Postjugoslavenski nacionalizami nikada ne funkcioniraju kao nešto odvojeno, singularno, nego kao zbir akcija i reakcija na širem ex-yu prostoru. Nikolićev izbor za srbijanskog predsjednika sigurno će izazvati povećano izlučivanje antisrpskih žlijezda u Hrvatskoj.
"5. listopada 1991. godine suprug je vozio kumu i mene na posao u Stupno. Bila je uzbuna, a na putu smo morali proći kroz kontrolnu točku na Odri gdje su nas pregledali. Nas dvije su propustili, a on se trebao vratiti kući. Kad sam navečer došla s posla, prvo sam uočila da u dvorištu nema automobila, po ulasku u kuhinju vidjela sam da na peći stoji netaknut ručak, a naša kćer, koja je tada išla u četvrti razred gimnazije, mi je potvrdila kako ga nije vidjela čitav dan. Pomislila sam da se možda karta kod kumova. Čekajući ga, nisam spavala čitavu noć. Došlo je jutro, a njega i dalje nije bilo. Počela sam nazivati rodbinu, poznanike i susjede, a potom je naš kum pregledao čitav grad, ne bi li pronašao njegov automobil. Nakon tri dana nestanak sam prijavila policiji, odakle su me za desetak dana nazvali i rekli da, ukoliko želim saznati nešto više, odem na patologiju. Tada mi je sve bilo jasno", prisjeća se Jasenka, supruga ubijenog Sisčanina Steve Borojevića. "Patološki nalaz pokazao je kako je moj suprug bio podvrgnut strašnoj torturi - bio je sav izudaran, niti jedna kost mu nije ostala cijela, pucali su po njemu, ruke svezali žicom, i takvog ga bacili u rijeku. Već godinama proživljavam agoniju i pitam se zašto se sve to dogodilo kada znam da Stevo nikada nikome ništa nije skrivio, nastavlja Jasenka.
Stevo Borojević, tada četrdesetpetogodišnji komercijalist, jedna je od srpskih civilnih žrtava, koje su zbog svoje nacionalnosti ratne 1991. i 1992. godine ubijene na području Siska i okolice, a čiji stvaran broj, koji se prema podacima iz MUP-a, izvješćima nevladinih organizacija, odbačenih optužnica i novinskih napisa, kreće od nekoliko desetaka pa sve do nekoliko stotina, te zbog dugogodišnjih prijetnji i zataškavanja, vjerojatno nikad neće biti poznat. No, unatoč dvadesetogodišnjoj ignoranciji s političkog vrha, već se početkom devedesetih znalo za brutalnosti koje su se u to doba događale gotovo svakodnevno. "Po osnutku Građanskog odbora za ljudska prava 1992. godine, dobili smo nepotpisano pismo u kojem se detaljno opisuju neki od sisačkih zločina. Godinama smo ukazivali na činjenicu da su se ti zločini zaista dogodili, no baš poput u osječkom slučaju, nadležne institucije svih tih godina nisu potaknule njihova procesuiranja, niti sustavno ispitivanja", upozorava Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava.

Jasenka Borojević, foto: arhiva Jutarnjeg lista
A na ignoranciju i objede s političkog vrha naišao je, prema navodima iz svibanjskog broja Novosti, i Milovan Škorić, bivši predsjednik Izvršnog odbora Zajednice Srba u Hrvatskoj, koji je još 1993. u Saboru, prilikom susreta hrvatskog i ruskog parlamentarnog izaslanstva, izjavio kako su na području Siska postojala tri logora. Njegovo upozorenje rezultiralo je pozivom ruskoj delegaciji u Sisak kako bi se osobno uvjerila da spomenutih logora zaista nema. Jasenka Borojević prisjeća se kako je delegaciju do nekadašnjih stratišta osobno vodio Đuro Brodarac, tadašnji načelnik Policijske uprave Sisak. "Naravno da delegacija nije pronašla nikakve dokaze kada je već ranije sve bilo dobro počišćeno", tvrdi Borojević za H-Alter, napominjući kako je ozloglašeni Brodarac već u to doba putem radijskih emisija izjavljivao kako njemu osobno Srbi ne fale, te kako je onima koji misle suprotno, poručio da slobodno pođu za svojim dotadašnjim sugrađanima.
Kao i u mnogima prije, i u sisačkom slučaju, šutnju o počinjenim zločinima konstantno su prekidali mediji, koji su u drugoj polovici devedesetih počeli objavljivati pokajničke ispovijesti svjedoka egzekucija. Dossier Sisak prvi je otvorio Feral Tribune, kada je 1995. godine objavio tekst u kojem Vjekoslav Vidović, bivši predsjednik Vrhovnog suda, tvrdi da je šokantne informacije, koje su mu već 1991. godine počele pristizati iz Siska, osobno prenio Franji Greguriću, predsjedniku ratne Vlade nacionalnog Jasenka Borojević: Brodarac je već početkom devedesetih putem radijskih emisija izjavljivao kako njemu osobno Srbi ne fale, a onima koji misle suprotno, poručio da slobodno pođu za svojim dotadašnjim sugrađanimajedinstva. 1998. godine priču je revidirao i Šuvarov mjesečnik Hrvatska ljevica, objavivši poimenični popis 107 ubijenih Srba u okolici Siska, te tekst o pljački i likvidaciji stotine žrtava, koje su provodile neformalne skupine pripadnika ZNG-a i MUP-a, znane kao Handžar divizija, pod zapovjedništvom Ekrema Mandala, i jedinica Vukovi, čiji je zapovjednik bio Žarko Peš. Njima neposredno nadređeni bili su Ivan Bobetko, predsjednik Kriznog štaba za Sektor Sjever u Sisku, Josip Brajković, tadašnji predsjednik HDZ-a Sisak, spomenuti Đuro Brodarac i njegov zamjenik Vladimir Milanković, koji su, kako prema navodima iz Hrvatske ljevice, a kasnije i iz optužnice, koju je podignula Zajednica Srba u Hrvatskoj s ciljem protjerivanja srpskog stanovništva iz sisačkog kraja, bili umiješani u organiziranje i prikrivanje tih zločina.
Dio priče o navodnim zlostavljanima u lječilištu Jodno, barakama nekadašnjeg sisačkog naselja Omladinskih radnih akcija, barutani i domu na Odri, te spaljivanju u pećima željezare Sisak i egzekucijama u Savi, u kolovozu 1999. godine za Nacional je potvrdio Zlatko Dizdarević, bivši pripadnik Vukova, koji je 1991. godine radio na prijavnici sisačkog lječilišta. "Vodio sam evidenciju dolazaka. U dva mjeseca moga rada na prijavnici Jodnog dopremljeno je oko 80 ljudi. Dopremljeni su i poznati Siščani, recimo, Neno Tintorić, direktor socijalnog, gospodin Sundeć iz Medicinskog centra, pravnik iz rafinerije Đilić, radnik rafinerije Dušan Džapa. Dovodili su ih na osnovi popisa Brajkovića iz HDZ-a. Likvidacije Srba trajale su od 26. lipnja 1991. do kolovoza iste godine. Najčešći izvršitelj likvidacija bio je Drago Bošnjak, čovjek koji danas ima hotel u Umagu, a mislim da je trenutačno u zatvoru. Kad bi on sa zarobljenikom bio u kotlovnici, gdje je bila mučionica, nikad me ne bi pustili da siđem onamo. Nakon što bi završili, polumrtve ljude starom su policijskom maricom odvozili na likvidaciju, a leš bi bacili u Savu. Kad bih sišao u kotlovnicu, sve bi bilo krvavo. Od onih koji su dovedeni u Jodno lječilište samo su dvojica preživjela, Savo Kosić i Nenad Tintor", ispovjedio je Dizdarević.
No, unatoč navedenim indicijama, sve do 20. lipnja ove godine, kada su uhićeni Brodarac, Milanković i Bošnjak, procesuirana su samo dva zločina - likvidacija Damjana Žilića, čije je tijelo pronađeno na zagrebačkom smetlištu Jakuševac, a čija su četvorica egzekutora amnestirana zahvaljujući Zakon o oprostu, te proglašenje krivim Ivice Mirića, koji je kao pripadnik pričuvnog sastava PU Sisak u listopadu 1991. godine strijeljao svojeg susjeda u šumi. Uz Zajednicu Srba, čija je prijava iz 2007. godine o navodnom ubojstvu čak 611 civila srpske narodnosti sa šireg sisačkog Zoran Pusić: U to vrijeme se počinjenja zločina nisu naročito skrivala, čak štoviše, mnogi ljudi su se hvalili svojim postupcima koje su pokušavali prošvercati pod domoljubljepodručja, i u kojoj se spominju imena osoba iz samog tadašnjeg, ali djelomično i današnjeg, političkog vrha poput Zdravka Tomca, Milana Ramljaka, Mate Granića, Ivana Vekića, Ivana Jarnjaka i Josipa Manolića, uskoro odbačena, gotovo svi sporovi koje su pokrenuli preživjeli tuživši državu zbog naknade štete uslijed gubitka užeg člana obitelji, riješeni su u korist države. Osim nikad dočekane pravde, obitelji žrtava dodatno su zagorčali život visoki troškovi sudskih postupaka, koje prema Zakonu o parničkom postupku mora nadoknaditi strana koja je izgubila spor. U takvoj situaciji našla se Jasenka Borojević, kojoj je Općinski sud u Sisku dosudio čak 27 000 kuna parničkih troškova. "Mene je ova država kaznila dva puta. Prvi put kada sam ostala bez supruga i sada kada se od mene očekuje da platim toliki iznos s mirovinom od 2 000 kuna", objašnjava Borojević. Slična sudbina prijeti i Vjeri Solar, majki Ljubice Solar, koja je kao devetnaestogodišnjakinja ubijena snajperskim metkom. Zbog dugogodišnjeg utjerivanja pravde, Solar sada prijete troškovi u iznosu preko 70 000 kuna. Stoga Centar za suočavanje s prošlošću Documenta i Građanski odbor za ljudska prava smatraju kako Vlada treba hitno donijeti odluku o otpisivanju parničnih troškova svima, koji su podigli tužbe protiv Republike Hrvatske zbog usmrćenja bliske osobe u razdoblju od 1991. - 1995., te osnovati Fond za obeštećenje svih žrtava rata. No, Vesna Teršelič kaže da trenutno ne postoji dovoljno političke volje koja bi te zamisli zaista provela u djela.

foto: Marko Mrkonjić, Pixsell
H-Alterovi sugovornici stoga na nedavno uhićenje Brodarca, Milankovića i Bošnjaka gledaju kao na zakašnjelu pravdu, koja sa sobom povlači pitanje koliki broj imena žrtava će se naći u optužnici. "Svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivnja, ali za takav broj okrutnih zločina kakvi su se dogodili u Sisku i okolici, logično je da indicije vode do šef tadašnje policije, koji nije ništa napravio da istraži zlodjela, kazni počinitelje i spriječi daljnja počinjenje", objašnjava Zoran Pusić, predsjednik GOLJP-a, ulogu Đure Brodarca. "U to vrijeme se počinjenja zločina nisu naročito skrivala, čak štoviše, mnogi ljudi su se hvalili svojim postupcima koje su pokušavali prošvercati pod domoljublje. A uzmemo li u obzir da je i država dobrim dijelom stajala iza svega toga, smatram da bi ovaj sudski proces mogao prokazati velik dio počinitelja", objašnjava Pusić, dodajući kako je nakon 1995. godine, kada ratna opasnost više nije prijetila, država mogla riješiti slučaj Sisak u mjesec dana. "Ne bih čak rekao da je nedostajalo političke volje, već je postojala volja da se takve stvari ne procesuiraju. Kada sam predsjednik Vrhovnog suda nije mogao pokrenuti sam postupak, onda možete misliti što se tek događalo na lokalnoj razini gdje su najmoćniji ljudi bili umiješani u same procese".
Vesna Teršelič objašnjava kako je dugogodišnje otezanje istrage i pritisak lokalne sredine itekako utjecale na kvalitetu procese. "Mnogih svjedoka više nema, a oni koji su živi sigurno još uvijek osjećaju strah, jer je otezanje dovršenja predistražnih radnji bilo vrijeme u kojem se i dalje mogao vršiti pritisak na njih. Iako su se sada stvari Vesna Teršelič: Mnogih svjedoka više nema, a oni koji su živi sigurno još uvijek osjećaju strah, jer je otezanje dovršenja predistražnih radnji bilo vrijeme u kojem se i dalje mogao vršiti pritisak na njihpokrenule, sigurna sam da svjedocima i dalje nije lako progovoriti, pogotovo ako žive u Sisku i okolici", kaže Teršelič, i podsjeća kako je nakon gotovo dva desetljeća predistražnih radnji Glavni državni odvjetnik u rujnu 2010. godine istragu o sisačkim ratnim zločinima oduzeo sisačkom Županijskom državnom odvjetništvu, koje godinama u njihovu rasvjetljavanju nije činilo ništa, i delegirao je osječkom, a što voditeljica Documente karakterizira kao dobru odluku koja već pokazuje rezultate.
Pusić napominje kako bi u ovom procesu trebali odgovarati i novinari Slobodnog tjednika koji su 1991. objavili imena i adrese sisačkih "četničkih simpatizera". Uskoro nakon objavljivanja, jedan dio ljudi s tog popisa je ubijen i, uglavnom, bačen u Savu, dok se jedan dio spasio bijegom. A za nekima su ubojice došle u Zagreb i tamo ih ubile. "Taj slučaj vrlo je sličan slučaju novinara iz Ruande koji su preko radija davali imena i adrese Tutsia uz dodatke poput 'grobovi još nisu popunjeni'. U Haagu bi ti novinari apsolutno završili u zatvoru i mislim da su to zaslužili".
Unatoč tome što je nakon čak dvadeset godina čekanja politički vrh napokon odlučio krenuti u očito selektivno utjerivanje pravde, ovim procesom ne naslućuje se da bi uskoro na naplatu mogao stići i dug nekadašnjem vrhu HDZ-a, dio čijih članova još uvijek "operira" i u aktualnoj Vladi. Odvjetnik Luka Šušak, koji je još ranije podnio kaznenu prijavu zbog ubojstava srpskih civila, napominje kako u ovom procesu treba optužiti i vojnu policiju i krizni štab skupa s bivšim premijerom Franjom Gregurićem. "Odgovornost nesumnjivo postoji na velikom krugu političara, a posebno HDZ-ovih, koji su u vrijem tih zbivanja bili na vlasti, i zbog čega ta odgovornost prelazi u krivnju", zaključio je Pusić.
Radnici Montera pozvali su državne institucije da spase tvrtku inače će u kolektivni štrajk glađu
"To što Vlada želi rezati onima koji još nisu dno dna, govori o bezidejnosti da provedu obećano", poručuju sindikalisti
Država je odlučila disciplinirati naplatu doprinosa i napuniti proračun, ne mareći pritom previše za radnike
Visoki trgovački sud odbio je žalbu Nezavisnog sindikata Jadrankamena na otvaranje stečaja
Nakon što je u petak uhićen aktivist Građanske akcije koji je pred zgradom Vlade, dok je prolazila kineska delegacija, preko megafona uzviknuo: "Free Tibet", u subotu su uslijedila nova hapšenja
Radnici i sindikati Jadrankamena za danas u 14 sati najavili su skup u Pučišćima kojim žele Vladi poručiti da mora promijeniti politiku stečajeva
Organizatorima "Zagreb Pride-a" je za redare i niz drugih troškova potrebno ukupno 15 tisuća kuna, a dosad je prikupljeno oko četiri tisuće kuna
dodaj komentar 37 komentara
ima bar 5 godina kako je ustavni sud o tome odlucio ako ste postupak pokrenuli do 1996 i izgubili *ne morate* platiti sudske troskove
medjutim ako ste se dali navuci na tanak led od raznoraznih "boraca za ljudska prava" (koji su ljudima poput "drvenih odvjetnika" cak pisali diletantske tuzbe na goleme iznose) i tuzili kasnije - obicno tek nakon 2000 godine - i izgubili e onda nema nikakvog posebnog tretiranja
A da ne govorimo o Belgiji čiji je glavni grad ujedno i središte EU, a znamo svi koja je uloga Belgije bila u pokolju u Ruandi 1994. g.
Hrvatice i Hrvati osudimo svaki zločin s hrvatske strane, ali pobogu imajte samopoštovanja i dostojanstva
Srdačni pozdravi
Evo baš je gotovinina obrana od službenog Beograda zatražila dokumente u kojima S. Milošević naređuje povlačenje srpskog stanovništva iz Krajine i koji su dokaz za to da nije postojalo protjerivanje stanovništva. Nažalost Beograd se oglušio i bit će gluh koliko god treba. U svrhu apsolutne nivelacije odgovornosti za rat gazi se po leševima branitelja (bilo koje nacionalnosti) hrvatskih građana (bilo koje nacionalnosti), a hrvatska vlada u tome zdušno pomaže.
Uz sve to Halter ni da pisne o tom potezu gotovinine obrane. Pitam se zašto
nego ajde - prijetnja neulaskom u EU - to treba EU prijetit čobanima u našoj vladi koji žele pošto-poto u EU, pa onda od straha od reakcija EU organiziraju pravu zaštitu za LGBTIQ pride, pa onda mogu i za svjedoke zločina, isto pod prijetnjom i kritikom EU, kad ih ništa drugo ne zanima...
ali zar nije inače tako da ako se ne osigura suđenje u domicilnoj zemlji - a ako se prijeti svjedocima i oni nemaju stvarnu zaštitu da se može održati suđenje i kaznit sve zločince, onda znači da se nije osiguralo pošteno suđenje u skladu s međunarodnim standardima,
- onda treba slučaj procesuirati na međunarodnom kaznenom sudu ili finalno rješenje na sudu neke treće zemlje putem univerzalne jurisdikcije (iako kod nas može MKS jer smo mi potpisnica). a možda bi za zločine u hrvatskoj čak moglo i na europskom sudu za ljudska prava. ??
Znaš li da je čak i Ernst Bloch jednom izjavio da su svi Hrvati ustaše i fašisti? Prestrašno je koliko su neki intelektualci u povijesti znali zastranjivati. Ovakav pogled na Hrvate pa onda šire i na druge slavensko-balkanske narode se konstantno provlači u rasističkim istupima bezgrešnih djelitelja pravde u zapadnoj Europi.
to je točno. percipirani smo kao fašisti u inozemstvu zahvaljujući moćnoj propagandi jugoslavenskih komunjara i srpskih četnika. ponekad smo i sami tome pridonosili, ali oni su to debelo iskoristili i nadodali nam puno previše. tako da ispadamo gori fašisti od nijemaca i talijana ili španjolaca. kad se usporede države na ovim prostorima mi doista nismo najgori, ali smo kao takvi percipirani zbog predrasuda koje su nametane kroz ciljanu propagandu. mi nikad ne možemo biti bolji od ostalih. možemo biti ili svi necivilizirani balkanci ili mi najgori fašisti, a oni "ljevičari" i "antifašisti". iako inteligentnoj bi osobi trebalo biti jasno da u svakom narodu ima i lijevih i desnih i da se sudovi donose na temelju činjenica, a ne neutemeljene propagande i manipulacija.
recimo - neki su ljudi toliko glupi da miloševićevu jugoslaviju (srbija s pokrajinama+crna gora) doživljavaju kao jugoslaviju naroda i narodnosti, a sve ostale te narode i narodnosti kao hrvati=fašisti, muslimani=fundamentalisti, kosovari=zatucani divljaci s krvnom osvetom... (makedonci i slovenci se rijetko spominju). neki glupavi ljudi gutaju takve gluposti, inteligentni i upućeni ne. a štaš... jednog dana možda i taj misticizam bude razbijen i lažljivci i manipulatori razotkriveni. kao što na primjer danas neki otkrivaju miloševićevu propagandnu mašineriju...
Srdačan pozdrav i oprosti na ono hrvatski konjušari, doista nije bilo osobno to je više plod moje frustracije EU propagandom i maltretiranja hrvatskih građana
isto tako kad kažem komunjara, namjerno ne kažem komunist, nego komunjara jer mislim da kao što hrvatski fašisti i zločinci sramote hrvatski narod, tako i komunjare (razni šefovi udbi, oni koji proganjaju gejeve, koji izvode izvansudska pogubljenja u zemlji ili inozemstvu, krše ljudska prava na tisuću raznih drugih načina, šefovi direktori službeni mercedesi hoteli luksuzni bankovni svi prostori oficirčuge parazitski državni činovnici lažljivi propagandisti koji žive na grbačama radnika, zločinci koji se pokušavaju sakriti iza antifašizma, koji misle da su neki jednakiji od drugih i sve to - ukratko kojima (često čisto osobni) ciljevi opravdavaju sva sredstva - sramote one komuniste i istinske antifašiste koji iskreno vjeruju u jednakost i pravednu borbu protiv fašizma, za radnička prava svih bez obzira na nacionalnost, protiv kapitalističkog ugnjetavanja i eksploatacije i legalizirane krađe itd.
isto tako osuđujem i neoliberalčine i kapitaliste koji s nejednakih pozicija od rođenja iskorištvaju sirotinju i radnike i važniji im je novac od čovjeka, prirode i bilo kojih drugih vrednosta, iz koje god države dolazili i koje god nacionalnosti bili.
Upravo su mi smiješni zluradi likovi, koji misle da je postignuta neka božja pravda time što sudovi besramano ignoriraju procesuiranje ovakvih teških zločina nad pripadnicima srpske manjine. To se u njihovim glavama pravda time koliko je hrvatski narod propatio u ratu.
Ali to je pogrešna i nakaradna logika. Isti sudovi rade i protiv hrvatske većine zataškavajući gospodarski kriminal i privatizacijske pljačke.
Zašto netko misli da loš sud sa lošim sucima koji nije od nikakve koristi pripadnicima srpske nacionalnosti može biti od koristi hrvatskom narodu?
Ili jednostavnije: loš sud za srbina jest loš sud i za hrvata, jer je glavna značajka toga suda da je loš.
Kakvo će to biti društvo, ako ne bude postojala jedna povjerenja vrijedna instanca koja neće donositi sudove prebrojavanjem krvnih zrnaca ili odmjeravanjem političke podobnosti.
To su sudovi u rukama politike i to je društvo osuđeno na propast.
Tvrdim, da se zaštitom građanskih prava srpske manjine ujedno pridonosi stvaranju zdrave klime na sudovima, od koje će dugoročno najviše koristi imati hrvatski narod.
Jasno, to zahtijeva napuštanje dosadanjše i uvođenje nove politike, a svi znamo tko smije, može i tko je plačen da provodi novu politiku.
snajperisti, a mnogi su radio vezom navodili topničku vatru svojih prijatelja. Naravno da su bili civili i prema njima se trebalo tako i odnositi. Ali naoružani civil koji ne poštuje zakone svoje zemlje, vrši terorističke napade više nije civil i predstavlja neprijatelja prema svim pravima. To ne smijemo zaboraviti i ne ih miješati sa stvarnim civilnim žrtvama rata.
Tako je! Svim srpskim "civilima" koji nisu bili civili i sudjelovali su u agresiji na našu zemlju treba suditi za njihova zlodjela. Ali individualno i nepristrano, po jednakim kriterijima kao i svim drugim optuženicima za svakovrsne zločine. Jednako tako, onima kojima se ne sudi ili su oslobođeni optužbi, treba omogućiti normalan i ravnopravan život bez diskriminacije i masovnih paušalnih optužbi.
Na žalost, to nije slučaj. Niti su nam suđenja nepristrana, niti normalni ljudi mogu normalno živjeti u ovoj nesretnoj zemlji.
Monstruozno je da sutkinja može u obrazloženju napisati da joj je "žao što mora suditi našim". To bi bilo strašno i 1994., a u 2010. je totalno izvan pameti da može biti tako otvoreno pristrana i ostati na radnom mjestu. Koliko presuda joj mora pasti na višoj instanci da ju suspendiraju, kao Milanovića?
Ali to nije najgore. Kao i Milanović, ova sutkinja je dovoljno arogantna i sigurna u svoju poziciju da se ne trudi skrivati svoje nakazno shvaćanje pravde i morala. Puno gori su oni koji slične odluke skrivaju iza uglađenih fraza o dobru i zlu i univerzalnim vrijednostima. Tko zna koliko ih je takvih i koliko nevinih ljudi čami po zatvorima zbog pogrešnih krvnih zrnaca i predrasuda provoditelja zakona.
Sramota i strahota.
Ali nemojmo biti nestrpljivi i neskromni. Lijepo je gledati Brodarca s lisicama na rukama - nadajmo se da će potrajati. Malo je vjerovatno, ali možda se zakoprca i neka krupnija riba - nikad se ne zna! A možda se i Milanoviću pridruže slične kolege iz struke...
1994.g. Velika Britanija kuži da SAO Krajina gubi. Pokušava ju spasiti na način da u Split doprema nekoliko svojih postrojbi za koje tvrdi da će ih uputiti u BiH, a temeljem nekakve rezolucije UN-a.
S obzirom da je to bila međunarodna obveza, RH je dopustila to iskrcavanje, te je britanske postrojbe prepratila do Kamenskog, do granice s BiH.
Naravno, Tuđman je pametan i odmah nakon Kamenskog naši u BiH prate Britance.
I evo iznenađenja.
Po dolasku u Tomislavgrad, Britanci bi na sjever, na Dinaru, između HV-a i Srba, a ne kako su govorili, negdje u Srednju Bosnu.
To je Tuđman zabranio i pred njih ni manje ni više poslao dijelove 7.i 4. Gardijske brigade, te im poručio da će HV oružjem spriječiti pokušaj Britanaca da dođu na Dinaru.
Rezime, Britanci odustaju i pokunjeno se smještaju južno od Tomislavgrada, potpuno vojnički neupotrebivi.
Možete li zamisliti Račana, Josipovića ili Mesića u ovoj situaciji. Te osobe jednostavno nisu dorasle takvim situacijama. Račan bi premro od straha, Mesić bi u bunilu počeo pričati viceve, a Josipović krenuo skladati kompoziciju "Strah me".
P.S. Nazalost morate trpiti Hrvatsku Drzavu .....ali barem ce vas Holandia dobro financirati da z........e nas vecinu Hrvata. Smrt fasizmu(vasem) sloboda narodu
"Možete li zamisliti Račana, Josipovića ili Mesića u ovoj situaciji. Te osobe jednostavno nisu dorasle takvim situacijama. Račan bi premro od straha, Mesić bi u bunilu počeo pričati viceve, a Josipović krenuo skladati kompoziciju "Strah me"."
popravi mi dan :-)
Jedan od njih, „borac NOB-a“ Nikola Uzelac čija su junačka prsa okićena brojnim odličjima koja je možda dodijelio i sam drug Tito, ushićeno je i nadasve u europskom duhu uskliknuo „da ću vam ja bez velike filozofije reć: Tito, Partija, Staljin, Armija“.
Tko zna, možda su mu na usnama još uvijek stihovi poznate Nazorove pjesme iz vremena rata, u kojoj se je pjevalo: „Uz Tita i Staljina, dva junačka sina, nas neće ni pakao smest.“ Navedeni će usklik druga Uzelca u najmanju ruku biti neobičan onim mladim ljudima koji nisu imali „sreću“ odrastati i živjeti u Titovoj Jugoslaviji, a mediji i samoproglašeni „čisti antifašisti“ im već cijelo jedno desetljeće u ružičastim tonovima pripovijedaju samo o djevičanski čistom „hrvatskom antifašističkom pokretu“ kao istinskom demokratskom pokretu koji je ponajprije utemeljen na domoljublju i slobodarstvu, i o hrvatskim antifašistima kojima je na pameti bila jedino demokratska i slobodna Hrvatska.
Pa što naši slavni antifašisti imaju s takvim tipovima kao što je Staljin? Nije li on ozloglašeni totalitarni diktator koji je odgovoran za smrt nekoliko milijuna ljudi? Što naš drug Tito, ljubičica bijela, ima s drugom Staljinom? Nije li Tito bio nešto kao glavna „faca“ u svijetu i celebrity kakav zaslužuje puno poštovanje kao „najcool“ lik s „ovih“ prostora?"
:-)
Oće li sad biti lamentiranja?
Ah, da. Naravno da neće. Koga briga što su ubijeni Hrvati. Pa oni su manje vrijedni od srba
Ovaj nečovjek, k tome, voli zamjenjivati teze i kronologije.
---------------------------------------------
U cijeloj ovoj priči lako može promaći jedna "sitnica", a ta je da su u Sisku srpski civili ubijani organizirano već od lipnja 1991. - kad rat još nije pravo ni počeo.
Ni jedan zločin nije za braniti, ali je isto tako jasno da kad se spirala zločina začne i ne kažnjava - teško ju je zaustaviti. Zločine u Hrvatskoj, koje je činila "hrvatska" strana u predratnom razdoblju hrvatske su ustanove/vlast mogli zaustaviti - da su htjele, mogle su barem pokušati zaustaviti - da su htjele (u "hrvatsku instituciju" ne može se ubrojiti Reichl-Kira, jer on je po svemu bio disident i kao takav kažnjen smrtnom kaznom).
Hrvatskoj treba konačno istina o tom ratu. Istina da je rat trebao ne samo Miloševiću nego i Tuđmanu (te njegovim vazalima i udaljenim ideolozima). Cijeli ovaj hadezeovski vazaluk koji nam je Tuđman ostavio u amanet da nas pravi ludima i da nam pije krv na slamku treba jednostavno razbucati. Na sredstva uređenog i demokratskog društva je ova matanovska bratija otporna - barem dok je sama kadija za sve. Možda bi trebalo promijeniti sredstvo, dohvatiti neko deratizacijsko (doslovno).
dakle "rat nije ni poceo"? a sto su radili oni tvoji bradati, s puskama, cetnickim subarama i kokardama, na barikadama preko 1/3 hrvatske od kolovoza 1990? brali su gljive? sirili bratstvo i jedinstvo? pjevali pis bradrz? :-)
Za to vrijeme, dok padaju hrvatski katolički desničari, napaćena i pokradena Hrvatska "kao guska u magli" nastavlja svoj put prema Europi.
Dodaj komentar
Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.