Kako Katolička crkva troši tristotinjak milijuna kuna što joj se svake godine doniraju iz državnog proračuna temeljem ugovora RH i Vatikana, koliko se novca odlijeva na dobrotvorni rad župnih Caritasa, a koliko na gradnju novih sakralnih objekata i plaće klera, pitanje je na koje odgovor traži sve veći broj hrvatskih građana.

Samo u tekućoj godini, kad se stotine proračunskih milijuna odrezuju svim resorima, od obrazovanja do zdravstva, država je Kaptolu isplatila 291 milijun kuna, zbog čega se intenziviraju pritisci da Crkva napravi iskorak i dade na javni uvid svoje financije, barem onaj dio koji joj se slijeva iz džepova poreznih obveznika. Prvu naznaku probijanja leda u tom smjeru, doduše sramežljivu i diskretnu, dao je glasnogovornik riječke nadbiskupije Danijel Delonga, ujedno i urednik mjesečnika za kršćansku kulturu »Zvona«, natuknuvši da bi, iako je zakon na to ne obvezuje, Crkva možda trebala izaći iz prostora apsolutne financijske diskrecije.

"Činjenica je da svake godine pri donošenju proračuna dio javnosti postavlja pitanje kako Crkva troši dobiveni novac. S obzirom da vjerske zajednice nisu dužne javno objavljivati svoje prihode i rashode, javnost još nije vidjela račune koji, očito, izazivaju silno zanimanje. U ovom trenutku pokazuje se da Crkva u Hrvatskoj još uvijek nije spremna objaviti račune svojeg osnovnog poslovanja, no zasigurno će, možda i vrlo skoro, to morati učiniti", kaže Delonga.

Otpor Crkve zbog medija

No, osim deklarativnog »možda« i »jednog dana« na prepreke se nailazi već pri prvom koraku: biskupije i nabiskupije kojima se pošalju službeni novinski upiti da koncizno, brojkama, odgovore koliko je sredstava za plaće i gradnju novih objekata preusmjereno karitativnom radu, ne ustupaju jasne podatke, već paušalna pojašnjenja kako se u raspodjeli novca prilagođavaju općoj recesiji.

Don Ivan Čubelić iz Splitsko-makarske nadbiskupije, svećenik koji je prvi iznio ideju o otvaranju SOS-trgovina sa sniženim cijenama za osiromašenu pastvu, tvrdi da otpor Crkve prema otvorenijim financijskim izvješćima leži upravo u pritisku medija koji »ignoriraju golem dobrotvorni rad i fiksiraju se na navodnu crkvenu rastrošnost«.

"Umjesto SOS trgovine otvorili smo »Dječji osmijeh«, prostor pri Caritasu gdje obiteljima s više djece dijelimo pomoć u hrani i odjeći. Nadbiskup, osim toga, za četvrto i svako sljedeće dijete u obitelji donira 2.000 kuna", kaže Čubelić i dodaje da za afirmativne primjere mediji jednostavno nisu zainteresirani.

Ipak, 291 milijuna kuna iz ovogodišnjeg proračuna i najmanje još stotinu milijuna iz jedinica lokalne samouprave dovoljan su razlog da se inzistira na detaljnijoj računici o potrošnji, umjesto nabrajanja Caritasovih lokacija i nadbiskupovih jednokratnih pomoći rodiljama. Može li se, dakle, očekivati da za koju godinu uredni porezni platiša s nekoliko klikova »mišem« na internetu pronađe crkvenu bilancu tj. troškovnik po stavkama, lišen uopćenih fraza?

Glavni pobornik konzervativnog crkvenog odnosa prema znatiželji javnosti da dobije uvid u stotine milijuna kuna koje Katolička crkva dobiva ugovorom sa Svetom Stolicom je nadbiskup đakovačko-osječki i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije (HBK) Marin Srakić. Svjetla reflektora na crkvenom novcu ocjenjuje trčanjem pred rudo, barem dok država na tome ne počne inzistirati.

Barem otvaranje novčanika

"Redovito izvještavamo svećenike što je i gdje potrošeno, nemamo nikakve tajne i za svaku kunu znamo kamo ide. Samo slijedimo međudržavni ugovor sa Svetom Stolicom", uvjerava predsjednik HBK. Dio problema leži i u tome što HBK kao svojevrsna krovna institucija nema objedinjene podatke koliko koja (nad)biskupija troši na koju stavku, pa je gotovo nemoguće uvtrditi jesu li vjerodostojne crkvene najave antirecesijskih mjera koje bi uključivale zauzdavanje gradnje i intenzivniji dobrotvorni rad, ono što se političkom frazeologijom naziva stezanjem remena.

Dragutin Lesar, najgorljiviji saborski zastupnik u propitivanju crkvene potrošnje državnog novca tvrdi kako je sazrelo vrijeme da se krene u temeljitu raspravu o načinu financiranja vjerskih zajednica i reviziju svih ugovora koje je Hrvatska s njima potpisala.

"Trebalo bi ponuditi model u kojemu bi se porezni obveznici sami opredijelili žele li svoj porezni novac davati vjerskim zajednicama, i ako žele, kojima", kaže Lesar, dodajući ipak da međunarodni ugovor Hrvatske i Vatikana ima veću pravnu snagu od zakona zbog čega je pomake teško očekivati.

A glasovi klera najviše se zgražaju upravo nad tezama »ne želim da se Crkva financira mojim novcem«. Oko 300 milijuna kuna godišnje dotacije Katoličkoj crkvi čini tek 0,3 posto ukupnog državnog proračuna, zbog čega bi se protivnici osobnog financiranja vjerskih zajednica eventualno mogli utješiti da njihova porezna davanja vjerojatno nisu otišla u tom smjeru. Isto se može reći i za sto milijuna kuna vrijednu novu zgradu HBK na zagrebačkom Ksaveru: iako gradnja kapitalnog objekta ne staje ni u mjesecima kad na ulice izlaze i studenti i seljaci tražeći više proračunskog novca, biskupi će u novo zdanje useliti zbog obilne financijske injekcije Talijanske biskupske konferencije, a ne one Ministarstva financija. I uz sve navedeno - u prvom redu zakona koji ga na to ne obvezuje - katolički bi kler otvaranjem novčanika barem dijelom amortizirao kritike kako ih recesija ni na koji način nije okrznula.

U Njemačkoj i Austriji nema direktnog financiranja iz proračuna

Katolička crkva u Njemačkoj i Austriji ne financira se izravno iz državnog proračuna ovih država, iako su joj državna materijalna sredstva svakako dostupna. U Njemačkoj je način na koji Crkva može stjecati materijalnu dobit podijeljen na nekoliko strogo ograđenih dijelova. Prije svega, Crkva može zarađivati na račun ulaganja vlastitih sredstava, s čime država nema nikakve veze - naravno, sve dok se spomenuta ulaganja ne kose sa zakonom.

Zatim, Crkva može stjecati materijalna sredstva od svojih pripadnika na način koji je uređen unutarcrkvenim propisima a koji, opet, nema nikakve veze s državom - ovakav način prikupljanja novčanih sredstava najčešće se uspoređuje s članarinom. Pored članarina koju vjernici plaćaju Crkvi, a koja se često naziva »crkvenim porezom« jer je plaćanje ovih pristojbi institucionalizirano na državnoj razini, sredstva se mogu prikupljati i dobrovoljnim donacijama. Konačno, Savezna Republika Njemačka financira crkvene projekte koji su od važnosti za društvenu zajednicu poput izgradnja vjerskih vrtića, osnovnih i srednjih škola te fakulteta. Prema službenim procjenama, u izgradnju te održavanje vjerskih školskih objekata Njemačka godišnje uloži oko pola milijarde eura. Istovremeno, država Crkvi daje novčanu naknadu za »usluge« dušebrižništva, odnosno duhovnog savjetovanja koje svećenici i teolozi »pružaju« zaposlenicima državnih službi poput vojske, policije ili osuđenicima u zatvorima. Za to Njemačka godišnje iz državnog proračuna izdvaja oko 66 milijuna eura.

U njemačkom pravnom sustavu dopušteno je i državno subvencioniranje drugih, prvenstveno karitativnih crkvenih djelatnosti.

U Austriji se zakonski prepoznate crkvene i religijske zajednice imaju pravo financirati putem crkvenih doprinosa koje plaćaju njihovi pripadnici, a čiju visinu određuju same zajednice. »Crkveni porez« poput onog koji postoji u Njemačkoj i Italiji, gdje država u ime vjerskih institucija skuplja »članarinu« od njezinih pripadnika, u Austriji ne postoji. Međutim, prilikom prijavljivanja boravišta ili prebivališta odrasle osobe u Austriji moraju u prijavi naznačiti i svoju vjeroispovijest, odnosno pripadnost nekoj zakonski prepoznatoj vjerskoj ili religijskoj zajednici. Vodeća tijela spomenutih zajednica tada imaju pravo od lokalnih vlasti tražiti popise svojih pripadnika, od kojih onda mogu izravno skupljati doprinose. Kao i u Njemačkoj, donacije te državno sufinanciranje projekata od širokog društvenog značaja također su legalan način financiranja Crkve u Austriji. (Hrvoje Krešić)