Nakon "parkirališta Gundulić" u renesansnom vrtu ljetnikovca Gundulić u dubrovačkom Gružu, u pripremi je i gradnja "evangeličke garaže" u perivoju evangeličke Kristove crkve u Opatiji. U oba slučaja riječ je o o zaštićenim kulturnim dobrima, na prostoru na kojem bez strogih konzervatorskih uvjeta nije moguće izvoditi ni obnoviteljske zahvate, a kamoli graditi nove objekte. Iako je u oba slučaja riječ o devastaciji hrvatske kulturne baštine, oni se u nakani i mogućoj izvedbi donekle razlikuju. U dubrovačkom slučaju odluku o prenamjeni jedinog autentičnog hrvatskog renesansnog vrtnog sklopa (koji je i dio europskog vrtnog naslijeđa) u parkirališni prostor (kao uvod u daljnje šoping-devastacije ljetnikovca) predložio je sâm gradonačelnik, dok je prenamjena opatijskog sakralnog posjeda posljedica "privatizacije" koja je u suprotnosti s urbanističkim planom Grada Opatije. Stoga se opatijski gradonačelnik opire tom zahvatu koji je već nelegalno započet, odbijajući zahtjev predstavnika Evangeličke crkve za prenamjenu pastoralnih u stambene prostore.

Koja je tu uloga Crkve koja se propovjedno suprotstavlja potrošačkome društvu, a provodi iste programe odričući se sakralnosti u korist profita?

No, gradnja je već počela samovoljnom prenamjenom pastoralnog doma (župnog dvora) u stambeni objekt s podzemnom garažom, i to uz Kristovu crkvu koja je najznačajnije djelo bečko-opatijskog arhitekta Carla Seidera i po nekim elementima projekta (oblik istostraničnog trokuta kao kršćanskog simbola Presvetoga Trojstva - Otac, Sin i Duh sveti) jedinstvena u svijetu. Crkva, župni dvor i perivoj jedinstvena su povijesna cjelina i zaštićeni kao kompleks. Unatoč tomu, a i protivljenju gradonačelnika (nakon izbijanja skandala), Grad Opatija odobrio je izvođenje radova na zaštićenom kulturnom dobru, Općinski sud u Opatiji dopustio je upis u zemljišne knjige kulturnog dobra (unatoč teretu), a Građevinska inspekcija nije podnijela kaznenu prijavu protiv počinitelja, iako je zabranila daljnju gradnju i zatražila povrat objekta u prvobitno stanje. Kako ni inspekcijska služba Ministarstva kulture nije zatvorila sporno gradilište, na njemu je stanje nepromjenjivo. Istodobno se na stolu riječkih konzervatora nalazi zahtjev investitora za odobrenje projekta gradnje podzemne garaže ispred župnog stana (budućeg stambenog objekta), koji potpisuje arhitekt s licencijom Ministarstva kulture za obavljanje poslova na zaštiti i očuvanju nepokretne spomeničke baštine! Cijeli taj postupak podsjeća na gotovo identičan slučaj gradnje apartmanskog objekta u zaštićenoj mlinici u Zatonu Malom pokraj Dubrovnika. No, hoće li i ishod biti isti? Individualnom upornošću stanovnika Zatona Malog, čija je borba išla do državnog vrha, posjed mlinice vraćen je na kraju u prvobitno stanje.

U Opatiji, gdje se već povodom "evangeličke garaže" priča da je Grad dobio svog Horvatinčića, postojeći prostorni planovi, doneseni 2009., predviđaju gradnju podzemnih garaža ispod i pokraj svih sakralnih objekata, pa tako i uz ili ispod crkve Sv. Jakova u strogo zaštićenoj zoni uz more ili ispred gornje, velike crkve Navještenja Blažene Djevice Marije. Jesu li prostorni planovi bili na reviziji više instancije Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja? Jesu li oni akt podilaženja investitorima koji se okomljuju na administrativne poteškoće? I koja je tu uopće uloga Crkve koja se propovjedno suprotstavlja potrošačkome društvu, a provodi iste programe odričući se sakralnosti u korist profita (istovjetan je i slučaj Dajla koji župno zemljište pretvara u golfsko igralište, zbog čega se i pomamiše benediktinci). Kad već i Crkva rasprodaje svoje srebro, a institucije ne obavljaju svoj posao, izgleda da još jedino buntovni narod može spasiti svoje kulturno naslijeđe!