Dok Big Brother traži nove stanare, a Obični ljudi vode Zabranjenu ljubav, na našim ulicama se, izgleda, odvijaju zadnje epizode otužnih događanja kojI su iniciranI još u ratu i dosad su tinjali drugim, manje nasilnim sredstvima, pa se pokazuje da je nas šonja puno premalo, a Bandićevih, i frajera Joce Amsterdama jako malo, ali ipak nemjerljivo previše. U kakofoniji (polu)informacija kojima nas zasipaju o svemu tome, vrlo brzo je zaborav progutao probleme u akademskoj zajednici čiji je mali dio isplivao na površinu akcijom Indeks i nekim novinskim napisima o nepotizmu u znanosti i visokom školstvu. Doista, akcija Indeks je samo na dva od više desetaka visokoškolskih ustanova u Hrvatskoj utvrdila kriminalne radnje. Iako bi pozitivni aspekt akcije trebao biti upravo u tome da se (napokon) pokaze da velika većina djelatnika tih sustava nije takva kakvom je čini percepcija uzrokovana onima koji na fakultete uvode princip tu me cijene, tu kupujem, cijela aktivnost je ostala i ostat će tragično nedorečena ako ne obuhvati ne samo sve visokoškolske ustanove i državna tijela koja su zadužena za sektor znanosti i visokog obrazovanja, nego i sve druge oblike korupcije koje su teže podvedivi pod krivičnu odgovornost, ali su baš zato još pogubniji po život i rad u tim sektorima.

Afrika-paprika

Nepotizam je svakako na vrhu popisa takvih radnji. Pri tome, naravno, ne treba traženje nepotizma svesti na paranoično traženje istih prezimena na pojedinim fakultetima jer, iako takvi slučajevi mogu implicirati nečasne radnje, to isto tako ne mora biti slučaj. Nitko ne može, a po ustavnim načelima jednakosti i nediskriminacije niti ne smije, nekome zabraniti da se zaposli u tvrtki, na fakultetu ili u institutu gdje joj ili mu radi rođak, ili da se uda/oženi za nekoga tko radi u istoj tvrtki/fakultetu. Baš zbog toga bi se odgovorna tijela svih institucija trebala potruditi, što je dosad bilo užasno deficitarno, da svoje procese zapošljavanja (i ne samo njih!) urede na transparentan način. Navedena tijela bi trebala sve, a ne samo natječaje za zapošljavanje, prepustiti stvarno nezavisnim organima, te napokon početi definirati odgovornosti na svim razinama odlučivanja. Odgovornost je pak, na veliku žalost, još nepoznati pojam, koji se u znanstvenoj zajednici pometa pod tepih skrivanjem iza pojma sveučilišne autonomije??!! Naravno, jedno od rješenja je i povećanje broja (po mogućnosti kvalitetnih) prijava na sve natječaje, tj. povećanje konkurencije otvaranjem širom vrata za (o, užasa!) strance. Sve navedeno je najbolja brana od biranja nesposobnih, ma kako se oni zvali.

Ipak, osobno držim da nepotizam ne podrazumijeva samo rođačke nego i rodijačke veze, odnosno pripadnost mnogobrojnih akademskim klanovima, proizvodnju klonova koju su ugledne i starije kolege patentirale mnogo prije nego što su se uopće pojavile tehnologijske mogućnosti za takvo što, pa izbor nekoga nesposobnog da bi ti taj cijeli život bio dužnik, princip ja tebi (mjesto) - ti (ili netko tvoj) meni (opremu, projekt, titulu...).

Azija-malvazija

Nepotizam je i netranstparentan i sukobima interesa premrežen sustav dodjele sredstava za znanstvene i tehnologijske projekte. Je li se itko, primjerice, zapitao zašto su neke kolege iz nacionalnih tijela rezignirano podnijele ostavku kada su uvidjele da su popisi projekata koji su javno objavljeni od Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta različiti od onih koje su ta tijela pripremila nakon i onako prilično dvojbenih postupaka recenzije i vrednovanja, a na što nitko od odgovornih također nije reagirao?

Nepotizam je isto tako netransparentno i sukobima interesa obilježeno dodjeljivanje sredstava za znanstvenu opremu (u javnost je izašao samo jedan od takvih slučajeva - onaj povezan s Hrvatskim institutom za istraživanje mozga) koja se onda koristi katastrofalno malo. Pa analogno dvojbeno dodjeljivanje znanstvenih novaka, gdje resorno ministarstvo već 10 mjeseci ne objavljuje podatke kojim institucijama je, po kojim kriterijima i koliko novaka dodijelilo. Slično vrijedi i za sektor tragično (čast iznimkama) nekvalitetnog znanstvenog izdavaštavo u RH.

Lijek za sve te posrednije oblike nepotizma je, naravno, isti kao u slučaju rođačkih povezanosti: transparentnost, odlučivanje nezavisnih tijela, jasno definirane ovlasti i pripadajuće odgovornosti, te povećanje konkurencije.

U se, na se i poda se

Usko povezan je i problem interesnih i politikantskih lobija koji forsiraju neracionalno otvaranje (preko)brojnih visokoškolskih ustanova koje nemaju niti minimalne kadrovske i materijalne uvjete za rad. U javnosti je brzo zataškan slučaj privatnog sveučilišta dobro poznatog bivšeg veleposlanika koji se bavio i građevinarstvom i čarapama, koje je dobilo dopusnicu za rad s tri posuđena i nijednim vlastitim profesorom! Za takve ustanove se onda grade i velebne nove zgrade skoro pa u svakom selu koje ima slobodnu livadu. Na radost IGH koji, velikom većinom svojih uposlenika koji istovremeno rade i na inim fakultetima, najizravnije krši odredbe Zakona o radu koje bi trebale sprečavati tržišnu utakmicu. Ali, dok god lokalni i nacionalni politički moćnici bivaju birani u znanstveno-nastavna zvanja, i to na više sveučilišta, dok god po istoj proceduri bivaju birani u zvanja i njihovi supružnici (a i njima se, onako usput, grade uredi i zgrade), dok god se po istim principima biraju i čelnici visokoškolskih ustanova, sveučilišta pa i HAZU, a bogami i dobitnici državnih odlikovanja za znanost, što možemo očekivati nego kaos, neproduktivnost, nerad, plagiranje, anonimne napade onih koji se zamjere jeftinim politikantima uhljebljenim na svim razinama sustava, iskorištavanje studenata za ekonomske i znanstvene probitke, i sličnu boraniju.

Udara u glavu k'o šampanjac – pa opet ništa

Najtragičnije je da je sve to, uključujući rješenja svih navedenih problema, više nego poznato, pa i zapisano u inim deklaracijama, akcijskim planovima, vladinim dokumentima, višekratno dokumentirano u evaluacijama sustava... i ništa, pa ništa. Prašina pod tepihom se gomila, Faberovih 30 posto nesposobnih a politički podobnih je odavno premašeno, Šimonović oštri skalpel..., a znanstvena zajednica, od resornog ministarstva do uposlenika u (nedovoljno) stručnim službama živi u svojoj nirvani, nitko je ne poziva na odgovornost za trošenje 10 posto ukupnog proračuna ove države, kupuju se stanovi imovinom nepoznata porijekla (a, kako nam najnoviji slučaj rektora splitskog Sveučilišta pokazuje, bogami i iz proračunskih - naših!!! - džepova), oni koji ukazuju na stvarno stanje se vrijeđaju i marginaliziraju... i svi sretni i zadovoljni. Vlada, ministarstva, uskoci, policija, pravosuđe koji su dužni reagirati već pri samim naznakama nečasnih, a kamoli krivičnih radnji, eto, u slučaju znanosti šute ili hvataju ljude koji su dobili pršut, dok se milijarde kuna troše u vjetar. Možda će se napokon pokrenuti kada stvar dospije u novine, iako su i u takvim slučajevima znali tražiti da im se problem dodatno ukaže preporučenim pismom??!! Ne postaju li tako i oni svojim nečinjenjem i svojom neodgovornošću dio problema, umjesto da su, za što ih plaćamo, dio rješenja? Dokle???

---

Autor ovoga uvodnika, dr. sc. Saša Zelenika, izvanredni je profesor na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Jedan je od osnivača Foruma za etičnost i razvoj znanosti i visokog obrazovanja. Donedavno je bio član Upravljačkog odbora fonda Jedinstvo uz pomoć znanja i Vijeća za nacionalni inovacijski sustav. (op. ur.)