Ivan Padjen, pravnik i politolog, profesor Sveučilišta u Rijeci, i u Zagrebu, o prvotravanjskoj šali Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta o privatizaciji hrvatskih sveučilišta.

Novi list je 1. travnja naveo da je iz izvora bliskih Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta RH doznao kako se kao jedna od ozbiljnih opcija za spašavanje ovogodišnjeg proračuna - ali i dugoročno servisiranje vanjskog duga države - razmatra mogućnost privatizacije hrvatskih sveučilišta.

Zamisao da se privatiziraju hrvatska sveučilišta nije nova. Trajno je njegovana od dužnosnika Ministarstva znanosti RH, posve vidljivo početkom 1990.-ih i početkom 2000.-ih. U Zborniku Pravnog fakulteta u Zagrebu (43:1, 1993.) ocijenjeno je da će tvorci Zakona o visokim učilištima iz 1993. ako uspiju dokazati nosivu pretpostavku Zakona, naime, da je moguće imati privatna sveučilišta uz pretežno državno gospodarstvo za taj svoj izum nesumnjivo dobiti Nobelovu nagradu za ekonomiju.

Nagradu dobili nisu, a Ustavni sud ukinuo je 2000. tvorcima važne odredbe Zakona kao protuustavne.

U Zarezu (2:41, 2000) ocijenjeno je da nacrt novog zakona, od 25. rujna 2000. dijeli nosivu pretpostavku svog prethodnika, ali s izgledima za zloćudniji ishod: »Nije nezamislivo da MMF ili netko sličan sugerira Hrvatskoj da privatizira (ili 'privatizira') sveučilišta, zato da se smanji državni proračun, a uz socijalnu cijenu koja s tim ide: još manjom dostupnosti visokoškolskih studija hrvatskim maturantima«.

Iako je ocijenjeno da tadašnji ministar znanosti i njegovi pomoćnici nisu nacrt pisali zlonamjerno, nego iz zaigranosti, "zaslužuju od Ivice Račana i Dražena Budiše ukore zbog pokazane namjere zlostavljanja sveučilišta, po prilici onakve kakve su drug Marko (Ranković) i drug Ćeća (Stefanović) znali davati svojim prekaljenim OZNA-ovcima zbog izljeva bespotrebne surovosti spram klasnog neprijatelja".

Nezgrapna šala

Hoće li sadašnji predsjednik Vlade dati ukor dužnosniku Ministarstva znanosti koji je napravio prvoaprilsku šalu da se Vlada sprema privatizirati hrvatska sveučilišta? Nije vjerojatno.

Prvo, zbog toga što je sve više vidljivo da su hrvatska sveučilišta već u velikoj mjeri privatizirana, a to se ne smije niti spomenuti, jer baca loše svjetlo na Ministarstvo znanosti. Drugo, zbog toga što Vlada traži način da smanji potporu sveučilištima, a jedan je način da se za njih brine tako kao da su privatna, za što je korisno pripadnike sveučilišne zajednice smekšavati šalama na njihov račun. Treće, zbog toga što Ministarstvo doista priprema novi Zakon o sveučilištu koji treba omogućiti daljnju privatizaciju sveučilišta (na način nacrta od 25. rujna 2000., tj. omogućavanjem raspada Sveučilišta u Zagrebu), no o kojemu odbija javno raspravljati (npr. dužnosnici ministarstva odbili su poziv da o novom zakonu govore na Tribini »Gornji Grad« u Zagrebu) pa je stoga navodni prvoaprilski vic najbolji način da se okuša moguća reakcija javnosti na nacrt zakona sada u pripremi.

Da bi se shvatilo koliko je navodna prvotravanjska šala Ministarstva znanosti nezgrapna, dovoljno je pogledati bilo koju američku analizu odnosa javnog i privatnog u američkim sveučilištima. Mjerodavna je prvo zbog toga što su američka sveučilišta (točnije stotinjak najboljih, tzv. istraživačkih) nesporni uzor za sva ostala sveučilišta, uključivo europska.

Uzorna su jer u mnogo većoj mjeri od europskih ostvaruju njemački (humboltovski) ideal da je sveučilište znanstvena ustanova u kojoj znanstvenici uvode studente u znanje na način na kojih ga stječu sami znanstvenici, tj. znanstvenim istraživanjem. Drugo zbog toga što samo u SAD postoji mnoštvo sveučilišta koja su po svojim osnivačima i, dijelom, upravljanju privatna. Bilo koja američka analiza pokazuje, međutim, da je potpuno nevažno da li se sveučilište naziva javnim ili privatnim, jer da bi bilo sveučilištem mora biti izdašno novčano podupirano, a izdašnu novčanu potporu može davati i daje samo država.

Američki model

Da bi sveučilište bilo sveučilištem mora imati velik novac za znanstvena istraživanja. Iako za SAD nisu raspoloživi zbirni podaci (vjerojatno zbog prikrivanja iznosa i sastava istraživanja za potrebe vojske i nacionalne sigurnosti), činjenica da Nacionalni institut za zdravlje SAD godišnje ulaže u znanstvena istraživanja - uglavnom u sveučilištima - više desetaka milijardi dolara, opravdava nagađanje da su ukupne potpore savezne vlade SAD za znanstvena istraživanja u američkim sveučilištima reda veličine stotinjak milijardi dolara godišnje. Ukupne potpore za civilna znanstvena istraživanja u vodećim europskim državama razmjerno su veća nego ona u SAD.

Stoga, ako se državna potpora za znanstvena istraživanja u nekom sveučilištu, bez obzira da li javnom ili privatnom, smanji ispod određene razine, dolazi do smanjivanja znanstvene produkcije, uslijed čega sveučilište gubi međunarodnu znanstvenu prepoznatljivost i potom priznanje pa, dakle, ostaje nečim što je još samo imenom sveučilište.

Da bi sveučilište bilo sveučilištem mora imati kvalitetne studente, a može ih imati samo ako država pokriva najveći dio neposrednih troškova studija (ukupni troškovi umanjeni za troškove istraživanja). U kontinentalnoj zapadnoj Europi neposredne troškove sveučilišnih studija pokriva još uvijek uglavnom država. Jedino u SAD snose ih sami studenti. Upravo zbog toga, savezna vlada SAD još je prije sadašnje gospodarske recesije kreditirala studente visokih studija iznosom od oko 80 milijardi dolara godišnje. Taj iznos se radi zaustavljanja i olakšavanja recesije sada povećava.

Iznimke, ne pravilo

Dakako, do neke mjere moguće je napraviti privatne stručne škole koje u značajnoj mjeri podupiru potencijalni poslodavci i bolje stojeći studenti ili njihovi roditelji. U visoko razvijenim zemljama više je visokih poslovnih škola sveučilišnog ranga i još većeg ugleda koje se uspijevaju u cijelosti ili u najvećoj mjeri financirati iz privatnih izvora, među kojima značajno mjesto zauzimaju studentske školarine. Te škole uspijevaju privlačiti visoko izobražene studente i davati im još bolju izobrazbu zbog toga što su od studenata i poslodavaca držane kvalitetnima u odnosu na druga takva učilista, privatna ili javna. No, takve su škole, koje isključivo na tržištu ostvaruju novac i široko priznanje slično javnome, iznimka, a ne pravilo. Uz to, tu je iznimku teško ne povezati s tri okolnosti gospodarskog razvoja u posljednjih tridesetak godina: prvo, s vjerom u tržište kao isključivi regulator gospodarskih tokova; drugo, s njegovanjem te vjere kao profesije i konfesije, među ostalim od navedenih škola; treće, s urušavanjem tržišta, koje je ponovno u tijeku, a već bi davno potkopalo vjeru u tržište da ona nije religiozna. Zamisao da se privatiziraju hrvatska sveučilišta nije nova. Trajno je njegovana od dužnosnika Ministarstva znanosti RH, posve vidljivo početkom 1990.-ih i početkom 2000.-ih. U Zborniku Pravnog fakulteta u Zagrebu (43:1, 1993.) ocijenjeno je da će tvorci Zakona o visokim učilištima iz 1993. ako uspiju dokazati nosivu pretpostavku Zakona, naime, da je moguće imati privatna sveučilišta uz pretežno državno gospodarstvo za taj svoj izum nesumnjivo dobiti Nobelovu nagradu za ekonomiju. Nagradu dobili nisu, a Ustavni sud ukinuo je 2000. tvorcima važne odredbe Zakona kao protuustavne.

U Hrvatskoj je država nakon rata 1990.-95. počela ponovno u većoj mjeri podupirati znanstvena istraživanja (iako nikada više u postocima društvenog proizvoda u kojima je to činila krajem 1980.-ih) te je hrvatska znanstvena produkcija u prirodoslovnim disciplinama po prilici odgovarala udjelu hrvatskih znanstvenika u ukupnom broju znanstvenika u svijetu. Kvalitetu hrvatskih društvenih i humanističkih studija pokazuje broj diplomiranih tih struka koji su primljeni na dalje studije od vodećih stranih sveučilišta, u pravilu na temelju pune stipendije. Međutim, u posljednjih nekoliko godina RH je ponovno smanjila potpore za znanstvena istraživanja što je dovelo do privatizacije, a time i do zamiranja hrvatske znanosti. Posve očito u slučaju jedinoga većega hrvatskoga industrijskog znanstvenog instituta, onoga Plive, koji je prodan strancima, a oni su ga ukinuli. Manje je očito da se, uslijed nedovoljne državne potpore, znatno smanjila sustavna i trajna znanstvenoistraživačka djelatnost u sveučilišnim fakultetima (po svemu sudeći i u javnima znanstvenim institutima). Istovremeno, ne mali dio znanstveno-nastavnog (i znanstvenog) osoblja zaokupljen je na svojemu sveučilišnome radnom mjestu svojim stručnim (ali ne-znanstvenim) projektima i savjetovanjima za privatne naručioce, tzv. fušom. Najunosniji je onaj u kojemu se koriste znanstvene novaci na plaći Ministarstva znanosti. Teškoća nije samo u tom da se uslijed loše politike Ministarstva ono malo novca za znanstvena istraživanja koristi za neznanstvene svrhe. Dodatna je teškoća da je sveučilišni fuš nelojalna konkurencija domaćemu poduzetništvu koja šteti i međunarodnoj konkurentnosti hrvatskog gospodarstva.

Manje zlo

Ne mali dio hrvatskih sveučilišta pretvara se u stručne škole, ne samo po tom što ne stvara nova znanstvena znanja pa isključivo primjenjuje već stvorena, nego i po ne-sveučilišnim nastavnim opterećenjima sveučilišnih nastavnika. Po hrvatskome kolektivnom ugovoru za znanost i visoko obrazovanje, upravo kao i po ustaljenim svjetskim mjerilima, sveučilišni nastavnik najmanje jednu polovinu radnog vremena znanstveno istražuje, pa stoga ima dužnost da izvodi nastavu 6 do 8 sati i priprema je 12 do 14 sati tjedno. Nastavnik visoke stručne škole nema dužnost da znanstveno istražuje pa stoga ima dužnost da izvodi nastavu 12 do 18 sati tjedno. Ne mali dio hrvatskih sveučilišnih nastavnika nadoknađuje zaostajanje svoje plaće za onima u gospodarstvu tako da izvodi nastavu u opsegu kao da je nastavnik visoke stručne škole. Financijski pravilnik Sveučilišta u Zagrebu izrijekom omogućava takvu tihu privatizaciju Sveučilišta.

U načelu moglo bi biti dobro da se dio hrvatskih sveučilišta pretvori u visoke stručne škole ili veleučilišta. Dobra visoka stručna škola pravo je nacionalno bogatstvo, a neusporedivo je bolja od lošeg fakulteta. Međutim, da bi visoka stručna škola bila dobrom, mora postojati javno jamstvo njezine kvalitete slično onom koje pruža državna matura, a samo tržište takvo jamstvo, u pravilu ne daje.

Prije nekoliko godina tadašnji je državni tajnik za visoko obrazovanje, na vlastitu molbu, dobio kratak prijedlog mjera za razvoj visokog obrazovanja, koji je uključivao prijedlog da država po visokim stručnim kriterijima (putem postojećih matičnih odbora za izbor sveučilišnih i drugih visokoškolskih nastavnika) izabere i primjereno plaća nekoliko desetaka profesora visokih škola koji će izraditi nastavne ili ispitne programe temeljnih predmeta svih visokih stručnih studija i iz tih predmeta provoditi jednoobrazne nacionalne ispite (npr. iz Računovodstva 1, Računovodstva 2; Mehanike 1; Matematike za elektroinženjere; itd.).

Prijedlog nikada nije bio javno niti spomenut, jer očito nije bio spojiv s tada već uspostavljenom praksom većeg broja hrvatskih (mahom privatnih) visokih škola i privatnih veleučilišta da se svakom studentu koji upiše i plati neki njihov studij prešutno jamči da će taj studij završiti - i to u roku (radi usporedbe, u SAD, gdje studenti plaćaju veoma visok dio svojih troškova studija - naravno ne sav trošak - u šest godina od upisa samo 50 posto studenata završi studij, nakon čega se onima koji ga ne završe statistički gubi trag; u Europi pa tako i Hrvatskoj prolazanost je, kao što je poznato, manja, oko 30-50 posto; razlog nije bezdužnost visokoškolskih nastavnika nego sama narav visokog studija kao moderne inicijacije).

U tim okolnostima nije moguće očekivati da je Hrvatska u stanju uspostaviti sustav koji će primjereno razlikovati i podupirati nastavnike koji su znanstvenici od onih koji su stručnjaci te shodno tome razlikovati visoka učilišta. Moguće je očekivati samo to da Ministarstvo znanosti ponovno pokuša, kao što je to pokušalo početkom 1990.-ih, pučistički proglasiti Sveučilište u Zagrebu ili nekoliko njegovih fakulteta sveučilištem, a sva ostala veleučilištima.

Sveučilišta već privatizirana

Da su se hrvatska sveučilišta u velikoj mjeri već pretvorila u privatne institucije, pa prema tome u ne-sveučilišta, vidi se po strukturi njihovih prihoda. Nemali broj hrvatskih sveučilišnih fakulteta (slično i javnih znanstvenih instituta) ostvaruje blizu 50 posto, a nekoliko i više od 50 posto prihoda iz izvora različitih od države i to za djelatnosti koje nisu znanstvena istraživanja što rezultiraju u znanstvenim radovima u znanstvenim časopisima i knjigama, nego su djelatnosti kao što su nastava za studente koji dijelom sami plaćaju studij (naročito nastava koja se ne izvodi ili se izvodi za prevelike skupine studenata) te stručni i razvojni projekti i stručna savjetovanja. Nije daleko od pameti da su znanstveno stvaralaštvo nastavnika tih fakulteta i uspjeh studenata tih fakulteta u upisu u vodeća strana sveučilišta te broj stranih studenata koji upisuju te fakultete obrnuto razmjerni prihodima istih fakulteta (i njihovih nastavnika) iz izvora različitih od državnih (i možebitnih međunarodnih javnih) potpora za redovitu znanstveno-nastavnu djelatnost i za znanstvena istraživanja.

Što pak sve potvrđuje pretpostavku da je navodna prvoaprilska šala Ministarstva znanosti RH u velikoj mjeri priznanje već postojećeg stanja, naime, činjenice da je značajan dio hrvatskih sveučilišta već pretvoren u privatne visoke stručne škole kakvoće primjerene svojemu doista privatnom značaju.

Tako postaje sve izglednijim da učinimo idući korak. S obzirom na to da Hrvatska nije bila u stanju upravljati svojim bankama, pa ih je sanirala zato da ih proda strancima i time dugoročno i znatno smanji svojoj djeci mogućnost opstanka u vlastitoj zemlji, a prvoaprilsku je šalu Ministarstva znanosti o privatizaciji sveučilišta dobrim dijelom već ozbiljila, zašto već sada ne bi poduzela neizbježni idući korak pa svoju djecu, napokon, privatizirala? Npr. tako da djevojke koje po završetku srednje škole ne uspiju plaćati studij, jer su im roditelji tijekom pretvorbe i privatizacije bili dokazano nesposobni, ili ne uspiju naći posao, jer niti za to nisu dovoljno povezani, proda kao eskort dame, koje su već postale važnim izvoznim proizvodom nekih istočnoeuropskih zemalja; a da momke istog statusa dade u koncesiju za privatne ratove, kojih u svijetu ima oko 200 godišnje, pa neće presušiti kao hrvatski turizam, u kojemu bi ti momci, da je stanje redovno, radili kao konobari?