke radi očuvanja radnih mjesta. O tome se trebao rapravljati na skupštini Unikonzuma održanoj početkom 1994. Međutim, ljudi koji su vodili skupštinu osmislili su pravilo da punomoć mora biti ovjerena u tvrtki, čime su eliminirali znatan broj punomoći i spriječili radnike da sudjeluju u upravljanju.

"Tek naknadno sam shvatio da su i predsjednik skupštine i članovi NO bili Todorićevi ljudi, koji su mu trebali trasirati put u Unikonzum. Da su nas pustili na tu skupštinu, sve bi bilo drugačije. Na žalost, državne institucije kojima smo se obraćali - HFP, razna ministarstva - ostale su gluhe", kaže Iveković.

"Tada me počeo nazivati jedan meni nepoznat čovjek, Ivica Todorić, koji me pozvao u upravu Agrokora u Marićevom prolazu i tamo mi, kao sindikalnom povjereniku, rekao da želi preuzeti Konzum. Rekao sam  Todoriću neka se strpi par mjeseci, dok promijenimo Upravni odbor i direktora i preuzmemo kormilo, jer ćemo sve drugo smatrati neprijateljskim preuzimanjem. Todorić se u mnogim procjenama složio s nama, no uskoro je ipak krenuo u preuzimanje. Suprotstavili smo se koliko god smo mogli, kasnije su se našoj Udruzi pridružili i pojedini menadžeri iz Grupe 58, no Todorić je bio jači i počeo je osvajati firmu", prisjeća se Iveković.

U to, još uvijek ratno doba, kad su plaće bile mizerne, ponudio je radnicima atraktivan otkup već plaćenih dionica - platit će im po 70 posto od nominalne vrijednosti, a preuzet će i otplatu neotplaćenih dionica. Ponuda je zvučala dobro, uobičajena cijena otkupa dionica u drugim trtkama tada je bila svega 20 do 30 posto od nominale.

Mario Iveković

"Već prvih dana mu je oko 2 000 ljudi, dakle većina zaposlenih, potpisalo prodaju svojih dionica. Stampedo je krenuo čim je netko pustio glas da onaj tko ne proda odmah neće nikada uspjeti prodati. Todorić je htio kupiti samo 51 posto, što se u to doba moglo. Nije bilo burze, Središnje depozitarne agencije niti zakona o preuzimanju, pa da kupac svima ponudi iste uvjete. Ipak, mi smo se organizirali i natjerali ga da otkupi znatno više dionica. Na kraju je potrošio puno više nego što je namjeravao, a puno manje nego što Konzum vrijedi- dobio ga je za 57 milijuna maraka. Todorić voli doći kao spasitelj, tako je došao u PIK Vrbovec kad su već pali na koljena. Mi u Konzumu smo to spriječili", kaže Iveković, referirajući se na Todorićevo preuzimanje kombinata koje je uspjelo tek nakon što je Zagrebačka banka blokirala račune PIK Vrbovca.

Otkup radničkih dionica Konzum ne bi bio dovoljan za stjecanje većinskog paketa, pa paralelno teče akcija kupnje 15,5 posto dionica iz državnog portfelja. U to je doba u Večernjem listu svaki tjedan HFP objavljivao listu s dionicama iz javne ponude iz svog portfelja. Negdje u veljači 1994. dionica Konzuma odjednom je nestala s liste, da bi se nakon par mjeseci ponovno vratile. Akcija je bila dobro usklađena -  HFP 21. lipnja 1994. u Večernjem listu objavljuje poziv za kupnju dionica Konzuma, navedeno je da će se već 27. lipnja obaviti javna dražba tih dionica i tog dana je, uz očitu državnu pomoć, riješena druga faza preuzimanja- uskoro je objavljeno da je HFP s Agrokorom zaključio ugovor o prodaji 19 545 dionica nominalne vrijednosti današnjih 36,3 milijuna kuna, što je činilo 15,5 posto temeljnog kapitala. U ugovoru je navedeno da su dionice prodane po nominalnoj cijeni, no popusta je ipak bilo, jer su plaćene tzv. starom deviznom šrednjom. Transakcija je išla preko Zagrebačke banke, koja će davanjem povlaštenih kredita narednih godina biti Todorićev glavni sponzor u preuzmanjima.

Do kraja 1994. Todorić je već stekao skoro 43 posto dionica Konzuma. Kako je kasnije potvrdila Državna revizija, tijekom te godine "dioničari su zaključili s Agrokorom 1 762 ugovora o prodaji i prijenosu 53 771 dionice s popustom nominalne vrijednosti 26,9 milijuna DEM ili 42,7 posto temeljnog kapitala Društva". Otkup se nastavlja i dogodine, pa do kraja 1995. Agrokor stječe većinski paket od 58,2 posto dionica a tvrtka se preimenuje u Konzum. Agrokor je do kraja 1995. stekao preko 60 posto dionica Konzuma i prodao je svojoj Jamnici 11 posto dionica, nakon čega mu je ostalo 64 694 dionica ili 51,5 posto ukupnog broja dionica. Dionice su se nastavile kupovale i narednih godina. Iako su neki članovi Grupe 58 još neko vrijeme čuvali dionice, do 1998. skoro svi su ih prodali.

Kritike na način privatizacije Konzuma nisu imali samo sindikati, već i Državna revizija. Od niza stručnjaka zaposlenih u Agrokoru nitko, naime, nije primijetio da je Hrvatska u međuvremenu dobila Zakon o postupku preuzimanja dioničkih društava (ZPPDD), koji propisuje da dioničari koji raspolažu s više od 25 posto dionica steknu makar jednu dionicu s pravom glasa na glavnoj skupštini, obvezni u roku sedam dana od dana stjecanja objaviti ponudu za preuzimanje. Zakon je stupio na snagu u studenome 1997., a već u prosincu Agrokor je neoprezno stekao 200 dionica Konzuma i time došao do 59,2 posto, čime je došao u obvezu davanja ponude za preuzimanje. Niti je Agrokor ispoštovao zakon i dao ponudu, niti su o stjecanju dionica obavijestili Komisiju za vrijednosne papire, što su po ZPPD-u bio dužan učiniti. U koncernu međutim opovrgavaju zaključak Državne revizije: "Agrokor je i u tom slučaju poštivao važeće zakone RH. Nakon donošenja ZPPDD-a  1997. godine, Agrokor  nije kupio  niti jednu dionicu Konzuma".

Revizija pretvorbe i privatizacije Konzuma trajala je punih šest mjeseci, od početka rujna 2002. do kraja veljače 2003. Državna revizija zaključila je da "postupak pretvorbe društvenog poduzeća Unikonzum, Zagreb, nije obavljen u potpunosti u skladu s odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća". Uz neobjavljvanje javne ponude, Državna revizija je kritizirala i ugovor o zamjeni dionica koji je Hrvatsko mirovinsko osiguranje (HMO) zaključilo s Agrokorom. Riječ je o 15 443 dionica Konzuma koje su nakon pretvorbe Konzuma stekli fondovi mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika i poljoprivrednika, a u travnju 1993. povjerili su ih na upravljanje društvu HMO. Te dionice, koje su trebale čuvati vrijednost budućih mirovina hrvatskih građana, temeljem ugovora iz rujna 1998. HMO je prenio Agrokoru. Uz udjel u Konzumu,

Foto: Intercontinental u sjeni Agrokora

prenijeto je još stotinu tisuća dionica tvrtki Zvijezda i Silos te zagrebačkog Hotela Intercontinental ukupne nominalne vrijednosti 17,8 milijuna DEM. U zamjenu za udjele u te četiri tvrtke HMO je od Agrokora dobio 177 881 dionica PIK Vrbovca, jer je Todorić u to doba bio (privremeno) spriječen u preuzimanju tog kombinata. Zanimljivo je da su dionice zamijenjene u odnosu 1:1, odnosno po nominalnoj vrijednosti, iako je tada već postojala Zagrebačka burza i sve su one imale neku tržišnu cijenu. To su zamijetili i revizori - "zamjena nije obavljena prikupljanjem javnih ponuda i nije obavljena procjena vrijednosti dionica koje se zamjenjuju, što nije u skladu s Pravilnikom o prodaji i zamjeni dionica, udjela i prava, kojim je određeno da Komisija za izbor najpovoljnijeg ponuditelja, na prijedlog uprave HMO, utvrđuje procjenu vrijednosti dionica koje se daju odnosno primaju", navodi se u zaključku Državne revizije.

Državna revizija je pročešljala i PIK Vrbovec, gdje se ustanovilo da je Agrokor spomenutih 170 000 dionica kupio za 17 milijuna DEM od HFP-a u travnju i svibnju 1994. preko javne dražbe, a platio ih je starom deviznom štednjom. Kako bilo, zamjenom dionica iz rujna 1998. Agrokor je stekao ukupno 90 333 dionice, odnosno 71,6 posto ukupnog broja dionica Konzuma, koliko ih i sada ima.

Foto: Prosvjed građana pred Todorićevim "hotelom" Kulmer

Otkako je stabilizirao Konzum, a potom i Agrokor, koji je dobio izdašene inozemne kredite, te nastavio širenje po zemljama regije, Todorić se preselio u dvorac Kulmer iznad Zagreba, koji je otkupio kao ruševinu te ga obnovio, znatno mu povećavši gabarite. U zaštićenoj podsljemenskoj zoni (dvorac se nalazi u Parku prirode Medvednica), nema stambene izgradnje, pa su nadležni gradski činovnici u Todorićevu korist pribjegavali svakakvim lukavstvima. Građevina je u travnju 2003. dobila građevinsku dozvolu kao "reprezetantivni hotel", što je bio pojam koji su gradski urbanisti izmislili za tu priliku. Kad se to otkrilo izbila je afera [22], jer se znalo da obnovljeno zdanje nije nikakav hotel, već novi dom nekoliko generacija Todorićevih. Potom je dvorac prijavljen kao "složena rezidencijalna građevina", što također ništa ne znači.

Načinom na koji je riješen status dvorca, izmišljanjem novih termina, potvrdilo se da je Ivica Todorić ponekad i iznad propisa. Useljavanjem u  dvorac, na simboličkoj je razini postao novovjeki velmoža, vladar tuđih sudbina kojem se nitko ne želi zamjeriti. Osobe koje su mu bliske tvrde da je, shvativši kakvu je poruku time poslao, požalio što je otišao u Kulmerove dvore. Sada je, međutim, kasno - preseljenje u dvorac iznad Zagreba, kao i vlasništvo nad koncernom s kojim svaki Hrvat, više ili manje, ide kroz žvot, stvara obveze i veće od onih prema stranim bankama.

Godišnji prihod od 29,6 milijardi kuna

Koncern Agrokor 2011. je imao prihod od 29,6 milijardi kuna i dobit nakon oporezivanja od 195,1 milijun kuna. Kroz vlasništvo u Agrokoru, Ivica Todorić vlasnik je najvećeg maloprodajnog lanca Konzum, sa blizu 13 000 zaposlenih i 700 prodajnih mjesta, rekordnih 13,4 milijardi kuna prometa i 345 milijuna kuna dobiti u 2011.

Njegov je i Tisak, najveći hrvatski distributer tiskovina, sa 1 200 prodajnih mjesta, kao i Zvijezda, vodeći proizvođač ulja, margarina i majoneze. Vlasnik je najveće hrvatske mesne industrije, PIK Vrbovec i najvećeg poljoprivredno- industrijskog kombinata PIK Belje. Preko svojih je tvrtki, sukladno njihovoj veličini i po propisima kojima su se i brojni drugi okoristili, u 2011. izvukao 174,2 milijuna kuna državnih poticaja. Posjeduje velike vinarije u Poreču (Agrolaguna), Vukovaru (Vupik), Iloku, Jastrebarskom (Mladina). Njegov Ledo najveći je domaći proizvođač sladoleda, a Solana Pag najveći prizvođač soli. Jamnica je vodeći domaći proizvođač izvorske i mineralne vode. Jedno vrijeme bio je vlasnik zagrebačkog Interontinentala, Bobisa, Mlinara, splitske mljekare Mils, koju je prodao Miroslavu Kutli. U zadnje vrijeme kreće u telefoniju, otvara benzinske crpke, započinje i s hotelijerstvom - početkom 2012. preuzeo je manjinski udjel u dubrovačkom Gulliver travelu, ima i udjel u turističkoj agenciji Adriatica.net, želi sagraditi elektranu na biogorivo. Htio je kupiti Podravku, Dionu, Namu, slovenski Mercator i Radensku... 

Početkom 1998. u intervjuu Nacionalu priznaje da nije uspio kupiti sve što je želio - primjerice Podravku i varaždinsku Koku. "Na te ponude dobili smo apsolutno negativne odgovore od onih koji kreiraju službenu gospodarsku politiku u Hrvatskoj. Unatoč takvu očitu pokušaju limitiranja našeg razvoja, nismo odustali od širenja poslovanja" [23], kaže Todorić, čime indirektno zapravo priznaje da je u prethodnim slučajevima, kad je uspijevao kupiti željene tvrtke, imao podršku 'onih koji kreiraju službenu gopodarsku politiku'.  U istom intervjuu kaže: "Od 1990. nisam povećao svoju osobnu imovinu: ona i danas, što je lako provjerljivo, odgovara nekakvom hrvatskom prosjeku. Činjenica je da sam uvećao vlasništvo nad dionicama no one su zalog posla koji vodim i pod apsolutnim su rizikom".

U BiH vlasnik je Sarajevskog kiseljaka, najpopularnije mineralne vode u BiH, tvornice Ledo Čitluk i još nekoliko tvrtki. U Srbiji je vlasnik nekoliko proizvođača hrane (Frikom, Dijamant...) a razvio je i veliki trgovački lanac (Idea), u Makedoniji ima veliku otkupnu stanicu za poljoprivredne proizvode.

 Iveković: "Todorić je bio i pošteniji i sposobniji od drugih tajkuna"

"Todorić je, u odnosu a neke druge, pokazao dozu poštenja. Miroslav Kutle i Luka Rajić bili su eksponenti nekih političara, on je bio jedino eksponent svoga oca. Pokazao se sposobnijim od drugih. Kutle je 90-tih dobio bolje firme nego Todorić - splitsku mjekaru, Slobodnu Dalamaciju, Tisak i nije ništa s njima napravio, a većinu je upropastio", napominje Mario Iveković.

Sudstvo u službi kapitala

Nakon Todorićeva dolaska, sinidkat u (Uni)Konzumu je sve više jačao do 2004. godine, kada je u neviđenom presedenu cijelo povjereništvo zbog neslaganja sa sve više očitom suradnjom STH i Agrokora (neposredni povod je bio javni upit o kaznenoj prijavi protiv predsjednice STH Ane Knežević - kasnije osuđena po istoj) izbačeno iz sindikata. Paralelno je Udruga dioničara Unikonzuma vodila spor pred Trgovačkim sudom za poništenje Skupštine iz 1994.  koja je bila nelegalna jer "mali" dioničari nisu dobili pravo glasa - a da jesu, vjerojatno je da bi radnici bolje prošli u privatizaciji. Prvo ročište bilo je tek nakon sedam godina, kada je Udruga odbijena da navodno ne može predstavljati dioničare. Nakon žalbe 2002. godine održano je ipak još jedno roćište, ponovno je odbijena, Daljnih pet godina nije bilo ročišta, a kako dvjetnik Udruge iz nekih razloga nije upozorio na isticanje žalbenog roka, prošlo je skoro 20 godina da nikada  pred hrvatskim sudovima nisu dobili priliku reći sve što žele. Prije pokretanja spora i Udruga i Sindikat obratili se svim tada nadležnim institucijana (HFP, razna Ministarstva, Vlada RH . . .) upozaravajući na nepravilnosti i nezakonistosti u pretvorbi Unikonzuma, ali nikada od nikoga nisu dobili nikakav odgovor", kaže nam jedan od članova Udruge malih dioničara Konzuma.

Kraj s krajem

Ivica Todorić je u jednom intervjuu 2000. rekao: "Jedva bih sastavljao kraj sa krajem da nema očeve mirovine i da mi sin i kći ne zarađuju" . Danas se vjerojatno ne bi toliko žalio, jer je po svim ljestvicama najbogatiji građanin Hrvatske. Vlasnik je koncerna Agrokor čiji prihod doseže vrijednost četvrtine državnog proračuna i ukupno u regiji zapošljava 40 000 ljudi, koji ga oslovljavaju sa "predsjedniče". U dionicama hrvatskih tvrtki njegova je obitelj, kao jedini vlasnik Agrokora d.d, 2010. imala 4,9 milijardi kuna, što je zbog ekonomske krize u 2011, po analizi Forbesa, palo na 3,7 milijardi kuna.

Članak je nastao zahvaljujući danskoj mreži za istraživačko novinarstvo Scoop (op. ur.).

^{[1]           Jasna Babić: "Savkina duga ruka u Tuđmanovu dubokom džepu?", Globus 31. srpnja 1992.}

^{[2]           isto}

^{[3]           M. Štrbac: "Zakonita proizvodnja bezakonja", Slobodna Dalmacija, 31. kolovoza 1992.}

^{[4]           Đurđica Klancir: "Financijska policija otkrila je veliku malverzaciju: Ivica Todorić zloupotrijebio je oko 50 milijuna DEM namjenskog kredita dobivenog od Zagrebačke banke po posebnom režimu!", Globus, 29. rujna 1995.}

^{[5]           Snježana Mlinarević: "Ne zovem Šarinića kad imam problema", Večernji list 23. siječnja 1993.}

^{[6]           Drago Lončar: "Tulipani mu donijeli 400 milijuna dolara", Arena, 16. siječnja 1993.}

^{[7]           Snježana Mlinarević: "Neću prekinuti posao s Nevenkom Tuđman", Večernji list 31. Prosinca 1999.}

^{[8]           "Davor Glavaš: "Todorićev pik na Vrbovec", Feral, 30, rujna 1996.}

^{[9]           Danijela Jozić: "Državno jamstvo koje je pokrenulo Todorićevo carstvo"  Business.hr, 22. rujna 2008.}

^{[10]         isto}

^{[11]         Nikola Bajto: "Predsjednik Republike Agrokor", Novosti, 26. ožujka 2011.}

^{[12]         Tina Lakić: "Banski dvori} i ^{udvorništvo- Sanader pohvalio Konzum", Business.hr, 5. rujna 2008.}

^{[13]         Vidmir Raič: "Agrokor jači od INE", Obzor, 29. ožujka 1997.}

^{[14]         Željko Ivanković: "Todorić najavljuje novo doba", Banka, rujan 1997.}

^{[15]         Nikola Jelić: "Todorić: Premda smo dužni 270 milijuna DEM sada sam siguran  da Agrokor neće propasti", Jutarnji list 13. rujna 2000.}

^{[16]         Snježana Mlinarević: "Put u središte uspjeha", Večernji list, 9. travanj 1993.}

^{[17]         Marko Franjić: "Najuspješniji hrvatski poduzetnik", Danas 9. travnja 1993.}

^{[18]         Danijela Jozić: "Agrokor preuzeo gubitašku tvrtku supruge guvernera Rohatinskog", Poslovni dnevnik, 30. kolovoza 2011.} 

^{[19]         Saša Paparella: "Josipoviću za izbore trebaju četiri milijuna kuna, Hebrang još ne zna" Business.hr, 4. rujna 2009.}

^{[20]         Nevenka Cuglin: "Dok Agrokor obećava, grad ulaže u ZG plakat", Business.hr, 21 prosinca 2009.}

^{[21]         Krešimir Žabec: "Tajkun po mjeri vlasti", Jutarnji list, 16. rujna 2000.}

^{[22]         Danijela Jozić: "Moj dvorac? Neee, hotel! ", Business.hr, 14. svibnja 2008.}

^{[23]         Mladen Pleše: "Ivica Todorić velepoduzetnik u raljama države", Nacional, 14. siječnja 1998.}