Ako se kriza prvenstveno promatra kao financijska i ekonomska, a ne i općedruštvena, kako da se filozof uopće uključi u javnu raspravu? Zakazuje li više teorija, koja ne stremi zbilji ili sama zbilja, koja kao da ne treba teorije?
Kao prvo, ne mogu ne misliti financijsku/ekonomsku krizu kao moralnu, političku i općedruštvenu. Jedino oni kratkovidni ili oni koji žele manipulirati masama kako bi ostvarili svoje partikularne interese tumače krizu ili, bolje rečeno, slom koji doživljavamo kao "običnu" financijsku ili ekonomsku krizu što se može riješiti u okvirima sistema koji ju je proizveo. Pritom se i oni koji žive u blaženom neznanju i manipulatori u interpretaciji problema i u pokušajima rješavanja, zadržavaju na simptomima koji se ponajprije pokazuju na ekonomskoj razini. Ali problemi su kudikamo dublji i ne mogu biti riješeni u okvirima postojećeg sistema. Na filozofima i teoretičarima je da istraže uzroke ovog stanja, da prokopaju dublje nego što je poželjno, da ne budu mainstream nego alternativa ili avangarda, što podrazumijeva i nacrte transcendiranja zbilje, kao i huškanje na akciju i sudjelovanje u njoj. Dakle, aktiviranje kritičkog i subverzivnog potencijala filozofije/teorije i pojačan javni angažman.
Mislim da teorija sve manje zakazuje. Mislim da je, barem privremeno, suspendirana iluzija da teorija može biti "naivna" i "nevina" te da teoretičar može kontemplirati o nadvremenskom i izvanvremenskom naočigled zbilje koja nuka na angažirano mišljenje i djelovanje. Šteta što je Marxova 11. teza pretvorena u šaljivu poštapalicu, jer ona precizno govori što je filozofima i teoretičarima činiti. Drugo je pitanje konteksta u kojemu se to treba činiti. Sistemske kontratendencije, o kojima ST!llness pjevaju kao o "globalnom zatupljenju", i pasivnost građana, otežavaju proboj novih, pogotovo radikalnih ideja. Ali nema druge nego da budemo ustrajni i razvijamo različite strategije i taktike borbe. Ukratko: zbilja treba teoriju, ali prvo ta teorija mora pokazati da može pridonijeti preobražaju zbilje.
Lažna demokracija
U kakvoj su vezi bioetika i biopolitika, još jedan pojam danas u teorijskom opticaju? Insistiranje na moralu, vrijednostima, buđenju svijesti i odgovornosti može biti način ulaska u polje političkog? Potreba za "novom etikom" može biti politička?
Nije mi jasno zašto se često suprotstavljaju bioetika i biopolitika, jer ih vidim kao dva pristupa istoj problematici. Suprotstavljaju ih vjerojatno neinformirani, koji smatraju da je bioetika vezana isključivo uz konzervativni katolički nauk o svetosti života. I bioetika i biopolitika rade na dekonstrukciji sistema manipulacije životom i ugrožavanja života, ljudskog i ne-ljudskog, na različitim razinama. Bioetika se uglavnom bavi znanstveno-tehnološkim aspektom manipulacije životom, ali mnogim je bioetičarima jasno da moderna tehno-znanost djeluje u jedinstvu s vladajućim ekonomsko-političkim sklopom, pa joj tako i pristupaju. U tom smislu, i postavljanje problema i pokušaji rješenja u horizontu bioetike mogu biti način ulaska u polje političkog. Nadam se da ne treba dokazivati kako su etika i politika u izravnoj vezi, bilo da smo aristotelovci ili kantovci ili utilitaristi ili kangrgijanci.
Može li se npr. s bioetičkog stajališta promatrati naš stranački život? Jesu li sve naše parlamentarne stranke "životno-neodržive"? Kako uopće vidite strukturu političke scene, s obzirom na to da zagovarate civilni aktivizam?
Zgodna primjedba, na koju bih mogao slikovito odgovoriti: naše stranke i partitokratski sistem koji su stvorile su vrlo žilavi, ali je baš zato - društvo na aparatima. Da bi se govorilo o našoj političkoj sceni, prvo treba uspostaviti jednu drugačiju geometriju: ne radi se o parlamentarnim i vanparlamentarnim strankama, o stranačkoj poziciji i opoziciji, o stranačkoj ljevici i desnici - jer sve one igraju u zajedničkoj predstavi i uživaju u tome - nego se radi o partitokraciji koja se lažno predstavlja kao demokracija, o stranačkom i nestranačkom u politici, o političkoj oligarhiji i građanima koje se svjesno zbunjuje kvazipolitičkim podjelama, bilo depolitiziranjem ili hiperpolitiziranjem.
Samoorganizirana opozicija
Obično se u političkom životu prepoznaju tri načina organiziranosti: stranke, sindikati i nevladine organizacije?
U skladu s drugačijom geometrijom političkog života, ta mi se trodioba čini nedostatnom, ponajprije zato što su naši sindikati uglavnom kalkulantski, beznadno vezani uz partitokratsku oligarhiju, a nevladine organizacije često ne igraju onu subverzivnu ulogu koju bi trebale. Postoji i četvrto, a to je samoorganizirana opozicija koja je postala vidljiva u zadnjih godinu-dvije: radnici, seljaci, studenti i građani okupljeni oko lokalnih inicijativa koje se bave ekološkim, urbanističkim i sličnim pitanjima. Ta je opozicija nastala iz puke nevolje, uvidjevši da se u onom trokutu ne da mnogo toga popraviti. No, treba joj još vremena i energije da napravi konkretnije pomake, samo mora održavati radnu temperaturu. Vlast se treba bojati onoga što se najčešće naziva "ulicom": kad kažem vlast, mislim i na tzv. poziciju i tzv. opoziciju.
Neki teoretičari govore o konzumerizmu kao glavnoj ideologiji u pretvaranju građana u puke potrošače, a sindikati o egzistencijalnoj ugroženosti opstanka dijela radnika, nezaposlenih i drugih ranjivih skupina. Kako zajedno promišljati te "mimosvjetove" i je li to uopće nužno?
Nisu to odvojeni svjetovi, jer se "goli opstanak" ugrožava na sve spomenute načine. Npr. studentski pokret: studenti su uspjeli pokazati da je njihova borba usko povezana s borbom radnika i seljaka, pa i sa zagrebačkim "varšavskim paktom". Čini mi se da su ih shvatili i s druge strane. Razlike koje postoje na razini artikulacije problema i na strateško-taktičkoj razini mogu se pomiriti ako se jasno definira minimalna osnova za suradnju i zajedničku borbu. Ne mora svima biti jasno baš sve, ali svima mora biti jasno tko je zajednički neprijatelj, a to je neoliberalni kapitalizam u sprezi s partitokratskom politikom.
Kako je u nas uopće formirana javna sfera? Jesu li političari i novinari u toj strukturaciji općenitosti privilegirane pozicije?
Da, političari, novinari, crkveni dužnosnici, biznismeni, selebritiji raznih vrsta... A među privilegirane mogu dospjeti i drugi, pa i društveno marginalizirani, ako ih političko-ekonomsko-medijska elita može apsorbirati i iskoristiti u svoje svrhe.
Profesionalni aktivizam
Postoji li problem NVO prakticizma, bez volje i želje za praktičkim posredovanjem? Ako da, tko je kriv ili barem odgovoran za takvo stanje?
Sasvim sigurno uz "NVO prakticizam bez suvisle teorije" treba spomenuti i problem profesionalizacije angažmana na civilnoj sceni, povezan s ovisnošću aktivnosti NVO-a o domaćim i stranim dotacijama, gubljenjem aktivističkog drivea, petrificiranjem i atrofiranjem... Spas vidim u građanskim inicijativama i ad hoc koalicijama, u kojima sudjeluju i nevladine organizacije, ali ne kao samosvrhovite institucije, nego zbog stvarnih problema koje stvarno treba rješavati. A isto zapravo vrijedi i za teoretičare kojima treba objašnjavati onu poslovicu: theoria sine praxi sicut rota sine axi.
Što mislite o "sektorizaciji" civilnog angažmana (mirovni, ekološki, feministički...)?
Kao što je "sektorizacija" u sferi teorije samo pitanje stavljanja naglaska na određena pitanja pod vidom zahvaćanja cjeline, tako bi i civilni angažman trebao biti segmentiran onoliko koliko to zahtijevaju određeni problemi i konkretna situacija, ali ne bi smio gubiti iz vida cjelinu problema i trebao bi djelovati u skladu s time. Ne mogu svi raditi sve, to je jasno, ali nitko ne smije ostati ograničen samo na "svoje", ekološko, mirovno, feminističko... Nažalost, često susrećem animalističke aktiviste koji nisu dospjeli do kritike ekonomsko-političkog sistema, feminističke aktivistkinje koje su posve ekološki neosviještene, mirovne aktiviste koji su slijepi za oboje, a svi skupa nezainteresirani za radnike i seljake. Pluralizam pristupa i interesa, koji je neizbježan, ne isključuje stvaranje zajedničke platforme kao preduvjeta za zajedničko djelovanje u različitim situacijama, s obzirom na različite probleme.
U kojim je organizacionim oblicima izvediva ravnopravnost teoretičara i aktivista koju zagovarate? Je li još aktualna taktika Hakima Beya o privremenim autonomnim zonama?
Ta je ravnopravnost izvediva u svim organizacijskim oblicima, ali treba tragati za modelima u kojima se može postići sinergija. Jedan je od preduvjeta i da tzv. teoretičari i tzv. aktivisti ne podcjenjuju jedan ili drugi tip aktivnosti. A potrebno je i da svatko u svom djelovanju, koliko je moguće, objedini te sfere. Beyovske "privremene autonomne zone", kao žarišta otpora, vjerojatno su najbolji model za međusobno prepoznavanje i poticanje, iako prihvaćam neke prigovore o globalnoj neučinkovitosti tog koncepta.
Ispražnjeni avatari
U svome tekstu o utopiji, anti-utopiji i post-utopiji te potrebi za povratkom "transcendiranja stvarnosti" ne prezate od nužnosti "razaranja postojeće egzistencije". Ako nije "drugarska", u nas je radikalna kritika postojećih društvenih odnosa marginalizirana?
Naravno da je marginalizirana i da se velika energija ulaže u to, ali to nije specifičnost naših dana. No, čini mi se da je specifičnost ovog doba uspješna strategija usisavanja kritike od strane vladajućeg sistema, njezino pacificiranje, obesmišljavanje, rasplinjavanje, ponajprije putem tzv. entertainizacije.
Pojmovi poput radikalizma i ekstremizma, kao i anarhizma i marksizma, u nas se krivo upotrebljavaju kako bi se preventivno marginalizirali?
Slažem se, no postoji više strategija marginalizacije i neutralizacije. Jedna je klasična represija, druga je prešućivanje ili kontra-propaganda, a treća je već spomenuto usisavanje od strane sistema, ponajprije putem instrumentaliziranih medija. Čini mi se da je ova treća najopasnija, jer akterima treba dosta vremena da shvate kako su izgubili bitku, da ne kažem "popušili". Time se može objasniti činjenica da su mediji s vremena na vrijeme prepuni "komunizma", "socijalizma", "marksizma"... a zapravo se radi o njihovim ispražnjenim avatarima.
Na poseban se način identificirate s anarhističkim pokretom i teorijom: tvrdite da se anarhizam još nije diskreditirao naprosto zato što još nije vladao?
Vjerojatno sam parafrazirao Milana Kangrgu koji je slično rekao za komunizam: komunizam se nije diskreditirao, jer ga još nikad i nigdje nije bilo. Anarhizma, osim u sferi teorijskih diskusija i kratkotrajnih ili lokaliziranih praksi, još nije bilo, tako da još nije iskoristio ili prokockao svoju šansu. Upravo suprotno: anarhističke ili, šire govoreći, slobodarske ideje, obogaćene povijesnim iskustvima i sad već višestoljetnim raspravama, izvor su iz kojega se može crpiti odgovore na današnja pitanja, bez obzira na to pristajemo li uz anarhizam ili ne.
U nas je još osamdesetih marksizam specifično dekonstruiran. Teza je bila: tu je toliko disparatnog mišljenja, vrijednog i bezvrijednog, da je oznaka besmislena. Bi li to vrijedilo i za ostale "velike ideologije" ili poglede na svijet?
S jedne je strane to točno, jer se teško identificirati s nekim "izmom" imajući na umu sve ono što pokriva. S druge strane, mislim da se od nekih "velikih ideologija" ili pogleda na svijet ne smije odustajati samo zato što su uporno krivo tumačeni, svjesno dezavuirani i slično, pogotovo ako još nisu "istrošeni" i ako nam još mnogo toga nude, primjerice marksizam i anarhizam, ali i prosvjetiteljstvo.
Vidimo da termini marksizam i anarhizam ipak opstaju. Možete li u nas zamisliti dijalog marksista i anarhista? I kako od apstraktnog prijeći na konkretni humanizam?
Mogu zamisliti takav dijalog, i sam sa sobom dijalogiziram na toj liniji. No, često je suviše uskoće i dogmatičnosti među onima koji se tako deklariraju: ponekad ni marksisti među sobom ili anarhisti među sobom ne mogu naći zajednički jezik. Oni kojima to uspijeva trebaju inicirati konstruktivne rasprave, pa i polemike, ali pokušavajući izbjeći razilaženje oko malih razlika i okupljajući se oko zajedničkog. Prvo, sustavan teorijski rad mora biti permanentno nadograđivan praksom i obrnuto. Drugo, ni jedan kritički pristup ne smije a priori biti odbijen, kao niti jedna metoda borbe. Treće, treba težiti stvaranju šire društvene fronte, čija bi agenda nekima vjerojatno bila premalo, a drugima previše, što ipak ne bi trebalo priječiti zajednički angažman. Ne pričam napamet, mislim da je srž jednog takvog pokreta već nastala, ali treba još nekoliko velikih koraka da se stvori čvršća "vanparlamentarna opozicija", u smislu u kojem je taj pojam korišten u Njemačkoj 60-ih i 70-ih. Priča oko ulaska Hrvatske u EU mogla bi biti faktor kristalizacije situacije i okupljanja onih snaga o kojima govorim, ali u to treba uložiti mnogo truda da nam se ne bi ponovio slučaj pristupanja NATO-u, kad je propuštena velika šansa za narodni ustanak koji bi se dotakao i vladajućeg ekonomskog i političkog sistema u cjelini.
dodaj komentar 11 komentara
''Šteta što je Marxova 11. teza pretvorena u šaljivu poštapalicu, jer ona precizno govori što je filozofima i teoretičarima činiti''
Ovo je gotovo sigurno autogol. Filozofi, teoretičari i svi ostali su ne samo tumačili nego stalno i previše mijenjali, mijenjaju i mijenjanjem non stop siluju svijst i sve ljudsko, životinjsko i prirodno. Radi se o tome da se od toga malo oslobode, opuste i to reduciraju u smislu da je bolje sat dva kretaivno i zanimljivo uživati nego jako dugo i sustavno silovati.
Npr. ovo.
http://www.h-alter.org/vijesti/mediji/internetski-guru-i-optimist-u-kambrijskoj-fazi-medija
Slavna Mladina s velikim uvažavanjem podilazi ''velikim'' ''guru'' idejama kako je baš fora da se troše beskrajne milijarde ljudi i tisuće milijradi svega radi pomaka milimetar dva u baniranju, spamanju i sličnom, čega je i onako previše. Tj. podlizai se najekstremnijem neoliberalnom idiotizmu, onom koji je i Žižek konačno prepoznao kao njaveći idiotizam - i više je nego dovoljno da sam trivijalni idiot da bih samoproglasio da je sve moje te da je slijediti taj idiotizam neizbježno za bilo šta, inače puno gore nego Sodoma i Gomora. Tj. prestrašno se podilazi robovanju čistom praznom idiotizmu.
Nevjerojatno je kako i filozofi i svi dosljedno zamjenjuju i izvrću uloge.
Kao što nitko nije zvao krizom kada je Hitleru nakon uspjeha počelo ratno ići lošije, kao što nitko krizom ne zove kad svim i svačim prenaduti i prepijani počnu ispuštati dio toga, kao što nitko krizom ne zove prekid masovnih silovanja po BiH za vrijeme rata i razno drugo
tako i ova ''kriza'' beskrajnih preseravanja nije kriza nego obrnuto, konačno da je stiglo.
A kod nas u visoko razvijenom vodećem turboimperijalnom i turboliberalnom sruštvu samo upravljanja, gdje su desetljećima najšire snage s takvom lakoćom kulturnorevolucionrano 100 % za sva sranja i preseravanja na općedruštveni račun, ćinjenica da to više tako ne ide besprijekorno tečno i harmonično nego sve više škripi i automatika toga postaje nepouzdana je nešto više nego oslobađajuće, kreativno i sa sve više mogućnosti.
To je baš ono što oko čega smo dugo radili i što smo dugo čekali da proradi u uvjetima izobilja nekretnina, plodne zemlje, znanja, iskustva, novaca i mogućnosti.
To je ujedno nešto više nego dovoljno za sve prave igre i nadigravanja, koja su konačno otvorena i krenula nakon duge beskrajne daveži, natezanja, iscrpljivanja, silovanja i sličnog.
Samo djelić toga što je došlo, opće suglasje raznovrsnih turbodogmatskih uskih indoktriniranih nadreligijskih snaga o tome da je to kriza dovoljan je za prave igre i nadigravanja. Dosta je bilo da beskrajnog diktiranja tempa i silovanja takvih snaga. Ako su za išta spremne sada kao nikad imaju prilike za to pokazati. To što samo ponavaljaju i spamaju kriza, recesija i slično samo pokazuje da je to dugi prdež koji se je nekako nametao a da za to nije bilo nikakvog pravog razloga.
Beskrajni filozofi, teoretičari, politikanti i razno forseri su stalno različito tumačili, mijenjali i mistificirali svijet i ljude. Radi se o tome da li će sada bar malo početi stupati u vezu sa tim svijetom i ljudima ili će se trajno odmetnuti u apstraktne svemirske prostore spama. Više napravi sat kreativnog opuštanja od spamanja nego desetljeća spamanja i silovanja.
Najmanje 50 % društvenih rentijera samo upravljača se je toliko napunilo svega da bi to nekontrolirano ispuštanje i zagađenje moglo ttrajati i stoljeće, kao nakon kandijskog rata.
Jedino bi to mogao odgoditi na 5-10 godina program svima, i za ostalih 50 % ljudi, stanovi, vikendice, cash, zabave, obrazovanje, umjetnost, pornografija i ostalo na zajednički način, ka o njima.
Međutim, samo upravni rentijeri, koji su ujedno kamatari i šta sve ne, nikada nisu bili u stanju odvojiti ni 5 minuta vremena ni 5 dinara ili kuna ni za šta pa kako bi za bitna promišljanja i postupanja. Tako da ni taj program nije vjerojatan te je neizbježno malo pomalo kavih 40 godina kontraprocesa, proljev i slovanje silovatelja i prenapuhnutih rentijera.
O tome kao i svemu je neizbježno i stavrno bar malo misliti, zapažati pa i raditi oko toga. Više napravi sat takve prakse stvarnog mišljenja, zapažanja i djelovanja nego brojna desetljeća forsiranja i forsanja fikcija.
Zaključno, ne brinuti se ne i ne opterećivati oko toga, proljev će dugo ići kao široko prosec i bilo kako tekao bitno će poboljšati čovječnost čovjeka, živi svijet i stanje okoliša.
Da li je kriza, izostanak bolnih rezova te razvitka privrede i katastrofa za sadašnje i buduće generacije to što oni koji su uzurpirali društvene stanove, vikendice, rezdiencije i razno više ne zarađuju na tome rentiranju prosječno 20 % godišnje čisto iznajmljivanjem, neplaćanjima svega i kamatarenjem od toga sa najmanje 10 % čiste zarade te razvijanjem ama baš svih svjetskih sranja koje to isto još diži na prosjek više od 20 % godišnje? Ili je krah toga baš obrnuto od krize, konačno da se izlazi iz takve pojave u ''katastrofična'' živi svijet raznovrsnog privređivanja, igri i svega.
Da li je krah to što Vlada RH nije mogla stati na stranu ''najelitnijih'' u snažnom sustavnom hrvanju višedesetljetnih turboelitnih razvojnika (razbojnika) i predvodnika kojima nije dovoljno 80 % svega, 20 % čiste zarade od neplaćanja, kamata i poticaja te od čijeg poslovanja desetljećima nema ni kune natrag sa umjerenijim parazitima, državnim zaposlenicima, seljačkim sitnim švercerima, penzionerima, lažnim i stavrnim braniteljima i sličnim, od kojih se bar 50 % toga vrati kroz PDV, nešto rada i razno? Ili je obrnuto, bitni povjesni nož u leđa čistog uzurpiranja i preseravanja pomoću parazitske ''rulje'' kao ortaka u tome.
Da li su Zoran Milanović i njegova nova pravednost i svjetlo Ivo Josipović zajedno sa Linić-Štrok-Ježić-Čačić itd. linijom žrtve koje i dalje na oltar žrtve domovini sve snažnije prinose jadranka Kosor i od njih odmetnuti Bandić i Ljuština, ili su to što stalno jesu, rođeni i odrasli i razvijaju se i uslijed najveće recesije kao čisti instant šminkerski rentijeri koji novac i sve živo u društvu shvaćaju kao besplatni švedski stol i rezidenciju priređene baš za njih kao odabrane?
Šta sa Bandićem i Ljuštinom koji odbijaju daljnje reketarenje građana povećanim cijenama komunalija i plaćanjem prijevoza nakon što taj isti prijevoz već prethodno plate najmanje 3 x te prebacivanjem lopte da nedostajućih 130 mlijuna u Holdingu rješe smanjenjem nadimanje koje je najmanje 30 % veće nego igdje po RH? Da li je i dalje Bandić koncentracija zala koje prlja i ugrožava spasonosnu novu pravednost i svjetlo te svi trebamo uložiti odlučne napore oko njegove ostavke ili je već davno obrnuto, da Bandić i Ljuština kao i do sada zapravo spašavaju te beskrajno razmažene SDP. HNS, HDZ i ostale turboelitne rentijerske divizije? Da li bi tu igru bilo dobro odgirati do kraja, uvaliti im ribicu zajedno sa neššto milijardi te da se nakon toga desi šta se i onako udruženo i uporno hoće desiti? Jer koliko ima smisla da cijela društva beskrajno dugo služe nijansama u inače skladnim opredjeljima i zabavama samo upravnih šminkera i jebivjetara te da li to mogu dalje ili će ipak popustiti pa će se to isto desiti još nehumanije i gore po okoliš!
Bilo kako bilo nitko se ne može žaliti da se je zabava zatvorila. Otvorila se je kao nikad i svatko može uživati, čak i u najčarobnijim djelovima zabave jer najelitnije snage, ića i pića stoje na usluzi i u pripremljenim pozama. Slobodno je kako tko hoće i ovaj tekst služi samo kao mala operativna dopuna svima poznatih informacija i vidljivih živh programa.
Narode, izvolite i konačno uživajte kako tko hoće i može.
Partija kao samoproglašena avangrada i vlasnika svega, i kapitala i prava na sve, izaziva i rješava krize tako da kada je najveća kriza, npr. 1981. g., kaže ''jebite se, stežite kaiš, budite sretni što vas ostavljamo na životu da možete to rješavati a čak smo toliko benevolentni da vam omogućavamo da možete odseliti za razliku od Sjeverne Koreje.
Njihove elitne i šminkerske frakcije sada hoće isto što i uvijek, ako treba sve zgaziti kao što kaže Linić i sve samo najelitniji, a ostalo tko živ tko mrtav. Manje elitne i šminkerske prekaljene frakcije (u HDZ-a, bandić i Ljuština) znaju da je s takvim pristupom gotovo te da moraju paktirati sa njaširom koalicijom parazita i naroda ne bi li i dalje bilo kako održali poredak i što više svoje moći nad svim a ne samo sredstvima za proizvodnju i kapitalom u užem smislu.
Dakle, neme sukoba oko bitnog i poretka apsolutne uzurpacije svega nego se drama odvija oko toga kako to održati, unprijediti i ugasiti vatre ljubavnica i ljubavnika koje snažnim fikcijama i nadreligijskim mistikama novca i raznog prijete spržiti hramove samoproglašenih uzurpatora i kokošara, budala i idiota.
Naravno da je u općem i posbenom interesu da unutar takvog smeća biva u bude što više nesuglasica i vrenja, jer ako se ta termonuklearna snaga ne orkene ka unutra ka vani će zagaditi sve. Ako se čuje i vidi da je još gore, da počinju pucanja i proljevi u mozgovima i erogenim centrima te kulturnorevolucionrane pojave krajnje uzurpacije i preseravanja, to tim bolje i odlično, a ne kako uvjeravaju da je neka humanitarna katastrofa.
Kakva je npr. katastrofa da fiktivno završeni inženjer građevine Kuštrak nakon što je u životu kao čisti promašaj bio instaliran i stalno protjeran bude i sada potjeran sa čela HUP-a kao neuspjeli agent kuma Todorića i drugih. Pa to je bolje i za njega, jer ovako je u agoniji i prelazak Popijača u HDZ je ključni formalni znak da je on posve suvišan i kao reklamni pano. Ili slično sa Mudrinićem, iza kojeg se skrivaju i Luković i razni, koji je po svemu sudeći sa ex časnom Bernardicom iz krahiranog IGH prezauzet ispitivanjima međusobne privlačnosti. I on je na rubu snage, jedan jedniostavni sirovi ždrijebac ipak nije svemoguć toliko dugo glumiti i statirati toliko toga. Vrijeme je da ga humano društvo oslobodi te koride i muka.
Dakle, prekaljene partijske snage i povezana rulja spašavaju svoj poredak i kapital kao i sebi nesklone frakcije a ti nezahvalnici i dezorjentirani šminkeri zajedno sa sličnom ruljom i nehotice rade snažno protiv sebe.
To je konačno povoljno za opće dobro, da uzurpatori svega vode unutarnje bitke na život i smrt. Krahirao je najjači dio te industrije uzurpiranja i preseravanja, onaj građevniski kojeg svi percipiraju kao zadnju rupu na svirali zadužene da svira. Time je palo 50 % te industrije i snage i za toliko se okrenulo unutra, ne sebe. Sada se već radi o tome kako pametnije privoditi kraju taj do sada najdulji svjetski rat te kako što humanije postupati s neprijateljem, ne toliko zbog njega nego zbog okoliša i sebe. Bolje je jedna sat o tome ležerno razmisliti i bolje rješiti nego se desetljeća iznurivati s leševima i čim sve ne.
Hahaha-Zakon! ovo šaljem frendovima na mail da vide!
Šta još uvijek ključno drži neprikosnovenu ulogu partije i s njome vezanih ''avangardnih'' snaga, a što je kod nas približno 50-60 % turboelitnog građanstva?
Drži ih sprega vanjskog i unutrašnjeg nepriijatelja te nazajažljiva erotska želja za silovanjem neprijatelja. U mjeri koliko te neprijateljske sprege nema treba je izmisliti. Ali za to nema potrebe, jer je neprijateljske sprege uvijek viška obziroma da ona neizbježno proizilazi iz same orjentacije na potpuno osvajanje i ovladavenje svime uz najviše nadsvjetske i nadsvemirske rekorde.
Kada je partija 1951. godine konačno shvatila da joj je pored glavnog neprijatelja trulog zapada i domaćih ostataka bogomdan i novi opasni neprijatelj Staljin sa Sovjetskim savezom i cijelim istočnim lagerom, zbog esktraprofita od te situacije je smislila najveću tehnološku foru koja joj uz neprijateljsku spregu vječno osigurava vodeću i avangradnu poziciju. Ta fora u zaključcima šestog kongresa približno glasi - partija ne može izravno upravljati i naređivati u privrednom, društvenom i kulturnom životu (politički su naravno izostavili), nego može samo uvjeravati o svemu što je ispravno i neispravno.
Zadržavajuću ulogu nad svim i pravo na sve, ova mala tehnološka dogradnja, u biti blef, je osigurala automatiku kojom partija uvijek ima sve bitno:
- ne mora ništa raditi ni brinuti niti za bilo šta odgovarati a sve ima, pa je osigurana krajnje rentijerska i dokoličarska automatika;
- narod i sve strukture nemaju izbora nego svi čvrsto i što čvršće uz partiju i oko partije kao ekstra bonvivana koji stvarno spašava od neprijatelja i osigurava sve što život znači
- automatski je omogućeno utaživati neutaživu potrebu i ovisnost za fukanjem i silovanjem svega živog i mrtvog.
Autor toga je posve sigurno dr Vladimir Bakarić, koji je doktorirao na renti i koji je stalno bio zadužen da smisli kako da aprtija profitira i rentira taj profit umjesto das e pati.
U skladu s tim jedina prava i istinska drama se stalno odvija na liniji fukanja i silovanja svega živog i mrtvog. Glavni pokretači i akteri drame su beskrajne snage iza kulisa a glavni glumci su u biti jadnici, čak i Tito a ostali i više. Beskrajna elita, zaoravo prava nadmafijaška rulja, ne radi i ne misli ništa drugo nego kako prednjačiti iili najmanje kako ne zaostati u tome da se to ne bi pretvorilo u tragično zaostajanje. Samo upravljanje je samo vid tih sustavnih napora, u biti masovne agonije.
Jadrnaka Kosor je sustavno školovana oko toga i to razumije puno bolje nego na brzinu školovani Tuđman, Račan, Mesić i razni.
Pjesnik koji sve to gleda i pamti kao i sve ostalo što sve to gleda, sudjeluje i pamti (građevinarstvo, prostor, svi koji malo bace pogled i na nešto drugo pa mogu povezati i usporediti, svi koji bar na trenutak malo odovojeno od toga nešto drugo rade i misle, naročito svi koji su skloni i nekim drugim i drukčijim erotiikama i živim zbivanjima), u odnosu na sve to su osuđeni i/ili privilegirani na dilajla miroljubivu i aktivnu koegzistenciju.
Međutim, obzirom da se prvi put primjećuj znakovi da je takve zabave pomalo dosta, možda u nekim slabije vidljim nijansicama i previše, kročili smo u doba kada se dilajla igre pretvaraju u prave igre.
Npr. samo izazovi oko povratnog odnosa i pažnje prema toj beskrajnoj zabavi. Obzirom da je pojava odavno u svim mogućim podatnim erotskim i drugim pozama neke to izaziva na uzvratna fukanaj i silovanja, neke zanimaju djelovi zabave, neki bi to rješavali šmrkom, neki poslovniji rade oko ceha i naplate, neki to hoće iskoristiti umjetnički i književno itd.
Bilo kako bilo, došlo je neko zrelo doba, doba ubiranja i razvrstavanja plodova dugih ulaganja i uzgajanja. Ulaganja, plodova, novaca, znanja, umijeća i iskustva ima više nego ikada i sada će sve zanimljivije biti šta će se i kako s tim. Npr. samo novca i nekretnina ima ko blata, toliko da nitko ne uzima niti se javlja oko toga i dugo neće. A s druge starne sve više elitnih divizija i legija vape i strpljivije od Joba i Sizifa zajedno čekaju da bilo tko i pomisli na njih a ako ih netko nekim slučajem malo podraška taj tren cvatu i u esktazi su.
''Oni nek se hrvaju sa njima, a opuštanje je, valjda(?), rezervirano samo za evropeidne, osjetljive dušice?"
''Cijeli problem koji sam postavio pred tebe je - malo općenitije kazano - upravo u tome:
KAKO DA SE CIJELI LJUDSKI ROD HRVA S PROBLEMIMA KOJI GA PRITIŠĆU?
Tako da se "NA SAT DVA OPUSTI OD DRUGIH FIKSACIJA" ?"
Afganistanci se zbog neodoljive privlačnosti svako malo moraju pohrvati sa kakvom pomahnitalom modno-estetskom imperijalnom pojavom i naravno, sahraniti je i stjerati nakon toga. Npr. kod nas je to puno rjeđe, prosječno svakih 50 godina
To što ti zoveš čovječanstvo se sastoji od raznog.
Npr. od takvih masovnih pop kulturnih turborevolucionarnih modno-estetskih turboestravelimperijalnih pojava koje automatizirano rade na pornografske banere i tikove kako im se baneri i tikovi i kada dignu, a koje modno-estetsko ponašanje neki zovu neoliberalizam, iako je pojava bitno starija i poznata kao pornografske i financijske blef prijevare dok se u užem estetsko-modnom vidu u suvremenoj povijesti javlja kao kolonijalizam, fašizam, staljinizam, nacizam, pop kultura i razno drugo. Pojednostavnimo i nazovimo to primjereno modom.
Osim moda tu su i ''žrtve'' i žrtve modnih pojava. ''Žrtve'' su razne. Npr. pokvareni kardeljistički samo upravljači kod nas su svjetski poznati renomirani kulturnorevolucionarni turboekstraveleimperijalisti, i zato će Afganistanci sada biti prinuđeni na akciju kada su i oni tamo stigli po plijen.
Da, za mnoge je evropeidne modne forsere, dekadentne rentijere, je najbolje da se sat dva opuste od fiksacija. Naročito pariške i sfrj škole. Npr. dugo su hinernirali, forsali se i pornografski uživali na modnom staljinizmu a potom i na turboekstra švercerskim zaradama na američkoj pop industriji, pod zaštitom američkog oružja i na transferu američkih derivata derivata financija, zajedno sa sfrj ortacima. Šta bi ti preporučio i napravio s tim masovnim krdima jadnika, sada kada su dospjeli u klopku i logore? Ako ciljaš na akciju partije i slično nemoj biti naivan - partija se je odlučila na ekstraprofite bez rizika i to automatizirala još 1951. g. (vidi ovdje)
http://www.h-alter.org/vijesti/hrvatska/stranke-dobro-drustvo-na-aparatima#komentar30777
Dakle, Balad, ni ja ne stignem toliko o modno-estetskom djelu pojava a koji je najzastupljeniji uz uobičajeno blefiranje, rentiranje, kurvanje i slično. Ako bi malo oslabili neodoljivu privlačnost izlizane instant estetike neprijatelja, učinili bi ključno. A to je lako već samim opuštanjem, fintama koje izazivaju efekt ''babe padaju'' (vidi Danil Haarms) te naročito ako i sami malo zaplešemo i zabavimo se te privučemo pažnju na našu puno življu i zanimljiviju stranu. pa te molim posveti tome malo pažnje, npr. odi večeras u Krivi put i malo zapleši zabavi se. I gdje god stigneš jačaj naš most sa Afrikom.
P.S. Ponekad svratim u Saint Tropez, da u živo vidim i čujem kako rulja diše u okolišu te u tom ambijentu malo prebirem stanju na bojištima. Rađe sjednem sat vremena nego legnem. Preporučam tebi i svima, jer se tako dobije jasnija slika da naš front nezadrživo jača i stiska neprijatelja po raznim bojištima. Pa nismo mi od jučer ni bez naslijeđa, oružja i oruđa.
Dodaj komentar
Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.