H-Alter
PUHOVSKI U CENTRU PAŽNJE: HEROJ ILI ZLOČINAC?
Uz pomoć termina Žarko Puhovski moguće je izguglati tri petine standardnih etiketa iz repertoara hrvatske političke pljuvačnice. Puhovski je osvjedočeni hrvatomrzac, korumpirani plaćenik stranih tajnih službi koji protiv Hrvatske vodi specijalni rat kao iz udžbenika SFRJ. On je dakako Jugoslaven, odnosno nešto još gore - Jugoslaven s izrazito prosrpskom orijentacijom, nešto nalik njegovom intimnom prijatelju Koštunici. Puhovski je svjedok optužbe protiv studenata-proljećara, soroševac u trajnoj uroti protiv hrvatske države. On je ukratko gnjida, smeće i kvisling.
Ako s Google-a skoknemo do lijevo- alternativnih kuloara, otkrivamo sličnu enciklopediju teških riječi. Žarko Puhovski tamo je seksist i maneken ljudskih prava koji HHO zlorabi za samopromociju. Posvemašnji autist, blazirani profesor mušičavi je osobenjak s egom veličine katedrale. To je čovjek koji naprosto luduje za kamerama, ali vas neće ni pozdraviti na cesti. Egzibicionist je i hodajuća bolest. On je nadmeni mačist, što se vidi iz polemika u kojima neke protivnike časti komplimentima poput O.O. - onanist obični. Svako malo može se čuti i zamjerka prema kojoj je Žarko Puhovski opet nešto zastranio; birao Tuđmana namjesto Tita, Koštunicu namjesto Budiše, zagovarao Glavaša i Pukanića, slagao se s Markicom Rebićem ili izveo neko slično skretanje koje provocira ortodoksiju i izbezumljuje pola scene. Konačno, Puhovski već proverbijalno viri iz svake paštete...
Lijevo - desno nigdje glavnog stana...
... a naročito s tv ekrana.
Ta zadnja ocjena na razini statistike svakako nije kriva. Prema svemu sudeći Žarko Puhovski zadnjih godinu-dvije na Hrvatskoj televiziji ima veću minutažu od premijera. Nije manje zastupljen ni na srpskoj televiziji, gdje trajno nastupa u funkciji superega- sveznadara, a može ga se prilično često vidjeti i po brojnim tiskanim medijima u regiji. To je rezultat dobre kondicije ali i minulog rada - još u bivšoj Jugoslaviji bio je zvijezda grandovskog kalibra. Ta reputacija do danas nije nimalo oslabjela. Naprotiv. Njegov istup iz HHO-a ovih je dana bio medijski praćen poput Olimpijade: trokut Banac - Čičak - Puhovski proizvodio je, uz pobočne članove (Prodanović, Pilsel, Magaš) više soap štofa od Jelene Veljače i tima triju njenih talentiranih koscenaristica. Ovoga puta relaciji Puhovski - HHO možda je doista došao kraj, premda sam Puhovski kaže - nikad ne reci nikad.
Ivo Banac
Žarko Puhovski popunio je do neke mjere ispražnjeno mjesto Miroslava Krleže na hrvatskoj intelektualnoj sceni. Od drugih se traže stavovi ili prosudbe, od Puhovskoga se traži Istina. Na neki način, ovo ga je društvo prihvatilo kao nadpolitičkog arbitra, svojevrsnog doživotnog predsjednika Hrvatske u sjeni. Ustaše ga smatraju boljševikom, boljševici renegatom, Srbi Hrvatom, Hrvati izrodom; to je klasična Krležina formula dijalektičke egzistencije. Iza njega ne maršira tako brojna armija epigona, ali dala bi se i od njegovih štovatelja popuniti solidna četa dobrodržećih trećepozivaca. Njegov pisani jezik, laicima nerazumljiv poput Wittgensteinova, vitgenštajnovcima trivijalan poput pučke kuharice, oponašaju njegovi, ne posve usamljeni sljedbenici. Lino Veljak još je prije dva desetljeća ultimativno pisao kako se Žarko Puhovski ima smatrati najvećim živućim filozofom politike na ovim prostorima (istini za volju, u ne baš osobito jakoj konkurenciji). Aleksandar Tijanić, u stanovitim jezičnim disciplinama još i danas neprevaziđeni gigant hrvatskog novinarstva, iskazivao je infantilnu zaljubljenost prema Puhovskome. Tijanić je u istoj rečenici zahvale likovima kojima duguje nadahnuće uz Žarka Puhovskog navodio i - Corta Maltezea(!?) ovo tek da se može usporediti red veličina.
Danas Žarko Puhovski redovito ispisuje stupac u najdesnijem hrvatskom dnevniku, Večernjem listu, a domaćini na HTV-u najčešće su mu perjanice bivših Motrišta - Dijana Čuljak Šelebaj, Ružica Renić i Jozo Barišić, koji u njega gledaju kao Pinki u Tita, drugim riječima, prilično udivljeno.
Te činjenice same po sebi dostatne su da izazovu bijes njihovih idejnih protivnika, no - ima li taj bijes, i uopće sva ta haranga protiv Puhovskoga, doista neko ozbiljnije uporište? Je li Puhovski doista postao inkarnacija zla?
Miroslav Krleža
Država je nastala na zločinu
Žarko Puhovski najčešće provicira time što bez sustezanja izriče istinu, gotovo nikad ne taktizira i uvijek zastupa načela u koja tvrdo vjeruje, pritom se ne pitajući za cijenu. Njegovi stavovi tendiraju poopćivosti: čini se da Puhovski ustrajno pokušava izgovarati tvrdnje iz kojih se mogu stvoriti maksime podobne za formiranje načela općeg zakonodavstva. On izvodi neki stav do njegovih kranjih logičkih konzekvenci, ne pitajući se za posljedice.
To je prilično kantovski, prilično etično i prilično nepopularno a ponekad i pogibeljno.
Za ilustraciju ove teze dovoljno je uzeti bilo koji njegov intervju. U prvom, nasumično izabranom, uočavamo odmah dva stava koja će razbjesniti čitatelje s oba pola hrvatske scene.
Prvi stav je: Hrvatska je nastala na zločinu.
Drugi, Slovo U mi ne smeta na zastavi na Bleiburgu.
Objašnjenje za prvi stav:
Na zločinu nisu nastale samo Norveška, Češka i Slovačka. Sve druge države su, koliko znam, nastale na zločinu i ne vidim po čemu bi Hrvatska bila izuzetak. U definiciji ratnoga postanja države, na što su posvuda tako ponosni, uključen je zločin. To ne znači posebno optuživati Hrvate. Rat nije moguć bez zločina i zato sam godinama u polemici s dijelom naše javnosti tvrdeći da je koncept dostojanstva rata besmislen. Može biti dostojanstven neki ratnik, to može biti ratni cilj, ali rat nije dostojanstven.
Što je tu krivo? Ništa. Taj stav može smetati samo onima koji vjeruju u mit o svetosti domovinskog rata, a taj je mit trivijalna i opasna laž: treba puno drskosti pa nakon svih javno prezentiranih svinjarija o tom ratu, uz njega vezati pojam svetosti. U tvrdnju Puhovskoga ne vjeruje ipak više od jednog promila Hrvata, no to svejedno ništa ne govori o njenoj istinitosti. Možda bi taj stav trebao samo nadopunu, prema kojoj na zločinu nije uspostavljena ni Makedonija, a možda Puhovski zna nešto više. Ne bi bilo blesavo tvrditi ni da su brojni balkanski narodi (i) genocidni, jer, ako nisu, kako to da na mnogim terenima više nema ni traga od manjinskih Turaka, Srba, Hrvata, Židova, Bošnjaka, Nijemaca i Talijana? O tome da su svi narodi, pa i Hrvati, u pojedinim fazama imali genocidne faze napisao je Tuđman cijelu jednu knjigu, ali svejedno, čak se i njegovi sljedbenici drže naivno-popularnog stava o neupitnoj nevinosti kolektiva.
Evo još jedne ilustracije njegovog načina razmišljanja: prema Puhovskom, oni koji zagovaraju stav da bi trebalo suditi zločince s Bleiburga, morali bi zagovarati i stav da Haag mora suditi zočince iz Oluje. Odnosno: oni koji smatraju da pobjednicima iz Oluje ne treba suditi zato jer su pobjednici, morali bi zagovarati stav da pobjednicima ne treba suditi zbog Bleiburga - zato, jer su bili pobjednici. No te parove tvrdnji ne zagovara nitko. Jedni misle da treba suditi samo za Bleiburg, a drugi samo za Oluju.
Ima li išta logičnije od tih tvrdnji Puhovskog? Nema, pa opet, one nemaju podršku jer se ljudi ne vode, poput njega, logikom nego navijanjem i primitivnim kolektivnim sentimentima koje tek loše maskiraju iza neke prozirne načelnosti. U Hrvatskoj se zapravo izmjenjuju dvije ekipe od kojih be jedna drugu najrađe strpala u logor, dok je onih trećih, istinski tolerantnih, uistinu ponajmanje.
Slovo U na glavi
Drugi stav Puhovskoga - onaj o slovu U - razjarit će na sličan način drugu polovicu nacije. Evo njegovih argumenata: Ako nekome smeta hrvatska zastava, sam si je kriv. Međutim, imam pravo reći da mi smeta hrvatska zastava ako je netko pokazuje sa slovom U. Osim u Bleiburgu! Mislim da bi u Bleiburgu trebala biti dopuštena ustaška obilježja, tamo su ustaše bili žrtve, a ne počinitelji. Isto tako, prema mojemu sudu, u Jasenovcu ne bi trebalo svirati hrvatsku himnu jer su žrtve tamo svako jutro budili tom himnom. To su nužni izuzetci ako se hoće zaista odati poštovanje žrtvama, bez obzira na ideologije.
Kvalitetne, tvrde Hrvate, Žarko Puhovski ljutio je za vrijeme rata, baveći se u državi ugroženom vrstom, a to su bili Srbi. Neki su ga zbog tog angažmana, čak i doslovce, pljuvali. No nakon rata Puhovskom su se za pomoć obratili čak i Branimir Glavaš i Markica Rebić, onaj Markica, zloglasni Markica, šef tajne službe, a štitio je i prava Dunje Zloić Gotovina. Očito je, dakle, da su i Glavaš i Rebić znali da se u Hrvatskoj krše ljudska prava a da ih Puhovski (HHO) korektno brane - inače mu se ne bi obratili kada su sami osjetili ugroženim. Puhovskoga su očito doživjeli kao načelnog čovjeka, baš kao kantovski načelnu pojavu. Što on i jest, uglavnom na zavidnoj razini, za neke i iritantno jako, naročito kada, striktno profesorski, tumači pojmove. Puhovski će, recimo, podivljati na olaku upotrebu pojmova fašizam i nacizam kao istoznačnih, pa će tražiti striktne razdiobe značenja tih riječi i izvedenica - npr. defašizacija i denacifikacija. No Puhovskom smeta i zamjena termina kratkovid i kratkovidan; on je, poput Inoslava Beškera, opsesivni tražitelj lingvističkih dlaka u jajetu, i tu pomoći nema - on je takav oduvijek - no, što je u tome loše? Neki od istočnih mudraca, Konfucije ili Lao Tse, sasvim je točno primijetio da sve zlo počinje od loših riječi, od olake upotrebe termina, od olako obećane brzine. Možda Puhovski tako hoće demonstrirati vlastitu intelektualnu nadmoć, štoviše, čovjek bi se dao zakleti u to, ali to je ipak kolateralni motiv: bistrenje pojmova nikada nam ne može škoditi. Naprotiv. To Puhovskome daje na važnosti a da je važan dokazuje i činjenica da njegovi istupi uvijek izazivaju ostrašćene reakcije.
Žarko Puhovski
Sve je taština
Malo je ljudi u ovoj zemlji koji će izreći i ocjenu o etničkom čišćenju Srba, naročito pred tv kamerama, ali on hoće. Podržat će i puštanje Glavaša na slobodu, radi saborske prisege i nove rasprave o imunitetu, naprosto zato što tako tumači zakon, premda većina scene želi Glavašev ostanak u zatvoru. Saslušat će i Ivu Pukanića, zato jer ga je Pukanić zvao, i zato što Puhovski smatra da svatko ima neotuđiva ljudska prava - čak i onaj tko ih prema većinskom mišljenju očito krši. No prvi će ukazati i da je putanja metka koji je navodno trebao ubiti Pukanića, nelogično kriva. U napadima na nj ta se istinica zanemaruje pa se ističe samo da Puhovski brani Pukanića. U tom je smislu pretežita većina napada na Žarka Puhovskog izraz činjenice da se Puhovski, u trajnom ratu naših i njihovih (koji izgleda kao nekakav ringišpil) našao na krivoj strani, no ne toga što je zastupao krivi stav, nego zato što to nije naša strana. Drugim riječima, on je usputna žrtva političkih sukoba, koji po naravi stvari ne trpe istinu i parcijalni su. Ispada tako da je Puhovski jedna od rijetkih konstanti u hrvatskom dijalektičkom karuselu.
Čini se izrazito zdravim suprotstaviti se tim većinskim, intuitivnim, bjelododanim istinama kolektiva i ukopati se na bedemu procedure i logike. U tom bi smislu kao procedura, kao metoda, kao recept, stav Puhovskoga bio više nego ljekovit - bez obzira na motive koji ga vode. Čak i najdokazivija optužba protiv Puhovskoga (golemi ego) nije osobito meritorna: nigdje ne piše da borci za ljudska prava moraju nalikovati na Alberta Schweitzera. Jest, mogu biti i tašti, pa zašto ne? I pravo na taštinu je ljudsko pravo! Uostalom, još je Knjiga propovjednikova rekla: Sve je taština, taština nad taštinama, i koliko god čovjek stari i postaje pametniji, ne može naći dokaza protiv ove tvrdnje. Zašto bi Puhovski bio od nje izuzet?
Žarko Puhovski, prema logici stečene moći, zaslužuje ozbiljnu raspravu. No, je li ona uopće moguća? U sferi ljudskopravne aktivnosti Puhovski je možda i uzoran, jedva da mu se može naći premca, osim možda Zorana Pusića. Kao šef HHO-a bio je volonter (drugi su naplaćivali, i to ne malo, svoj rad), izlagao se kad je bilo najteže, trpio pogrde, pa i dan danas u pučanstvu ima reputaciju koju nije lako nositi. Kao čovjek težak, tašt, kapriciozan, možda je doista postao nalik na legendu o sebi. Možda nije veći od života, ali je veći od Hrvatske, pa je postao predmetom opsesivnih tračanja. Bilo kakve takmace ne trpi. Čini se da patološki ne podnosi Slavoja Žižeka, a ljude koji mu se zamjere opisuje standardnom formulom: najveće smeće u dosta ozbiljnoj konkurenciji. Iz bog te pita kojih razloga doista ne pozdravlja mnoge ljude na cesti - no on izriče takvu količinu jakih stavova da se na cesti možda i susteže pozdraviti nekoga, bojeći se da bude prezren. No, to nije legitimno, ili bar, nije važno za tu vrst rasprave. Onu drugu, intelektualnu, sam je učinio drugorazrednom, jer već godinama nije objavio spomena vrijednu knjigu - možda je i bolje tako, jer je ono što je učinio vjerojatno važnije od onog što bi napisao, jer smo u intelektualnom smislu svakako periferija Europe. Njegove su prognoze političkog razvoja događaja bile poslovnično krive - obično se uzimalo za najverojatnije ono što bi Puhovski isključivao a isključenim ono što je on smatrao izvjesnim. Valjalo bi, u sferi kibi-dabi, raspraviti i njegovu ulogu u kreiranju prvog izbornog zakona, koji je doveo HDZ na vlast. No, to je pitanje danas ipak irelevantno, osim kao povijesna tema.
Kako god bilo, da Žarka Puhovskog nema, svakako bi ga trebalo izmisliti jer je pitanje tko bi, da njega nema, u ovoj državi bio agent čiste logike.
Ako s Google-a skoknemo do lijevo- alternativnih kuloara, otkrivamo sličnu enciklopediju teških riječi. Žarko Puhovski tamo je seksist i maneken ljudskih prava koji HHO zlorabi za samopromociju. Posvemašnji autist, blazirani profesor mušičavi je osobenjak s egom veličine katedrale. To je čovjek koji naprosto luduje za kamerama, ali vas neće ni pozdraviti na cesti. Egzibicionist je i hodajuća bolest. On je nadmeni mačist, što se vidi iz polemika u kojima neke protivnike časti komplimentima poput O.O. - onanist obični. Svako malo može se čuti i zamjerka prema kojoj je Žarko Puhovski opet nešto zastranio; birao Tuđmana namjesto Tita, Koštunicu namjesto Budiše, zagovarao Glavaša i Pukanića, slagao se s Markicom Rebićem ili izveo neko slično skretanje koje provocira ortodoksiju i izbezumljuje pola scene. Konačno, Puhovski već proverbijalno viri iz svake paštete...
Lijevo - desno nigdje glavnog stana...
... a naročito s tv ekrana.
Ta zadnja ocjena na razini statistike svakako nije kriva. Prema svemu sudeći Žarko Puhovski zadnjih godinu-dvije na Hrvatskoj televiziji ima veću minutažu od premijera. Nije manje zastupljen ni na srpskoj televiziji, gdje trajno nastupa u funkciji superega- sveznadara, a može ga se prilično često vidjeti i po brojnim tiskanim medijima u regiji. To je rezultat dobre kondicije ali i minulog rada - još u bivšoj Jugoslaviji bio je zvijezda grandovskog kalibra. Ta reputacija do danas nije nimalo oslabjela. Naprotiv. Njegov istup iz HHO-a ovih je dana bio medijski praćen poput Olimpijade: trokut Banac - Čičak - Puhovski proizvodio je, uz pobočne članove (Prodanović, Pilsel, Magaš) više soap štofa od Jelene Veljače i tima triju njenih talentiranih koscenaristica. Ovoga puta relaciji Puhovski - HHO možda je doista došao kraj, premda sam Puhovski kaže - nikad ne reci nikad.
Ivo BanacŽarko Puhovski popunio je do neke mjere ispražnjeno mjesto Miroslava Krleže na hrvatskoj intelektualnoj sceni. Od drugih se traže stavovi ili prosudbe, od Puhovskoga se traži Istina. Na neki način, ovo ga je društvo prihvatilo kao nadpolitičkog arbitra, svojevrsnog doživotnog predsjednika Hrvatske u sjeni. Ustaše ga smatraju boljševikom, boljševici renegatom, Srbi Hrvatom, Hrvati izrodom; to je klasična Krležina formula dijalektičke egzistencije. Iza njega ne maršira tako brojna armija epigona, ali dala bi se i od njegovih štovatelja popuniti solidna četa dobrodržećih trećepozivaca. Njegov pisani jezik, laicima nerazumljiv poput Wittgensteinova, vitgenštajnovcima trivijalan poput pučke kuharice, oponašaju njegovi, ne posve usamljeni sljedbenici. Lino Veljak još je prije dva desetljeća ultimativno pisao kako se Žarko Puhovski ima smatrati najvećim živućim filozofom politike na ovim prostorima (istini za volju, u ne baš osobito jakoj konkurenciji). Aleksandar Tijanić, u stanovitim jezičnim disciplinama još i danas neprevaziđeni gigant hrvatskog novinarstva, iskazivao je infantilnu zaljubljenost prema Puhovskome. Tijanić je u istoj rečenici zahvale likovima kojima duguje nadahnuće uz Žarka Puhovskog navodio i - Corta Maltezea(!?) ovo tek da se može usporediti red veličina.
Danas Žarko Puhovski redovito ispisuje stupac u najdesnijem hrvatskom dnevniku, Večernjem listu, a domaćini na HTV-u najčešće su mu perjanice bivših Motrišta - Dijana Čuljak Šelebaj, Ružica Renić i Jozo Barišić, koji u njega gledaju kao Pinki u Tita, drugim riječima, prilično udivljeno.
Te činjenice same po sebi dostatne su da izazovu bijes njihovih idejnih protivnika, no - ima li taj bijes, i uopće sva ta haranga protiv Puhovskoga, doista neko ozbiljnije uporište? Je li Puhovski doista postao inkarnacija zla?
Miroslav KrležaDržava je nastala na zločinu
Žarko Puhovski najčešće provicira time što bez sustezanja izriče istinu, gotovo nikad ne taktizira i uvijek zastupa načela u koja tvrdo vjeruje, pritom se ne pitajući za cijenu. Njegovi stavovi tendiraju poopćivosti: čini se da Puhovski ustrajno pokušava izgovarati tvrdnje iz kojih se mogu stvoriti maksime podobne za formiranje načela općeg zakonodavstva. On izvodi neki stav do njegovih kranjih logičkih konzekvenci, ne pitajući se za posljedice.
To je prilično kantovski, prilično etično i prilično nepopularno a ponekad i pogibeljno.
Za ilustraciju ove teze dovoljno je uzeti bilo koji njegov intervju. U prvom, nasumično izabranom, uočavamo odmah dva stava koja će razbjesniti čitatelje s oba pola hrvatske scene.
Prvi stav je: Hrvatska je nastala na zločinu.
Drugi, Slovo U mi ne smeta na zastavi na Bleiburgu.
Objašnjenje za prvi stav:
Na zločinu nisu nastale samo Norveška, Češka i Slovačka. Sve druge države su, koliko znam, nastale na zločinu i ne vidim po čemu bi Hrvatska bila izuzetak. U definiciji ratnoga postanja države, na što su posvuda tako ponosni, uključen je zločin. To ne znači posebno optuživati Hrvate. Rat nije moguć bez zločina i zato sam godinama u polemici s dijelom naše javnosti tvrdeći da je koncept dostojanstva rata besmislen. Može biti dostojanstven neki ratnik, to može biti ratni cilj, ali rat nije dostojanstven.
Što je tu krivo? Ništa. Taj stav može smetati samo onima koji vjeruju u mit o svetosti domovinskog rata, a taj je mit trivijalna i opasna laž: treba puno drskosti pa nakon svih javno prezentiranih svinjarija o tom ratu, uz njega vezati pojam svetosti. U tvrdnju Puhovskoga ne vjeruje ipak više od jednog promila Hrvata, no to svejedno ništa ne govori o njenoj istinitosti. Možda bi taj stav trebao samo nadopunu, prema kojoj na zločinu nije uspostavljena ni Makedonija, a možda Puhovski zna nešto više. Ne bi bilo blesavo tvrditi ni da su brojni balkanski narodi (i) genocidni, jer, ako nisu, kako to da na mnogim terenima više nema ni traga od manjinskih Turaka, Srba, Hrvata, Židova, Bošnjaka, Nijemaca i Talijana? O tome da su svi narodi, pa i Hrvati, u pojedinim fazama imali genocidne faze napisao je Tuđman cijelu jednu knjigu, ali svejedno, čak se i njegovi sljedbenici drže naivno-popularnog stava o neupitnoj nevinosti kolektiva.
Evo još jedne ilustracije njegovog načina razmišljanja: prema Puhovskom, oni koji zagovaraju stav da bi trebalo suditi zločince s Bleiburga, morali bi zagovarati i stav da Haag mora suditi zočince iz Oluje. Odnosno: oni koji smatraju da pobjednicima iz Oluje ne treba suditi zato jer su pobjednici, morali bi zagovarati stav da pobjednicima ne treba suditi zbog Bleiburga - zato, jer su bili pobjednici. No te parove tvrdnji ne zagovara nitko. Jedni misle da treba suditi samo za Bleiburg, a drugi samo za Oluju.
Ima li išta logičnije od tih tvrdnji Puhovskog? Nema, pa opet, one nemaju podršku jer se ljudi ne vode, poput njega, logikom nego navijanjem i primitivnim kolektivnim sentimentima koje tek loše maskiraju iza neke prozirne načelnosti. U Hrvatskoj se zapravo izmjenjuju dvije ekipe od kojih be jedna drugu najrađe strpala u logor, dok je onih trećih, istinski tolerantnih, uistinu ponajmanje.
Slovo U na glavi
Drugi stav Puhovskoga - onaj o slovu U - razjarit će na sličan način drugu polovicu nacije. Evo njegovih argumenata: Ako nekome smeta hrvatska zastava, sam si je kriv. Međutim, imam pravo reći da mi smeta hrvatska zastava ako je netko pokazuje sa slovom U. Osim u Bleiburgu! Mislim da bi u Bleiburgu trebala biti dopuštena ustaška obilježja, tamo su ustaše bili žrtve, a ne počinitelji. Isto tako, prema mojemu sudu, u Jasenovcu ne bi trebalo svirati hrvatsku himnu jer su žrtve tamo svako jutro budili tom himnom. To su nužni izuzetci ako se hoće zaista odati poštovanje žrtvama, bez obzira na ideologije.
Kvalitetne, tvrde Hrvate, Žarko Puhovski ljutio je za vrijeme rata, baveći se u državi ugroženom vrstom, a to su bili Srbi. Neki su ga zbog tog angažmana, čak i doslovce, pljuvali. No nakon rata Puhovskom su se za pomoć obratili čak i Branimir Glavaš i Markica Rebić, onaj Markica, zloglasni Markica, šef tajne službe, a štitio je i prava Dunje Zloić Gotovina. Očito je, dakle, da su i Glavaš i Rebić znali da se u Hrvatskoj krše ljudska prava a da ih Puhovski (HHO) korektno brane - inače mu se ne bi obratili kada su sami osjetili ugroženim. Puhovskoga su očito doživjeli kao načelnog čovjeka, baš kao kantovski načelnu pojavu. Što on i jest, uglavnom na zavidnoj razini, za neke i iritantno jako, naročito kada, striktno profesorski, tumači pojmove. Puhovski će, recimo, podivljati na olaku upotrebu pojmova fašizam i nacizam kao istoznačnih, pa će tražiti striktne razdiobe značenja tih riječi i izvedenica - npr. defašizacija i denacifikacija. No Puhovskom smeta i zamjena termina kratkovid i kratkovidan; on je, poput Inoslava Beškera, opsesivni tražitelj lingvističkih dlaka u jajetu, i tu pomoći nema - on je takav oduvijek - no, što je u tome loše? Neki od istočnih mudraca, Konfucije ili Lao Tse, sasvim je točno primijetio da sve zlo počinje od loših riječi, od olake upotrebe termina, od olako obećane brzine. Možda Puhovski tako hoće demonstrirati vlastitu intelektualnu nadmoć, štoviše, čovjek bi se dao zakleti u to, ali to je ipak kolateralni motiv: bistrenje pojmova nikada nam ne može škoditi. Naprotiv. To Puhovskome daje na važnosti a da je važan dokazuje i činjenica da njegovi istupi uvijek izazivaju ostrašćene reakcije.
Žarko PuhovskiSve je taština
Malo je ljudi u ovoj zemlji koji će izreći i ocjenu o etničkom čišćenju Srba, naročito pred tv kamerama, ali on hoće. Podržat će i puštanje Glavaša na slobodu, radi saborske prisege i nove rasprave o imunitetu, naprosto zato što tako tumači zakon, premda većina scene želi Glavašev ostanak u zatvoru. Saslušat će i Ivu Pukanića, zato jer ga je Pukanić zvao, i zato što Puhovski smatra da svatko ima neotuđiva ljudska prava - čak i onaj tko ih prema većinskom mišljenju očito krši. No prvi će ukazati i da je putanja metka koji je navodno trebao ubiti Pukanića, nelogično kriva. U napadima na nj ta se istinica zanemaruje pa se ističe samo da Puhovski brani Pukanića. U tom je smislu pretežita većina napada na Žarka Puhovskog izraz činjenice da se Puhovski, u trajnom ratu naših i njihovih (koji izgleda kao nekakav ringišpil) našao na krivoj strani, no ne toga što je zastupao krivi stav, nego zato što to nije naša strana. Drugim riječima, on je usputna žrtva političkih sukoba, koji po naravi stvari ne trpe istinu i parcijalni su. Ispada tako da je Puhovski jedna od rijetkih konstanti u hrvatskom dijalektičkom karuselu.
Čini se izrazito zdravim suprotstaviti se tim većinskim, intuitivnim, bjelododanim istinama kolektiva i ukopati se na bedemu procedure i logike. U tom bi smislu kao procedura, kao metoda, kao recept, stav Puhovskoga bio više nego ljekovit - bez obzira na motive koji ga vode. Čak i najdokazivija optužba protiv Puhovskoga (golemi ego) nije osobito meritorna: nigdje ne piše da borci za ljudska prava moraju nalikovati na Alberta Schweitzera. Jest, mogu biti i tašti, pa zašto ne? I pravo na taštinu je ljudsko pravo! Uostalom, još je Knjiga propovjednikova rekla: Sve je taština, taština nad taštinama, i koliko god čovjek stari i postaje pametniji, ne može naći dokaza protiv ove tvrdnje. Zašto bi Puhovski bio od nje izuzet?
Žarko Puhovski, prema logici stečene moći, zaslužuje ozbiljnu raspravu. No, je li ona uopće moguća? U sferi ljudskopravne aktivnosti Puhovski je možda i uzoran, jedva da mu se može naći premca, osim možda Zorana Pusića. Kao šef HHO-a bio je volonter (drugi su naplaćivali, i to ne malo, svoj rad), izlagao se kad je bilo najteže, trpio pogrde, pa i dan danas u pučanstvu ima reputaciju koju nije lako nositi. Kao čovjek težak, tašt, kapriciozan, možda je doista postao nalik na legendu o sebi. Možda nije veći od života, ali je veći od Hrvatske, pa je postao predmetom opsesivnih tračanja. Bilo kakve takmace ne trpi. Čini se da patološki ne podnosi Slavoja Žižeka, a ljude koji mu se zamjere opisuje standardnom formulom: najveće smeće u dosta ozbiljnoj konkurenciji. Iz bog te pita kojih razloga doista ne pozdravlja mnoge ljude na cesti - no on izriče takvu količinu jakih stavova da se na cesti možda i susteže pozdraviti nekoga, bojeći se da bude prezren. No, to nije legitimno, ili bar, nije važno za tu vrst rasprave. Onu drugu, intelektualnu, sam je učinio drugorazrednom, jer već godinama nije objavio spomena vrijednu knjigu - možda je i bolje tako, jer je ono što je učinio vjerojatno važnije od onog što bi napisao, jer smo u intelektualnom smislu svakako periferija Europe. Njegove su prognoze političkog razvoja događaja bile poslovnično krive - obično se uzimalo za najverojatnije ono što bi Puhovski isključivao a isključenim ono što je on smatrao izvjesnim. Valjalo bi, u sferi kibi-dabi, raspraviti i njegovu ulogu u kreiranju prvog izbornog zakona, koji je doveo HDZ na vlast. No, to je pitanje danas ipak irelevantno, osim kao povijesna tema.
Kako god bilo, da Žarka Puhovskog nema, svakako bi ga trebalo izmisliti jer je pitanje tko bi, da njega nema, u ovoj državi bio agent čiste logike.
© H-Alter - Udruga za nezavisnu medijsku kulturu
dodaj komentar 22 komentara
Svejedno, give credit where credit is due, kako kazu Englezi. Njegov je napor bio nista osim hvale vrijedan, u pokusaju sanacije konzekvenci rata...
Zivjeli!
Bio mi je profesor. Jako dobar. Jedan od onih gdje niste morali biti, ali ste htjeli tamo biti redovito, bez obzira na bolest ili umor, pa i puno vise od onoga sto je trebalo. Puno je radio. Od njega i slicnih, koji su se pripremali kao konji [Flego, Veljak i sl.] dalo se najvise nauciti!!!
Barem kad je Kangrga bio odsutan ili kad je Petrovic prestao sa silnim uvodima i razlikovanjima i dosao do same stvari... Istini za volju, puno sam naucio i od Pejovica [svi su ovi doajeni sada pokojni, nazalost!!!], iako se sa njim politicki nisam slagao nimalo.
Uvijek je Puhi [Magister Maximus, kako ga neki zvahu] bio kontroverzan, ovisno od neupucenosti, zaglupljenosti predrasudama i "plemenskoj pripadnosti" "tuzitellja/suditelja", tj. zahtjevanju crno-bijelosti u svemu tome, tako sarenom i kompleksnom, samo zato sto su prepuni mrznje ili naprosto dusevno-duhovno lijeni, kako bi to Kangrga izvoljevao upozoriti...
A Puhi je, co'ek, pokusavao, u Habermasovskim okvirima, dospjeti do poopcivih stavova, kako rasno, tako nacionalno i religijski, seksualno i t. sl. Svi koji mu zamjeraju i koji bi da zagovaraju partikularnost, ljuto se nadaju - kada se nadju van vlastite zemlje - da su razni Puhiji "in charge" u tim zemljama...
Ljubi vas majka, barem se minimalno informirajte o predmetu vlastitih kritika, prije nego pocnete pozivotinjavati ili barem povracati vlastite otrove...
Sto se mene tice, njegov i Sokolov prvi izborni Cro zakon, baziran na PR (a ne first past the post sistem, kako su to na kraju slozili, na gotovo sveopcu zalost [sa izuzetkom divljaka!]) njegov je najveci propust. Cini mi se da je vecina njegova napora u post-ratnoj Hrvatskoj upucena ka pokusaju "ciscenja" smeca koje je, nehotice [siguran sam!] pomogao proizvesti... To mu je najveca greska u zivotu, koja ce mnoge jos zadugo proganjati, na mnogo nacina... Naprosto je to, po mome sudu, bila kriva prosudba, sa teskim posljedicama za mnoge. Koliko je to on sa Sokolom mogao drugacije uciniti - dakle bitno drugacije - ne znam. Trebalo bi ih interviewirati, ali filozofski precizno, da tako kazem...
Svejedno, give credit where credit is due, kako kazu Englezi. Njegov je napor bio nista osim hvale vrijedan, u pokusaju sanacije konzekvenci rata...
Zivjeli!
Julien Benda je u svom dijelu Izdaja intelektualca naveo da intelektualci ne mogu da sprijece ljudski rod da cini zlo ali moraju dijelovati na ljudski rod da se postuje dobro.Upravo tu je i velicina profesora Puhovskog.
ja ozbiljno stojim iza članka ali ne mogu reći da sam baš radio doktorat o Puhovskom - to je niz dojmova o čovjeku kojega kao javnu osobu znam 20-ak godina. Kako bi rekao Zlatko Kramarić, to je niz impresija, a ne neka potpuna informacija, potpuna slika itd. kako Puhovski zaslužuje jedan precizniji portret, to je tekst trebao poslužiti kao predložak za diskusiju... A zaslužuje ga zato što svi imaju neko mišljenje o njemu, uglavnom vrlo radikalno...
i ti ovo shvati kao samokritiku ;) Stvarno, k'o da sam cijeli život "glumio Švabu u dotiranom filmu", koji "prvo puca, pa traži ausvajs". ;)
ovaj tekst treba shvatiti samo kao predložak za raspravu u kojoj će biti milijun amandmana, poput tvojih. nisam htio biti kategorican u ovom tekstu jer mi je to nemoguce, ako je ispalo tako - moram se samokritizirati : - )
tvoj drug iz studentske klupe, Željko Peratović
-Drago Pilsel
http://www.hsp1861.hr/vijesti4/030425dp.htm
...
Dragi druže Boris, nakon izjave Puhovskog da "HHO je pomagao g. Levaru za života – o čemu postoji dokumentacija" poslao sam dopis tadašnjem predsjedniku HHO-a Ž.P. i izvršnom direktoru HHO-a, Tinu Gazivodi da mi dostave spomenutu dokumentaciju jer da mi treba za knjigu. I naravno, nikad mi se više nisu javili na temu Milana Levara.
A sjećaš li se što je o pogrebu Milana Levara napisao Ivo Goldstein: "Zašto nije bilo predstavnika srpskih stranaka i organizacija, jer je i njima Levar izravno pomagao?"
Zato pripazi kada si kategoričan! Ako se za ikoga u ovoj zemljici može reći da je uvijek govorio istinu, onda to vrijedi samo za Milana Levara. Usput, on nije bio "ugrožena vrsta", a ubijen je jer pomagao "ugroženoj vrsti" i prao obraz "dominantnoj vrsti" , čije je "galamdžije", nakon Levarova ubojstva, Žarko Puhovski svesrdno branio.
Druže Boris, ne zamjeri na kritici, a i tebi bi dobro došlo malo samokritike jer znaš što je o tom govorio Drug Stari! ;)
-Dobroslav Paraga
http://www.hsp1861.hr/vijesti4/030422dp.htm
...
"Činjenice također govore u korist Paragine i moje tvrdnje, jer je HHO udovici Milana Levara, Vesni, i sinu Leonu te, za njih, žalosne 2000. godine (pa sve do danas), ako me sjećanje ne vara, dao svega 2.500 kuna jednokratne pomoći. HHO čak Levarovima nije pomogao ni u prijevozu iz Gospića za sudjelovanje na paradi u povodu 10. godišnjice jer, kako im je rečeno u pozivu, nisu u mogućnosti platiti troškove. A Vesni Levar je puno toga obećano. O tim neispunjenim obećanjima sam već pisao."
-Drago Pilsel
http://www.hsp1861.hr/vijesti4/030425dp.htm
...
" Nije, nadalje, točno da je HHO »licitirao« s Levarom (čini to, ponajčešće, jedan pustopašni kolumnist ovih novina, koji ima očitih teškoća sa svakom organizacijom koja ga ne želi za predsjednika). HHO je pomagao g. Levaru za života – o čemu postoji dokumentacija – a njegovoj obitelji nakon njegove smrti. Dakako, u okviru mogućnosti jedne nevladine organizacije koja, što bi svatko tko o temi piše morao znati, naprosto ne može dodjeljivati osobnu zaštitu, stanove ili socijalna prava. "
Žarko Puhovski, Novi list, 10.4.2003
...
"Nikakav istinit niti vjerodostojan odgovor ne nudi Puhovski niti u vezi sa slučajem Levar, jer je Milan Levar nakon svih svinjarija koj je doživio u HHO-u, došao spontano na vrata HSP-1861 ujesen 1997. godine kako bi mogao nastaviti svoju borbu za istinu o Gospiću.
U vezi s neistinom Puhovskog da su »Levaru pomogli koliko smo mogli, a njegovoj obitelji nakon njegove smrti«, samo napomena da odvjetnica i dugogodišnja članica HHO-a nije uopće spomenula obitelji Levar za mogućnost podizanja odštetne tužbe zbog ubojstva supruga, a kamoli podigla tužbu, dok udovicu gđu Levar nisam izravno 2002. godine s tim njezinim pravom upoznao, a rok za tužbu od tri godine gotovo da je istekao. Tužba do 1. travnja ove godine još nije bila uložena."
-Dobroslav Paraga
http://www.hsp1861.hr/vijesti4/030422dp.htm
...
"Činjenice također govore u korist Paragine i moje tvrdnje, jer je HHO udovici Milana Levara, Vesni, i sinu Leonu te, za njih, žalosne 2000. godine (pa sve do danas), ako me sjećanje ne vara, dao svega 2.500 kuna jednokratne pomoći. HHO čak Levarovima nije pomogao ni u prijevozu iz Gospića za sudjelovanje na paradi u povodu 10. godišnjice jer, kako im je rečeno u pozivu, nisu u mogućnosti platiti troškove. A Vesni Levar je puno toga obećano. O tim neispunjenim obećanjima sam već pisao."
-Drago Pilsel
http://www.hsp1861.hr/vijesti4/030425dp.htm
Dodaj komentar