Dodatna je strahota navodne dileme oko izbora između života i tuđe smrti, to što je Puljić vjerojatno propovijedao istovremeno dok je
Benedikt XVI aka papa
Ratzinger sa svog rimskog balkona, prije nedjeljnog
Angelusa odaslao svoj
apel u obranu života kojeg propovijeda svake prve nedjelje u veljači, na tzv. Dan života (
Giornata per la Vita) .
Svatko bi se, prema vlastitim mogućnostima, zvanju i nadležnostima trebao stalno zalagati za ljubav i služenje životu…., obznanio je Ratzinger
urbi et orbi. Dok rimski papa slavi život, jedan lokalni biskup životu pretpostavlja smrt u ćudoređu. Umjesto da proklinje muško nasilje nad ženama, što crkveni oci prerijetko čine. Kad bi se upustili u taj eksperiment, doveli bi u pitanje previše toga o čemu ovise njihove egzistencije - patrijarhalnu hijerarhiju na kojoj su njihova crkva i vjera utemeljeni, a u sebi nose potencijal za nasilje.
I u jednom ranijem
napisu,
Slobodna Dalmacija, pišući o pogrebu
Kristine Šušnjare, navodi slične riječi msgr.
Ivana Ćubelića, generalnog vikara Splitsko-makarske nadbiskupije. Pokopu su, uz tri tisuće ljudi, prisustvovala 23 svećenika, sinjski gvardijan
Božo Vuleta,
Radojko Vidović iz crkve sv. Petra, itd. Monsignor Ćubelić, međutim, ipak je izrekao i nekoliko prikladnih riječi o koje bi se mogle iščitati i kao poruka pastvi protiv nasilja nad ženama. Slaba u usporedbi s veličanjem časne smrti.
Na prvi pogled, u ovoj diskrepanciji između centra koji propovijeda ljubav prema životu i provincije, ima dovoljno elemenata za prijavu lokalnih službenika vrhunskom poglavaru Katoličke crkve.
No, bio bi to brzopleti zaključak, jer Ratzingerov govor ima i očekivani nastavak: ….(voljeti i služiti životu)
od začetka do prirodnog okončanja. Pa čak i tu bismo msgr-a Puljića mogli pozvati na odgovornost. Kristina Šušnjara nije umrla prirodnom smrću, već joj je život, za kojeg se žestoko borila, oduzeo mladić kojeg susjedi i znanci opisuju kao mirnog i brižnog sina i mještanina, lako moguće i polaznika nedjeljnih propovjedi. Međutim, rastao je u okruženju u kojem se muškost poistovjećuje s nasiljem, o čemu svjedoči i njegova
obrana:
Kakav bih ja to muškarac bio da nisam pokušao. O tome nije zabilježena propovjednička riječ msgr-a Puljića, a nije ni neophodna ako još pomnije analiziramo Ratzingerovu poruku o ljubavi i služenju životu, povodom Dana života. Jer ona ipak ima specifičan fokus i nije univerzalna poruka ljubavi. Ljudski život, naglasio je papa Benedikt XVI, napose treba poštovati, štititi i njegovati kad je ugrožen,
bilo prije rođenja, ili u konačnoj fazi. I tu je ona kontroverza koja se trajno provlači kroz učenje katoličke crkve o svetosti života od začeća do smrti.
Na kraju, sve se ipak svodi na to da i nerođeni život vrijedi više od života već rođene žene, da su čast i ćudoređe vrjedniji od života žene i da je mučenička smrt jedne žene vrjednija od života silovane žene. To je u nedjelju propovijedao i dubrovački biskup Puljić, a to nam, implicitno iz crkve poručuju svaki puta kad o pobačaju govore kao o sastavnom elementu
kulture smrti. Ovoga puta barem je jasno izbilo na vidjelo o kakvom je poretku vrijednosti riječ.
Nejasno ostaje jedino zašto na ovakvu eksplicitnu mizoginiju ne reagiraju institucije države koja svećenicima daje plaću, plaća zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Mnogo češće i mnogo više nego ženama.
dodaj komentar 13 komentara
Biskupi su jednostavno uvjereni da prenose Božju objavu. Ako se komu ne sviđa što oni govore i kako, ne mora ih slušati. Ponuda je veoma raznovrsna - osim hrvatskih biskupa postoje i "vicmaher" Mesić, "urar" Sanader, "maslinar" Bebić, "stručnjaci opće prakse" Lerica i Blagonić, "humanitarka" Kosorica, "dobrotvor" Bandić, "teoretičarka" Pusićka, "moralne vertikale" Čačić, Ferenčak, Prka, Luković, kao i mnogi drugi "stupovi hrvatskog društva" Ako su Vam njihove poeruke predubokoumne, onda Vam na raspolaganju stoje misaono puno ležerniji predsjednik-dikatator Republike Pešćenice i ministri iz njegova kabineta. Dakle, ni u kojem slučaju nije prijeko potreno slušati hrvatske biskupe.. Oni su ionako preveliki elitisti u usporedbi s ovdje spomenutim misliocima koji navodno dobro znaju "kako diše narod i što narodu treba"..
Daleko od toga da branim biskupe i teologe. Ja samo konstatiram stanje stvari. S onim što je u propovjedi govorio biskup Puljić slaže se većina onih koji su u nedjelju bili na misi u dubrovačkoj katedrali te onih koji su misu pratili preko radija i TV. Dakle, riječ o tisućama ljudi. Iz članka V. Kesić proizlazi da su svi ti ljudi zatucani i konzervativni jer se vjerojatno ne bi složili s njezinim liberalnim mišljenjem,. koje je valjda samim tim i "napredno". Valja podsjetiti gđu Kesić na to da više ne živimo u ideološkom jednoumnlju. To konkretno znači da se političari nemaju što miješati u striktno crkvene stvari, a propovijedanje to uistinu jest, bez obzira na to što država daje plaću crkvenim službenicima. Ne jamči li hrvarski Ustav svima slobodu govora i izražavanja? Zar su "crkvenjaci" izniimka? Osim toga crkveni službenici barerm znaju govoriti suvislo za razliku od hrvatskih političara, počevši od Mesića i Sanadera pa naniže, čije neuko i prazno fraziranje zaslužuje prezir svakoga imalo obrazovanog čovjeka.
tko je spominjao političare, jednoumlje i slobodu govora. Riječ je bila o tome da oni koje plaća džava nebi smjeli poticati nasilje i diskriminaciju, što biskupi čine kad propovijedaju da je mučenička smrt vrednija od života silovane žene. I to onda, kao što ste i sami primijetili, prenose državni radio i televizija.
KARDINAL I NOVINARI Zagrebački nadbiskup vjernicima poručio da mogu potražiti pomoć egzorcista
Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić imenovao je "ovlaštenog" egzorcista Zagrebačke nadbiskupije kod kojega mogu tražiti pomoć svi vjernici opsjednuti sotonom. Ime novog egzorcista kardinal Bozanić drži u strogoj tajnosti jer ne želi od toga stvarati senzaciju.
I REST MY CASE...
Bozanićev istjerivač sotone intervenirao je već tri puta
Da crkveni malo i veliko dostojnici mogu izgovoriti koješta neprimjereno, nažalost je poznato, navikli smo se. Ali stupanj te neprimjerenosti je ovaj puta bio doista iznenađujući, za mene čak šokantan.
Mnogo puta smo čitali i slušali kako silovane žene ne žele svjedočiti u procesu protiv silovatelja jer osim što na taj način ponovno proživljavaju sve strahote kojima su bile izložene, često ih se ne tretira kao žrtve, već kao poticateljice silovanja. To sam uglavnom doživljavala kao neophodni advokatski folklor u sudskom okruženju. Međutim, da će crkveni ljudi više ili manje izravno vrijeđati silovane žene doista nisam očekivala! Da su željele sačuvati svoje ljudsko dostojanstvo ne bi bile više među živima, doista je monstruozna misao.
Jasno je valjda svima da svaki silovatelj nema namjeru ubiti žrtvu i ma kakav otpor ona pružala, ostat će živa. Znači li to da bi tada žena sama morala učiniti ono što nije učinio silovatelj, jer će inače ostati stigmatizirana kao manje vrijedna. Treba li riječi hvale i divljenja za ubijene silovatelj shvatiti kao poziv da ipak ubije svoju žrtvu ako i nije imao takvu namjeru? Jer tako će učinit nešto dobro, učinit će nesretnu ženu poštovanom, a u protivnom će biti prezrena i napuštena.
Naravno da postoje i silovatelji koje će otpor žrtve potaknuti na pokušaj pa i izvršenje ubojstva. Ali tko ima pravo sugerirati žrtvi zazivanje i prihvaćanje smrti?
Nije li život najveća vrednota, dar koji smo, kako kažemo primili od Boga? Nije li herojstvo uspjeti sačuvati taj dar usprkos proživljenog i preživljenog zločina? Vjerujemo li mi uopće da imamo dušu i da ona može ostati čista usprkos napadu na tijelo? Čini se da ipak imamo velikih poteškoća s određivanjem pojma dostojanstvo ljudske osobe.
Bilo bi strašno ako neke od silovanih žena ozbiljno shvate ove talibanske poruke upućene s oltara ili groba i doista procjene da su nedostojne življenja. Treba li uskoro očekivati val samoubojstava silovanih žena?
Očito je da se za neke još uvijek dijelimo na ljude i žene. Dok je tako, hvala ti Bože što sam žena!
Da, to je točno, Mirjana, hvala na komentaru. Kod nas još ne postoji propis (ZKP-a) da se tokom sudovanja ne smiju postavljati pitanja koja diskvalificiraju žrtvu silovanja u seksualnom i moralnom pogledu (duljina suknje, doba dana, "izazovno ponašanje" i slične gluposti). Kad su takvi protokoli uneseni u zakonodavstva drugih zemlaja (u SAD još prije 20-tak godina) i žene su počele mnogo češće prijavljivati, i svjedočiti silovanja i druge oblike spolnog zlostavljanja.
No, sa crkvom je druga priča. Još davnih 70-tih René Girard je objavio knjigu "Nasilje i sveto" koja razotkriva neku "tajnu vezu" između onoga što se, u bilo kojoj kulturi, proglasi "svetošću" i potencijala nasilja koju ta svetost nosi u sebi. Riječ je o religioznom misliocu, pa bi barem biskupi o tome nešto trebali znati, iako knjiga nije prevedena. (vk)
Dodaj komentar
Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.