Dvije najveće frke u Hrvatskoj posljednjih tjedana imaju više zajedničkih strukturnih momenata po kojima ih možemo uspoređivati, pa na kraju i, vidjet ćemo, umnogome strpati u isti koš, a da upravo to ispadne ono bitno što će nas od njih konačno zanimati. Ranija između te dvije priče odnosi se na uvid šire javnosti u privatnu sms-prepisku dvojice novinskih izdavača otprije dvije godine, Ninoslava Pavića i Ive Pukanića, danas pokojnog.

Kao što je dobro znano, njihova korespondencija isplivala je zahvaljujući kapacitiranosti i ujedno karakterizaciji hrvatskog pravosuđa u rangu protočnog bojlera. Panta rei, pjeva taj sklop, interpretirajući to kao - danas je sve roba, i nema toga obličja koje može poprimiti da nas zavara... I tako, Pukanić-Pavićeva ostavština našla se na otvorenom tržištu, da bi se publikum uvjerio u nekoliko stvari o kojima je dotad ionako znao sve. To da su naši veći medijski gazde uvezani poput pruća u snop, e da bi bili jačima, ili to da vrana vrani oči ne vadi, koliko god sa strane izgledalo da među njima leti perje kao nad smrtnim neprijateljima. Ili, pak, to da su podjednako bliski s političkim centrima moći, ovima ili onim, a često s jednima i drugim. O ekonomskima da ne govorimo.

Saznalo se i ponešto detalja o njihovu mišljenju spram kolega, pa i čitatelja; ni tu nije bilo ništa iznenađujuće. Ali, donekle je utažena pornografska glad onih koje najviše zanima kako izgledaju poznati u trenucima svoje skupocjene intime, onih koje iznad svega rajca punokrvni reality show.

Već drugi dan po objavljivanju sms-ova iz sudskih spisa pripadajućih procesu za ubojstvo Ive Pukanića, glavnina se polemike o tome svela na pitanje smije li se tako nešto objavljivati, ili je riječ o nedopustivom kršenju ljudskog prava na privatnost. Upeli su se na to skrenuti pažnju naročito novinari u izdanjima Europapress Holdinga, dakle, Nina Pavića, a zatim je i on sam napisao jedan osvrt.

Par dana kasnije, čim su buka i bijes oko toga stali jenjavati, Hrvatsku je stresla vijest da je na internetu objavljen tzv. registar branitelja Domovinskog rata - popis svih onih koji su između 1991. i 1995. službeno sudjelovali u obrani zemlje. Dokument je bez ikakve najave osvanuo na web-adresi www.registarbranitelja.com, smještenoj na stanovitome komercijalnom američkom serveru, zakupljenoj od nepoznate osobe. U njemu se moglo pronaći svako ime - minus par postotaka - s oznakom postrojbe i razdobljem boravka u njoj. Stranica je izdržala nekoliko sati, potom se srušila uslijed preopterećenosti.

A potom, deja vu: glavnina se polemike o tome svela na pitanje smije li se tako nešto objavljivati, ili je riječ o nedopustivom kršenju ljudskog prava na privatnost.
Štoviše, ovdje se radilo o prvorazrednoj državnoj tajni, nečemu oko čega se različiti društveno-politički faktori piljarski natežu već dvoznamenkasti niz godina. Jedna od glavnih točaka prijepora između novog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i premijerke Jadranke Kosor jest upravo pitanje treba li objelodaniti taj registar ili ga, naprotiv, treba još čvršće zapečatiti. Inače, cjelovit dokument broji preko 500 tisuća imena, što znači da je u njemu završio svaki osmi građanin onodobne, neokupirane Hrvatske.

I, da ne bude zaboravljeno, dok su se uglednici sporili oko legitimnosti i etičnosti objave, policija je nekoliko dana uporno gnjavila Marka Rakara, vlasnika poznate nezavisno-novinarske web-stranice „pollitika.com", dospjelog pod sumnju da je kriv za provaljivanje državne tajne. Oduzeli su mu mobitel i kompjutorsku opremu, te ga nastavili privoditi na informativne razgovore čak i kad se u javnosti afirmirala mogućnost da je registar nekako objavila sama - vlada. Jer, u posjedu istog bilo je samo nekoliko njezinih ljudi, no preko Rakarovih leđa ipak se odvija titanska borba između premijerke i predsjednika, pa da ih baš ne prekidamo kad je najuzbudljivije...
Naposljetku, možemo i dijakronijski osmotriti ta dva novija događaja u Hrvatskoj, ono što dijele po vertikalama. Tako ćemo lakše uočiti zbog čega većina polemičara inzistira na formi predmeta, a upadljivo manje na sadržaju.

Prva im osobitost, dakle, svakako je državna tajnost. U jednom slučaju radi se o sudskom spisu, u drugom o vojnoj tajni. Dosta staroj, doduše, pa sama država objavljivanjem ne može biti oštećena. Ali, nekome od onih na listi, javno dostupan registar zaista može naškoditi, bilo da ga kroz podatke o konkretnoj jedinici i vremenu radnje razotkrije kao mogućeg palitelja nekog sela, ili da mu za vrat ni krivom ni dužnom navuče kakvog osvetnika slobodnog tipa. Što se tiče sms-ova, tu je već i temeljno riječ o privatnoj stvari, pa se podrazumijeva da na uvid u njih nitko sa strane ne bi smio imati pravo.

Osim, jasno, ako je posrijedi kršenje zakona, ili takvo grubo narušavanje javnog interesa od strane javnih radnika i funkcionera, da je itekako poželjno obavijestiti širu zajednicu o opasnosti koja joj prijeti. Cenzurirati ono što nema veze s tim, recimo, pa izaći u medije s ostatkom od značaja. Jer, pravosuđe kojem su sms-transkripti ukradeni, ne bi njima indicirano kršenje zakona koje izlazi iz užeg konteksta dotičnog procesa, niti primijetilo.

Analogno tome, bilo bi od javnog interesa raskrinkati čak jednu četvrtinu do jednu trećinu onih koji su se u registar branitelja uvalili samo kako bi iskoristili mnoge socijalne privilegije što ih on jamči, a da s obranom zemlje nisu imali ništa. Četvrtina tobožnjih branitelja, naime, upisana je na popis tek nakon samog rata.

U oba naša primjera, drugim riječima, nailazimo na iznimno kompromitirajući odnos po one o čijem se privatnom interesu radi, a koji parazitiraju na javnim vrijednostima. Izdavači su zatečeni u nedozvoljenom naštimavanju cijena i također u posredovanju između državnih vlasti i podzemlja, pored još nekih grijeha. Lažni branitelji tek će biti zatečeni, jer je proces konačnog otkrivanja registra u dogledno vrijeme sad već nemoguće zaustaviti.

Ostaje nam pitanje zbog čega su hrvatski političari sa svih strana, a uz njih i njihovi medijski serviseri, uzeli tumačiti kako je u oba ta slučaja grozno povrijeđena privatnost ovog ili onog subjekta, znanog i neznanog, dok je izrazito malen broj njih uočio kako pored privatnog interesa - što se određenim postupcima ovdje, ponavljamo, ipak dade zaštititi - postoji i nekakav javni... I to pogolem.

Načelo privatnog se tako nameće kao viši interes društva, čak i kad je bjelodano riječ o nečemu drugom, o uskom tumačenju principa svedenog na privatizirani instrument drastično manjinskog skupa. Za to vrijeme, karikaturalnom se bahatošću gaze ljudska te privatna prava jednog Marka Rakara, a s njim i javni interes što ga on inače vrijedno zastupa, ne bismo li bolje naučili da niti privatno - u smislu individualne slobode - ne znači ništa ukoliko vlasnik toga prava nije uzurpirao javno.

Između ta dva pola danas egzistira Hrvatska, opako nagnuta na jednu stranu, neuravnotežena do kliničkog ludila. Nije to nipošto samo njezina odlika, dakako, ali valja zabilježiti makar fenomene u parovima ili čak grozdovima. A ovdje su na stvari dvije grane istog korupcijskog stabla, potkupljeno te manipulabilno ratno-veteransko tijelo i manipulatorski mediji u službi vladajuće politike sljubljene s rascvalim privatnim kapitalom. Nazvati to bilo kako drukčije, značilo bi ne vidjeti drvo, pa, od njega samog.