Prošle srijede Komisija Hrvatske biskupske konferencije "Iustitia et pax" (Pravda i mir) predočila je javnosti izjavu o aktualnoj ekonomskoj krizi. Bila je to najava za susret biskupa Vijeća europskih biskupskih konferencija odgovornih za socijalna pitanja, koji se održao u Zagrebu u utorak 9. lipnja.

Imali smo prilike čuti o tome što Crkva misli da bi drugi trebali činiti, te nešto manje o tome što sama Crkva čini u vezi aktualne financijske i ekonomske, a također i socijalne i ekološke krize.

Hrvatska komisija "Iustitia et pax" osnovana je 1989.. Na čelu joj je zagrebački pomoćni biskup dr.sc. Vlado Košić, a članovi su stručnjaci iz redova klera i laika, od kojih su neki poznati javnosti: dr. sc. Neven Šimac (koji je i ovu izjavu u javnosti predstavljao i objašnjavao), dr. sc. Željko Tanjić, mr.sc. Gordan Črpić, dr. sc. Ante Sekulić, fra Bože Vuleta.

U drugim zemljama takve su se komisije osnivale i ranije, nakon Drugog vatikanskog koncila, kad je Crkva odlučila u većoj se mjeri okrenuti svijetu i njegovim problemima, analizirajući uzroke i predlažući rješenja, umjesto da se uvijek izvlači samo na to, da ona griješne duše priprema za susret s Bogom nakon smrti, a s griješnim tijelima što bude.

Neki su pak to malo preradikalno shvatili, pa su u Latinskoj Americi i drugdje u "Trećem svijetu" neke od tih konferencija živahno sudjelovale u promociji "teologije oslobođenja", čemu je konzervativni papa Ivan Pavao II ubrzo nakon početka svojeg pontifikata odlučno stao na kraj. U Hrvatskoj, naravno, slična opasnost ne prijeti. Ako smatra da nešto nije u redu s postojećim sustavom ekonomskih i društvenih odnosa, može li Crkva napraviti nešto više od karitativne djelatnosti, poput vođenja "pučkih kuhinja", kojom se hvali? Svima će pasti napamet značajan novac koji godišnje dobiva iz državnog proračuna - dovoljan, otprilike, da se svim studentima osigura besplatni studij

Komisija istupa u javnosti samostalno, ali je pod vrhovništvom biskupa; u nekim drugim zemljama, međutim, komisije "Iustitia et pax" imaju više samostalnosti. U svakom slučaju zgodno dođe, da se istupi sa nešto oštrijom kritikom, a da se ipak nakon toga kardinal Bozanić može ograditi, što je i sada činio, kako se Crkva zadržava samo na "načelima" i analizi uzroka krize, pa nije njezino da analizira rad vlade, što pak čine "stručnjaci".

Komisija je u svojoj izjavi između ostaloga iznijela mišljenje da bi iz socijalnih razloga trebalo smanjiti kamate na kredite date mladima za obrazovanje, kupnju stana ili otvaranje poduzeća (što bi država mogla postići davanjem beneficija), a nekoliko dana kasnije Zagrebačka banka objavila je da povećava kamate na stambene kredite. Na tiskovnoj konferenciji u utorak, Bozanić je upotrijebio gore navedenu taktiku izbjegavanja odgovora na direktno novinarsko pitanje što o tome misli.

U spomenutoj izjavi rečeno je mnogo dobrih stvari, s kojima se mogu složiti i prema Crkvi tradicionalno nepovjerljivi ljevičari. Može se zaključiti, usporedbom s njegovim drugim napisima i istupanjima, da je Neven Šimac jedan od glavnih autora. Neću ići u detalje; cjeloviti tekst možete pogledati tu.

Spominjem još da sama izjava ne spominje nasljeđe "komunističkog mentaliteta" u Hrvatskoj, što je na tiskovnoj konferenciji prošle srijede dodao njezin predsjednik biskup Vlado Košić. On je pak istom prilikom izričito podržao zahtjev za besplatno školstvo, koji je pak u dijelu javnosti (onom "liberalnom" dijelu) osuđen ne samo kao nerealistički, nego i kao izraz "komunističkog mentaliteta".

Sveta Stolica u proteklih je godinu dana nekoliko puta istupila u vezi aktualne globalne krize. Najvažniji strateški dokument je "Novi ugovor za obnovu međunarodnog financijskog sustava" iz studenoga prošle godine. Upozoravaju na opasnost da se zbog ulaganja golemog novca u spašavanje financijskih iskustava zapostavi pomoć za razvoj siromašnih zemalja, koje je nužno i za samo očuvanje stabilnosti. Zahtijevaju ukidanje offshore poreznih oaza, koje dovode do "besmislenih ekonomskih i financijskih praksi" i izbjegavanja plaćanja oko 255 milijardi dolara poreza godišnje.

Sve je to lijepo; ali nemoguće je otresti se pomisli da je u ovom slučaju važnije tko, nego što govori.

Ako smatra da nešto nije u redu s postojećim sustavom ekonomskih i društvenih odnosa, može li Crkva napraviti nešto više od karitativne djelatnosti, poput vođenja "pučkih kuhinja", kojom se hvali? Svima će pasti napamet značajan novac koji godišnje dobiva iz državnog proračuna - dovoljan, otprilike, da se svim studentima osigura besplatni studij. Ajde, ne mora se toga direktno odreći - ali kako bi recimo bilo da uvedemo "crkveni porez", kako to niz zemalja ima, koji plaćaju samo ni koji to žele, i pri tome odrede kojoj vjerskoj zajednici taj novac ide? Ako bi samo milijun katoličkih vjernika od svojih prihoda svakoga mjeseca od svoje zarade odvajalo 30 kuna, to bi dalo isti iznos. A možda bi Crkva tako dobila i više?

I da li je zbilja potrebno i neminovno da Crkva uživa tako ugodan položaj da s jedne strane dobiva novac iz proračuna i prikuplja donacije (milodare) kao da je neprofitna udruga, a s druge strane marljivo spekulira koristeći mogućnosti na tržištu? Kako bi npr. da Crkva osnuje banku koja će davati osobito povoljne kredite, a ne spekulirati, za što su javnosti poznati stručnjaci među klericima.

Crkva često spominje "načelo supsidijarnosti", kao osnov za raspodjelu nadležnosti u obavljanju poslova. Tako je npr. u uvodnom govoru Susreta u utorak mons. Giompaolo Crepaldi, tajnik Papinske komisije "Iustitia et pax", rekao da bi financije trebale biti supsidijarne stvarnoj ekonomiji, a ne obrnuto - stambeni krediti supsidijarni obiteljima, a ne obrnuto. To zvuči savršeno. Ali, koliko može biti uvjerljivo iz usta predstavnika rigidno centralizirane institucije, koja ne dozvoljava ni diskusiju o određenom labavljenju prema decentralizaciji i sudjelovanju običnih vjernika, što traži, recimo, pokret "Mi smo crkva"? Često imamo prilike vidjeti "pobune vjernika" zbog imenovanja svećenika, nad kojim Vatikan zadržava čvrstu kontrolu i osobito se zainati kad dođe do prosvjeda.

A konkretno u Hrvatskoj, usprkos svim Bozanićevim ograđivanjima, i pred lokalne izbore svećenici su jasno davali na znanje tko nije prihvatljiv; ta preporuka, uglavnom, nije imala nikakve veze s "pravdo i mirom".

Sve u svemu: možemo poštovati dobre zamisli i vjerovati u dobre motive, ali službeni dokumenti Katoličke crkve ne daju nam ništa osobito što i u napisima raznih laika, nevjernika i pripadnika drugih konfesija i relgija nije prisutno. To je uostalom svakako napredak u odnosu na prošla vremena, ali nedovoljan.