Bio bih vrlo sretan kada bi Mišo i Saša Broz, članovi obitelji pokojnog predsjednika Tita, dali uvjerljivo objašnjenje zašto je Josip Broz Tito mene ili moga ćaću, bez obzira na propise, mogao kad god je htio staviti u zatvor, a ja njega ne mogu staviti na čarape, gaće, peškir, rakiju ili televizor u boji!?

 

Gospođa Saša Broz i gospodin Mišo Broz već godinu dana, naime, vode žestoku pravosudnu i medijsku kampanju protiv upotrebe Titovog imena u komercijalne svrhe.

 

Tito, vjerojatno, ne bi imao ništa protiv toga. Ideološki, zloupotreba bilo kojeg čovjeka od strane kapitala radi ostvarivanja profita smatrala se reakcionarnom, trulom, kapitalističkom djelatnošću. Taj bi stav ispravnim ocijenilo i svako poštenije društvo za zaštitu imena i lika druga Tita, možda čak i neka manje poštena (iako sam duboko uvjeren da takvih nema) pa bi se stavovi Saše i Miše Broza u tom kontekstu mogli smatrati i šire prihvatljivima.

 

Osobno, sebe držim okorjelim kultistom. Zaljubljenik sam u Titov lik i djelo, i to doživotni, pa i danas smatram da su mnoge od njegovih ideja koje nisu preživjele test vremena bile znatno plemenitije od nekih koje su preživjele.

 

Ali, kontekst se promijenio! A od onih vrijednosti koje su preživjele i nadživjele Tita, osobito vitalnima smatram liberalno-demokratske ideje prema kojima likovi koji vladaju ili su vladali nacijama ne mogu imati, nemaju pravo i nikada neće imati pravo na privatnost. Naročito to pravo ne mogu uživati ako su vladali bez demokratske legitimacije, i ako su iza njihovih režima i broznih vremena ostajali (upotrijebimo najblaži izraz) mnogi unesrećeni građani. Koje je on mogao trajno stavljati u zatvor a oni njega ne mogu privremeno ni na čarapu!

 

I ne samo čarapu. Ako se na rakijama, majicama ili bilo kojem drugom artiklu mogu naći Che, Cho ili Chu, (Guevara, Čobanković ili Churchill); ako mogu pušioničari Sigmund Freud i Ivica Kirin, zašto bi Tito bio izuzetak? Ako je Napoleon posthumno rasporen do želuca; ako kipiće fašista Mussolinija možemo danas kupiti na svakoj lošijoj talijanskoj benzinskoj pumpi, ako se po živom i zdravom Putinu nazivaju čak i osrednje gubernijske krčmice*, zašto bi Broz jedini imao privilegij privatnosti?

 

 

A ima ga. Hrvatski sud dao je za pravo obitelji Broz, i Tita - baš po njegovoj životnoj praksi - izuzeo od zakona, predavši prava na korištenje njegova imena obitelji.

 

Ne slažem se s tom odlukom suda, smatram je izrazom prezira prema nevinim žrtvama Titovog režima, i bahatosti prema fundusu liberalnih ideja - tome hrvatski sudovi, od Titova vremena do danas, naginju nadideološki konstantno i konjunkturno mudro.

Znaju hrvatski suci što je korisno, a što pametno, pa ne znaju da Tito nije samo unucima pripovijedao priče o Ivici i Marici, nego je bio jedan, istinabog prosvijećen, ali ipak apsolutist - dakle, kršitelj temeljnih ljudskih prava u startu.

 

Da imam neku manufakturu čarapa, ručnika ili bar pecaru rakijetine bilo kakve, šljivovice, brlje, sutra bih je iz inata ukrasio Titovim likom! Ako je on mene mogao na galge, ja njega mogu na bocu!

 

A Stari bi mi dao za pravo; on koji je vjerovao u revolucionarne metode sročio je poslovicu koja bi na svakom sudu legitimirala moju zloupotrebu njegova imena.

 

Ne treba se - rekao je drug Tito - držati zakona kao pijan plota...

---