„Sad nije vrijeme za sujetu, treba nam zajednička akcija", kaže nam Krešimir Sever iz Nezavisnih hrvatskih sindikata, no čini se da u teškoj godini koja možda više no ikad traži organizirani građanski neposluh, sindikati pokazuju svoju potpunu nemoć i razjedinjenost. Dok se pred ljeto najavljivalo opći građanski neposluh koji će predvoditi sindikati (koji inače imaju nužnu logističku potporu za organiziranje prosvjeda), sada oni između sebe razgovaraju preko nišana. HUS se nadurio na ostale sindikate jer tijekom konzulatcija s premijerkom Kosor nisu bili unisono protiv kriznog poreza te je - možda malo brzopleto - odlučio upustiti se u organizaciju prosvjeda samostalno. „Kako da organiziramo prosvjede s onima koji su prešutno odobrili ili, pak, kao Spomenka Avberšek, predložili krizni porez, a ukidanje harača jedan je od naših osnovnih zahtjeva? Kad smo ih na koncu ipak pozvali, onda su počeli 'filozofirati' da im ne odgovaraju dani, mjesto i vrijeme održavanja. Tada sam stekao dojam da svima njima rukovodi Vlada", rekao nam je Ozren Matijašević iz HUS-a. Ana Knežević, čelnica SSSH, rekla nam je kako su ciljevi HUS-ovog prosvjeda slični njihovima, te da bi bilo logično da su u njihovu organizaciju krenuli skupa, ali „ne smije se tako loptati prosvjedima, sve treba dobro isplanirati i dogovoriti. HUS je utanačio datume, mjesta i vrijeme, a to su uglavnom radni dani. Prosvjed u Vinkovcima zakazan je za 11 sati. Koji radnik može doći tada na prosvjed?" Upitan zašto su prosvjedi diljem Hrvatske smješteni u radne dane, Matijašević odgovara: „Je li radni ili neradni dan - nevažno je. Ljudima je dogorjelo do nokata. Prosvjed je u Vinkovcima organiziran u 11 da se ne bi kosio s programom Vinkovačkih jeseni. Držim da svi kojih se ovo tiče trebaju doći - pa i pod cijenu da izgube dva sata nadnice". Pitanje je samo što radnici misle o tome da izgube dva sata nadnice.

Vilim Ribić iz Matice sinidkata rekao nam je da Matijašević smatra kako je sad važnije nadmetanje i ubiranje bodova, nego zajednička akcija. „Matijašević zastupa nazadni sektor, sektor brodogradnje, koji preživaljava zahvaljujući mojim i Vašim novcima. A ja predstavljam obrazovane ljude, za koje uvijek fali novcaa jer ga se daje onima koje Matijašević zastupa".

Teških riječi nije manjkalo. Damir Jakuš iz URSH-a posprdno je nazvao Matijaševića „premijerovim kviskom", a Ana Knežević iznijela je vlastitu sumnju da je isti možda Kosoričin igrač. „Rekla sam da tako organiziran prosvjed liči na Vladinu ruku. Tako će se okupiti malo ljudi, pa će ispasti da građani nisu nezadovoljni. Mi smo lanjski prosvjed na koji je došlo 50 000 ljudi organizirali tri mjeseca". Vilim Ribić nam je rekao da je „HUS uvijek bio blizak Sanaderu". Matijašević im nije ostao dužan te nam je rekao da su to „opće budalaštine, a ljudi koji ih izgovaraju da su idoti. Kako netko tko se žestoko protivi Vladinim odlukama i organizira prosvjede može biti Prosvjed je u Vinkovcima organiziran u 11 da se ne bi kosio s programom Vinkovačkih jeseni, kaže Ozren Matijašević premijerkin igrač? Istaknut ću samo tri činjenice: Godine 1995. HUS je organizirao protiv kutlerizacije pretvorbe i privatizacije na splitskoj Rivi, a bilo je 5000 prosvjednika; godine '98., za vrijeme najcrnjeg Tuđmanovog režima, imali smo onaj famozni pokušaj proboja na Jelačićev trg; a 2005. godine prosvjedovali smo za Tvornicu duhana Zagreb. Mogao bih navesti još sijaset ovakvih slučajeva. Ne znam kako se takav sinidkat može tumačiti kao „hadezeovski".

Vlada koja ima ovakve sindikate, uistinu se ne treba bojati za svoju budućnost. Ipak, Sever pomirljivo kaže: „Naša je odluka da NHS ide u prosvjede tijekom jeseni, ali nismo odredili ni vrijeme ni mjesto, o čemu ćemo razgovarati s drugim sindikalnim središnjicama, pa tako i HUS-om. Iako je bilo teških riječi, pa i na moj osobni račum, smatram da nam sad treba zajedništvo. To nije stvar slabosti, nego snage". Vilim Ribić smatra da novoj Vladi treba dati barem 100 dana te da će oni na temelju toga zauzeti stav.

Iako Matijašević tvrdi da su drugi sindikati predložili, ili bar prešutno odobrili krizni porez, Ribić kaže da su oni samo odabrali najmanje lošu alternativu (druga bi bila se plaće državnih i javnih službenika te mirovine krešu za deset posto). „I uostalom, mislim da je ta histerija u medijima koja vlada oko 'harača' više posljedica animoziteta prema HDZ-u", kazao nam je Ribić.

Detalje konzultacija s Vladom pojašnjava Ana Knežević: „Premijerka nas je pozvala da pomognemo prijedlozima premostiti nelikvidnost. Sastanak je trajao tri dana. Prvi smo dan se govorilo o snižavanju plaća i mirovina za 10 posto, čemu su najglasniji protivnici bili sindikati javnih i državnih službenika. Drugi dan se počelo razgovarati o kriznom porezu, predlagalo se osam ili šest posto. Šuker nam je rekao da s proračunom stojimo kao i u 2007. godini, na što sam odgovorila da od Vlade očekujem da se za 6 posto smanje rashodovne stavke proračuna, kao npr. donacije Crkvi, Bosni i Hercegovini i sl, za koliko su se smanjile i plaće. Predložili smo i da se uvedu porezi na imovinu, dividende i kamate, a da tek potom razgovaramo o porezu na iznadprosječne plaće. Ali to ništa prošlo. Treći dan premijerka je najavila da se uvodi krizni porez. Rekla sam da ga u ime SSSH ne mogu podržati. Kolega Sever se do tada već bio povukao sa konzultacija. Matijašević je bio protiv, ali kad ga je Šuker upitao bi li radije da brodograđevna industrija ne dobije plaću, jer za to nema novaca, onda je zašutio." Iako je ovo posljednje bila dobro poznata Šukerova manipulacija, pitanje zašto sindikati nisu složno ustrajavali na svojim prijedlozima - i tko tu koga drži u šaci?

Običnom će se promatraču učiniti da je sindikalna scena rijetko kad bila doista složna, iako se Vilim Ribić s time ne bi složio: „Nismo razjedinjeni. Nemamo uvijek iste stavove, i to je normalno, češće imamo usuglašene, nego različite stavove. Trenutno nemamo zajedničku akciju pet najjačih sindikalnih središnjica, jer jedna od njih solira, kao što je i uvijek solirala." (Prije samo nekoliko mjeseci, kad su se smanjivale plaće javnih i državnih službenika, u autoriziranom intervjuu za naš portal Ribić je rekao da su sindikati jako razjedinjeni i da je zapravo sramotno da imamo pet sindikalnih središnjica).

Osim razjedinjenosti i niskih udaraca u medijskom prostoru, povjerenje radnika i građana u poštenu sindikalnu borbu potresaju i povremeni prelasci sinidkalaca u politiku (npr. Dragutin Lesar, Boris Kunst, ali i najave Vilima Ribića da će možda kandidirati za predsjednika Republike, zlouporaba sindikalnog čelništva za potrebe slizavanja s poslodavcem (npr. Jozo Marić iz Dalmatinke Nove, ali i brojni drugi) pa i neke afere  (HŽ, visoke plaće sinidkalnih čelnika, kupovina sindikalnog doma i sl...). Bez obzira na to što su neke afere zapravo „afere" i što su sukobi među sinidkatima doista nekad napuhani, ostaje činjenica da je njihova nesloga Vladin vječni as u rukavu. Zavadi, pa vladaj.