Hrvatska više nije u banani, nego je pred bankrotom. To je tek preksinoć, u šupljem celofanu, priznao i ministar financija Ivan Šuker koji spasonosno rješenje vidi u rebalansu proračuna koji će se osloniti na smanjivanju plaća u državnim i javnim ustanovama za početnih šest posto.

Ističem - početnih, jer isti je ministar rekao da - kad se obrati MMF-u - da će tražiti smanjivanje plaća za 20 posto (valjda, također - za početak, dok ne vidimo gdje smo). To u prijevodu znači da hrvatska vlast ne zna pred kakvim bankrotom stoji, a još manje - zašto.

Još do prije svega 30-ak dana iz Banskih se dvora spominjala mogućnost, kao za kasno proljeće, da se negdje uštedi ako pofali jedna milijarda kuna u proračunu. Zatim se počelo spominjati da nedostaju dvije-tri. Kad je Radimir Čačić rekao da fali najmanje 12 milijardi, krenulo je frontalno omalovažavanje te procjene iz medija u Vladinoj i inozemnoj mreži.

SDP sa Čačićem

Da ne bi bilo zabune, Radimira Čačića sam susreo samo dvaput u životu, u ukupnom trajanju od dvadeset minuta, i to još davne 1991./1992. kad sam mu u ime redakcije tjednika »Danas«, u kojoj sam radio, nudio da preuzme većinski udjel u tom političkom tjedniku, prema modelu »Le Monda« (uz klauzulu da većinski vlasnik pri imenovanju glavnog urednika mora imati suglasnost redakcije koja u tvrtki ima manjinski udjel, na račun vrijednosti projekta i imidža). Bila je riječ o malom novcu, ali o velikom projektu koji je ubrzo nasilno uništila HDZ-ova ekipa. Inače, ta »opcija Coning« bila je tada idealna vlasnička i financijska kombinacija za opstanak »Danasa« jer Čačić nije bio na vlasti, a želio je ulaz u taj, tada i na Zapadu najcjenjeniji politički tjednik u istočnoj Europi, ali nije išlo. Jer - imao sam priliku tada čuti od Čačića da mu to, u ime predsjednika Republike Franje Tuđmana, ne daju neki koji su u međuvremenu višestruko potvrdili svoje prolazne, šminkerske uloge jer im struka nikad nije bila jača strana. Dakle, nisam Čačićev kompanjon, ali ne mogu ne istaknuti kako u sve turbulentnijim hrvatskim okolnostima jedini nudi razumna, snažna rješenja.

Prvo, otvoreno govori o dubini krize (za razliku od Vlade koja glumi glumu i kupuje vrijeme do lokalnih izbora, kao da će oni spasiti i vlast i gospodarstvo). Drugo, govori stručno, ali i s razumnom dozom ublažavanja (jer kriza je u stvarnosti teža nego i u Čačićevim dosad javno izrečenim procjenama), te obavlja posao za SDP (koji nemudro šuti). I treće, svjestan je neobične činjenice da u hrvatskom političkom establišmentu, po rezultatima i stručnosti, nema konkurencije! To ne može zasad uočiti šira javnost kojoj je percepcija zamagljena oblacima što ih serviraju mediji bliski domaćoj vlasti ili ključnim inozemnim gospodarima Hrvatske. Međutim, da vrh SDP-a prijeđe s riječi na djela, te da ponudi čvrstu suradnju s Čačićem kao kandidatom za premijera u vladi koju će vrlo skoro promovirati gotovo bezizlazna gospodarska drama, tada bi, valjda, i šira javnost počela uviđati razumna rješenja.

Prijevremeni izbori

Nasuprot Vladi koja u panici jedino zna nuditi taktični, prvi dio smanjivanja plaća, te davanje na prodaju ili u koncesiju strancima sve što još posjeduje, Čačić jučer izlazi s prijedlogom da država formira tvrtku za upravljanje profitabilnom autocestom Zagreb - Lipovac te da ju, uz diskont, proda mirovinskim fondovima čime bi se, kaže, autocesta sačuvala u vlasništvu hrvatskih građana te ujedno stabiliziralo poslovanje fondova (koji su u većinskom hrvatskom vlasništvu), ali i sveukupne državne financije. No, ta Čačićeva ideja može biti samo važan dio šireg koncepta radikalnog zaokreta u privatizacijskoj i razvojnoj politici, pa i u strategiji završnice priključivanja Hrvatske Europskoj uniji (do čega možda nikad neće doći). Ona uključuje i reviziju privatizacije većeg dijela hrvatskog bankarstva i razvoj snažne domaće bankarske mreže te renacionalizaciju niza industrijskih i prostornih potencijala.

Na Vladi je - ako se želi spasiti ili zavaravati, svejedno - da ne odbija Čačićev prijedlog nego da ga prihvati, ali da pred najširu javnost izađe i sa cjelovitim konceptom rješavanja krize: kako misli da će Hrvatska vratiti 12,8 milijardi eura vanjskog duga, dospjelih za otplatu tijekom 2009.

Naposljetku, kriza je toliko duboka da bi svakoj vlasti bilo mudro na vrijeme raspisati izvanredne parlamentarne izbore te usput ponuditi i varijantu velike koalicije da bi kasnije lakše prebrodila suočavanje najšire javnosti s gospodarskom stvarnošću.