Dok se ovih dana u Zadru događala IDASSA, NATO-ova civilna vježba za koju je naša zemlja, usputno rečeno, izdvojila siću od milijun i po kuna, naš državni vrh iskoristio je priliku i krenuo u agresivno lobiranje. Ivo Sanader je prošlog tjedna u manipulaciji rajom koristio višegodišnji adut, drugove nam Srbe, izjavivši da u NATO ulazimo zbog mogućeg agresora. Nešto blaži u teatralizaciji i ismijavanju naših moždanih vijuga bio je Stjepan Mesić, raspredajući o višestruko većim troškovima vojske u slučaju da izbjegnemo (ne)mili nam sjevernoatlantski savez. U prilog intenzivnoj lobi-akciji išla su i (očito vješto planirana i provođena) istraživanja prema kojima je popularnost NATO-a među građanstvom naglo skočila na 52 posto. Razlog tomu je zasigurno odlična kampanja informiranja koju provodi MVPEI. Bushev nam osmijeh pak stalno pred očima, dok nam maše pozivnicom ispred nosa, i priprema se na svečani čin slijedećeg tjedna kada će objaviti odluku o prijemu Makedonije, Albanije i Hrvatske u Savez.

Prilike kao stvorene za još jednu raspravu o NATO-u. Problem je jedino iz koje kuta postaviti problem, jer vrijeme je ono što nam kronično nedostaje i klizi pod prstima. Heinrich Boll Stiftung po drugi je puta organizirao tribinu na kojoj se pitalo: postoji li alternativa NATO-u i kolika je participacija javnosti u donošenju odluka?

Susanne Nies iz pariškog Instituta za međunarodne i strateške odnose u svojem je izlaganju naglasila važnost NATO-a u smislu garancije pozitivnih prilika za zemlje članice kao i garancije za stjecanje uvjeta za članstvo u EU. S druge strane, ogradila se od isključivosti i istakla da EU integracije danas ne ovise o NATO integracijama, koliko možda jesu devedesetih.

Damir Grubiša sa Fakulteta političkih znanosti okrenuo se prednostima, ističući da je, pored vojnog karaktera, NATO ključna svjetska politička organizacija. Kao najveće prednosti naveo je već toliko puta spominjanu sigurnost, demokratsku kontrolu vojske, borbu protiv terorizma, trgovine ljudima, standardizaciju vojske i opreme, kao i bolju poziciju u međunarodnom pregovaranju. Naposljetku, Grubiša je istaknuo i da je NATO jak stimulans za rad na poboljšanju unutrašnjih reformi našeg društva.

^{Inicijativa za mir Zadar protestirala je za vrijeme trajanja IDASSA-e}

Petar Ciganović iz Zelene alternative-Stranke potrošača tražio je pak poštene argumente za priključenje, jer dosada ih istaknuo je, nije čuo. EU definitivno DA, NATO definitivno NE, bio je decidiran. Ne prihvaća da nas savez u kojemu se dopušta da nam Slovenija radi to što radi, kao i da Turska radi to što radi Kurdima, dirigira pravila za naše unutarnje reforme. Zar smo toliko jadni da nam takav savez daje poticaj za naše unutarnje uređenje, i zar smo toliko neinformirani da vjerujemo svim ovim argumentima koji su obične priče za malu djecu, pitao je Ciganović.

Sociolog Vladimir Lay odgovorio je pozitivno na oba pitanja: Da, jadni smo, jer nama treba pritisak izvana, da, neinformirani smo. Zbog tradicionalističkog primitivizma koji opstaje u glavama političara, vlast je nesposobna prezentirati prednosti ulaska, a niti diskutirati o manama koje trebaju biti prezentirane narodu, istaknuo je.

Davor Gjenero je na izjave o nužnosti pokretanja civilne scene istaknuo da je premalo ekspertize i znanja unutar civilnog društva, jer tamo vladaju privatni interesi. Hrvatska nema snagu da provede policy alternativu. Trebalo bi uspostaviti širi regionalni sustav nacionalne sigurnosti u koji bi ulazile nečlanice, eventualno i članice NATO-a, no za to Hrvatska nema snagu. Uostalom ta opcija ne bi vodila povećanoj civilnoj kontroli nad represivnim aparatom tih zemalja, već suprotno tomu. Daljnja mogućnost neke hrvatske samostalne vojne sigurnosti također nije realna, istaknuo je Gjenero.

Gordan Bosanac izložio je viđenje CMS-a na participaciju javnosti u procesu, ocijenivši ga ispod svake razine demokratskog minimuma. Proces se bazira na dva principa: dogmatizmu i elitizmu. Dogmatistički je, jer se uopće ne dovodi pod znak pitanja ocjena vrijednosne orijentacije NATO-a, manjka bilo kakav iole kritički pristup. Elitistički je jer odluke udonosi skupina od dvadesetak ljudi. Spomenuto je potkrijepio nabrojavši tijek i dokumente ključne u našem približavanju Savezu. Naime, 24.rujna 2002. sva su ministarstva dobila Akcijski plan za članstvo, te rok od 24 sata da se o istom očituju. A među njima je najmanje devet ministarstava isti dokument ugledalo po prvi put. Zanimljivo je i da je u tom dokumentu već tada stajalo da nema alternative NATO-u.

^{Kolektiv Hrana, a ne oružje održao je prosvjed protiv ulaska Hrvatske u NATO u veljači}

Bosanac je naglasio da smo možda ranije razmišljali o mogućim alternativama, danas bi neke od njih možda bile u opticaju, i ove bi rasprave bile puno kvalitetnije. Godine 2006., kao i ove godine samo možemo konstatirati da aktualna vlast nije komunicirala s javnošću za priključenje NATO-u, a zakazala je i civilna scena, rekao je. Mišljenje je CMS-a da proces pristupanja treba odgoditi, jer ga dosad nismo uspjeli dobro odraditi. Jer sve dok ne budemo spremni doma odraditi sigurnosna pitanja na demokratski način, nismo spremni na priključenje, zaključio je Bosanac.

I tako je prošla još jedna u nizu rasprava o problemu koji je već odavno gotova stvar. Je li možda prije nekoliko mjeseci još uvijek bilo dovoljno prostora i vremena za aktivniju kampanju i zahtijevanje jasnijih pravila, transparentnije procedure i borbu za pravo na točnu informaciju?

Možda to nije ni bitno, jer oni koji su u rukama možda i držali naznake eventualno drugačijeg smjera pokazali su se nedovoljno koherentnom cjelinom, očito svatko ponaosob opterećen nekim puno bitnijim pitanjima. Naravno da niti neka agresivnija inicijativa ne bi imala značajnog učinka. Na raznorazne pritiske državni bi vođe vjerojatno samo slegnuli ramenima i indirektno nam poručili da alternative nema, niti je ona ikada postojala.

Ali možda bismo barem lakše prihvatili poraz protiv Nepobjedivih, znajući da se za raznoraznim instrumentima ipak posezalo. No nažalost, nama se desila Ravnodušnost. Već u početku prihvatili smo pobjedu Moći. A sada više uistinu nemamo izbora, nego da samo pognute glave potvrdimo da je za alternative sada stvarno prekasno. Politika nas je i ovaj puta nadjačala. Prelako. Nismo se niti opirali.