Nedavno su dvije ekonomistice s Instituta za javne financije, Katarina Ott i Dunja Beš, objavile kratak pregled proračunskih deficita u razdoblju od 1999. do 2010.[1] godine. U tom kratkom razdoblju Hrvatska je nakupila čak 14 rebalansa proračuna, što je više od jednog rebalansa po godini! Autorice upozoravaju da je rebalans proračuna iznimna mjera koje u malo bolje uređenim državama mogu dovesti i do pada vlade ili makar smjene ministra financija. Razlog tomu je jasan, proračun je osnovni plan potrošnje i prihoda države i ako vlada to ne može obaviti kako spada, a što može!?

Hrvatske vlade se ponašaju po onoj narodnoj „i ćorava kokoš zrno ubode". Tako su vlade u samo dvije godine uspjele realno odrediti visinu prihoda i rashoda države, a to je bilo davne 2002. i 2003. Iako je i u tim godinama došlo do rebalansa, on se svodio na prenamjenu sredstava, ali se nije diralo u ukupne iznose prihoda i rashoda. Daleko od idealnog, ali bolje od ostalih godina.

Rebalansi proračuna su postali dio naše svakodnevice, pa se vlada ni ne trudi napraviti realnu procjenu prihoda i rashoda. Tako je ministar Šuker u najavi proračuna za ovu godinu izjavio da će se sve rupe u proračunu mijenjati rebalansom. I bio je u pravu, jer je predviđeni deficit za cijelu godinu ova vlada dosegla u samo pola godine.

Ivan Šuker, ministar koji bi za svaki rebalans morao podnijeti po jednu ostavku (foto: ezadar.hr)

Istodobno, u Europi su rebalansi proračuna rijetkost. Irska je, primjerice, u istom razdoblju imala samo jedan rebalans, i to 2009. godine, kada je i ona potonula u recesiju. Britanija je oformila Ured za proračunsku odgovornost, koji treba nadgledati izradu i provedbu proračuna, a sve u cilju ostvarivanja što realnijih proračuna sa što manjom proračunskom rupom. Istina, Europska Unija je nedavno usvojila rebalans proračuna, ali je to bilo za iduću godinu!

No, zašto se Hrvatska ne ugleda na druge zemlje i počne odgovorno provoditi proračunsku politiku? Je li na djelu ideologija - taj zli neoliberalizam, ili nešto puno prizemnije?

Ako kratka povijest hrvatskih proračuna išta pokazuje, onda je to da ova zemlja nema veze s neoliberalizmom. Neoliberalizam voli «malu» državu, a hrvatski proračun je u razdoblju od 10 godina narastao gotovo tri puta. Neoliberalizam ne voli potrošnju na socijalu jer destimulira radišnost, samostalnost i stvara ovisnost pojedinca o državi, a hrvatski izdaci za socijalu su rasli sa svakim rebalansom proračuna, s izuzetkom onih u 2009., kada je Hrvatska već bila „u banani".

Osim ljubavi prema rebalansima, hrvatske vlade jednako vole i deficite. Međutim, tu nema ni traga „izgladnite zvijer" (engl. starve the beast) strategiji, toliko mile neoliberalima. Začeci ove strategije sežu u doba Ronalda Reagana ali svoj vrhunac Hrvatska nije zemlja neoliberalnog kapitalizma, već klijentelističkog kapitalizma doživljava s Georgeom Bushem Juniorom. Princip je jednostavan, vlada treba smanjivati poreze i gomilati deficite u prvih nekoliko godina kako bi zbog pomanjkanja sredstava u proračunu prisilila protivnike na prihvaćanje smanjenja državne potrošnje - uglavnom na socijalu. Jednostavno rečeno, smanji prihode državi i na kraju dana će se i rashodi morati smanjiti. 

A i tko bi u Hrvatskoj trebao provoditi te neoliberalne politike? Margareth Thatcher je državu micala iz svega i svačega neovisno o tome ima li potporu javnosti ili ne. Zar bi ona to uspjela da je imala hrabrost i odlučnost Ivice Račana? Možete li zamisliti da Thatcherica prvo ide ispitivati javno mnijenje preko ministara, pa ako javnost ne odobrava reforme koje ministar predlaže (a koje su u biti njene), predvodi prekoravanje i ismijavanje svojih vlastitih ministara, kako je to radio „Veliki Vođa" - dr. Ivo Sanader?

Jedina „ideologija" koju hrvatska politika poznaje je klijentelizam. Drugim riječima, ekonomske politike nisu vođene ideologijom već „ulizivanjem" interesnim skupinama (klijentima) koje za uzvrat političarima osiguravaju ostanak na vlasti. Hrvatska nije zemlja neoliberalnog kapitalizma već klijentelističkog kapitalizma (engl. crony capitalism). Nismo mi ni europska Amerika ni južna Britanija već istočna Italija.

Ú zanimljivoj analizi talijanske socijalne države, Julia Lynch s University of Pennsylvania pronalazi zanimljivi kontinuitet između politika u dobu liberalne dominacije, s kraja 19. i početka 20. stoljeća i u doba dominacije kršćanske demokracije nakon Drugog svjetskog rata. Primjerice, talijanski kršćanski demokrati nisu obustavili liberalne mjere široko dostupnih usluga vrtića, kojima država preuzima dio odgoja djece na sebe dok njihove majke rade, ideja koju Katolička crkva nikako ne može prožvakati. Italija je tako na vrhu prema postotku djece između 3 i 5 godina Neoliberalizam se pokazao kao naivan obračun s klijentelizmom koja su upisana u vrtić. Italiji društvo na vrhu prave Francuska i Belgija - katoličke zemlje s jakom antiklerikalnom tradicijom. S druge strane, Njemačka i Austrija, u kojima su također kršćanski demokrati bili dominantna snaga nakon rata, imaju neke od najnižih stopa pohađanja vrtića. I dok francuski i belgijski demokršćani nikada nisu bili dovoljno jaki da preokrenu liberalne politike s kraja 19. stoljeća, talijanski su to svakako bili. Međutim, ovo je samo jedan od primjera koji potvrđuje da ideja vodilja talijanskih demokršćana nije bila ideologija već povlađivanje klijentima naslijeđenim iz liberalnog i fašističkog razdoblja talijanske povijesti.

Detaljna analiza svih ili barem najvažnijih klijentelističkih skupina zahtjeva puno više prostora od jednog članka. No, jednako je zanimljivo pitanje zašto smo opsjednuti tim neoliberalizmom, ako je neoliberalizam problem Amerike, a ne Hrvatske. Jedno vrijeme priča o klijentelističkom kapitalizmu je bila vrlo aktualna i jedan od njenih popularizatora je bio i bivši predsjednik Stjepan Mesić. Međutim, vrlo brzo je izašla „iz mode".

S jedne strane, svakako je jednostavnije krivnju za vlastite probleme svaljivati na druge. Lakše je problem pronaći u Briselu, Wall Streetu, Sloveniji, cionistima i pitaj boga gdje sve ne, nego priznati da se glavni izvori problema nalaze upravo u Hrvatskoj. No, nije to cijela priča. Netko ima itekako interesa da potencira priču o propasti neoliberalizma, a to su ni manje ni više nego naši klijenti.

Neoliberalizam, barem u svojoj teoriji, obračun je s klijentelističkim kapitalizmom. „Mastermind" famoznog washingtonskog konsenzusa, skupa politika koje su socijalističke zemlje trebale slijediti na svom putu u kapitalizam, je bio Jeffrey Sachs, koji je u osamdesetima radio kao savjetnik u zemljama Latinske Amerike. Istini za

Jeffrey Sachs, mastermind (propalih) tranzicijskih ekonomskih politika

Odlučeno je da su socijalističke zemlje najsličnije zemljama Latinske Amerike. I po nečemu jesu bile - a to je po sveprisutnosti države čiji je cilj bilo osigurati blagostanje odabranih grupa. Osnovne karakteristike ovih država su netransparentna državna potrošnja i komplicirana i neefikasna birokracija, a Hrvatska sigurno spada u ovu grupu zemalja. 

Pad Ive Sanadera jasno je pokazao ono što je bilo opće poznato - glavni generator korupcije u Hrvatskoj je država. Trenutno u svim istragama za gospodarski kriminal politika i država imaju svoje prste. Cilj washingtonskog konsenzusa je bio satrt korupciju u njenom korijenu - državi, i to pomoću privatizacije i deregulacije.

Neoliberalna logika je slijedeća. Poduzeća u državnom vlasništvu se lako mogu koristiti za isplate raznim klijentima, kao što su to radile Hrvatske autoceste s braćom Žužul. Privatniku bi teško palo na pamet da plaća dvostruko višu cijenu od tržišne. Dakle, privatizacijom državnih poduzeća se suzbija korupcija.

Slično tome, često smo svjedoci neefikasnosti našeg upravno-pravnog sustava. Iskustva zemalja u tranziciji, a posebno Rusije, su pokazala da privatizacija i deregulacija mogu samo pogoršati problem klijentelizma Procesi završavaju u zastari (osim ako ste političar koji tuži novinare za duševne boli), dobiti potvrdu od birokracije je pravi mali pothvat i tomu slično. Neoliberalima je sasvim jasno da te pravno-birokratske zavrzlame služe državnim miljenicima, uglavnom političko-ekonomskim elitama, kako bi tlačile obične građane. Rješenje je, dakle, odmotavanje tog klupka deregulacijom.

Jednostavno rečeno, mala država znači malu mogućnost zlouporabe, velika država znači veliku mogućnost zlouporabe. Kako su zemlje Latinske Amerike i istočne Europe imale dugu povijest državnih zlouporaba, rješenje njihovih problema je upravo smanjenje države.

Ne može se reći da u ovoj priči nema baš nikakve logike. Osim toga, Jeffrey Sachs i nije baš neki štovatelj laissez-fairea. Primjerice, Sachs je stručnjak za razvoj koji vjeruje da postoje „zamke siromaštva". Zamke siromaštva su takvo stanje tržišta u kojem, ukoliko se svi ponašaju racionalno, zemlja neće napredovati već će zaglibiti u siromaštvu. Kako bi se izvukle iz te zamke, zemlje u razvoju (uglavnom iz Afrike) trebaju pomoć razvijenih zemalja. Laissez-faireovci nikako ne vjeruju da bi tržište moglo doći u takvu situaciju. Jedan od vodećih europskih neoliberala, Xavier Sala-i-Martin, na svojim predavanjima na sveučilištu Pompeu Fabra u Barceloni redovito ismijava Sachsa tvrdeći da on spada u skupinu ekonomista koju predvode Angelina Jolie i Bono Vox.

Međutim, neoliberalizam se pokazao kao naivan obračun s klijentelizmom. Iskustva zemalja u tranziciji, a posebno Rusije, su pokazala da privatizacija i deregulacija mogu samo pogoršati problem klijentelizma. Isisavanje državnih sredstava kroz javne Umjesto rata neoliberalizmu, objavimo rat sprezi politike i pomno odabranih „gospodarstvenika" radove, poput gradnje autocesta jest problem, ali još je gore kada bismo Hrvatske autoceste prodali nekom novom Miroslavu Kutli ili Josipu Guciću. Privatizacija u Hrvatskoj je iskorištena ne za eliminaciju klijenata već za stvaranje novih i još moćnijih klijenata. Sjetimo se samo kako su se na noge digle naše političke elite kada je Luka Rajić, jedan od najpoznatijih klijenata hrvatske države, odlučio prodati svoje carstvo. Pa nisu njemu političke (HDZ-ovske) elite omogućile stvaranje carstva da bi ga on prodao već da bi svoje carstvo koristio kako bi HDZ vječno vladao. Isto tako, pravno-birokratsko klupko uglavnom završava na korist elita. Međutim, stvaranje zakonskog vakuuma, ili zbog nepostojanja zakona ili institucija koje bi provodile zakon, svodi pravo na „tko je jači taj tlači". A ovaj scenarij je državnim klijentima još povoljniji od onog koji je neoliberalizam želio „ispraviti".

Uza sve svoje mane (a njih ima više nego dosta), neoliberalizam i washingtonski konsenzus su dobro identificirali probleme tranzicijskih zemalja poput Hrvatske, a to je sprega države i skupine odabranih klijenata, kojima država daje razne povlastice, a ovi zauzvrat čine sve što je u njihovoj moći da održe status quo i političke elite koje su ih stvorile na vlasti. Najgore što nam se može dogoditi jest da naše klijentelističke grupe uspiju iskoristiti propast lošeg načina obračuna s klijentelizmom za održavanje statusa quo i svih svojih povlastica.

Nije mi cilj braniti neoliberalizam, ali Hrvatska bi se zbilja trebala prestati baktati tuđim problemima. Neoliberalizam nije problem Hrvatske već Amerike. Umjesto zaokupljenosti neoliberalizmom, trebali bismo se okrenuti stvarnim hrvatskim problemima. Umjesto rata neoliberalizmu, objavimo rat sprezi politike i pomno odabranih „gospodarstvenika".

Mora nam biti jasno da ovaj problem nitko neće riješiti umjesto nas. Ulazak u Europsku Uniju neće uništiti klijentelistički kapitalizam, što jasno pokazuje primjer Grčke, a s tim oblikom kapitalizma nema dugoročnog napretka Hrvatske. Naime, klijentelistički kapitalizam je okrenut kratkoročnim politikama zadovoljavanja posebnih interesa privilegiranih grupa, a ne dugoročnom razvoju društva. Stoga ni ne čudi da Hrvatska uopće nema strategiju dugoročnog razvoja. A čak i kada bismo ju imali, ne bismo ju bili u stanju provoditi jer Hrvatska ne može voditi ni pouzdanu kratkoročnu ekonomsku politiku, što jasno pokazuju učestali rebalansi proračuna. Bez dugoročne strategije razvoja Hrvatska će i dalje „srljati kao guske u maglu", a ta magla je jednaka gusta bili mi u Europskoj Uniji ili ne.

[1] http://www.ijf.hr/newsletter/50.pdf