Dobro, doktorica Jelić ne odradi baš puna 24 sata. Kao i ostali liječnici u bolnici u Gospiću, radi jednu smjenu, a ostalo je vrijeme - zbog nedostatka osoblja - u stanju pripravnosti. Uglavnom, vremenski je angažirana cijeli dan.

Spomenka Avberšek, predsjednica Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi, tvrdi da takav titanski angažman nije na ponos nego na sramotu, pa gospićku bolnicu, kaže, treba tužiti za iskorištavanje radnika. Podsjeća da radnik ima pravo na odmor, a pacijenti na funkcionirajućeg, a ne umorom grogiranog doktora. Nije ministar Milinović jedini kojemu su ideal radnici u cjelodnevnom pogonu. Premijerka Jadranka Kosor na svojim ministrima također prakticira davno geslo da "nema odmora dok traje obnova". Jedva im je dopustila tjedan predaha, kao da je njihovo ljetno dežurstvo glavni faktor po kojem ih treba ocjenjivati.

Kriza se koristi kao idealan ambijent ne samo za rezanje radničkih stečevina nego se kao poželjan nameće novi-stari obrazac udarnika: sve želje radnika imaju biti fokusirane samo na što veću lopatu. Nedavno je slovenski filozof Mladen Dolar u intervjuu za Mladinu govorio o poništavanju rezultata stoljetne borbe za radnička prava. Po njemu, radništvo je danas na povratku u prilike iz 1845. - 1845, godina koja se vraća - koje je Engels opisao u svojoj knjizi Položaj radničke klase u Engleskoj.

Dolar podsjeća da se ta knjiga "uvijek čitala kao horor priča", kao prikaz života radničke klase bez ikakvih prava, prije nego što su ona izborena. "Ali, još uvijek smo tamo, izgleda kao da ta knjiga opisuje neku realnost koja se vraća", zaključio je. Radnici će se sutra ponovno morati boriti za jednom već dostignuti i danas dobrim dijelom anulirani zlatni standard 3 puta 8: osam sati rada, osam sati za privatni život i osam sati za spavanje!

Nije to samo specifikum Hrvatske. Trend je planetaran. Globalni je problem dugoročnog učinka da se ekonomska kriza pokušava suzbiti reduciranjem socijalne države. Od Amerike do Europe i Hrvatske spašavaju se oni koji su krizu proizveli, a pod izlikom oskudice smanjuju se prava i steže remen onima koji su i dosad bili deprivilegirani. Možda smrt socijalne države nije neizbježna posljedica krize, možda je kriza sredstvo za ubijanje socijalne države. Tim se pitanjima muče autoriteti svjetskog kalibra. Kod nas to ide inercijom.

Socijalna su prava u Hrvatskoj dijeljena kapom i šakom, ali ne po potrebi, nego po klijentelističkim šprancama. Sada kad su državu do kosti oglodali, a narod ostavili gladnim, robovski rad je opcija spasa. Kad se ministri danas ponose rješenjima iz vremena Alije Sirotanovića, oni ne govore samo o vlastitoj bezobzirnosti, nego svjedoče i dubinu generalnog pada u prošlost.