Ne primjećujete ništa zapanjujuće u činjenici da Branimir Glavaš želi pošteno suđenje, pa njegovi odvjetnici ispituju mogućnost da se proces premjesti u Haag? Ne uočavate nikakvu kontradikciju između pojmova Haaški sud i korektno suđenje? Ne vidite ništa čudno u tome da najgrlatiji hadezeovac svih vremena priznaje, štoviše, u najtežem, vlastitom slučaju, priziva instituciju koju sva njegova politička subraća ocjenjuju čudovišnom? A istom ju je ocjenom, do jučer, ocjenjivao i on.

Ukoliko u ovim prividnim kontradikcijama ne uočavate ništa čudno, onda je to samo znak da ste svjesni fundamentalne laži u kojojm, svjesno ili nesvjesno, živi dominantan dio političke desnice na ovim prostorima. Kada se, naime, dođe do pitanja vlastite kože, kada se više nema prostora ni vremena za plitke laži i prozirne manevre, kada se, dakle, dođe do pitanja želimo li fer suđenje ili ne - onda našim sumnjivcima i optuženicima automatski postaje jasno da taj Tribunal i nije takav crni mrak kakvim su ga opisivali, i da na njemu - štovše, jedino na njemu - mogu očekivati pošteno suđenje!

Zašto im to postaje jasno? Pa zato što još nitko od ljudi koji su osuđeni ili pušteni nije osporio pravnost i pravednost postupka koji je vođen! Niti smisao suda.

Braća Kupreškić su pogrešno optužena ali to je u poštenom procesu jasno dokazano. Pušteni su na slobodu, da bi u nizu javnih istupa kasnije potvrdili kako se na sudu sudi pošteno, i kako je taj sud potreban. Osudu od osam godina zatvora nije osporio ni Tihomir Blaškić. Što se tiče zakulisnih igara, nitko ih, od optuženih, nije prispisivao institucijama Suda, nego samo domaćim igračima. Ja tebi serdaru, ti meni vojvodo, a obojica znamo kakvi smo... Sud, politički, optužuju politikanti, ali ne i optuženici. Jeste li primijetili kako, kada dođu u Haag, svi najedamput govore časni sude, zaboravljaljući na sve one lavine uvreda posvećenih pojedinim sucima ili ocvaloj drolji...

Glavašev slučaj obraćanja Haaškom sudu daje materijal za nekoliko važnih, žalosnih poučaka. Prvi je već iznesen: što god lajali o Haaškom sudu, smatramo ga poštenim ili bar, poštenijim od domaćih sudova. Što god blebetali o njemu, držimo ga nepolitičkim ili bar, manje političkim od naših sudova.

I još najžalosnije: napadajući sud javno, misleći povoljno o njemu tajno, osviještavamo činjenicu da smo znali za zločine, da smo u njima sudjelovali ili ih naređivali, ali da, zapravo, ne želimo njihovo procesuiranje. Da nam se fućka za žrtve. Sve dok to, barem u vlastitim očima, ne postanemo sami.

E, tad Haški sud postaje častan, štoviše, pretvara se u jedini izlaz.

Sljedbenici, poslušajte Glavaša kada govori o Haškom sudu, kada ste ga već slušali i u drugim pitanjima. Nije on glup. Mada voli cirkusirati, ali ovaj put to neće učiniti. Zalog kojega daje na poštenje Haaškog suda najskuplji je kojega može dati - to je, ovoga puta, njegova koža. Zato mu možemo vjerovati.