Svoje djetinjstvo i cijeli život do odlaska na studij proveo sam u jednoj od onih neuglednih socijalističkih višekatnica što ih je šezdesetih godina za svoje radnike gradila tadašnja socijalistička privreda. Moj stari radio je u Jugovinilu, pa sam tako i ja maloljetne godine života proveo u Jugovinilovoj radničkoj zgradi u četvrti Spinut.

Tada - sedamdesetih - Spinut je bio miješani kvart u kojem su se stanovi za radnike industrijskih kolosa miješali sa stanovima tadašnjeg vojno-stambenog fonda. Radnička i oficirska djeca živjela su u Spinutu u tada još mirnom suživotu, dijeleći iste škole, vrtiće, perivoje i kupališta.

Tadašnji Spinut, naravno, nije izgledao kao da ga je nacrtao Frank Gehry. Iako je tu bilo i lijepih zgrada (recimo - tri "siva" nebodera arhitekta Ive Radića), većinom je to bio kvart neambicioznih, cementnih solitera u kojima se štedjelo na mnogočemu, od rohbau fasada do podova od linoleuma. U to doba nije se baš mislilo na parking jer nitko nije ni zamišljao Vrli novi svijet u kojemu će svak imati auto.

Ali - unutar tog siromaštva postojalo je i skriveno bogatstvo: bogatstvo prostora. Kuće nisu bile zbijene, između njih bile su prostrane tratine, parkovi i dječja igrališta, a uokolo obilje sportskih terena. Naravno, bilo je to vrijeme prije medijskog big banga, nije još bilo interneta ni kabelske TV; ako si bio dijete, bio si "osuđen" na dva programa TV Zagreb i jedan crtić u sedam i kvarat.

Djetinjstvo smo stoga provodili vani na zraku, a bogme smo ga imali i gdje provoditi. Gađali bismo koš na školskom igralištu u Teslinoj, ili igrali nogomet na igralištu Gusara, ili se napucavali na terenu VK Mornar, ili pak na igralištu starog studentskog doma.

Ta igrališta u to su doba izgledala tek malo bolje nego tereni iz američkih ghetto filmova ili serije Wire. Nijedan koš ne bi imao mrežicu, s košarkaških tabli ljuštila bi se pitura, konstrukcija koša crvenjela bi se od ruzine, a grubi cementni pod igrališta bio bi "zaslužan" što bi mi triput godišnje zinule rupe na koljenima trenirke. Međutim, ta i takva, sovjetski oljuštena, ta su igrališta bila uvijek otvorena, otključana, dostupna i - besplatna.

Priča o sportskim terenima u mom kvartu zapravo u malom pripovijeda priču o ideološkoj evoluciji koja nam se svima dogodila od osamdesetih naovamo

Iako više ne živim u Spinutu, često sam tamo. Danas sva ta igrališta postoje, i izgledaju sjajno. Na Benama, Gusaru i pokraj studentskog doma igrališta sada pokriva umjetna trava, obrubljena su plastičnom mrežom, stative su perfektno piturane, koševi imaju mrežicu, linije su savršeno iscrtane.

Postoji samo jedan "mali" problem: sat vremena rekreacije na njima košta između 100 i 150 kuna. Zašto je to problem? Pa zato što nisam siguran da današnja djeca mogu doma reći ocu "pape, daj mi 150 kuna, iša bi malo igrat balun u dvor".

Priča o sportskim terenima u mom kvartu zapravo u malom pripovijeda priču o ideološkoj evoluciji koja nam se svima dogodila od osamdesetih naovamo. Igrališta na kakvima sam ja odrastao bila su u neku ruku kao socijalizam: neugledna, otrcana, odbojna, ali za sve jednaka i ravnopravno dostupna.

Ta ista igrališta danas savršena su slika onog najboljeg i onog najgoreg u kapitalizmu. Uređena su, lijepa, održavana, na usluzi korisniku, uz njih idu i svlačionice, klupe, gotovo uvijek i kafić.

Ali - tu postoji jedno veliko "ali": većina ljudi koji u ovom gradu živi neće na ta igrališta kročiti nikad, nego će ostati s druge strane žice. Sve ovo skupa palo mi je na pamet početkom ovoga tjedna, kad je "Slobodna" objavila razgovor s brižnom majkom koja vodi računa o zdravlju svoje djece i tjera ih na sportske aktivnosti, a koja se novinarki "Slobodne" požalila kako je sportske škole, treneri, termini i oprema koštaju i do par tisuća kuna mjesečno.

U usporedbi s tim, moje se djetinjstvo čini kao doslovno zemlja Dembelija: kako bi završila škola, bacili bismo borše u hodnik i odmah otrčali na "školsko", gdje bismo proveli takoreći cijeli dan, stalno u muvingu, stalno uz loptu, a sve bi to koštalo točno onoliko koliko koštaju jedne Adidasove "univerzalke" i par tuta godišnje.

Oni koji me ionako drže "urbanim Jugoslavenom" i zagovornikom dobro poznatih mrskih ideologija, sada mogu iznijeti niz protuprimjedbi na moje tvrdnje. Pogledaj kako su sad igrališta lijepa i uređena, reći će, i bit će u pravu. Onaj tko ima nešto besplatno ne cijeni to i razbija, reći će. To igralište netko je morao održavati, a to je onda padalo na leđa svih građana, uzvratit će. Što fali tome da netko zaradi, otvori se par radnih mjesta, reći će. Od toga žive domar, trener, ona cura koja na šanku štrukaje naranče i prodaje Isostar. To su radna mjesta, kazat ćete, a u krizi svako radno mjesto zlata vrijedi.

Ta rečenica "u krizi svako radno mjesto vrijedi" službena je mantra kojom se u ovoj zemlji već cijelo desetljeće opravdava svaka komercijalizacija javnog dobra, prisvajanje javnog prostora i privatiziranje infrastrukture i resursa.

Problem je u tome što svaki taj "razvojni korak" ima i svoje posljedice, ima i one koje stvarno ili metaforički ostavlja "iza žice". Naime, onog časa kad vi nešto poput školskog igrališta pretvorite u profitni punkt, vi ljude počnete dijeliti u dvije grupe.

U prvoj su oni koji mogu toliko "voljeti" djecu da potroše 2000 kuna mjesečno na sport, a u drugoj oni koji bi ih rado tako voljeli, ali to sebi ne mogu priuštiti. Stoga će njihova djeca, umjesto da se igraju na svojim kvartovskim igralištima, popodneva provesti nosa zabijenog u ogradu, gledajući rekreativce koji su platili termin.

A onda se, kako nemaju igralište, presele na zidić ispred samoposluge. A onda će na tom istom zidiću uzet pivu. U drugoj generaciji, umjesto pive uzet će dop. U trećoj, spaljivat će grad i razbijati izloge kao deklasirana mularija u Brixtonu ili Tottenhamu.

Svaki put kad vam netko kaže "pa šta fali da čovik zaradi", promislite tko gubi

Umjesto da djetinjstvo provedu na igralištu, provest će ga pestajući se s dinamovcima, šarajući na zidove svastike i grafite protiv pedera. To je nama naša borba dala, reklo bi se: "revolucija" je dobila svoju perfektnu djecu.

I zato, svaki put kad vam netko kaže "pa šta fali da čovik zaradi", promislite tko gubi. I hoćete li taj koji gubi, prije ili poslije, biti vi.

.