Ispričavam se što ovo nisam izmislio. U Slobodnoj Dalmaciji nadnaslov »U splitskom zatvoru počeo štrajk glađu zbog nehumanih uvjeta smještaja« i naslov »Pakao na Bilicama: Od smrada padamo u nesvijest«. Dan poslije, u Areni nadnaslov »Arena istražila: u kaznionicama se lakše živi nego na slobodi« i naslov »Karijera u zatvoru: Posao svima, primanja redovna, a plaćeni i prekovremeni«. I tekst koji počinje kao da je riječ o plaćenom oglasu: »Želite li stabilnu karijeru, pođite u kaznionicu!«

A sad se ispričavam što ovo zamišljam: zatvorenici na splitskim Bilicama, njih po deset u ćelijama predviđenim za upola manji broj ljudi, u nesnosnom smradu zbog nepostojanja minimuma higijenskih uvjeta, okupljeni oko novog broja Arene, gledaju u fotke iz kaznionica u Požegi, Valturi, Turopolju, Lipovici... i čitaju propagandistički tekst o ljepoti i ekonomskim pogodnostima života u zatvoru.

Sad se opet ispričavam što se sjećam novinskih tekstova otprije nekoliko godina kada su se Imotski i Šibenik natjecali za najveću državnu milost koju su mogli zamisliti: da novi veliki dalmatinski zatvor bude smješten na njihovom području. Ne mogu zaboraviti riječi jednoga Imoćanina koji je tvrdio da je zatvor jedina šansa za kakav-takav gospodarski oporavak tog raspada od grada, objašnjavajući da će uvijek biti i zatvorenika i onih koji će im dolaziti u posjete, da će uz kaznionicu proraditi i restorani i hoteli, da će se lokalno pučanstvo pozapošljavati, jer će trebati i čuvara i kuvara... Elem, Imotski je ostao bez zatvora i nastavio propadati do te mjere da je u gradu zatvoren i posljednji restoran.

Na kraju se ispričavam što ovaj tekst neću zatvoriti nikakvim zaključkom o zemlji u kojoj i slobodni ljudi i robijaši sanjaju nove zatvore. Ipak je ovo kolumna otvorenog tipa.