Na žalost, u nas često treba opet i iznova početi od početka. Ustav Republike Hrvatske u članku 36 kaže: „Sloboda i tajnost dopisivanja i svih drugih oblika općenja zajamčena je i nepovrediva. Samo se zakonom mogu propisati ograničenja nužna za zaštitu sigurnosti države ili provedbu kaznenog postupka."

Ostavimo ovdje po strani pitanje što se sve u hrvatskome razumije kada piše „općenje". U ovom komentaru zanemarimo inače nezanemarivu prečicu ponuđenu stanovitim službama kroz „suptilno" razlikovanje onoga što je nužno za zaštitu države i onoga što je nužno za provedbu kaznenog postupka: u Ustavu Sabor jasno propisuje da država (a ona nikada nije apstraktna, nego je riječ o državnom aparatu i o ljudima koji u njemu rade) ima pravo sebe štititi i od akcija koje nisu kaznena djela - a to je prerogativa policijsko-špijunske, a ne demokratske države u kojoj je zabranjeno samo kazneno djelo i prekršaj, a ne sve ono što državi (tj. njezinim agentima) smeta.

Ostaje suština: da se ograničenja tajnosti osobnih komunikacija smiju narušiti samo u skladu s odredbama zakona i samo za potrebe zaštite države odnosno provođenja sudbenog postupka.

Ta odredba nije nipošto nova. Postojala je, ovako ili onako formulirana, u svim ustavima otkako sam živ (a to više nije malo), dakle i u onome iz 1946.

Postoji i u manje-više svim evropskim zemljama. Odnosi se - očito - na privatnu komunikaciju, a ne na službeno, kamoli institucionalno komuniciranje.

Pitanje je samo: kako to zakon regulira, te kako se ti zakoni provode?Osnovne su dvojbe: tko i kada određuje povredu tajnosti komuniciranja (prisluškivanje, otvaranje pošte, kaptiranje odnosno transkribiranje elektronskih komunikacija itd.); tko određuje što je od toga relevantno za sigurnost države odnosno za kazneni postupak; što se događa s onim transkriptima koji su namijenjeni raspravi u kaznenom postupku?

Gotovo svugdje odluku o uvidu u tuđe privatne komunikacije donosi sudbena vlast. Što je od toga relevantno za istragu mogu odrediti istražni organi, ili pak sudbena vlast; Hrvatska se opredijelila za prvu soluciju, koju ne smatram dobrom, jer to aparatu prisile daje diskreciono pravo koje bi, po meni, smjelo pripadati opet samo sudbenoj vlasti - ali to je zakon koji treba primjenjivati dok ga se ne promijeni. Suočene sa sve češćim „curenjem" transkripata odnosno snimaka u glasila (ili, još gore, u ruke ucjenjivača) i sve većom ugrozom ustavno štićene privatnosti, mnoge evropske države donose sve restriktivnije propise, po kojima se transkripti i snimci moraju uništiti odmah ako nisu uključeni u kazneni postupak, a u svakom slučaju nakon protoka određenog vremena. Neke dopuštaju objavljivanje samo onoga što je ušlo u obrazloženje presude.

Sve su restriktivnija pravila i prema korištenju raspravnog materijala. Sudske rasprave su javne, i to je načelo koje postoji od antike i koje jamči ravnopravnost sudionika - ali se javnost ipak isključuje radi zaštite najslabijih, radi zaštite ljudskog dostojanstva i još nekih razloga.

Nema apsolutno nikakva razloga, dakle, što su sudionicima u raspravi o ubojstvu Ive Pukanića servirani transkripti njegovih privatnih SMS-ova s tada još maloljetnom kćeri. Pravnu kvalifikaciju toga ostavljam stručnjacima. Poslužit ću se ne komunikološkom, nego pučkom kvalifikacijom: to je gnusna svinjarija. Sutkinja kojoj sam već zaboravio ime (i ne želim ga potražiti, radi moje mentalne higijene) nema mnogo šanse da se opere od toga gnusa. Za puštanje tog dijela SMS-ova trebalo je pogaziti ne samo Ustav (a, koliko znam, i zakon), nego i zdrav razum i zadnji tračak dobrog ukusa. Ufam se da nije mati.

Tek je za nijansu manje neukusna pornovoajerski intonirana odluka da se puste u opticaj dijelovi s aluzijama na intimne odnose. Formalist bi mogao reći da se ljudska prava odnose na ljude, dakle žive, a ne na pokojnike, makar bili žrtve. Ali ovdje su pogažena prava na privatnost osoba koje s postupkom nemaju veze, uključujući maloljetnicu kojoj je ubijen otac.

Naravno da bi sudski mogle biti relevantne i komunikacije s trećim osobama, ako bi pridonijele rasvjetljavanju motiva ubojstva. U tom sklopu je zapanjujuće da u transkriptima manjka bilo kakva poslovna komunikacija (osim s drugom žrtvom!). Čak bi se i novinar početnik morao zapitati: jesu li skinuli zapise s pogrešnog mobitela? Ili su filtrirali transkript? Pa „pola Hrvatske" može bez oklijevanja nabrojiti nekoliko imena koja „čudom nedostaju", čak i među privatnim kontaktima.

Već i stoga ono što je dano u javnost moglo bi se doimati kao diverzija za skretanje pozornosti. Razumijem da to odgovara odvjetniku jednoga od optuženih (posebno je pitanje zašto je hrvatski zakonodavac omogućio odvjetnicima da rasprave vode i izvan suda, po glasilima). U pogledu motiva ostalih sudionika u ovome silovanju privatnosti žrtve, a i osoba iz adresara njezina mobitela, ostaju sumnje, jedna mračnija od druge.

Vratimo se na početak: pravo na privatnost smije uzmaknuti samo pred pravom na život i fizički integritet, te u obrani od inih oblika teškog kriminala. Pritom treba sa savješću paziti, u svakome konkretnom slučaju, gdje nad privatnošću prevladava omerta - i na tu točku postaviti alarmno zvonce. To vrijedi i za sudstvo, a i za novinstvo - za svako u okvirima njegovih društvenih ovlasti. Čak ni opravdano gnušanje ne smije dati povoda da se iziđe u susret nasilju ili organiziranu kriminalu, protiv kojih je često jedini način prikupljanja dokaza u povredi privatnosti eventualnih zločinaca. Ali samo zločinaca, što se na kraju utvrđuje pravomoćnom presudom. Ostale moramo štititi, i mi, novinari.