Nije sporno priprema li se u ovom času privatizacija Hrvatske elektroprivrede, o kojoj se posljednjih tjedana intenzivno žamorilo; istinsko je problemsko pitanje ono koje se odnosi na ukupni način i kontekst te pripreme i prodaje. Bez ikakve sumnje, dakle, oni koji gospodare strateškim privrednim resursima u ovoj zemlji, namjerili su budzašto prodati i HEP, onako kao što su već štošta drugo, do čitavih sektora - banke, Inu, Plivu, HT, itd.

U skladu s tom izvjesnošću, ovdje nećemo trošiti prostor dokazujući kako je studija jedne privatne tvrtke o "modelima restrukturiranja elektroenergetskog sustava u skladu sa zahtjevima EU-zakonodavstva" - tom je zamjenskom formulacijom, naime, Ministarstvo gospodarstva uznastojalo demantirati vijest o privatizaciji - znači upravo početak rasturanja još jednog prevrijednog javnog dobra, jer su to dosad sasvim podrobno i uvjerljivo napravili neki drugi mediji. Među ostalim, pokazano je kako se uz vlasničko razdvajanje dotičnog poduzeća na proizvodnju, distribuciju i opskrbu, a Bez obzira na raznorodnu motivaciju, od one "sira i vrhnja" do složene lijeve kritike ekonomske politike EU-a, bjelodano je kako ukupni tzv. euroskepticizam u Hrvatskoj neprestance raste. Toliko da je hrvatskim građanima referendum o ulasku u EU obećan za trenutak - nakon ulaska prema tzv. Trećem paketu energetskih direktiva EU-a, predviđa i prostor za dokapitalizaciju pojedinih od njih.

I to onih koji budu tržišno zanimljivi dokapitalizatoru, jasno, a taj će u svakom slučaju biti privatni subjekt. Ali, obratimo pažnju na jedan drugi vanjski faktor u ovoj priči o javnom interesu, već dvaput naznačen: Europska unija.

Utoliko primjer Hrvatske elektroprivrede krajnje mučno podsjeća na zacrtanu sudbinu - tek ćemo vidjeti hoće li biti i neminovna - hrvatske brodogradnje. Ta je krovna industrijska djelatnost u Hrvatskoj, dobro je poznato, u procesu ulaska Hrvatske u EU što ga eufemistički nazivamo pregovorima, ostala do dandanas nedjeljivim ostatkom (ob)računskog postupka. A pritom ova matematičko-merkantilna prispodoba, na nesreću, ipak nije tek metaforičkog karaktera: radi se o brutalnoj, neravnopravnoj političkoj trgovini.

Nedavni pokušaj riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela da, želeći spasiti "3. maj" - brodogradilište u kojem se generira najizrazitiji otpor likvidaciji branše - ukaže na mogućnost odgode ulaska Hrvatske u EU, dok sami malo bolje ne vidimo što bi to sve imalo značiti, međutim, izazvao je veoma indikativnu nervozu. Podjednako iz HDZ-a i HNS-a, te još nekih stranaka, Obersnel je proglašen eurofobom, no ista je etiketa usput zalijepljena čitavoj njegovoj stranci, SDP-u. Vesna Pusić je intenciju gradonačelnika Rijeke čak okrstila "zločinom" prema Europskoj uniji. Očigledno, Vojko Obersnel naprosto je dirnuo u ono što se već smatralo riješenim, jer Hrvatska treba stupiti u EU pod baš svaku cijenu.

Europska unija ispostavlja nam se tako već jako dugo kao viši interes o kojem nema zbora, izuzev ritualnog naklapanja afirmativne prirode. Dogma, riječju, a kakva se u svakoj prilici može potegnuti za svestrani i sveobuhvatni alibi te navodni rezon. Stvarnog rezoniranja tu nema, pa se protivljenje ulasku Hrvatske u EU bilježi već na posve neosviještenoj ravni, počev od često vulgarnih te natražnjačkih reakcija, ali se Moderna Europa kao društveno progresivna pojava ipak nam je zaviještala baštinu drukčiju od onoga što nam se siledžijski natura u okviru pridruženja Hrvatske Europskoj uniji realizira i po zavidno sofisticiranim strukturama. Bez obzira na raznorodnu motivaciju, od one "sira i vrhnja" do složene lijeve kritike ekonomske politike EU-a, bjelodano je kako ukupni tzv. euroskepticizam u Hrvatskoj neprestance raste. Toliko da je hrvatskim građanima referendum o ulasku u EU obećan za trenutak - nakon ulaska.

Tragom spomenute kriminalističke dijagnoze: naziru se ovdje tako i konture jedne prave zločinačke organizacije, na razini čitavog hrvatskog društva. A s mijenom imaginarija, to je nešto nalik dojučerašnjoj nacionalnoj izdaji.

Pustimo sad naizgledni paradoks prema kojem zajednica većinski izdaje samu sebe; Europa je ionako oduvijek sva u aporijama. Mi time nipošto nismo manje europejskima, naprotiv, jedino je prethodno nužno kvalitetnije osvijetliti te raščlaniti taj pojam. U tom pogledu, funkcija ovog teksta jest poticaj za razvoj kronično oskudne društvene rasprave o Europi i nama, te ujedno za razradu europejstva kao ideje i, aktivnije pojmljeno, diskursa, iz općeg i specifičnog hrvatskog kuta. Samo poticaj, dakako, a već korak dalje ponudit će nam uz ovaj tekst Borislav Mikulić, čija smo ranija čitanja Europe mogli vidjeti u drugim publikacijama.

Da ne idemo do starih Grka: moderna Europa kao društveno progresivna pojava, u značenju humanizma, ipak nam je zaviještala baštinu drukčiju od onoga što nam se siledžijski natura u okviru pridruženja Hrvatske Europskoj uniji. Od jednog Immanuela Kanta, sve do suvremenika nam poput Jacquesa Derride, središnja emancipirajuća poluga te ljepak umnogome apstraktne europske zajednice, bio je i ostao zdravorazumski otpor samopodrazumijevajućem diktatu. Prosvjetiteljska, racionalna skepsa uključivala je svijest o takovoj vlastitoj avangardnosti, odmjeravanoj i naspram paralelnog eksploatirajućeg odnosa prema drugima i Drugom, klasnom i rasnom.

U protivnom, ideja moderne Europe se neprijeporno guši u vlastitim nemogućnostima, a naročito moramo to imati na umu u vrijeme dok se o sve nepristupačnije obale ovog kontinenta u dnevnom ritmu razbijaju prenatrpane splavi bjegunaca iz Afrike; o azijatskim nesretnicima u pregrađenim kamionskim karoserijama, da i ne govorimo. A da uzroke svedemo na bitno: oni su tamo uglavnom i nastali takvima uslijed zapadnjačkog profiterskog divljanja po svijetu.

U više nego znakovitoj mjeri, Europa tih sklonosti implodira - zamislimo taj glagol kao nesvršeni - i prema vlastitoj, unutarnjoj supstanci. Gorespomenuti francuski filozof nabrojao je, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, potaknut službenim formiranjem EU-a, deset pošasti suvremenog doba - odreda europskog, ili dalje Od jednog Immanuela Kanta, sve do suvremenika nam poput Jacquesa Derride, središnja emancipirajuća poluga te ljepak umnogome apstraktne europske zajednice, bio je i ostao zdravorazumski otpor samopodrazumijevajućem diktatu nakalemljenog porijekla - koje su dvadesetak godina kasnije mahom ojačale, prijeteći definitivnom kataklizmom, a tiču se liberalno-ekonomskog te predstavničko-demokratskog uređenja svijeta. Derrida je to, inače, učinio pobijajući notornu fukuyamansku tezu o uspješno dovršenom aranžiranju naše civilizacije.

EU, nažalost, na ovaj način nema šansu biti voljenom, niti ju je odranije imala; tako je predodređena još otkako je npr. Margaret Thatcher nesmetano zgazila engleske rudare i rastočila državne željeznice za prodaju brojnim, na javnim resursima parazitirajućim, privatnim poduzećima. To je namijenjeno i HEP-u, rekosmo, a ne bi bilo ni pô jada kad se isto ne bi mrštilo ovdašnjim javnim poduzećima što upravljaju šumama, vodama, cestama i raznim drugim vrijednostima.

Zapravo, kad podvučemo crtu, sama Europska unija, taj pravni okvir za lakši protok i plođenje kapitala, naime, ona je po svojemu dominantnom određenju - antieuropejska. Ona negira zasade iz navedene tradicije, na koje se njezini projektanti ceremonijalno pozivaju, no koje pronose jedino buntovne mase iziritirane čeljadi u Grčkoj ili Francuskoj, te šire. Zbog toga zdravoga puntarskog refleksa, u strahu pred njim, Angela Merkel manipulira javnom pozornošću, prsta skretničarski uprtog na imigrante kao uzročnike krize u Njemačkoj.

I eto nam još jednog posve logičnog susreta kapitalizma s fašizmom, kao po špranci njihova srodstva i povremenih obiteljskih viđenja. Stoga se ne smijemo bojati vlastite skepse prema Europskoj uniji i ulasku Hrvatske u nju. Za nas je bitno da osvijestimo sav taj kauzalitet, i to prije negoli izrazimo površno zadovoljstvo rastućim euroskepticizmom, e da ne završimo u društvenom vakuumu koji doprinosi pribjegavanju potonjem rješenju, ultradesničarskom. Jer, veliki dio Europe stremi baš k tome - takve su krize, podmukle.

Nama samima, kao što znamo iz bliže i dalje povijesti, ta vrsta devijacije uopće nije jako nedohvatna. Uhvatimo se zato radije smjelog promišljanja sebe i EU-a, u najboljoj europejskoj maniri, dok još nije kasno i nama i njoj.

Borislav Mikulić, redoviti profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu: "Aktualni proces "proširenja" Evrope sve više se pokazuje u svojoj goloj istini,kao mehanizam nadzora demokratskog prostora u pukom smislu dominija ili administrativne oblasti koja se, premda se širi, zapravo stalno sužava kroz nove prstenove unutrašnjih bedema."

Pod "politikom" se u javnom diskursu uglavnom, a kod nas osobito, podrazumijevaju institucionalizirana politika, stranke i državni aparat. No, taj se vid politike u politički prosvijetljenoj društvenoj teoriji naziva točnije policy, tj. organizirani, "uredbeni" ili "redarstveni" oblik javnih, općih društveno-upravnih poslova i interesa. Upravo takav je svojim najvećim dijelom i hrvatski „diskurs Europe". On sadrži sve pokazatelje oktroiranog birokratskog projekta koji je hrvatska politička administracija i njezini kolaborateri iz redova akademske inteligencije još od "trećesiječanjskih izbora" 2000. forsirala i provodila odozgo, pukim preuzimanjem gotovih modela birokratske organizacije bez značajne kritičke suradnje društva. "Strategija, planiranje i taktika" isticani su kao provjerena metodologija nacionalnog spasenja, bez alternative.

Taj model "policizacije" društva počiva na propisujućem, pontifikalnom modelu širenja države i njezinog prava, kakav poznajemo iz karolinške, rano-zapadnoevropske povijesti. Za taj model ideološki jedinstvene, ali institucionalno podvojene vlasti na crkvu i državu, papu i cara, konstitutivan je model akulturacije manjih subjekata na veći, nad-nacionalni i organizacijski izomorfan sustav elemenata i funkcija, kakav je upravo "prevoditeljski", zapravo prepisivački model širenja Evropske unije koji depolitizira i desubjektivira sve svoje sudionike, pretvarajući se istovremeno u impersonalni birokratski aparat.

Na toj se pozadini aktualni proces "proširenja" Evrope sve više pokazuje u svojoj goloj istini, naime kao mehanizam nadzora demokratskog prostora u pukom smislu dominija ili administrativne oblasti koja se, premda se širi, zapravo stalno sužava kroz nove prstenove unutrašnjih bedema. Takva praktična redukcija politike na policiju regresivan je kulturološki proces: on sadrži s jedne strane implicitnu sakralizaciju demokracije kao političkog izuma, svođenje javnog prostora na zabran; s druge strane, to je sužavanje prostora za bilo koju rekonceptualizaciju osim apologetske utilitarističke pod vidom "koristi od Europe".

Trebalo bi pitanje što nam koristi Europa izokrenuti u pitanje što kandidati za Europsku uniju poput Hrvatske uopće unose u policijski poredak Europe: nakon što su napustili civilizacijske vrijednosti socijalizma i propali u divlji kapitalizam koji je zapravo eldorado za europske financijske pustolove, oni umjesto fantazme o svojoj „oduvijek već europskoj pripadnosti" mogu ponuditi još samo svoje građevinsko tlo. Stoga nije čudo da je reforma zemljišnih knjiga bila prvi uvjet za "prevođenje Hrvatske" u Europu. Završni će vjerojatno biti otpor birokratskom centralizmu, poput sadašnjih pokreta za direktnu demokraciju na različitim točkama Evrope.