Jedan od najvećih strukturnih problema u našoj državi i društvu je apsolutno odsustvo strategija i pripadnih prioriteta. Rezultat je opće glavinjanje cijelog društva u nepoznatom pravcu ali s prilično izvjesnim ishodom kojeg je vanjski dug koji se približava 40 milijardi eura (skoro pa 10 tisuća eura po glavi stanovnika dok je, usporedbe radi, u truloj Jugi to poslije 45 godina mraka bilo na razini od cca. 700 eura po glavi stanovnika) samo jedna od vidljivijih vanjskih manifestacija.

Namjestiti da ih upucaju Markač i Kirin?

Paradigmatski primjer nedostatka prioriteta je situacija u brodogradnji. Veliki broj brodogradilišta, desetljećima pa i stoljećima akumilirano iskustvo i znanje, donedavno svjetski cijenjeni proizvod, a danas na pragu propasti. I to nakon što su godinama milijarde kuna iz državnog proračuna u obliku poticaja ulagane u navoze, dok su isti po svakom brodu gomilali dugove. Na stranu situacija na tržištu, koja je ista za naše, norveške i korejske brodograditelje, na stranu provizije koje se po utabanim balkanskim rutama slijevaju u džepove tzv. kooperanata (koji isti posao rade 5 i više puta skuplje od zaposlenika samih brodogradilišta) i one članova nadzornih odbora koji su istovremeno i ministri u vladi RH, ali je očito problem i u niskoj produktivnosti i profiliranosti proizvoda.



Neka brodogradilišta danas imaju dvostruko manje uposlenika nego početkom devedesetih, a proizvode i dvostruko više brodova, ali još uvijek su cijenom nekonkurentni. Važnije za ovu priču jest to što se nitko, izgleda, nije zapitao po čemu taj naš brod može biti konkurentan ili bolji na tržištu od onog drugih svjetskih proizvođača. Imamo li mi, dakle, najviše šanse na tržištu ako ćemo raditi trajekte, kontejnerske brodove, tankere ili jahte? Ako su to, primjerice, kontejnerski brodovi, jesu li našem znanju i mogućnostima na tržištu primjereniji oni od 50 ili od 500 tisuća tona? Ako su to kontejnerski brodovi od 50 tisuća tona, želimo li i znamo konkurentno napraviti sve na tom brodu ili samo motor? Ako su to motori, želimo li i znamo napraviti na tim motorima sve, ili samo ventile? Ako su to samo ventili, onda je očito da bi prioritet ove države u brodogradnji moglo biti raditi svjetski najbolje ventile za brodske motore, i to primjereno naplaćivati. Time bismo, važnije, napokon znali na što želimo koncentrirati naše ljudske i materijalne resurse, što će nam raditi kooperanti, što ćemo kupovati, a čime se nećemo uopće baviti.



To, naravno, ne bi ni u kom slučaju značilo da bi te naše odluke bile zamrznute za vijeke vjekova. Pače, njih bi trebalo stalno preispitivati i prilagođavati promjenama u našim nastojanjima i situaciji na tržištima. Uz to, sve ostalo što već imamo i gdje mislimo da smo dobri, svakako ne bismo odbacili i uništili, samo bi to trenutačno bio niži prioritet (manje ljudi i novca) od onoga što smo definirali kao prioritet. Neke stvari bismo i odbacili, neki ljudi bi se morali prekvalificirati, neke tehnologije bi bile suvišne... ali bismo imali prepoznatljiv i svjetki konkurentan proizvod koji bi generirao nove vrijednosti za cijelo društvo i ne bismo se, kao što je sada slučaj, doveli u situaciju da cijelu granu, s tisućama zaposlenih, moramo praktički baciti na ulicu.

Žure na tanjur u EU restoranu?

Naravno, takvih pa i još tragičnijih primjera ima još. Je li stvarno bilo pametno i potrebno 90 i kusur posto bankarskog sektora prodati strancima? Je li sada pametno donijeti Strategiju održivog razvitka, nakon javne rasprave koja će se, pismima usprkos, svesti na, slovom i brojkom, 2 (dva??!!) sata javne prezentacije tog strateškog dokumenta za sektor krucijalan za svaku državu? Je li pametno prodavati INU?

Što, dakle, od novčarskog ili energetskog sektora kratkoročno, srednjoročno i dugoročno želimo? Koliko tu želimo i možemo biti neovisni? Koje sektore želimo sačuvati a koje ne? Koji su održivi i isplativi?

... ili na tanjur za domjenak političarima?

Je li nam važniji ZERP ili EU? Zašto? Kakvo je s time stanje sada, a kako za 2, 5 ili 10 godina? Je li važnije imati most za Pelješac ili ulagati u znanost i obrazovanje? Zašto? Koja od tih grana će donijeti koliko vrijednosti za ovu državu i društvo za 10 ili 20 godina?

Je li normalno da su definirani prioriteti znanstvenog rada toliko široki i rastezljivi da niti jedan znanstveni projekt u državi još nije odbijen iz razloga što ne spada u te prioritete? Je li normalno da školujemo tisuće ekonomista i pravnika za burzu rada i da uopće ne znamo koliko nam ekonomista, fizičara, kemičara, biologa, medicinara, informatičara, pravnika, filozofa, tokara, zavarivača, strojara... treba danas, koliko za 5 a koliko za 25 godina?

Sve su to ne samo legitimna nego i nužna pitanja ako želimo donositi meritorne odluke, temeljiti na njima svoje planove, i stvarno raditi na boljitku Hrvatske, a ne samo njenih 200 obitelji ili nekih njenih politikantskih eksponenata.



E sad, da bismo donosili odluke, prvo trebamo znati gdje smo trenutačno. Time se, osim časnih iznimaka, u ponovno sve kontroliranijem i često s politikom i političarima slizanom novinarstvu, ne bavi nitko. Imamo, doduše, urede, zavode i institute za statistiku, ali podaci su tu nesistematizirani, nesukladni onima iz razvijenijih zemalja Zapada, upitne kvalitete i konzistentnosti.

Drugo, moramo na osnovu meritornih pokazatelja, znanja i predviđanja gdje želimo biti, donositi (ponekad i nepopularne) odluke (a stručnjaci koji to znaju i mogu ne samo da nisu prisutni, nego ih i tjeraju, ili sami bježe iz politiziranih tijela gdje bi se to nominalno trebalo raditi). To je ono od čega svi naši političari i politikanti, osim kada ih javnost i bombe na to natjeraju, bježe glavom bez obzira (možda i zato jer ni obzira ni obraza nemaju?).

Treće, odluke treba provesti, a to znači definirati tko, što, do kada, kako i čime treba napraviti. A to je još jedan veliki (ako ne i najveći) problem.

Želimo HNOS, ali su torbe prvoškolaca i dalje teške 10-15 kg. Želimo slati roditeljima sve informacije iz škole putem SMS-a, ali nastavnici ne znaju koristiti računala, ili im ona već drugu godinu za redom ne rade. Želimo transparentnost od države poticanog tehnologijskog sektora, ali državni dužnosnici sastanke na kojima se o tome govori proglašavaju zatvorenima, te izjavljuju otprilike ovako: Podatke smo poslali Europi, a ovim našima ih nećemo dati nego ćemo čekati da im to jave iz Europe. Ili, da se vratimo na brodogradnju, želimo je spasiti, ali ćemo svejedno baciti brodograditelje na ulicu.



Ili je problem možda u tome da sve to što naši bajni političari žele i definiraju u svojim dokumentima žele s figom u džepu? Da odluke donose zbog Hannesa Swobode i Vincenta Degera, a ne zbog nas samih? Da su se okužili nesposobnim poslušnicima, a ne stručnjacima? Da bi sve to možda i željeli kada ne bi tu bilo i njihovih i interesa njihovih pajdaša iz politike, zavičaja, onih kojima duguju? Da možda i žele brodogradnju, ali puno više žele tim njihovima dati terene za izgradnju hotela?

A di je nama naš Obama?

Obama bi na sve navedeno rekao: Change we need. Promjene su nam nužno potrebne. Ali, on kaže i Change we belive in. Promjene u koje možemo vjerovati. Jesu li promjene gore navedenoga nešto u što stvarno možemo vjerovati? Ili ćemo, kao Obama, trebati čekati 200 godina od Thomasa Jeffersona i njegovog all men are created equal i četrdeset godina od Martina Luthera Kinga i njegovog sna, a da se i naši snovi o boljoj, te svima, a ne samo nekima, materinski priklonjenoj državi, počnu ostvarivati? Oni koji su dužni na ovo odgovoriti, i koje za to plaćamo, na potezu su.