Trenutna situacija je takva da prekidate štrajk glađu, ali nastavljate borbu. Na koji način ćete se dalje boriti?

Mi smo sad prekinuli štrajk zato jer su danas postignuti neki rezultati gore (u Zagrebu, op.). Jedan od njih je žica koju smo tražili da nam se vrati, a drugi je vezano za pregovore oko novog kupca koji traju i koji će trajati čitav tjedan po njihovim najavama. I daje nam se nada, ako ne i garancija, da će nešto biti postignuto. U srijedu dolaze dvojica potencijalnih kupaca, pa onda u četvrtak još jedan. Uglavnom, ja da mislim pet firmi dolazi na razgovore u vladu i valjda će netko biti toliko lud da se zalijepi na ovaj naš lijepak. Prekinuli smo štrajk glađu, ali i dalje ostajemo ovde u firmi, više radi opreza, u slučaju da sve skupa ne bude išlo kako treba, da mi reagiramo promptno.

Mislite, u slučaju deložacije, likvidacije, ili rasprodaje postojeće imovine poput spomenute žice?

Ne. Ta žica o kojoj smo mi govorili se trenutno nalazi u sjevernoj luci i ona bi po sporazumu koji smo danas potpisali trebala ići u naš pogon u Mostine. Ona neće biti problematična. Međutim, nije nama žica cilj već nam je glavni cilj da ponovno pokrenemo proizvodnju ovdje jer tamo na Mostinama imamo samo pedesetak ljudi, a ovdje je većina naših radnika, 400 i nešto ljudi. Nama je najvažnije da se nađe netko tko će ponovno pokrenit proizvodnju i omogućiti nam da počnemo radit i da počnemo zarađivat svoju plaću.

Vi trenutno aktivno sudjelujete u tim pregovorima?

Dogovor je takav da na svim razgovorima sa budućim kupcima bude predstavnik radnika. Danas je taj slučaj bio gore (u Zagrebu, op.) u razgovoru s Nijemcima gdje je sudjelovala naša predstavnica Nejašmić koja je u čitavoj ovoj akciji od samog početka.

Što se tiče samih radnika i slanja delegata na takve pregovore, zanima nas kako su radnici međusobno organizirani? Vidjeli smo izvještaje sa radničkih zborova pa nas zanima donosite li vi sve odluke zajednički na zborovima, poput primjerice odluke o prekidu štrajka glađu, nastavaku okupacije tvornice, itd.?

Danas nismo imali kad sazvati radnike, ali u pravilu oko važnijih tema sazovemo ljude, čujemo kako radnici razmišljaju i na osnovu toga se donose zaključci koje mi onda provodimo. To je nas par, uže neko, ajmo reć rukovodstvo. Khm, rukovodstvo... To je možda malo grubo reć', ali nas par, četvero-petero, mi smo onda ti koji opet te zaključke dalje sprovodimo. Nešto kao krizni stožer kakav smo osnovali za vrijeme ovog zadnjeg štrajka. Nas četvorica smo u akciji zadnjih godinu, godinu i nešto dana, al mi moramo osluškivat ljude i njihova razmišljanja. Sve što oni traže mi to normalno kasnije sprovodimo.

Namjeravate li više sudjelovati u radu buduće uprave? Dakle, ne samo u odabiru potencijalnog kupca nego i u njenom funkcioniranju ili će te i dalje dopuštati da oni sami donose sve važne odluke iako se svaki puta do sada pokazalo kako uprava redovito radi protiv radnika i protiv njihovih interesa?

Čujte, mi ćemo sudjelovati u tim razgovorima u odabiru potencijalnog kupca, ali ipak zadnju riječ u svemu ima država. Normalno da će oni uvažiti i neke sugestije koje se pojave s naše strane, a kasnije u poslovanju poduzeća, kada novi vlasnik dođe, normalno da ćemo mi nastojati sve u okviru naših nadležnosti i mogućnosti. Ne možemo mi voditi politiku poduzeća. Mislim to se ne može od nas očekivat. Ali svakako da ćemo mi, ukoliko se pokažu nekakve anomalije, na njih ukazivati isto kao što smo ukazivali i sada u ovom slučaju, kada su ovdje bili Poljaci. Međutim, na nivou države mora postojati, i vjerojatno postoji neka služba koja mora pratiti kako se taj ugovor sprovodi. Sada kada novi vlasnik potpiše ugovor u njemu će biti stavke čije će poštivanje oni iz Vlade morati pratiti.

MASA: I kako su pratili poštivanje ugovora u slučaju Zlomrex-a?

Ovdje nisu pratili nikako! Jer da su pratili iti malo, onda se sve ovo ne bi desilo. I to unatoč upozorenjima koja smo još krajem 2008. slali putem dopisa ili ih zvali telefonom, da ne spominjemo da je ovo bio već peti štrajk glađu, oni nisu poduzimali ništa! Tako da ono što budemo mogli mi ćemo sigurno učiniti da bi firma počela raditi kako treba. Ali opet ponavljam, prvenstveno je tu uloga Vlade koja bi morala nadgledat' sprovođenje ugovora.

Kako ćete reagirati ako i sljedeća uprava bude ponavljala iste pogreške i ukoliko Vlada ni dalje ne bude štitila radnike od izrabljivanja?

Mislim ako je nama jedino rješenje štrajk glađu onda ćemo i dalje štrajkat glađu pa i do dvadesetog puta ako treba.

Postoje li neki alternativni načini štrajkanja? Vaše kolege su imali priliku vidjeti (u filmu "The take", op.) primjer pravnog preuzimanja tvornice i pokretanja proizvodnje od strane samih radnika. Vidite li u tome i vašu šansu? Naime, čini se da stalno izmjenjivanje vlasnika na koncu uvijek ima fatalne posljedice po radnika.

Gledajte, svaka firma ima svoje specifičnosti. Mi ovdje, konkretno, nikako ne možemo sami pokrenuti proizvodnju, jer za početi proizvodnju moramo imati neka sredstva. Naš račun je blokiran sa nekih stotinjak milijuna kuna. Prema tome ne možemo ništa započinjati ako bar dio tog duga ne podmirimo, a mi ga sami ne možemo podmiriti jer nemamo odakle. Možda bi u tom slučaju mogla država pristupiti u pomoć, ali mi sami radnici to ne možemo napraviti. Mi ćemo sada tu žicu koju imamo preraditi. Status je ove Željezare takav da smo mi još uvijek formalno u vlasništvu Zlomrex-a. Međutim, oni su izgleda digli ruke od nas i ne sudjeluju previše mada je i dalje predsjednik uprave Poljak kojeg fizički tu nema, ali i dalje donosi neke odluke. Mi ćemo ipak tu žicu preraditi bez obzira na Zlomrex i njihovu upravu jer na kraju krajeva oni su potpuno digli ruke i sudbina Željezare ih previše ne interesira. Oni žele što prije odavde otići.

Iz Zlomrexa kažu da je država glavni krivac za njihov neuspjeh i da ih je ona zapravo sabotirala zbog drugih interesa, primarno uvoza.

Ne znam točno. Postoje razne priče. Oni vjerojatno kažu da je njih država spriječila u radu, a država obrnuto. Doduše, država je kriva i najveći je krivac za ovo što se dogodilo, jer je ona u stvari dopustila tom Zlomrex-u da se ponaša kako želi. Da je bila drugačija ona bi spriječila da se npr. grade neki zidovi za milijune kuna, a sa druge strane nisu rađene neke puno potrebnije stvari u tom trenutku kao što je mirovinski koji nije uplaćivan. Tako da sve zavisi od države jer bilo je bezbroj radnji zbog kojih je država mogla raskinuti ugovor sa Zlomrex-om, ali to nisu učinili iz nekih čudnih razloga. Ali mi moramo biti svjesni da živimo u državi kakvoj živimo i nama ne treba biti ništa čudno to što se dešava u čitavoj Hrvatskoj. Poznata je uzrečica: ‘'Svaka država ima mafiju, a kod nas mafija ima državu."

Što mislite koji su razlozi ovakve politike prema Željezari? Saznali smo, naime, da, iako je željezo iz vaše proizvodnje bilo dovoljno dobro za neke druge države, u naš autoput nije ugrađena ni jedna šipka. Možete li tu činjenicu povezati sa stanjem u državi i s raspadom gospodarstva?

To bi trebalo pitati Čačića i Radića i slične njima. Jer kad smo mi počeli graditi autoput, tada nije niti kila našeg željeza ugrađena u taj autoput. A zašto? Zato što je raznim pojedincima u interesu bilo isključivo da sami zarade na račun nas radnika. Tu su jednostavno pojedinačni i korporacijski interesi koji su uvijek ispred interesa radnika. I ja se uvijek ponovno vraćam na tu državu, to ne znači da se i sutra opet neće nešto takvo desiti, dapače. Tako da razni uvozni lobiji koji postoje u Hrvatskoj, uvoznici i preprodavači žice, recimo, oni su jednostavno jači od nas. Oni imaju vlast, a ako nemaju vlast onda su uz vlast i onda će oni uvijek donositi odluke koje njima odgovaraju i zloupotrebljavati moć koju imaju.

Što kažete o pozivu predsjednika sindikata Jadranske pivovare da se i ostali radnici koje se iskorištava dignu i zauzmu svoja radna mjesta, ne samo u Dalmaciji nego u čitavoj Hrvatskoj i da se napokon stane na kraj rasprodaji i uništavanju države?

S tim se apsolutno slažem. To bi svakako trebalo napraviti. Kakva je situacija u državi mi bi se mogli svi dignit. Ne samo Dalmacija nego svi radnici Hrvatske. Međutim, ja mislim da kod nas još uvijek ne postoji taj osjećaj solidarnosti između radnika. Ne znam, ja mislim da je to i iz razloga što smo živjeli u jednom sistemu pedesetak i nešto godina pa još uvijek nismo načistu s tim kako se ponašati.

Možda zato što se pojmovima solidarnosti i zajedničkog dobra stalno pripisuju totalitarni predznaci. Prikazuje ih se kao povratak u mračnu prošlost, a i kao prijetnju stabilnosti tržišta i čitavom ekonomskom sustavu.

Da. Najbolji primjer je prije par mjeseci kada je, ne znam ni ja koji više sindikat, organizirao te masovne prosvjede, tj. prosvjede koji su trebali biti masovni međutim na kojima se pojavljivalo po gradovima maksimalno 200-300 ljudi. Nije bitno tko ih je organizirao, ali je to samo pokazatelj da među radnicima i građanima ne postoji ta solidarnost i osjećaj da su svi naši problemi međusobno povezani.

I sindikati (HUS) koji su organizirali te prosvjede doimali su se kao da im nije u interesu da se pojavi veliki broj ljudi, nego kao da su još više željeli produbiti osjećaj nemoći radničke klase i građana uopće.

Znate šta, ja sam ovdje u ovim akcijama godinu dana. I u tih godinu dana ja sam vidio neke stvari koje su mene stvarno duboko razočarale, a to je upravo odnos među tim sindikatima, među njihovim vrhuškama i vođama. Čak su i studenti takvi, iako to ne bi trebalo biti tako. Svaki taj sindikat, bez obzira o kojem se radi, bio on HUS, bio Nezavisni, nije uopće važno, svima njima bi po prirodi posla trebalo biti u interesu da oni štite radnike. Međutim, meni se čini da oni uvijek prvo štite sebe, odnosno svoju stolicu na koju su smješteni. Svi su dobro uhljebljeni, dobro su plaćeni, imaju privilegije, imaju razne pogodnosti koje drugdje sigurno ne bi imali, jer nisu to neki kapaciteti, ti vođe, da bi uspjeli negdje drugdje. Ali nije to samo kod njih slučaj.

Možda je problem upravo u modelu gdje postoji mala grupica predstavnika koje je vrlo lako kupiti ili zastrašiti dok se primjerice u studentskim prosvjedima mogao primjetiti drugi model koji je bio potpuno nehijerarhijski organiziran. Obnašatelji svih dužnosti su se stalno rotirali čime se onemogućavala manipulacija...

Kod nas ovdje u firmi postoje tri različita sindikata - imamo ovaj HUS u okviru kojeg postoje dva i Samostalni sindikat -i sada je bilo nekih priča da bi možda bilo bolje da smo se mi ujedinili u jedan jedinstveni sindikat. Međutim, ja drukčije razmišljam upravo iz tog razloga koji ste vi spomenuli u pitanju. Naime, mi ovdje, kada nas zove uprava na razgovore, onda je čini mi se lakše kupiti jednog čovjeka nego tri čovjeka. Hoćete, nećete to je tako.

A kada se radi o 450 ljudi koji zajedno odlučuju?

Haha. Uglavnom mogu kupiti jednoga ili dva, ali sva tri vrlo teško. ("Zavisi od cifre!", dobacuje jedan radnik) Ma znam, ali njima je teže i pristupiti sa tom idejom kada ih je troje.

U svakom slučaju heterogenost nije loša stvar, ali u nekim slučajevima bi se ipak sindikati trebali udružiti, prvenstveno kada se radi o radnicima i njihovim pravima. U brošurama koje smo dijelili postoji primjer Petrokemije gdje su se dva sindikata i udruga branitelja udružili da bi onemogućili privatizaciju i ugrožavanje radnih mjesta.

Mi konkretno ovdje jesmo tri sindikata, ali kada imate jedinstveni cilj onda među tim sindikatima nema trvenja i nesuglasica kao što ga nije bilo ni među nama u Željezari. Jer, nama je zajednički cilj bio da se ti Poljaci maknu ća i da mi možemo raditi. I stvarno, mislim, zaista nije nikada među nama bilo problema. To će vam najbolje oni potvrditi. Mi smo četvoro, troje i gospođa koja se priključila, bili kao četvoro sljepaca. Gdje je bio jedan tu smo bili svi. Nikada u godinu dana nije došlo do neslaganja. Bilo je i povišenih tonova i svađe, ali zajednički cilj se nikada nije mjenjao.
Mi čak ni vodeće ljude iz naših sindikata nismo uopće uključivali u našu borbu. Svi oni vrlo dobro žive od svojih plaća i nemaju veliku strast i motivaciju da išta promjene.

Sa koliko različitih poslovnih partnera i tvrtki surađivali dok je Željezara još funkcionirala, a koji danas trpe zbog prestanka vašeg rada?

Ne znam sada točno taj podatak, ali sigurno se radi o velikom broju počevši od otpadaša, tj ovih firmi koje su nas opskbljivale sa starim željezom, pa vatrostalni materijal, plin, struja voda... Tu se radi o stotini raznih firmi koje su sada pred propadanjem zbog situacije u kojoj se mi sada nalazimo. Nismo mi izolirani. Posebno se to odnosi na privatnike koji su nas opskrbljivali sa starim željezom jer ipak ne postoji nego jedna željezara u Hrvatskoj i ako smo mi prestali s proizvodnjom oni automatski propadaju.
Ali najbolji pokazatelj solidarnosti i ujedno iste situacije u kojoj se nalaze je da još uvijek ne potražuju ono što smo im mi dužni, ne traže ovrhe i drugo u nadi da će se pokretanjem Željezare sve skupa ponovno pokrenuti i da će i njima biti bolje.

Jeste li za štrajka primili podršku drugih radnika ili možda intelektualne i akademske elite?

Podršku nam je izrazio Berketa, gradonačelnik Kaštela. Nekoliko puta smo bili kod njega, a i on sam je dolazio ovdje i pomogao nam je na razne načine. Otkad je firma prestala raditi mi nemamo novaca, nismo imali za papir, za tonere, printere i računala, međutim on nam je sve to donirao. U takvom obliku neka deklaratorna podrška postoji, međutim mi nismo željeli ništa više od toga jer bismo se tako uvukli u političke vode i opet u nekakve interesne sfere i svrstavanja na lijevu ili desnu stranu što smo svakako htjeli izbjeći. To je sve.

Što biste željeli poručiti ostalim radnicima diljem Hrvatske koji su ili pred otkazom ili su ga već dobili i koji se na razne načine bore za svoja prava počevši od dubrovačkog GP-a i Jadranske pivovare do seljaka koji su na prometnicama?

Poruka je sljedeća. Ja znam iz kojeg smo razloga mi ovdje krenuli u štrajk. Uglavnom, ako nemaš drugu mogućnost zaposlenja, ako želiš taj posao i pred zidom si, onda ćeš se boriti i rukama i nogama da zadržiš svoje radno mjesto, posebno u situaciji u kojoj se država trenutno nalazi gdje ne postoji alternativa nakon otkaza. Dakle jedinstvo, ljubav prema tom poduzeću, ustrajnost i nikada se ne predati.

"Ljubav? Koja ljubav? Pare, pare gospodo! Ova Željezara i ovaj posal je samo nužno zlo, nema tu ljubavi...", jedva je procijedio jedan od iscrpljenih štrajkaša glađu i time slikovito zaključio razgovor.

Pročitajte i druge intervjue:

Intervju s radnicima Jadranske pivovare

Intervju s radnicima Jadrankamena