U Zagrebu je u utorak, 15. juna održan Drugi svesindikalni sabor, sav u duhu euforije oko zajednički pokrenute peticije za referendum protiv izmjena Zakona o radu (ZOR).

Taj građanski pokret, u fazi skoro pa uspjeha da prikupi potreban broj od 450 tisuća potpisa, zamalo da je iznjedrio i sindikalni kongres ujedinjenja pet središnjica, te neku suvislu zajedničku liniju, rad na pravcima razvoja strateških, a ne samo taktičkih prioriteta u budućoj sindikalnoj borbi. No, kao u onome vicu o životu bez ševe i trenucima kad umalo da nismo ševili, tako je i ovaj kongres, prozvan saborom (asocira na smotru folklora), ostao rutinski, s profesionalno uvježbanom euforijom, odrađena, no ipak nepovijesna priredba.

Srednjostrujaški mediji izvijestili su u svom stilu, dakle površno, o skupu. Na drugi način površno čine to - nekritičkom samopromocijom - web stranice sindikalnih središnjica. A sada bi netko trebao uistinu kritički pokazati o čemu se tu, na koji način i s kojim dometima govorilo. Iako, samo takvo kritičko postavljanje može po sebi ispasti anakrono. Zašto? Pa prošla su vremena kad su se sindikalni kongresi, kao i partijski uostalom, mjesecima ozbiljno pripremali. Kad su dokumenti doneseni na njima bili važne smjernice, literatura koju sindikalna i stranačka baza treba proučavati i komentirati. Da bi se na osnovu takvog rada u bazi uspješno pripremio novi kongres, s novim - teorijom i praksom protekom vremena korigiranim - smjernicama.

Eto, tako je funkcionirao socijalistički "totalitarizam", sindikat u njemu, ali i život organizacija radničkog pokreta prije no što su došle na vlast. Jer mi smo, valjda i to treba podsjećati, i u surovom kapitalizmu i u svjetskoj krizi sistema već bili, npr. između dva svjetska rata. Kad je postojao jak sindikalni pokret povezan s raznim politikama, ali najviše s komunističkom. No, u liberalno-demokratskom društvu, naročito projektiranom za kapitalsku poluperiferiju, koje nam sile veće od svake pojedinačne zemlje direktivno nameću, organizacije poput političkih stranaka, nevladinih organizacija i sindikalnih središnjica (u tome su sve "društveno organizirane snage" iste), više ne ostavljaju za sobom važne dokumente.

Svjedočanstva neke promišljenije, programatske borbe ZA jedan, pa onda i PROTIV drugog ili trećeg pogleda na svijet. Npr. za socijalističku, a protiv liberalne i fašističke ideologije. Koje zajedno proizvode ove poluspontane krpeže medijski posredovanih mikseva provincijalnog nacionalizma, konzervativizma i turbokapitalizma.

Kad bismo vjerovali da cijelo objašnjenje političkih promjena može ležati u pukoj promjeni medijskih tehnika, kako to u svojoj mediologiji hoće i npr. bivši gerilac, a sada stručnjak za medije Régis Debray, po kome da programatski kongresi radničkih organizacija pripadaju iščezlom svijetu tipografije, štampe i pisanih medija, dok je u doba brzih elektronskih medija jedina zamisliva "knjiga" slikovnica s PR parolama lidera, trebali bismo se samo dohvatiti kurentnog novog medija (za politički aktivizam to je sada sigurno video na webu) i tamo iznijeti svoj program. To sigurno jest dio puta, no nije jedini problem. Jer, kad smo ovaj utorak uživo slušali predsjednike sindikalnih središnjica Matijaševića, Novosela, Severa, Ribića i Jakuša u ambijentu velike dvorane propadajućeg zagrebačkog Studentskog centra, odmah je bio uočljiv njihov različit kalibar, koji je uglavnom obrnuto-proporcionalan učestalosti medijskog pojavljivanja pojedinaca. Žargon vrhuški u nas je retrogradan, ponajviše iz velike pažnje da se preskoči povijest radničke borbe, pa i vlasti na ovim prostorima. Pa da se doskoči - gdje? Ne u razdoblje između dva rata, jer tada su retorika i praksa klasne borbe, barikada i vjere u socijalističku budućnost među radništvom bili veliki, već u neko imaginarno, iako po posljedicama tragično, beskonačno 19-stoljetno proljeće naroda. A sve u potpuno kontrafaktičkoj pozi "kad se mi mrtvi probudimo", koja u svom povijesno-umjetničarskom budničarstvu potiskuje samosvjesni stih "Internacionale" u kojem "tko bješe ništa, bit će sve".

Jer, klasna borba događa se svakodnevno. Oko nas i u nama. Kad nema solidarno organiziranih grupa, slojeva i klasa, ona se bitno događa na način unutar-klasne konkurencije i građanski atomiziranog "stanja", oličenog u izreci "svak protiv svakog, a bog protiv svih". No, sindikalni domjenci stvaraju atmosferu u kojoj, za razliku od kriminalaca koji su svjesni da nemaju domovine i da moraju internacionalno surađivati, organizirano radništvo kao da misli da je dvije trećine svojih problema riješilo "dobivanjem države". Pa sad treba "samo" u njoj opstati. No, ovo nije radnička država. A takve danas, baš tamo gdje su do jučer bili nekakvi socijalizmi, nigdje ni nema. Uostalom, baš to je jedna od tekovina kontrarevolucije, koju pobjednik sad treba napokon do kraja kapitalizirati. Kad govorimo o centrima kapitalske moći, propaloj tekovini neoliberalizma, nikad ne smijemo zaboraviti da su ideologije iz te kuhinje proizvedene - barem u istoj mjeri kao za domaću upotrebu - za izvoz u ideološki "zrakoprazan" prostor novih periferija.

Kako bilo, šest rezolucija pročitanih na Drugom svesindikalnom saboru zaslužuju, usprkos pretežno frazeološkoj formi prisutnih sadržaja, pomniju analizu. Formulacije da Vlada djeluje na temeljima neoliberalnog koncepta kapitalizma, u kojem je prednost dana svijetu kapitala, dakle poslodavcima, a na štetu onih koji žive od svoga rada i na štetu javnog sektora kao javnog servisa svih građana, time uskraćujući građanima pravo na socijalnu državu, sigurno nisu velika otkrića. Pa ipak, bile bi dovoljne kad bi postojala parlamentarna lijeva stranka, koje nema, da se formulira politički program spasa republike protiv potkopavanja ustava, po kojem smo socijalna država, od strane vladajućih. Za to nam ne treba referendum.