Iz Inicijative Za Marjan uvjereni su da je ovaj fenomen potaknut i za javnost izvrsnim očitovanjem ministra graditeljstva i prostornog uređenja Ivana Vrdoljaka, koji je rezolutno odbio svaku mogućnost gradnje ugostiteljskih objekata u PŠ Marjan. Njihovo priopćenje prenosimo u cijelosti:

Čin postanka grada otpočeo je činom- sađenja stabla.

Prije nego što je počeo saditi stabla, Split je bio mala, sirota varoš zemljoradnika i ribara, sastavni dio kulture u kojoj su se stabla krčila i čupala, jer su smetala ispaši i oranju, smetala međi, bunaru, zidu.

A onda je Split počeo saditi stabla.

Počeo ih je saditi na tada golom i neuglednom marjanskom brdu, gdje su naši zaslužni stari, Tartaglia i Račić, Kolombatović i Marangunić vidjeli ne ono što Marjan jest, nego ono što bi mogao biti. Zamislili su svoj san - Marjan kao veliki perivoj, gradsku šumu, mjesto ugode i javno dobro. Zamislili su ga, i u ime tog sna počeli saditi stabla: prvo, deseto, stoto, tisućito...

Upravo u vrijeme dok sadi stabla, i nimalo slučajno u to vrijeme, Split je od varoši preko noći postao - grad. Dobio je šetnice, javne prostore, urbanistički plan, električnu struju. Dobio je teatre, kinematografe, galerije i zoološki vrt. Dobio je Botanički vrt, rendgenski uređaj, sportske klubove, planinarske domove. Dobio dramsku družinu, dobio je skladatelje, pisce, umjetnike, operete. Sadeći stabla na Marjanu, Split je prestao biti ruralno naselje i postao ono što će biti većim dijelom 20. stoljeća: možda manje od metropole, ali sigurno ne provincija.

Danas, Split više ne sadi stabla. U skladu s tim, danas on ne samo da nije metropola, nego je nešto čega bi se i provincija stidjela.

A njegovo opadanje, njegovo kulturno, ekonomsko, građansko i političko urušavanje pod ruku je išlo s odnosom prema Marjanu i odnosom prema stablu. Split ne samo da ne sadi više na Marjanu, nego nagriza taj Marjan. On ne samo da ne stvara nove Marjane, nego stablo sječe i pili i tamo gdje ih je naslijedio- od vrtova Bačvica do Vrtla u Getu, od Kaliternina perivoja do zelenih površina u Spinutu. Split gazi stabla s istim onim argumentima koji su postojali i prije građanskog Splita: stablo smeta, stablo podlokava zid, uzima sunce, nosi alergiju, smeta međi, smeta kafiću, štekatu, hotelu... Kršeći svoja stabla, Split je skršio i svoju urbanost, te prestao biti gradom.

Pred točno godinu dana, 16. siječnja 2011., pet tisuća Splićana pobunilo se na lokaciji Prva voda na Marjanu protiv toga da tamo padnu stabla, a Marjan postane resurs privatnog profita. Točno na godišnjicu, mi građani Splita na Prvoj vodi sadimo jedno stablo - jedan alepski bor, isto ono stablo koje su 1910-ih sadili naši stari. Sadimo ga sa željom da Split ponovo postane grad u kojem se stabla sade, umjesto da se čupaju. Sadimo ga u podršku svim onim stablima koja sada, u ovom času, padaju. Sadimo ga u ime vizije preporođenog, obranjenog Marjana. Sadimo ga s namjerom da Split ponovo postane mjesto na kojem građani sade, a ne čupaju stabla.

Sadimo ga, samim tim, i kao znak nade u početak jedne nove ere, ere u kojoj ćemo ponovo biti grad.