Poznato je da je splitski generalni urbanistički plan odavno izbušeni, ruzinavi brod. Rupe zjape na sve strane, pa se nije mogao začepiti ni nakaradnim tumačenjem urbanističkih uvjeta gradnje na sjevernim obroncima Park šume Marjan. Zaštićeni krajolik šuma je postala aktom iz 1988, ali do danas Grad nije izradio poseban prostorni plan koji bi regulirao namjenu i korištenje prostora. Različitim izgradnjama, krčenjem protupožarnog puta, regulacijom prometa kroz šumu do posljednjih donošenja izmjena i dopuna GUP-a, erozija Marjana sustavno se provodi gotovo 20 godina. Činjenica da se ponovno radi o uzurpaciji položaja i o sukobu interesa, privatizaciji zajedničkih dobara ili jednostavno pomanjkanju zdravog razuma i korumpiranosti stručnjaka, nije splitska posebnost. Ono što je svakako interesantnije je razlog ostavke dijela predsjedništva gradskog strukovnog udruženja. U svom otvorenom pismu, odmetnuti arhitekti prigovaraju predsjedništvu društva pomanjkanje javnog dijaloga oko pitanja urbanizacije i izgradnje grada te klijentelistički odnos članova ceha s gradskom upravom. 

Problem Splita, dakako, nije u samo na Marjanu. Marjan je simptom, ali i odličan povod da se sustavno krene s promjenama u načinu vladanja gradom. Zloguki će reći da je ugostiteljski objekt za gradonačelnikovu djevojku samo glineni golub koji će poslužiti za odvlačenje pažnje s mnogo opasnijih kršenja prostornih zakona i zdrave pameti. Upravo kao što slučaj Varšavska ili Srđ nisu bili uzroci urbane krize, nego njezini jasni indikatori - dokaz da političke elite Zagreba ili Dubrovnika ne znaju planirati socijalno održivi razvoj njihovih gradova - splitska je gradska uprava i bez ovog slučaja dokazala svoju nesposobnost. Uljuljkani u krive predodžbe o stvarnoj veličini grada, robujući lokalpatriotskim sanjarijama o turističkom Eldoradu, izgubljeni u kratkoročnim razvojnim planovima i taktikama političkog preživljavanja, ljudi koji upravljaju razvojem Splita rast najčešće vide u investicijama u sektor nekretnina. Kao da razvoj kroz pokretanje proizvodnje, poboljšanje obrazovnih kapaciteta ili ulaganje u Split kao kulturni proizvod nije ulaganje u razvoj nego trošak. Jeste li čuli za sindrom Dugopolja? Možda će vam zvuči poput šale, ali čini se da su se naša općinska i gradska poglavarstva, uslijed srozavanja političke kulture, doista pretvorila u pravi bestijarij najbezumnijih gubernatora koji upravljaju zajedničkim dobrima. 

Dugopolje je mala općina nadomak Splita koja svoj ekonomski bum duguje novoj autocesti. Promućurni je načelnik na vrijeme ukapirao da će, ako na prometnom čvoru s kojeg se dolazi do Splita investitorima ponudi povlastice, općina debelo profitirati od komunalnih naknada. Pribrojimo li tome nova radna mjesta koja su se otvorila zahvaljujući novoj poslovnoj zoni, postaje jasno zašto je Dugopolje postalo najprosperitetnija hrvatska općina. Ovdje se radi o ekonomskom rastu proizašlom iz iznenadne i povoljne prometne konstelacije. Treba shvatiti da je odluka općinskog vijeća bila sasvim logična i da se kompletan razvoj odvio na praznoj ledini. Utoliko nije bilo građana kojima se otima omiljeni trg ili park. Na sreću načelnika, Dugopolje nema građane. Iako se, prema količini izgrađenih kvadrata i po vizualnom doživljaju, Dugopolje doima prilično urbano - iza dugopoljskog urbanizma krije se anti-urbana logika. To je osobito jasno ako se analizira što se to gradi javnim novcima zarađenim od prodaje općinskog zemljišta. Najveća investicija u objekte javne namjene je nogometni stadion. Pridodajmo tome i probranu ponudu kulturnih događanja na kojima se povremeno ukrštaju bejzbol palice i pucaju lubanje. Dugopoljska škola urbanizma i kulture postala je svojevrsni obrazac. Mnogi populistički gradonačelnici koji, umjesto razvojnog, imaju šou program, prigrlili su ovaj model. Splitski gradonačelnik nije u tome izuzetak. Problem je u tome što se gradom dvomilenijske urbane prošlosti teško može upravljati investicijama u trgovačka skladišta. Još manje se urbani i kulturni razvoj Splita može potaknuti pretvaranjem grada u svojevrsni navijački poligon.

 

Posljednjih se mjeseci centar građevinske megalomanije premjestio u Split. Gradom pljušte obećanja da će milijuni poslovnih kvadrata i velikih infrastrukturnih projekata ostvariti decenijske snove gradskih urbanista i arhitekata o sjevernom ulazu u grad. Od luke Lora do naselja Mejaši niknut će urbani krajolik kojim bi trebali dominirati poslovno-stambeni tornjevi i trgovački kompleksi. Radi li se u spomenutim obećanjima o građevinskom fast foodu a la Dugopolje ili o malo dugoročnijim projektima? Ili, ne daj Bože, novim promašajima koje će skupo otplaćivati splitski unuci? Bolje upućenima u spli'ska posla jasno je da su svi ti planovi samo arhitektonski konfeti za pir na kojem plešu papirnati tigrovi od investitora i njihovih bankara. "Šareno - budali milo" moglo bi glasiti objašnjenje za medijsku pažnju koja se lijepi za atraktivne vizuale konfekcijskih arhitektonskih projekata. Dodatno su privlačna milijunska ulaganja koja obećavaju brzi razvoj, kratkoročnu isplativost, ekspresnu zaradu. Ukratko - splitski razvojni blitzkrieg nezapamćen još od Mediteranskih igara. Jedino je gradonačelnik i njegova svita stvarna poput kliške stijene po čijim obroncima već decenijima plazi substandardna izgradnja jedinog stvarnog milenijskog Splita.

Podsjetimo da se danas cijelom dužinom spomenutog prostora prostire galerija urbanističkih, ekonomskih i kulturnih promašaja splitskih gradskih uprava. Najrecentnija je, dakako, nedovršena rukometna arena čije će istočno pročelje prije poslužiti kao poticaj dolasku humanitarnih organizacija nego li biti PR za turiste ili inozemne investitore. Pet kilometara istočnije, na suprotnoj strani, nalazi se divovska betonska izraslina polulegalnih domova splitskih težaka i proletera koji žive na rubu komunalnog standarda - Mejaši. Iako izgrađeni pretežno od armiranog betona, Mejaši su po mnogočemu obilježeni srednjovjekovnim kulturnim obrascima. Tepihom jednolične izgradnje dominiraju veličanstveni betonski zvonici crkava koje su građene 90-ih te su do danas ostali jedini prostori socijalne i kulturne razmjene.

 

Zašto današnjoj gradskoj upravi trebaju megalomanske investicije i reprezentativni projekti? Djelomično je razlog u danas toliko tipičnoj naivnosti političara da se injekcijama izvana mogu započeti strukturne promjene. Drugi dio odgovora se krije u načinu razmišljanja splitskih arhitekata i urbanista. U njihovom obrazloženju velebnih projekata spominje se argument da su mogli dozvoliti visoku izgradnju jer je spomenuta sjeverna zona daleko od Dioklecijanove palače pa neće narušiti njezinu morsku vizuru. Upravo se ovdje nalazi fokus nečiste savjesti splitskog urbanizma. Rješavanja zaostalih gorućih pitanja gradskog urbanizma poput palače, rekonstrukcije intermodalnog prometnog terminala u luci ili onog najrecentnijeg - žnjanskog platoa, eskivira se otvaranjem novih gradilišta. Dioklecijanova palača posebno je simptomatična jer je ona u posljednje vrijeme ponovno predmet nakaradnih profesionalnih propusta i političkih smicalica. "Palača je osnovna karika identiteta grada, ali je gradsko stanovništvo kulturološki praktično nepismeno", pisao je 70-ih usamljeni borac za splitski urbanitet Duško Kečkemet. 

I danas je teško biti građanin Splita koji se opire urbanističkom bezumlju. Mislim na sve one hrabre Splićane koji su prošle nedjelje pokrenuli dosad najozbiljniji val građanskog otpora gradskoj upravi. Građanska pobuna na Marjanu naučila nas je još nešto. Pokazala je da se Splićanin ne postaje prijavom boravišta, odlaskom na Poljud ili na izbornu nedjelju svake četvrte godine, nego se to radi svakoga dana iznova. Za one koji misle dalje od granica svoga portuna, građansko je pravo i dužnost oduprijeti se samovolji gradske uprave koja je, premrežena privatnim interesima, nesposobna lučiti upravljanje gradom od upravljanja obiteljskom tvrtkom. Ovaj je skup početak nečeg ozbiljnijeg jer bi se s marjanskog brda mogli zakotrljati veći problemi.

Tagovi: urbanizam, Marjan, GUP Split