Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja priznalo da je bivši MZOPUG godinama dodjeljivao udrugama milijune kuna proračunskog novca, a da ne postoje apsolutno nikakvi pisani tragovi o ocjenama predloženih projekata i projektnih izvještaja. Najveći dobitnik bio je HDZ-ovac Ante Kutle. Hoće li na scenu stupiti DORH?
Posvećeno svima onima koji u potrazi za istinom
svjesno žrtvuju privid prilagođenosti.
Saša Ostojić
Usnuo sam sinoć čudan san.
Sanjao sam da političari u ovoj zemlji snose odgovornost za svoja djela i za svoje riječi, da nisu nadmeni i bahati poluproizvodi, da govore istinu, da im je jedini cilj biti na usluzi onima koji su ih izabrali i koji ih plaćaju da bi profesionalno i dobro radili i odradili svoj posao. U kojoj uvaženi zastupnici ne idu u povlaštene penzije poslije četiri godine u kojima su radili po 98 dana godišnje, gdje imamo duplo manje triput slabije plaćenih parlamentaraca i gdje ne caruje korupcija i nepotizam.
Sanjao sam da ne samo u moćnoj Americi, nego i u nevelikoj lijepoj našoj "ne trebaš
biti bogat kako bi ostvario svoje potencijale". Da tu politika i političari nisu "kurve" nego da i mi, poput mnogih Amerikanaca, vjerujemo u nadu da "našu djecu možemo ušuškati u krevetu znajući da su sita i obučena i sigurna od bilo kojeg zla. Da možemo reći ono što mislimo, pisati ono što mislimo, bez osluškivanja iznenadnog kucanja na vratima. Da možemo imati ideju i započeti vlastiti posao bez da moramo nekoga podmititi ili zaposliti nečijeg sina. Da možemo sudjelovati u političkim procesima bez straha od odmazde i da će se naš glas računati bar u većini slučajeva."
Sanjao sam da nam je politika dekontaminirana od ratnih zločinaca, od silovatelja koji postaju suci Ustavnog suda i usuđuju se izjavljivati da su naši sugrađani druge vjere i/ili nacije sami nad sobom izvršili genocide u operetnim koncentracijskim logorima, od onih koji lažu na sudovima. Da nismo desetljećima osuđeni gledati i slušati floskule raznih bebića, glavaša, jarnjaka, hebranga, kosorica, bandića, đapića, šeksa i slične boranije. Da bi i kod nas "naša vlada trebala raditi za nas, ne protiv nas. Trebala bi nam pomoći, ne štetiti nam. Trebala bi osigurati prilike ne samo za one s najviše novca i utjecaja, već za svakog" građanina Hrvatske "koji želi raditi", da se i kod nas možemo, trebamo i moramo (napokon) usuglasiti "oko toga da domoljublje nema stranačke pripadnosti" i da nećemo svi biti norci jer to žele biti oni koji najviše i najglasnije viču, da nećemo stalno iznova graditi i koristiti u sitne politikanske svrhe razne boračke organizacije dok će nam pravi heroji i borci trunuti po bolnicama, zavodima za zapošljavanje i birtijama.
Sanjao sam da nam ambasadori nisu srtranački poslušnici koji ne znaju beknuti strani jezik, ali znaju krasti iz ambasada.
Sanjao sam da naši novinari pišu istinu, da su se oslobodili snishodljivosti prema političarima i autocenzure i da ne postoji pritisak politike na novinare. Da oni koji ne pišu kako se dirigira ili prenose riječi onih koji tako ne govore nisu više "državni neprijatelji". Da živimo u državi u kojoj se cijene koluumnisti poput Zime ili Šnajdera, a ne razno-razni ivkošići, i u kojoj novinari pomažu da divljaci poput raznih Mamića budu na marginama društva a ne na naslovnicama.
Sanjao sam da živimo u državi gdje se crkva ne petlja u politiku i druge sfere života i rada, nego se brine o svom poslanju i vjernicima, riješava se nemalih problema u svojim redovima, te se manje bavi financijama a više moralom i etikom.
Sanjao sam da su nam Slovenci prijatelji koji nam dolaze u goste na more dok mi idemo njima u goste na skijanje. Da su nam naplatničari na autoputevi ljubazni i nasmješeni, a da nam previsoka cijena naših cestarina smeta puno više od cijena slovenskih vinjeta. U zemlji gdje oni kojima smetaju marame na glavama muslimanki češće gledaju fotografije svojih baka i prabaka. Gdje nam je svejedno da li se triput ljube Srbi ili Švicarci, da li prsten na desnoj ruci nose Srbi ili Nijemci. U državi gdje nam konzerve čeških turista smetaju puno manje nego naše sarme kada zimi idemo na skijanje u Italiju ili Austriju.
Sanjao sam da nećemo sami predugo okretati glavu na drugu stranu pa se žaliti da su studenti neaktivni, a kada oni postanu aktivni, da nećemo od njih očekivati da isprave sve naše legendarne šutnje i bježanja od problema. Sanjo sam da živimo u zemlji gdje je sposobnost nemjerljivo važnija od podobnosti. U kojoj posluštost, stranačka pripadnost i lokal-patriotizam nisu mjerilo kod zapošljavanja. I gdje se ne grade mostovi i dvorane da bi financirali svoje stranačke suradnike i patrone i ne otvaraju se visoka učilišta da bi propali političari imali što raditi. U zemlji gdje su nam prioriteti energetika, obrazovanje i zdravstvo a ne ti i takvi političari i patroni za koje su onda rezervirane i večere za strane državnike.
Sanjao sam da nema nasilja među mladima i na stadionima, da se posebno cijene rad i znanje. Da je znanost stvarno važna, a ne samo jedan od instrumentana "farbanja" javnosti. Da naši i mladi i oni ne tako mladi uživaju u volontiranju i u radu u nevladinim udrugama za dobrobit sebe, svoje djece i društva u kojem žive. Da se vrhunski znanstvenici, umjetnici i sportaši cijene bez obzira na medijsku pokrivenost njihove djelatnosti, U državi gdje u Gorskom kotaru općine i gradovi imaju puno više novaca za sniježne topove, dok to razni nadani vidoševići ne smiju imati jer to nisu mogli legalno zaraditi.
Sanjao sam da su zdravstveni sustav i zdravstveni standard kod nas takvi da opremu za dječju bolnicu ne možemo dobiti samo umješnošću skupljanja sredstava stranih dobročinitelja i karitativnih ustanova, da imamo bolnice u kojima stropovi ne otpadaju i u kojima stakla na prozorima nisu pričvršćena flasterima.
Sanjao sam da imamo pravosuđe gdje smo stvarno pred zakonom svi jednaki. Gdje nekakve lozine neće biti u elitnim sudovima, nego će biti s druge strane sudačkih stolova, gdje će odgovarati za neodgovorno vršenje dužnosti. Gdje neće biti mjesta politici niti političkim kadrovima. Gdje će se predmeti ažurno rješavati. Gdje ćemo opće stanje srediti u roku odmah zbog nas i naše djece, a ne zbog nekih europskih birokrata. Gdje će pravosuđe osuđivati sve kupnje i poklanjanja stranačkih BMWa, preskupih kamiona i sličnih đinđuva. I gdje će se napokon pozvati na odgovornost odgovorni i za gole otoke i za križne puteve i za gospiće i za oluje i za škabrnje.
Sanjao sam državu u kojoj ima puno više rada i u kojoj se taj rad cijeni. U kojoj se majstori svih profesija trude kao oni u Njemačkoj ili kao ti isti majstori kada odu raditi u Njemačku. U kojoj se ordenje dodjeljuje Romanu Latkoviću koji se još početkom devedesetih usudio pozvati Tuđmana na odstupanje da bi morao pristati biti prvi polički azilant iz Hrvatske, a ne nekom Vladimiru Šeksu. Državu u kojoj će, primjerice, puno više ljudi doći na pogreb Vice Vukova nego na koncert vitlanja mačem. Državu u kojoj su svi drugi i dragačiji, bez obzira na njihov broj, jednako važni, u kojoj nema vaših i naših.
Sanjao sam da živim u zemlji gdje ima novca i pravih menadžera za brodogradnju i gdje svi nismo uvijek prisiljeni financirati gubitke INE i njenih nesposobnih, a politički pogodnih menadžera. Gdje ćemo točno znati koliko je zatrovan zrak u Sisku ili Rijeci, koliko to uzrokuje karcinoma, tko je za to odgovoran, i kada će to prestati.
Dok sam se budio uz Obamine riječi da će ova zemlja prizvati obećanje i da će nakon ove duge političke tame svanuti vedar dan, u ušima mi je odzvanjalo Lennonovo:
You may say I'm a dreamer
But I'm not the only one
I hope someday you'll join us
And the world will live as one
Ustavni sud Hrvatske donio je odluku kojom "privremeno odgađa" izvršenje rješenja Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga koja je naložila tvrtki Agrokor da obznani ponudu za preuzimanje dionica tvrtke Belja
MMF Hrvatskoj: Devalvirajte kunu smanjenjem previsokih plaća i mijenjajte ZOR
Nekadašnji sisački industrijski raj danas je grad duhova u kojem ljudi u kolicima iz šoping centara skupljaju staro željezo.
Zagreb Indoors bio je pun pogodak, a Kerum izvodi vojsku na ulice...
Preostalih 90 proizvodnih radnika, mahom šivačica, čakovečke MTČ Tvornice rublja u stečaju dobilo je ugovore na samo 15 dana, što pokazuje da će se proizvodnja uskoro ugasiti, upozorili su sindikalisti
Nadležne institucije u Hrvatskoj površno su se odnosile prema gotovo milijardu eura pomoći EU-a, navodi u posebnom izvještaju Europski revizijski sud
dodaj komentar 10 komentara
Doći će vrijeme kad će ljudi okrenuti leđa onima koji okreću leđa.
Danas je praznik rada 1. Maj i konačno imam osječaj da je praznik osvještenosti naših građana - radnika.
Njihovi snovi koje su im naturili neki dobri igraći - o čistoj naciji i močnoj katoličkoj vjeri - pomoću kojih su ti veliki igraći manipulirali građanima da bi im odvratili pažnju od stvarnih situacija u kojima su gubili tvornice, radna mjesta, plaće, banke, zemlju, šume, more, naftu, plin, rasprsnuli su se ko baloni od sapunice.
I sada kada osjećaju da plutaju po neizvjesnoj budučnosti za sebe i svoje potomke, protestiraju, ljute se na one koji su ih gurnuli u situaciju da se boje što donosi sutra, boje se bijede koja je sve izvjesnija.
No da li je to dovoljno da nešto promjene? Izborima? Ne vjerujem. Previše se manipulira glasovima a premalo se ljudi odaziva na izbore da bi se išta drastično promjenilo. I ponavljaju se stalno isti likovi. Ili slični. Likovi koji se kandidiraju. A zakoni su takvi da je dovoljno 30% građana da izaberu kandidata. Nije važno što onih 7O% nije izašlo na izbore i misli da je time izrazilo negodovanje. Manjina će izabrati za većinu.
Da, Sašin san je predivan. Kao i snovi svih onih kritički osvještenih studenata i nadam se da će biti sve više i više takvih sanjara i možda se san pretvori u stvarnost.
Dodaj komentar