Ako sindikati uspiju skupiti 450 tisuća potpisa država će morati raspisati referendum na kojem će se građani odlučiti stoje li iza toga da njihova Vlada dopustiti poslodavcima mogućnost da za 1,5 milijun građana u Hrvatskoj ukidaju božićnicu, regres, plaćeni prekovremeni rad, dodatak za prijevoz, a u većini slučajeva mijenjaju i osnovice te koeficijente za plaće. U slučaju da Zakon o radu ipak prođe, materijalna prava radnika štitit će tek Zakon o minimalnoj plaći koji propisuje da trenutno nitko u Hrvatskoj ne može imati plaću manju od 2.814 kuna.

Odluku o tome da se organizira prikupljanje potpisa za referendum sindikati su, kako neslužbeno doznajemo, donijeli na jučerašnjem sindikalnom sastanku, a službeno bi je trebali objaviti na današnjoj konferenciji za novinare. Jedan je to od načina na koji će se boriti protiv Vladine namjere da dopusti raskidanje kolektivnih ugovora bez ikakvih posljedica, a time i mogućnosti ukidanje većine prava jer su ona uglavnom regulirana u tim ugovorima, a ne u Zakonu o radu. Tako je moguće da poslodavac odluči da će radniku za rad nedjeljom ili za prekovremeni rad platiti jednu lipu, jer zakon o radu govori samo o tome da za takav rad radnik mora biti plaćen, ali je nadnica uglavnom određena u kolektivnim ugovorima.

Ukoliko bi sindikati skupili potrebnih 450 tisuća potpisa, o tome hoće li Vladi dopustiti takvu intervenciju u Zakonu o radu odlučivali bi svi građani Hrvatske, a ne samo saborska većina, i bio bi to prvi referendum nakon onoga na kojem su se građani izjasnili za neovisnost Hrvatske. Svi dosadašnji pokušaji prikupljanja potpisa za organiziranje referenduma su propali.

Najbliže su potrebnom broju potpisa bili upravo sindikati koji su skupili 330 tisuća potpisa za raspisivanje referenduma o izmjenama Mirovinskog zakona. Svjesni su sindikalne vođe da ni sada neće biti lako skupiti 450 tisuća potpisa, s obzirom da se mogu skupljati samo 14 dana i na za to određenim mjestima. No, odlučili su da se građani kroz tih 14 dana izjasne podržavaju li njih u borbi za očuvanje kolektivnih ugovora ili stoje iza Vladinih planova da olakša položaj poslodavaca. Neće to biti nimalo ugodna situacija ni za Vladu ni za sindikate jer će prikupljanje potpisa biti svojevrsno izjašnjavnje građana o radu i jednih i drugih.

Nisu sindikati odbacili ni druge oblike borbe, pa će tako krenuti i u pripreme za organiziranje generalnog štrajka, a akcije protiv izmjena Zakona o radu uključivat će i kontakte sa svim saborskim zastupnicima te njihovo izjašnjavanje o položaju radnika, koji bi mogli trajati do sljedećih izbora.

Sindikalisti upozoravaju i na to da je Hrvatska kolektivne ugovore dobila još 1992. godine, što je vjerojatno rijedak slučaj zemlje koja je bila u ratu te upozoravaju da nijedna zemlja u EU na taj način ne bi ukidala već dogovorena prava. Hrvatska je svoje radno zakonodavstvo koncipirala na njemačkim zakonskim rješenjima. U toj zemlji se primjerice kolektivni ugovori mogu suspendirati, ali sve njihove odredbe koje su unesene u ugovore o radu, a obično se taj dokument poziva na cijeli kolektivni ugovor, poslodavac je dužan poštivati dok se ne sklope novi ugovori. Ako želi mijenjati prava radnika, onda može samo podizati standarde u odnosu na kolektivni ugovor koji je suspendiran. Nijemci kolektivno pregovaranje reguliraju posebnim zakonom, a ugovore sklapaju granski sindikati, kako se njihova snaga ne bi razbijala posebnim »tvorničkim« ugovorima.

Slično je i u Engleskoj koja je poprilično liberalna kad je u pitanju tržište rada, a u Sloveniji kolektivni ugovori traju još godinu dana nakon što isteknu.

U skandinavskim zemljama kolektivni ugovori nemaju takvu važnost jer su pravila određena zakonom o radu, ali i ostalim socijalnim zakonima koji građanima daju velika prava u vrijeme nezaposlenosti pa bi bio apsurd da se sklapaju kolektivni ugovori za zaposlene koji bi im odredili ta ista minimalna prava.

Jurasov strah od Sovjeta

Pravo na kolektivno ugovaranje hrvatski su radnici dobili 1992. godine, a tadašnji sindikalni čelnik i današnji saborski zastupnik Dragutin Lesar prisjetio se atmosfere u kojoj je taj dogovor sklopljen. Josip Juras postao je tada novi ministar rada i pokazao je, prisjeća se Lesar, razumijevanje za sklapanje takvog ugovora, iako je priznao da baš i ne razumije puno od toga. Zasmetao ga je naziv Opći kolektivni ugovor jer ga je asocirao na sovjetski boljševizam i kolektivizam. Jedna od pregovaračica sa sindikalne strane, kaže Lesar, uskočila je s prijedlogom da se taj dokumenat nazove »Svekolika udružbena pogodba«. Ministar je bio oduševljen, tvrdi Lesar, i dao je javnu potporu nastavku pregovora. Kasnije ga je netko od njegovih suradnika uvjerio da se radi o kolektivnom ugovoru, a da tradicija kolektivnih ugovora dolazi iz zapadne Europe, a ne od Sovjeta.

Tagovi: radnička prava, sindikati