Sedmorica palih vitezova tranzicije

26.10.2009. Marinko Čulić Tjednik Novosti Hrvatska Komentiraj Print

Odlikovavši sedmoricu pripadnika tzv. reformskog krila SKH zaslužnih za raspisivanje višestranačkih izbora 1990. godine, predsjednik Republike propustio se zapitati jesu li oni ishitrenom predajom vlasti zaslužni i za krvavi rasplet koji je uslijedio godinu-dvije kasnije

Još su se manje to zapitali sami laureati - pucali su od ponosa zbog svoje uloge u devedesetima.

Mda, i to se valjda jednom moralo dogoditi i sada nema druge nego progutati žabu i to javno priznati. Pokorno objavljujem da se prvi put slažem s jednim stavom glavnog urednika "Glasa Koncila" Ivana Miklenića, iznijetim u posljednjem broju ovog katoličkog tjednika. "A u čemu, nesretniče?", već čujem sažaljivo pitanje onih koji poznaju opus dotičnoga gospodina, pa evo odmah s tim na sunce.

Slažem se s Miklenićem u kritici Stipe Mesića što je u povodu Dana neovisnosti odlikovao sedmoricu pripadnika tzv. proreformske struje SKH zbog raspisivanja višestranačkih izbora 1990. godine (Dušan Bilandžić, Drago Domitrović, Branko Caratan, Anđelko Runjić, te posthumno Ivo Latin, Antun Milović i Celestin Sardelić).

Istinabog, u svoju obranu odmah ću reći da se slažem s Miklenićem samo u pogledu dodjele Reda hrvatskog pletera spomenutima, a ne i s obrazloženjem koje je pritom dao. Miklenić, naime, optužuje Mesića da time "nameće kontinuitet komunizma", a znate već kako to lelekanje s Kaptola završava. Počinje s tim da su presvučene komunističke kohorte sačuvale pozicije u vlasti, privredi, medijima..., a onda na to dolazi "neoboriv" zaključak da je Katolička crkva u Hrvatskoj i dalje ugrožena, potiskivana, malone gurnuta natrag u katakombe. Budući da mi to izgleda uvjerljivo otprilike kao da muslimani u Saudijskoj Arabiji ili Iranu kukaju da ih se omalovažava i ponižava (iako se u prvom slučaju radi o totalitarnom bastionu sunitskog, a u drugom šiitskog islama), s tom buncavom tvrdnjom, jasno, ne želim imati ništa.

Caratanov dnevni boravak

Ne želim imati ništa ni s tekstom koji se nedavno pojavio u "Novom listu" (autor Dražen Ciglenečki), iako i on s razlogom napada Mesića zbog tih odlikovanja, ali je obrazloženje opet da se prekrstiš i rukama i nogama. Ciglenečki se ruga Mesiću da je odlikovao šačicu beznačajnih ljudi (a zaobišao Tuđmana), koji su bili potpuno irelevantni za stvaranje neovisne hrvatske države. Jer, biva, Berlinski zid je već bio pao, u međuvremenu je strijeljan i Nicolae Ceausescu (u čemu on ne vidi ništa sporno, pa nije jasno zašto mu je onda, kao i Mikleniću, sporan "crveni terorist" Che Guevara), i u čemu su tu onda, dođavola, zasluge ove sedmorice.

Oni su samo napravili ono što su morali, povukli otponac koji im je usud povijesti gurnuo u ruke. A u čemu se tu, dragi Ciglenečki, ičim izdvaja Franjo Tuđman, kojemu tekst iz "Novog lista" očito priznaje reproduktivnu potentnost "oca nacije"? Pa zar cijela istočna, srednja i jugoistočna Evropa, plus dio prednje Azije, nije u to vrijeme odzvanjala kmečanjem novorođenih država, i zašto baš Hrvatska ima svog "oca", a nitko drugi ne? I Tuđman je, dakle, samo povukao otponac koji mu se našao u rukama, što uostalom najbolje potvrđuje primjer ex-Jugoslavije: neovisnost su stekli ne samo oni koji su za to bili spremni proliti i krv, nego i neke države koje neovisnost nisu htjele i čak su joj se otvoreno protivile (BiH, Makedonija), a ipak su danas priznate isto kao i Hrvatska.

Ali, dobro, pustimo to. Ispast će još da se relativiziranjem Tuđmanovih zasluga stavljamo na stranu odlikovane sedmorice ex-komunista, a to nam ne pada na pamet. Zašto? Jednostavno zato što se u Hrvatskoj u višestranaštvo zaglavinjalo bez ikakve ozbiljne pripreme i s isto toliko, ili još manje, odgovornosti da to može završiti u krvi, kao što je i završilo. Posebno mi je našpranjala živce izjava Branka Caratana nakon primanja odlikovanja da je ponosan na ulogu kojom je to odlikovanje zaslužio. Toliko ponosan, veli, da bi sve opet ponovio, iako su mu tih odsudnih dana stizale brojne telefonske prijetnje, a jednom mu je netko u dnevnom boravku čak ostavio i zlokobnu poruku - metak. Strašno.

Domitrovićevo shvaćanje rizika

A jesi li, nesretni profesore, ikada pomislio koliko je takvih metaka poslije završilo u lobanjama ljudi koji nisu imali taj tvoj neprocjenjivi dar za prijelomne povijesne događaje? Ali ni ikakvu krivicu za to što su ti događaji krenuli tako krvavim pravcem, iako je bilo dovoljno prostora da krenu i nekim drugim, manje tragičnim. Ne, naši "reformatorski" laureati tim se dosadnim marginalijama nisu bavili.

I Drago Domitrović, objesivši oko vrata Red pletera, ostao je zaokupljen samo nimbusom svoje navodno proročko-mesijanske uloge s kraja osamdesetih i početka devedesetih. Pa, kada ga u intervjuu u zadnjem broju "Globusa" novinarka pita da li bi bio za višestranačke izbore da je znao da će "dvije godine poslije gorjeti sela i gradovi, da će ljudi ginuti", on će, ukratko prepričano, proćeretati ovako. U promjene se moralo ići, iako u političkom odlučivanju uvijek postoji rizik da stvari neće završiti kako želite. Za njega su inspiracija bili napredak i opće dobro, a vjerovao je da se "problemi koji su nastali neće i ne smiju rješavati krvlju".

On je, dakle, vjerovao da krvi neće biti, vjerovanje se pokazalo pouzdano kao da ga je stekao kod babe vračare koja baca grah, ali Domitrović je mirno pokupio Mesićevo ordenje, kao da se ništa nije dogodilo. To je za njega sasvim doličan epilog jednog do srsi uzbudljivog i galvaniziranog vremena, u kojem je imao čast aktivo sudjelovati. E pa, dragi Domitroviću, kako onda da te čovjek brani od Miklenića, makar on bio i puno gori slučaj, pa je krvavi rasplet smatrao sa stanovišta presvetih nacionalnih interesa neizbježnim, možda čak i poželjnim?

Štoviše, ako oguliš koru razumljivih ideoloških razlika, u čemu se ti, brate mili, suštinski razlikuješ od tog borbenog popa? Uostalom, jedna od prvih javnih gesta kardinala Kuharića, nakon što je vlast pala u ruke Tuđmanovih nabrijanih nacionalista, bila je da blagoslovi crvenu Kockicu, a ako to ne znači zahvalnicu "reformistima" što su poslušno kapitulirali - plus indulgenciju za desetljeća bezboštva - ne znam što onda znači.

Sada će netko reći da se ovdje pledira da je SKH trebao po svaku cijenu spriječiti promjene i zadržati vlast. Ne, ovdje se pledira da se tu vlast nije smjelo po svaku cijenu predati gorima od sebe, o čemu postoji i ono burleskno svjedočanstvo Zdravka Tomca da je, kada je sve bilo gotovo s Račanom, otvorio bocu šampanjca kako bi nazdravili vlastitom porazu. Te mlitave ručice s podignutim čašama sramotni su spomenik bankroterskoj politici SKH, i stvarno nije jasno što je trebalo Mesiću da pod taj spomenik - za koji ti nije nimalo žao što su ga zapišali psi i zasrali golubovi - još položi predsjednički buket cvijeća.

Nije čudo da je zaobiđen Šuvar

Kog vraga se nije malo okrenuo oko sebe?! Da je to učinio, vidio bi da su u nekim drugim republikama ex-Jugoslavije (Slovenija, Makedonija) vrhuške pokojne Partije postupile puno mudrije i pobrinule se da postignu neku vrstu nadzirane tranzicije. Na taj način u jednoj od njih izbjegnuta je pljačkaška privatizacija (Slovenija, gdje tek sada kroz afere Bavčar i Šrot upoznaju prva slova tajkunizacije), a u obje je izbjegnut rat, iako je u Makedoniji za nj postojalo jedva išta manje uvjeta nego u Hrvatskoj.

Osim toga, nije nimalo jasno po kojem je kriteriju Mesić izabrao baš ovu sedmoricu palih vitezova hrvatske tranzicije, i kako to da među njima nema i onoga koji se po općem uvjerenju smatra patrijarhom te tranzicije - Ivice Račana. Stvar je utoliko čudnija što sam Mesić slovi kao patrijarh druge, popravne tranzicije. Bit će da to ima neke veze sa spomenutim Domitrovićevim intervjuom "Globusu" u kojem on junački, dvije i pol godine poslije Račanove smrti, tvrdi da je ovaj bio protiv ishitrenog raspisivanja višestranačkih izbora (zanimljivo je da isto junaštvo srećemo i kod Miklenića, koji u svom posljednjem uvodniku kaže da se partizani nisu borili za Hrvatsku, ali čisto sumnjam da bi to lanuo da su još živi Tuđman, Bobetko, Hebrang...).

Vrag zna što je Domitrović htio ovom denuncijacijom ispod razine upravo ovjenčanog viteza tranzicije. Ako je htio spustiti Račanu da bi uzvisio svoju već ionako precijenjenu ulogu, ljuto se prevario. Jer, ako je Račan stvarno bio protiv požurivanja višestranačkih izbora (dakle ne protiv njih samih, nego protiv njihovog nerezonskog zbrzavanja), onda bi ocjenu njegovog držanja trebalo korigirati na višu, a ne na nižu.

Ali eto, Mesić je odlučio kako je odlučio, i ako po njemu odličje nije zaslužio Račan, nikakvo čudo da ga je još manje zaslužio Stipe Šuvar. Jedini koji je jasno vidio da se iza ubavog brda višestranaštva valja sirovi nacionalizam širom bivše federacije i valjda jedini koji se, da je imao podršku, tome mogao barem pokušati suprotstaviti.

No, Mesić je procijenio drukčije, primijenivši kriterije puno bliže HDZ-u i Crkvi nego što bi siroti Miklenić mogao shvatiti. I sada ostaje još jedino nejasno zašto nije odlikovao i onoga koji je najviše, kao prst i nokat, srastao s tim kriterijima - Zdravka Tomca. Gaf, predsjedniče, teški gaf.

POSLJEDNJE VIJESTI IZ RUBRIKE

25.05.

dodaj komentar 14 komentara

Ajme26.10.2009. 13:14#1

"..propustio se zapitati jesu li oni ishitrenom predajom vlasti zaslužni i za krvavi rasplet koji je uslijedio godinu-dvije kasnije..."

Ili drugim riječima, *nisu* trebali organizirati slobodne izbore i prepustiti vlast. Čemu dalje čitati. Staljine, Marinko ti je ime.
nomeansno26.10.2009. 13:29#2

pa tko ce stati u zastitu diktature i jednopartijskog sistema, ako ne Marinko. Jadan Marinko, pa tebi mora da je grozno zivjeti u ovakvom drustvu, gdje postoje sve te gradjanske slobode i ljudska prava. Joj joj Marinko pa ti si nam potpuno .."out of time"...
Kibidabi26.10.2009. 13:44#3

Nomensno,
Sve te tvoje građanske slobode i ljudska prava zatakni za šešir kada ideš prazne guzice na WC, a ti Ajme (meni) morao bi malo više znati o višestranačkim izborima. Na takvim izborima su dolazile na vlast i najveće svjetske fukare, što znači da nije važan celofan nego ono što je u njemu. I mi, umjesto da iz toga izvučemo neku pouku, navalismo u te izbore kao budala na brašno i jedva izvukosmo živu glavu.
nomeansno26.10.2009. 13:55#4

Kibidabi - da to su nesavrseni sustavi ali jos uvijek najbolji iliti najmanje loshi. Ali nemres to to takvom seljaku kakav je nas Marinko objasniti. Njemu je bilo lijepo u Jugi, kad je mogao spotati svoje neistomisljenike i eto to ti je to.
Kibidabi26.10.2009. 14:11#5

Tako je, Nomenso, postoji loše, manje loše i još manje loše, a koliko se vidi iz Čulicevog teksta on nije protiv višestranačkih izbora, nego za pametniju varijantu tranzicije koju su primijenili Slovenci i Makedonci. Što se tiče Juge, u njoj je uglavnom bilo najbolje onima kojima je i sada najbolje, u koje ti sigurno ne spadaš, vjerojatno ni Marinko. Ali on misli glavom, a ti dupetom
Ajme26.10.2009. 14:38#6

O da, problem sa slobodnim izborima je što su - slobodni, pa ni ti, ni Marinko, ni partija, ne možete ljudima odrediti za koga će glasati. Užas jedan.

Što se tiče "pametnije varijante tranzicije", to je obična izmišljotina i glupost koja perfidno implicira da smo mi sami (a i Bosna) krivi za rat. Slovenci i Makedonci su jednostavno imali sreće što kod njih nije bilo "krajina" koje su Srbi htjeli. Da je bilo drugačije, nikakva "pamet" ih od rata ne bi spasila.
Kibidabi26.10.2009. 14:57#7

Ajme(meni), zaboravljaš, bolan, da se i u Sloveniji i u Makedoniji ratovalo, ali je to bio mačji kašalj prema Hrvatskoj. A to da je jedino Hrvatska imala "krajinu" pokušaj malo pogledati kroz naočale da u Makedoniji ima 30-40 posto Albanaca, a sa sjevera su tu tzv. "južnu Srbiju" pritiskali i Milošević i Šešelj (afera Prohor Pčinjski). Sa Slovenijom nije bilo tako dramatično, ali nju Čulić više spominje u kontekstu izostanka pljačkaške privatizacije .
nomeansno26.10.2009. 15:23#8

Kibidabi - pa nisam ni ocekivao da ovako glupe Marinkove stavove brani neka profinjena osoba
Zoran Oštrić26.10.2009. 15:40#9

Gluposti. Sudjelovao sam u tome, borio sam se za višestreanačke izbore, i to bih bez promila ustručavanja ponovio. Dobro se sjećam kako je u prosincu 1989. stigla vijest da je Kongres SKJ donio odluku o slobodnim izborima. A što je mogla biti alternativa? U travnju 1990. pokušati održati redovne izbore (sjetite se: bili su to redovni izbor, kako su bili predviđeni svake četiri godine) uz jednak broj kandidata kao i mjesta za koje se bira, uz kadrovske komisije SSRN koje odlučuju kome je dozvoljeno biti kandidat? U vrijeme, kad Slovenija već legalizira višestranačju, a Srbjom divlja nacinal-socijalistički pokret?

Naravno, svaki rat se može izbjeći. Jako jednostavno: trebaš se samo odmah predati čim ti netko zaprijeti i krotko pristati na sve što traži,
Kibidabi26.10.2009. 16:46#10

Dragi Oštriću, izdalo i tebe oštro oko kao i Ajme nomensnoa. Pa gdje si ti, čovječe, pročitao da se M.Č. protivi višestranačkim izborima? Mogao si, jedino pročitati da se protivi onoj Tomčevoj čaši šampanjca u slavu vlastitog poraza, čime se nije nimalo ispunilo ono tvoje da se svaki rat može izbjeći predajom. Naprotiv, rat je tek tada mogao početi. Ukratko, prijatelju, u oštar si zavoj ušao prebrzo i izletio, tj. izvukao sasvim krive zaključke.
ivek26.10.2009. 17:30#11

Jako dobro. Vidi se da mu dolazi kraj mandata. Lijepo ih je prokazao, lustracijom na fin nacin, nagradom, ordenom. Jedino Tomac fali u ovoj grupi 'slagaca kockica'. Sedmorica velicanstvenih. Tocno je da bez njihovog 'zelenog svjetla' ne bi bilo izbora, a tako ni Tudjmana. Tocno je da je Racan bio za odgadjanje: Racan je uvijek i u svemu bio za odgadjanje i odugovlacenje, kao profesionalni prokrastinator i autor "povijesnog mozda". Tocno je da je Suvar bio protiv i da nitko od nas (osim casne iznimke Dejana Jovica) nije Suvara i njegovo razmisljanje tada uopce shvacao. No da li ne bi bilo rata i da li je sve to bas njihova zasluga, to je vec druga prica. Kako je Ostra primjetio, Slobo se pripremao za rat, bez obzira na to tko vodio druge republike. Slobina strategija je bila koristiti etnicke Srbe u drugim republikama za ostvarenje unitarne Jugoslavije pod njegovim vodstvom. U Sloveniji se ta strategija nije mogla provesti, naprosto zbog njene etnicke homogenosti, ne zbog toga sto je Kucan ostao na vlasti, a nije dosao neki krscanski demokrata, recimo. Jeste da je Slovenska kontrolirana tranzicija bila uspjesnija od Hrvatske stihovite, no to je vidljivo vise u ekonomskim pokazateljima i ranijem ulasku u EU, nego u izbjegavanju samog rata. U Makedoniji je pravoslavna etnicka makedonska vecina bila sklona podrsci Srbiji, jer su imali isti problem: Albance. Slobina strategija je stoga planirala mirnu integraciju Makedonije u Veliku Srbiju, jednom kad se ostvari sjeverna granica na liniji Karlobag-Karlovac-Virovitica. Osim toga i Slovenija i Makedonija imaju granice sa Zapadom i JNA nije zeljela eksponirati se pretjerano intervencijama u republikama izlozenim granici sa NATO-m (hmm, nije li to bio jedan od vodecih argumenata hadezeki da uguraju Hrvatsku u NATO?). U svakom slucaju mislim da Marinkova teza, kako je upravo planirana tranzicija u Sloveniji i Makedoniji osujetila rat u tim republikama, ne drzi vodu. U Hrvatskoj je mlada garda partijskih udbasa odlucila predati vlast u ruke stare garde partijskih udbasa, jer su ispravno procijenili da ce rata sigurno biti, da ce ruke vlasti sigurno biti okrvavljene ratnim zlocinima, i da ce sigurno biti pritisaka sa humanitarnog zapada, i bolje onda da su na vlasti Tudjman, Spegelj, Manolic, Boljkovac, Susak - ljudi koji su ispekli krvavi zanat ranije, koji nemaju sto vise izgubit, jer ce i tako umrijet prije nego sto ih humanitarna pravda stigne - a onda ce se mlada garda lijepo vratiti na vlast u dobro uigranom plesnom timu hdz-sdp vladajuce garniture. Zasluzili su svoje ordenje, ne?
Ajme26.10.2009. 17:52#12

Zoran Oštrić i Ivek znaju znanje. Kibidabi & Marinko? Sjedite jedan, u ljetnu školu s ostalim ponavljačima.
mutant27.10.2009. 18:26#13

Što si ti Ajme umišljaš - logika ti šepa sve u šesnaest a dijelio/la bi ocjene onima koji ti mogu biti profesori. Bah! Rvacka posla.
mutant27.10.2009. 19:05#14

Rat se u Hrvatskoj možda i mogao izbjeći, bez obzira na Miloševićevu pripremljenost za rat. Nitko nije spomenuo (ni Marinko) činjenicu da su na tim prvim demokratskim izborima glavni glasači SDP-a bili krajinski Srbi, odnosno da je na teritoriju s većinskim srpskim stanovništvom pobjeđivao SDP a ne nacionalistički Raškovićev SDS, koji je doduše u nekim općinama kasnije nasilno počeo preuzimati vlast (i nitko ga u tome nije sprečavao).
No SDP nije imao volje/snage/sposobnosti da Srbe zaštiti (pokuša zaštiti) od miloševićevsko-tuđmanovske instrumentalizacije. Jer rat u Hrvatskoj i Bosni nije bio samo Miloševićeva fantazija nego i Tuđmanova, i to od samog početka.
I Oštriću (ako je to doista Oštrić): naravno da je sve bilo zrelo za demokratske izbore, ali i to da je SDP imao mogućnost odlučivati o izbornom sustavu i da je Sokolov izborni sustav omogućio HDZ-u da s 42,3 posto glasova pobijedi. Koliko je dobar bio izborni sustav najbolje se vidi iz toga kad ga je isti autor, ali tad već član HDZ-a, naredne godine prekrojavao u mješoviti izborni sustav i tako HDZ-u zajamčio uvjerljiviju pobjedu.
Hm, možda je i Sokol zaslužio Mesićev odren...