Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja priznalo da je bivši MZOPUG godinama dodjeljivao udrugama milijune kuna proračunskog novca, a da ne postoje apsolutno nikakvi pisani tragovi o ocjenama predloženih projekata i projektnih izvještaja. Najveći dobitnik bio je HDZ-ovac Ante Kutle. Hoće li na scenu stupiti DORH?
U priči Tesari, Varlam Šalamov opisuje "termometar" iskusnih robijaša s obala Kolime. Ta rijeka u Čukotskoj oblasti redovito biva zamrznuta kroz tri godišnja doba. "Ako se mraz zgusne u maglu napolju je 40 stepeni ispod nule; ako je disanje šumno ali ne i otežano, znači da je minus 45; ako je šumno i vidno otežano, onda je minus 50", kaže pisac, i sam bivši robijaš. "Na temperaturi nižoj od 55 stepeni pljuvačka se zamrzava u letu", opisuje Šalamov donju točku sibirske zime koju čovjek može izdržati na otvorenom prostoru.
"Pljuvačka se", dodaje on, "zamrzavala u letu već dve nedelje..." Varlam Šalamov prvi je puta hapšen 1929; drugi puta 1937; ukupno je u zatvoru proveo 28 godina, osam više od Karla Štajnera, etničkog Nijemca, jugoslavenskog komuniste koji je 1937,. godine u Sibiru već odslužio prvu od dvadeset robijaških godina, opisujući u
onoj strašnoj autobiografiji jedan od najčudnovatijih "menua" ikad pripravljenih -
dio je njegovih sudrugova robijaša svakoga dana redovito prebirao po logoraškom izmetu, ne bi li pronašao neprovareno zrno kukuruza, žita ili raži, obrok za jedan dan života.
Sibir je, kaže Šalamov, objasnio trijumf čovjeka nad životinjom - ne pamet, nego baš tjelesna snaga uzdigla je čovjeka iznad zvijeri. Konji su u Sibiru, na hladnoći, brzo crkavali - ljude je na nogama držala moć volje. Oni su preživljavali rad koji je konje satirao. "Za razliku od jučerašnjih minus četrdeset, bilo je svega nekih minus dvadeset pet; činilo se da je dan letnji", veli Šalamov, vedro završavajućipripovijest o "tesarima" ne posve uobičajenim opisom dolaska proljeća:
"Tog dana i sutradan" kaže pisac, "grejali su se (logoraši) kraj peći, a onda je mraz naglo popustio do minus 30 - zima već beše prošla..."
Tako nekako izgledala bi povijest većine sovjetskih disidenata. Rad na minus 30, 40, na minus 50 - na minus šezdeset nije se radilo. Konji skapavaju, ljudi idu dalje. Godine robije - deset; dvadeset, trideset... U pripovijestima tih ljudi lakše je naći tupu ravnodušnost nego strasnu mržnju. Adrese, stereotipno: Kolima, Irkutsk; Norilsk, Oimiakon, gdje se živa jednom prilikom spustila na -71,2 stupnja Celzija.
Toponimi hrvatske disidencije manje su ledeni. Retrospektivno gledajući, najvažniji hrvatski disident druge polovice dvadesetog stoljeća, Franjo Tuđman, nema većih problema s niskim temperaturama. On obitava u Nazorovoj ulici, na zagrebačkom Elitna je hrvatska disidencija na Ksaveru, po Ribnjaku i Zvijezdi; ona snuje svoje subverzivne snove uz jedva zagrijani ili posve hladni francuski konjak i cvrkut kosovica, no bivajući istinski ucviljena zbog stanovitih lišavanja - moći i javne pozornice, ponajprije Tuškancu, u mirnom podsljemenskom kraju gdje pjevaju gorske ptičice i miriše cvijeće. Već na Majčin dan tamo, prema krležijanskoj pastorali, "pjevaju proljetne vode" dok na susjednom Cmroku "korijenje starih hrastova diše na vlažnoj martovskoj zemlji i sve miriše po proljeću..." Samo par stotina metara dalje od zavodljive magente tuškanačkih voćnjaka i veselog ptičjeg pjeva, odvratna je gužva velegrada. Nešto sjevernije od Tuđmana obitava i drugi veliki disident i patnik, također žrtva titoizma, Josip Manolić, i on osuđen na životarenje u nekakvoj, vjerojatno židovskoj vili na Tuškancu, Titovoj Kolimi. Pet stotina metara zračne linije u smjeru sjeveroistoka, u Rockefellerovoj ulici, samuje Savka Dabčević Kučar, predvodnica antititoističke opozicije sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Njoj u susjedstvu je i Miko Tripalo, još jedan pali anđeo hrvatskog komunističkog pokreta...
Hrvatski trockiji, buharini, radeki, zinovjevi, kamenjevi, kundere, haveli, ne vole baš opoziciju hladnih zona. Oni ispaštaju, pate, tuguju, u sablasnoj tišini podsljemenskih obronaka. Elitna je hrvatska disidencija na Ksaveru, po Ribnjaku i Zvijezdi. Oni snuju
svoje subverzivne snove uz jedva zagrijani ili posve hladni francuski konjak i cvrkut kosovica, no bivajući istinski ucviljeni zbog stanovitih lišavanja - moći i javne pozornice, ponajprije. Subjektivno posmatrano, oni su ipak podjednaki disidenti kao i Šalamov koji krampa na minus pedeset, možda i veći.
Ovako izgleda martirij Franje Tuđmana prema pojednostavljenom, ali, (imajući na umu njegov svima poznati, teški karakter) vjerojatno točnom opisu Wikipedie kojega donosimo ne samo zbog činjenica, nego i zbog razigranosti i slobode stila. "Kada je 1972. započeo progon
hrvatskih disidenata zatvoren je (Franjo Tuđman). Zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže kod Josipa Broza, izbjegao je višegodišnju robiju koja mu je bila namijenjena. Osuđen samo na dvije godine zatvora (kasnije je i ta osuda smanjena na devet mjeseci) u Lepoglavi. Lepoglavski liječnik opisao je jednom Tuđmana kao najvećeg simulanta kojega je vidio u svojoj karijeri. Neprestano se žalio na srce, tvrdio je kako mu zatvorska posteljina izaziva alergiju - na temelju čega je uprava dopustila da mu supruga Ankica donosi čistu posteljinu od kuće, kao i hranu. Mogao je gledati
televiziju, čitati i pisati kad je htio. Tadašnji partner njegove kćerke svakog tjedna donosio mu je u zatvor radi srca bocu Martella. Za razliku od ostalih političkih zatvorenika koji su osobnu higijenu obavljali pod hladnom vodom, imao je ekskluzivno pravo na brijanje u zatvorskoj brijačnici..."
Pljuvačka se u lepoglavskoj brijačnici očito nije smrzavala nešto prije no što stigne do zemlje. No, Franjo Tuđman nije, opisujući sebe kao žrtvu, imao na umu zemlju nego Nebo. Pravo nebo, Panteon besmrtnika . "Jedan od stranaca koji se bavio idejom potpore disidentima u komunističkim zemljama rekao mi je: "Znate, profesore generale" - tako su me zvali osamdesetih
godina - "da niste Hrvat, bili biste nobelovac!" rekao je Tuđman u intervjuu Hrvatskoj televiziji, u lipnju 1999. godine. Njegova disidencija nije, dakle, žrtva u trivijalnom smislu, u smislu Kolime, nego je neprirodno odricanje od besmrtne slave koja mu pripada po pravu koje mu daje puka činjenica njegove genijalnosti, dostatno verificirane jedino u njegovoj fantaziji. Ali, svejedno: kako kažu Berger i Luckman, ako neku činjenicu definiramo kao realnu, onda je ona realna u svojim implikacijama.
Iza Tuđmana u širokoj vrsti puzi larva sličnih patnika koji se nesmiljeno hvale svojom žrtvom; to su ljudi koji su - slušamo li njihove ispovijesti - zbog svoje hrabrosti već
pripaljeni na lomači ali su nekim čudom ipak pobjegli grobaru s lopate. "Akcijaši su bili vojnički organizirani, sa zapovjednikom i činovima. Zapovjednici nisu morali raditi. Ostali su dobivali najteži posao na trasi. Pobunio sam se protiv takve hijerarhije, zahtijevajući da se ukinu činovi i da svi jednako rade", pripovijedao je jednom prilikom Ivica Račan o svojoj mladosti. "Ali više rukovodstvo je, dakako, sazvalo sastanak, odlučilo me pozvati kući i izbaciti iz Partije, kao anarholiberala. U to vrijeme, krajem pedesetih i početkom šezdesetih, bila je to strašna kazna. Značila je da sam pod nadzorom i da me, i zbog malog prekršaja, mogu izbaciti iz škole..." Prema vlastitoj interpretaciji, u biografskom intervjuu kojega je dao Globusu sredinom devedesetih, cijela Račanova životna putanja nije bila laka. Obilježavali su je stalni sukobi s Nomenklaturom. "Tada sam bio anarholiberalist, kasnije eurokomunist, pa onda socijaldemokrat", kaže Račan.
Pljuvačka se u lepoglavskoj brijačnici očito nije smrzavala nešto prije no što stigne do zemlje, no, Franjo Tuđman nije, opisujući sebe kao žrtvu, imao na umu zemlju, nego Nebo Današnjim generacijama te tri riječi ne bi trebale značiti ništa, ali u partijskom kodu onog doba one bi imale značiti kako je Račan cijelo vrijeme svoje karijere bio neposlušnik, čovjek na rubu disidencije, uvijek sklon odabrati slobodu nasuprot stege, pa i po cijenu visokog rizika. Račan ovdje, još jednostavnije, kaže da nikad nije bio - komunist.
U istom tekstu, možemo pročitati pravu antologiju građanskog neposluha. Račan je, čitamo, prvi u Slavonskom Brodu nosio traperice - pouzdan znak građanskih zastranjivanja. Slušao je Fats Domina i Elvisa - dakle, ne Ruse, ne istok, nego Zapad. Talijanima je prodavao žabe: bilo je to suradnja s internacionalnom buržoazijom. Ples na oštrici noža ima, međutim, i dulju pretpovijest. Još u srednjoj školi Ivica Račan se našao pod povećalom partijskih inkvizitora. "Neznatno prije toga bio sam predmetom žustre rasprave u omladinskoj organizaciji. Zbog - nemorala! Zabranjeni flert s jednom curom jer sam za njen razred bio zadužen..."
Robijaši koji cuclaju Martell, antikomunisti koji partiju uništavaju tako da joj zasjednu na vrh, žrtve sustava koje žive u milijunaškim kvartovima, sve su to tužna lica hrvatske političke scene kojom dominiraju himba i prijetvornost i, gdje je "starofrajlinska martirologija" uzdignuta na rang službene doktrine a najobičnije kurčenje na pijedestal životnih svetinja.
Još je težu Golgotu morao proći dr. Zdravko Tomac, baš poput Račana komunista iz
Slavonskog Broda. Nakon davanja podrške "hrvatskom proljeću", nacionalnoj frakciji KP koja je krenula u juriš na savezni centar, započeo je Tomčev Križni put. Partija se pokazala nemilosrdnom, i mladog disidenta uputila na prisilni rad u Vilu Weiss, također sjajnu ex-židovsku vilu zagrebačkog sjevera, kod tadašnjeg predsjednika predsjedništva Hrvatske, Jakova Blaževića. Nacionalno svjesnom Zdravku Tomcu blizina Stepinčeva tužitelja predstavljala je strahovitu kaznu, kao i Blaževićevo neumjereno uživanje u janjetini, pršutu i preferansu, što je ovaj hrvatski Job - zajedno s Blaževićem - stoički morao trpjeti gotovo četiri godine. Zdravko Tomac bio je
podvrgnut teškoj duhovnoj torturi. Morao je, gotovo svakodnevno, skidati s magnetofonske vrpce Blaževićeve ispovijesti o traženju crvene niti, koje su kasnije - u njegovoj redakturi - tiskane u četverotomnom izdanju. Hrvatski Solženjicin bio je kažnjen i gotovo posvemašnjom anonimnošću: iako je de facto obavljao dužnost šefa kabineta Jakova Blaževića, nominalno je tu funkciju obnašao stanoviti Mato Pištalo. Profesorsku je karijeru Tomac također morao odrađivati u partijskoj školi Josip Broz Tito, u Kumrovcu. Gotovo posvemašnju izopćenost iz znanstvene zajednice Tomac je, progonjen kao ranjena zvijer, uspio nadvladati osvajanjem dva razmjerno skromna akademska stupnja: magisterija i doktorata, na temu lokalne
socijalističke samouprave, koja je morao braniti kod legendarnog dr. Dušana Bilandžića, izopćenika sličnog kova, kojega je Tomac jednom prilikom energično osudio: "Bilandžićeva knjiga potvrđuje njegovu duboku vjeru u socijalističko samoupravljanje i jugoslavenski federalizam i mogućnosti prevladavanja teškoća"... Disidentski staž, Tomac okončava 1988. u Centralnom komitetu, kojega se do danas nije oslobodio. "Naši osnovni ciljevi bili su rušenje Jugoslavije i komunizma", reći će Tomac u listopadu 1995. godine.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća, smjene Savke Dabčević i Mike Tripala, Oliver
Mlakar iskazuje svoj bunt - nošenjem tamne kravate. "Sedamdeset prvu ste dobro "pregurali" na televiziji, iako ste u Dnevniku tih dana, kako ste sami rekli, nosili crnu kravatu.
Namjerno?" pita Mlakara novinar Nacionala.
"Nosio sam tamnu kravatu, ne bih rekao da sam je nosio "namjerno", ali trenuci su bili takvi da nisam mogao staviti šarenu. Bili su to dramatični dani za nas koji smo čitali vijesti. Jedan dan bih čitao o Savki Dabčević-Kučar sve najbolje, a nakon 24 sata sve najgore. To nije bilo jednostavno. Izgovarao sam riječi i nisam vjerovao svojim ušima da ja to govorim. Dakle, došao mi je Ivo Bojanić, koji je tada bio direktor RTV Zagreb, da su mu prigovorili u CK da Mlakar čitajući vijesti o smjeni hrvatskih rukovodilaca nosi crnu kravatu. Bezvezarije. Ne, nisam se izvukao "smrću bake", nego sam rekao da je kravata tamnocrvena..."
Martell? Neki više vole whiskey!
Neke vrsti disident prema vlastitom svjedočenju bijaše i Goran Milić, urednik tri televizijska dnevnika u tri uzastopno smjenjujuća režima. Katodni Joseph Fouche u račanovskoj emfazi tvrdi: "Uvijek sam plivao protiv struje".
Robijaši koji cuclaju Martell, antikomunisti koji partiju uništavaju tako da joj zasjednu na vrh, žrtve sustava koje žive u milijunaškim kvartovima, sve su to tužna lica hrvatske političke scene kojom dominiraju himba i prijetvornost i, gdje je "starofrajlinska martirologija" uzdignuta na rang službene doktrine a najobičnije kurčenje na pijedestal životnih svetinja. Još jedan junak! Goran Milić redovito se trudi hrvatskoj javnosti prikazati sva zlosilja Titove despocije. Redove za benzin i kavu, veze u bolnicama, nepotizam. Odvratnu stvarnost režima koji ga je nesmiljeno i ustrajno natjeravao da bude dopisnik iz New Yorka, Caracasa, Calcute, Madrida, sa Costa del Sol i Azurne Obale. Da u bijelom odijelu vodi dnevnik na TV Beograd. Da se voza na Satrapovom Galebu. Goran Milić uvijek je voljan javnosti dati na uvid potresnu ispovijed čovjeka koji, plivajući ustrajno protiv struje, mora voditi Yutel, televiziju koja brani državu što se ustanovila na redovima za kavu, bonovima za hranu, točkicama za benzin, rezervnoj armiji rada na burzi. A onda potom opet mora voditi Dnevnik Hrvatske televizije,poznat po instaliranju heroja pokreta otpora.
Tri države, tri dnevnika - ispada, da su dnevnike južnoslavenskih režima vodili sami disidenti! Ali, gdje je onda bila ta surova vlast, i od čega su disiderirali ti i takovi disidenti? Ako vlast nije bila na televiziji, morala je po logici stvari biti u opoziciji. A ako je vlast bila u opoziciji, a opozicija na televiziji, tko je onda punio zatvore? Što je, onda, to bilo - neko pijanstvo? Može li despotizam biti tako nelogičan? Kada bi
Goran Milić bio wikipedijska jedinica, ali još nije, mogao bi ubilježiti bar jednu sklonost sličnu Tuđmanovoj - onu prema ispijanju otmjenih alkohola. Milić je zacijelo ispio cijeli jedan Jenisej Jacka Denielsa, kojem je već tako blizak da ga zove "Johny".
Na odvratne je žrtve natjeravao i ostalu čestitu inteligenciju taj Titov režim, privatna orijentalna despocija kumrovačkog Atille, samonametnutog hohštaplera u društvu stručnjaka. "Meni su dali zadatak da preko noći pripremim film o NDH s težištem na Jasenovcu, s poznatim napuhanim brojkama žrtava" opisuje
Obrad Kosovac zašto je i kako snimao taj judeokomunistički uradak. "Tri sam se dana skrivao, direktor je ludovao, ali me nigdje nisu mogli naći. Eto, i na taj način se moralo bježati od mučnih novinarskih zadataka. Uvijek se u ta vremena moglo ići određenim koracima u korist Hrvatske, ako si to htio..." objašnjava Kosovac strategiju Pokreta otpora.
Drugi, tek malo manje poznati lik, jednostavno i potresno opisuje strategiju hrvatskih disidenata komunizma: "Bio sam član Komunističke partije" veli dr. Ivica Kramarić u Globusu u ožujku 1996, "jer sam shvatio da se iznutra mogu boriti protiv tih vlastodržaca..." Pa onda onaj Vrdoljak, koji je - kao
žrtva - morao snimiti masu partizanskih filmova, uključujući i odvratne ode partizanštini, NOB-u i komunističkoj Ratnoj mornarici. "U Poljskoj je bio poljski komunizam" nabraja Vrdoljak, "u Češkoj češki, Mađarskoj mađarski, a u Hrvatskoj srpski." U tom i takvom, srpskom komunizmu, žrtveno janje od Vrdoljaka snimilo je desetak filmova. Takvo zlosilje slomilo bi i najveće heroje. Ne i Vrdoljaka, niti njegova oca: "Prijelomni trenutak rušenja komunizma bio je Titov govor 1962, u Splitu. Tito je bio uvjeren da je Split crveni grad, sve dok u sredini jednog od onih njegovih čuvenih govora nije
počeo žamor mojih zemljaka. Ljudi su ga na glas pitali o čemu on to govori, jer su ljudi tamo gladni. Moja je obitelj taj govor slušala na šestom katu tadašnje Ulice proleterskih brigada. Otac mi je tada cipelom pogodio Tita na televizoru i pitao se što to Tito zna ako ne zna da mu je narod gladan. Mi smo se tada bacili na pod jer smo se bojali da televizor ne eksplodira. Tko je tada znao što čuči u televizoru?" Ili inženjer Tomislav Mečep, koji je dao osebujan doprinos povijesti hrvatske disidencije priznanjem kako je u komunizmu noću rezao električne kablove, što je - imajući na umu devizu da je komunizam elektrifikacija plus vlast Sovjeta - ozbiljno rušilo same temelje te grozne tvorevine. Pa umjetnik Dado Topić: "Taj Rock,n roll u Beogradu napravljen je", govori poznati pjevač u Horizontima, "baš za koncerte. A taj Beograd je na svakom koncertu
bio promijenjen u naziv grada u kojemu smo nastupali. Ni onda u Zagrebu nismo pjevali u Beogradu, već u Zagrebu..."
Idemo li još dalje u povijest, redaju se slični primjeri. Nema đaka u bivšoj Jugoslaviji koji nije znao napamet glasovite rečenice kojima je Josip Broz Tito zaključio "bombaški proces": "Ja se ne ćutim krivim", izjavljuje Tito, "iako priznajem ono, što me tuži državni odvjetnik, jer ne smatram ovaj sud kompetentnim, već samo sud Partije. Priznajem da sam član ilegalne Komunističke partije Jugoslavije, priznajem da sam radio na širenju komunističkih ideja i propagirao komunizam, te prikazivao kakva se nepravda čini proletarijatu od buržoazije". Zatim: "Ja držim da su prirodni zakoni viši od onih koje stvori jedna klasa da pritisne drugu. Ja sam za svoje ideale spreman žrtvovati i svoj život." Presudu dočekuje uzvikom: "Živjela KPJ, Živjela Treća internacionala!".
Ovaj nastup zaslužuje divljenje. Među komunistima onog doba, ljudima posebnog Tri države, tri dnevnika - ispada, da su dnevnike južnoslavenskih režima vodili sami disidenti! Ali, gdje je onda bila ta surova vlast, i od čega su disiderirali ti i takovi disidenti? kova, takav ispad nije rijetkost. Rade Končar navodno umire s riječima "Milosti ne tražim, niti bih vam je dao", a armija komunista s pozdravima Staljinu ili naprosto, poklikom: "Smrt fašizmu - sloboda narodu!"
Ipak, pet godina Titove robije nije bilo tako jezivo:
"Njegova paćenička robijaška uloga bila je, ipak, prilično neuvjerljiva" kaže Pero Simić u knjizi Tito, napisanoj s tendencijom, ali uz dosta točnih činjenica. "Veći dio kazne izdržavao je u obližnjoj Lepoglavi, čiji upravnik je bio njegov drug iz Prvog svjetskog rata Maksimilijan Bohaček. Imao je brojne povlastice: bio je izuzet iz režima disciplinskih kazni, kao zatvorski kinooperater prikazivao je filmove svojim kolegama robijašima, gotovo svakodnevno je "slobodno izlazio iz kaznionice", vrlo često je u Lepoglavi išao "kod hotelijerke Fidlerice popravljati električni uređaj", a zalazio je i u njen kupleraj. Konačno, mnogo je češće od drugih zatvorenika mogaopisati pisma i primati posjete i pakete.
U jednom izvještaju upućenom CK KPJ poslije je i on sam otvoreno govorio o tim povlasticama. "Moram spomenuti da sam ja još od 1930. godine slobodno izlazio iz kaznionice, dakle već nakon nešto više od godinu dana mog robovanja, a to je bilo posve nenormalno." Objasnio je i uzrok te nenormalnosti: "Tadašnji upravnik kaznionice, Bohaček, bio je moj ratni drug i u (ruskom) smo ropstvu bili zajedno, te mi je išao na ruku." Bohaček je zbog tih povlastica prijevremeno umirovljen, a kad je došlo vrijeme da izađe iz zatvora, Broz se nećkao, jer nije uspio ozbiljnije poboljšati svoju skromnu partijsku izobrazbu. "Nakon pet godina, kad sam trebao izaći s robije, bio sam već malo nervozan, jer nisam mogao završiti program (političke izobrazbe) pa mi je trebalo još malo da ostanem (u zatvoru)", priznaje Tito.
Pet godina robije, u najboljim godinama, strašna je žrtva, dakako, i ne treba je podcjenjivati. No, ne treba je ni preuveličavati, a nije moguće ne uočiti i da je država koja ga je utamničila, Kraljevina Jugoslavija, dijelom očito oklevetana. Ovaj zatvorski režim nije, vidi se, bio ni nalik Sibiru. Moša Pijade upravo je u Lepoglavi preveo golemi Marxov Kapital, knjižurinu od 1800 stranica, za što je morao imati sasvim pristojne uvjete.
Povijest hrvatske disidencije - vidimo iz priloženog - povijest je krivotvorenih martirija: to je historija neopravdanih kurčenja, antologija napuhanih žrtava, zbirka lažnih isprava. Pobrojani mučenici lažni su proroci u ime i za račun prave despocije, slabo skriveni ispijači vitalne tekućine iz nacionalnog krvotoka, kreativni nemoćnici koji ruše veliki sustav da bi sami narasli u manjem okviru. Nema među njima, kako je točno primijetio Boris Buden, ni jednog istinskog heroja demokracije; poglavito su oni apologeti novog nacionalnog jednoumlja, puke frakcijske žrtve krivih političkih procjena koje od svoje greške u koracima rade ugaoni kamen nove vjere, temelja političke diktature ili orobljavanja masa. Baš kako plemenitog idealistu dr Wernera opisuje Miroslav Krleža u Na rubu pameti. "Iz tog trulog dvorišnog brloga počeo je dr Werner pred kraj svjetskog rata da raspreda mrežu svojih ideja, svojih pogleda, nazora, prijedloga, programa, iz one smrdljive male štamparije svakog petka njegova je Vaga širila svoja krila nad našim blatom, iluzije su lepršale nad tim malim zelenim Vagama u šesnaestini, s jedne strane: srebrni i dragi zvuk zvona, što raznosi po našim jarugama slike najzanosnijih nada o slobodi, o jednakosti, o bratstvu, a s druge, mala, unosna trafika, kojoj posao iz dana u dan raste, sve bolje radi, pretplate se javljaju u sve većem broju, razvija se sve vidljivije upliv na tzv. javno mnijenje, predavanja, razgovori, brbljanja o zadrugama, o zadrugarstvu, o osnivanju potrošačkih saveza, o sindikatima, o pokretima, o strankama, o masama, o mandatu, o uspjehu mandata nad mandatima, o lisnici!"
Eto, od onda do danas o tome se, samo o tome i jedino o tome radi: O lisnici! Jedini muzej koji bi se dao smisaono popuniti njihovom djelima, je Muzej bezuvjetne prodaje kojega, na žalost, na ovim prostorima nikada nitko neće napraviti.
Agrokor povukao svoju neobvezujuću ponudu za kupnju 52,1 posto dionica slovenskog trgovačkog lanca Mercatora
Ustavni sud Hrvatske donio je odluku kojom "privremeno odgađa" izvršenje rješenja Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga koja je naložila tvrtki Agrokor da obznani ponudu za preuzimanje dionica tvrtke Belja
MMF Hrvatskoj: Devalvirajte kunu smanjenjem previsokih plaća i mijenjajte ZOR
Nekadašnji sisački industrijski raj danas je grad duhova u kojem ljudi u kolicima iz šoping centara skupljaju staro željezo.
Zagreb Indoors bio je pun pogodak, a Kerum izvodi vojsku na ulice...
Preostalih 90 proizvodnih radnika, mahom šivačica, čakovečke MTČ Tvornice rublja u stečaju dobilo je ugovore na samo 15 dana, što pokazuje da će se proizvodnja uskoro ugasiti, upozorili su sindikalisti
dodaj komentar 128 komentara
Bilo kako bilo, ali u tom mracnom sistemu radnik nije bio gladan (Vrdoljak prica o njegovoj obitelji koja je gladovala, a sto dvojim) niti u stalnom strahu da ce da izgubi posao.Nikad i nista nije samo bijelo niti samo crno.
Iskoristili su svoje tobožnju golgotu, e da bi se prikazali
kao režimske žrtve - heroji. A cilj im je bio: popeti se na vrh nove države, steći materijalnu korist i uživati na krilima
neograničenod licemjerja.
Iskoristili su svoje tobožnju golgotu, e da bi se prikazali
kao režimske žrtve - heroji. A cilj im je bio: popeti se na vrh nove države, steći materijalnu korist i uživati na krilima
neograničenod licemjerja.
Iskoristili su svoje tobožnju golgotu, e da bi se prikazali
kao režimske žrtve - heroji. A cilj im je bio: popeti se na vrh nove države, steći materijalnu korist i uživati na krilima
neograničenod licemjerja.
Hajde, za šta su se ono "borili" Marko i ostali? Svijet je u tim godinama prebolio naciju, ali ovi ovdje samo nacija pa nacija. Uostalom, dobili su što su željeli, pa neka sada vele da li je ovo država? Neki su to tada znali , a neki su imali vremena i volje izigravati heroje 19-og stoljeća i plesati kako su im obavještajci stranih agencija suflirali (sve je to bila generalna proba). Osim toga, ako su bili zatvarani i mučeni, na to su morali biti spremni. Lijepo molim, drugo pitanje: koja država na svijetu i kako tolerira protudržavnu djelatnost? Naime, pravi borci nisu oni koji cvile za statusom žrtve, to su oni koji se bore iako znaju da će žrtva biti velika. Neki su je platili životom - tko će njih učlaniti u političke zatvorenike i za njih tražiti odštetu? Sapienti sat.
Hajde, za šta su se ono "borili" Marko i ostali? Svijet je u tim godinama prebolio naciju, ali ovi ovdje samo nacija pa nacija. Uostalom, dobili su što su željeli, pa neka sada vele da li je ovo država? Neki su to znali i onda, a neki su imali vremena i volje izigravati heroje 19-og stoljeća. Osim toga, ako su bili zatvarani i mučeni, na to su morali biti spremni. Lijepo molim, drugo pitanje: koja država na svijetu i kako tolerira protudržavnu djelatnost? Naime, pravi borci nisu oni koji cvile za statusom žrtve, to su oni koji se bore iako znaju da će žrtva biti velika. Neki su je platili životom - tko će njih učlaniti u političke zatvorenike i za njih tražiti odštetu? Sapienti sat.
1955. ti nisi mogao zakupiti stranicu Vecernjega, jer to nisu bile privatne novine. Isto tako, nisi mogao zakupiti niti stranicu New York Timesa i propagirati "komunizam", jer New York Timesu ne bi palo na pamet da to objavi. Isto kao sto mu ni danas ne bi palo na pamet da tako nesto objavi! Jer New York Times ne objavljuje nista sto bi mu moglo oboriti prodaju!
1955., za usporedbu, u Americi je jos uvijek bio ziv Mccarthysam kad su tisuce ljudi izbacene sa posla i kad su tisucama unistene karijere zbog isfabriciranih optuzbi za komunizam. Da ne govorimo o rasnoj segregaciji, o tome da crnci nisu imali pravo sjediti sa bjelcima u istim restoranima, autobusima, svlacionicama itd., da nisu smjeli glasati. I da su mnogi lincovani zato sto su se neki bijeli decki zazelili zabave! Ili da ne spominjemo kolike su Indijanke i crnkinje u Americi u to vrijeme sterilizirane, da se ne bi povecavalo stanovnistvo sa "nepozeljnim krvnim zrncima"?
Dakle, moglo bi se zakljuciti da je Narodna Republika Hrvatska 1955. bila demokratskija od Amerike 1955?
U pravu si da je proizvoljno ubijanje u Americi ilegalno, ali je isto tako ilegalno bilo bacati ljude u zatvore u Jugi. U obje zemlje su postojali zakoni i ljudi koji su se ogrijesili o te zakone su trebali biti optuzeni i osudjeni da bi dospjeli u zatvor, kako u Americi, tako i u Jugoslaviji! Da bi se konacno americka "demokracija" do 2002.-e toliko "razvila" da je zakljucila da neke ljude smije baciti u zatvor i drzati ih u zatvoru beskonacno i to bez optuznice! A da s druge strane Amerika opet ima puno pravo hodati po svijetu i svim ostalim zemljama dijeliti packe zbog "nedemokraticnosti"! Pa se sad ove druge zemlje ubise od dokazivanja kako su one "demokratske" i kako su prije nego im je Amerika rasvijetlila tajnu "demokracije" zapravo bile "diktature"...
I tako u nedogled, hrvatskom sluganstvu nikad kraja...
s druge strane, gornji clanak ne govori o svim zrtvama komunistickog sustava. o tome govore drugi clanci, a ovaj, eto, ne. pljuvati clanak zato sto ne govori o necem sto se tebi cita je kao sjesti u kineski restoran, pa konobara ispljuvati sto tamo sluze kinesku hranu koju ti ne volis.
rjesenje je jednostavno: odi, lijepo, tamo gdje su clanci koji ti pasu. sirok ti lijepi internet.
Bravo. Pošteno od tebe
Mnogo onih koji su bili na robiji ljutili su se na Tuđmana, ali tako to ide - kad si na robiji, moraš se snaći, da si pomogneš. Ipak si još uvijek zatvorenik. Tisuće su stvarno bili u zatvoru nakon 1971.; nije to bilo ni približno kao Goli otok, da ne govorimo o masovnim likvidacijama 1945., ali ipak jeste zatvor. Ukazivati kako je Sibir još puno gori, nije pošteno; nacistički logori smrti su bili još gori od Sibira, gdje si ipak imao šanse preživjeti - pa što s tim?
Đuro Perica: koliko sam to proučavao tamo negdje 1990., osuda za pokušaj atentata stvarno je bila vrlo sumnjiva. Uvjeren sam da se radilo o namještaljci. Imao je peh da su baš njemu to namjestili.
Držimo se mi Hrvatske! Naravno da i drugdje ima sranja, ali mi moramo rješavati svoja. I nije nikakav alibi da su i drugi licemjeri i zločinci koji su, eto, velike sile, pa nas primitivno pleme uče demokraciji!
Demokracija koja se donosi tenkovima kao u Iraku, Afrika koja je u umiranju od SIDE i bijede kao posljedica kolonijalnog dobe, genocid Indijanaca i masa drugih užasa, naravno postoji i treba se kritički prema njoj odnositi, ali to jiš uvijek nas ne amnestira od odgovornosti za ovo oko nas!
Ipak, u tom korumpiranom i pokvarenom svijetu barem postoji pošteniji prstup i mrvica pristojnosti. Ratni se zločinci ne stavljaju u udžbenike, a za sav normalan svijet Ana Politkovskaja je heroina, a Putin mračnjak.
Moore, primjerice, može javno i pred čitavim svijetom ismijavati svog predsjednika Busha i pokazivati fga kao kretena dok kod nas premijerku naživcira netpis na majici snimatelja koji je iza kamere i čovjek dobije otkaz! To je razlika!
Daj se otrijezni, ne djeluješ mi kao ovi balavci tu. Thompson je običan *pjevač* aloo, estrada, trubadur, drndalo, cirkusant - nema baš nikavu vlast, nikavu moć, nikakav *stvarni* utjecaj na bilo što. Mesić je ***predsjednik države***, aloo, kuc-kuc..?
:-(
Oprosti, ali ne vjerujem da je tvoj ujak dobio 19 godina zato sto je rekao da je zemlja okrugla. Osobno ne znam nikoga tko neprestano nije ruzio protiv vlasti niti znam ikoga tko je zbog toga zavrsio u zatvoru.
Sto se tice Savke, Tripala, Perovicke i Nikezica, ocito da je u partiji ocijenjeno da su to nacionalisticke struje koje ce raspiriti nacionalizam u Srbiji i Hrvatskoj, a ti nacionalizmi su smatrani najopasnijima opstanak Jugoslavije, pa su ih, dakle, smijenili.
Iako su ljudi vecinom smatrali da su Savka i Tripalo bili najbolji hrvatski politicari u to vrijeme i da su zamijenjeni losijima, to opet nije nikakav dokaz za "diktaturu", jer je u politici tako, bilo o kojoj zemlji da se radi, i bilo o kojoj stranci da se radi, neka frakcija pobijedi, a druga izgubi.
A Rasetin clanak je super, pokazuje kako su se mnogi ljudi lazno prikazali mucenicma u proslom sistemu i borcima za sadasnji sistem zato da bi debelo profitirali u ovom sistemu. Ali nije to ni izdaleka osobina karakteristicna iskljuciva za Hrvatsku!
U tom smislu i njegovi "prejaki" zaključci imaju smisla. Provociraju i potiču na razmišljanje one koji za to maju kapaciteta.
Kako je eteo, čovjek iz Hravtske tako su i primjeri naši. Ono što je eventualna razlika jest da apsurdnih i posve nevjerojatnih primjera iammo značajno više nego ostali civilziraniji svijet. Jer, primjerice, neka pokuš vođa sindikata britanskih rudara prijeći na mjesto vladina dužnosnika - malo morgen- naravnali bi mu kičmu oni za koje se navodno borio. Ili, zamislite gorljivog ljevičara koji, ničim izazvan, krstari zemljom i prodaje knjige o svom obraćenju!? Bio bi politički mrtav i nitko ozbiljan nikada više za njega ne bi glasao!
Sjetila sam se primjera Peztera Handkea, ljevičarskog austrijskog pisca koji je bio uzor mladima sedamdesetih i koji je dobar pisac, ali se stavio na stranu Miloševića i postao njegov fan ( bio mu je i na pogrebu). U Austriji ga drže redikulom i luđakom.
U našoj zemljici ovolika količina redikula i luđaka koji mimikriraju naočigled, usprkos i bez da itko glaska pusti govori o još jednoj paradigmi - stalnom falsificiranju i glorificiranju povijesti ia kada je ona bila mračna, ljigava i zločinačka!
Eto i ovdje se razvila rasrava o povijesti! Razmislite malo!
jel to ono što je autor htio reći?
jel to ono što je autor htio reći?
Da li bi ti, na pr., nazvao diktaturom Ameriku, gdje je Mumia Abu-Jamal osudjen na smrt zato sto je ostro kritizirao sistem? I gdje su ubijeni istaknuti politicki borci za politicka prava crnaca Malkolm X i M. L. King? I Bobby Kannedy? Ili bi mozda nazvao diktaturom Englesku, gdje je dr. Kelly ubijen zato sto je smatrao da Sadam nema "weapons for mass destruction"? Ili bi i Ameriku i Englesku nazvao diktaturama zato sto, kadgod se sjete, zatvore po koju grupu muslimana i napakiraju im da su "teroristi"? Ili bi ih mozda nazvao diktaturama zato sto su poslali 300 000 vojnika i jos vise "contractora" i placenika u Irak, Afganistan i Pakistan da upadaju ljudima u kuce, svi ukucani, ukljucujuci zene i djecu, na pod, a muskarcima cizma za vrat, kapuljaca na glavu pa vodi u nepovrat? Da ne spominjemo diktature u brojnim zemljama u svijetu koje su Amerika i zapad ustolicili i odrzavali od iranskog saha, do Pinochea, Markosa, Suharta, Mobutua i mnogih, mnogih drugih. (Da li i hrvatsku?)
Ako je Jugoslavija bila diktatura, onda je, RH, diktatura par excellence? Pa tu je izgnano 120 000 - 250 000 njenih gradjana druge nacionalnonsti, sruseno je 28 000 srpskih kuca (za koje jos niko nije odgavarao), velikom broju Srba su "oslobodioci" upali u stanove i izbacili ih bez povratka, mnogi ljudi sa prezimenom "Milosevic" su morali promijeniti ime kako bi izbjegli "neugodnosti"? Itd..
---
Što se ovog članka o "kurčenju" tiče, primjeri licemjera su zanimljivi i ilustrativni, ali zaključci su previše dalekosežni. Stil je navukao autora na prejake zaključke.
Uh. Mesić gunđa protiv procesuiranja partizanskih zločina, i to ne bi smio, i treba povesti proceduru da ga se kazni. Ali pokretanje postupka je odgovornost Državnog odvjetnika kojeg bira Sabor na prijedlog Vlade, a smjenjuju ga ili Vlada ili Sabor. Dakle, svi koji se zalažu za pokretanje postupaka moraju biti prije svega kritični prema koaliciji koja je sada na vlasti.
Dakle, tebi nešto drugo smeta kod Mesića - a jasno je i šta ako opravdavaš Thompsona: ti si nam fašistić, i smeta te što Mesić stalno govori protiv fašizma.
Komunisti su znali osamdesete kako ce pasti Berlinski zid? Ma vidi ti njih kako su oni pametni bili? Znali su nesto sto niko na cijelom svijetu nije jos znao niti, takoreci, osamdesetdevete? Mnogo pametni neki ljudi, vrlo pronicljivi, cudno je samo sto svi ti u vladi izgledaju kao idioti. A mora da su onda oni izmanipulirali i Srbiju i doveli na vlast Milosevica da bi onda imali izgovor za promjenu rezima? Dakle, Milosivic je bio samo pion Franje Tudjmana?
Koliko nam je predsjednik države u karijeri promijenio političkih uvjerenja, partija i stranaka? Teško je izbrojiti - ali opet ga uzdižu kao "moralnu vertikalu". Tragikomedija.
Upravo je nevjerojatno kako ljudi glancaju svoj lik i djelo čak i onda kada naočigled svih naprave moralni salto mortale pa od nažešćih komunista postanu prosvjetljeni vjernici ili od boraca za radnička prava - državni tajnici! I nitko ne vidi u čemu je problem!
Pravi, moralni i hrabri ljudi nemaju potrebu biti stalno pod svjetlima reflektora i mimikrirati prema okolnostima.Moarlne spodobe koje sebe nazivaju žrtvama i herojima imaju cilj tako očigledan i tako ljudski razumljiv - materijalna korist i /ili zadovoljenje taštine. Pa tko bi im zamjerio? Zar ne sanja takvu vrstu "uspjeha" većina?
Ne, ne nema ova naša mala i tjeskobna zemljica heroja. Ne trebaju nam! Trebaju nam čestiti l uspravni ljudi. Ja sam uočila malo njih - Vladu Gotovca, Supeka, Krivokuću vođu sindikata željezničara koji je ubijen i čiji se ubojica do danas nije pronašao... Tu je i Siniša Glavašević, i , sigurno puno časnih branitelja koji su u najmračnijim vremenima ostali ljudi... O njima nećemo čuti sve dok vrište Vrdoljaci, Milići, Tomci, Tuđmani i sva ova nabrojana ekipa... I još mnogi!
Žalim, ali dok god se Mesić tako ponaša, Thompson može bez frke raditi što god hoće.
nije mala zajebancija
Jadan urednik koji ovo objavi.
Rašeta, s valjda najgorim režimom u povijesti (hm... Pol Pot), uspoređuje Velikosrpsku i komunističku Jugoslaviju, sa ciljem relativiziranja zločina Tita i velikosrba, te umanjivanjem patnje ljudi koji su zbog svojih uvjerenja (a izjašnjavali su se za neovisnu Hrvatsku) više ili manje stradali.
Isto tako mogao je usporediti situaciju u Kambođi i napisati kako je pod Staljinom zapravo bilo skroz podnošljivo. Iskrivljenom logikom može se svašta dokazati.
Prije svega radi se o nedostatku suosjećanja za tuđu patnju, pa bila ona krajnja ili minimalna, bila dobrovoljna ili ne.
To je Rašetina manipulacija, odnosno kako je već napisano spin na koji ne treba trošiti previše žuči.
Ajme demagogije. Prvo, tip nije "dobio otkaz", to je neistina, čitaj malo ili se raspitaj. Drugo, da te sad Wellsovim vremeplovom prebacim u Jugoslaviju samo na tjedan dana, evo bit ću milostiv, ne u neko vrijeme prije, nego recimo u zadnjih 5 godina prije 1990, jamčim ti da bi na povratku otišao Tuđmanu na grob zapaliti svijeću i više nikad ne bi ovako govorio.
SMRT FASIZMU, SLOBODA NARODU!
Tvoj komentar me navodi na sljedeći zaključak. Ovakvi članci nemaju smisla, jer se na ovom i sličnim portalima doista okupljaju ljudi sličnog razmišljanja, kojima je osnovna poruka članka ionako već bila jasna (logično je da će se najviše okoristiti ljudi koje je zaobišla glavna oštrica represivnog režima, stvarni mučenici su ili mrtvi ili ih vlast ne zanima). Također nemaju smisla komentari koju blate autora članka, jer ih neće čitati skoro nitko na koga bi mogli imati utjecaja. Očito svi imamo previše slobodnog vremena...
____________________
dok danas u državi gdje "ima" slobode govora ljudi dobivaju otkaz zbog natpisa na majci......kakav je onda ovo sistem?
super članak:)
…………..
I videl sem v megli,
v megli sem videl:
Zerinjski grof črez meglu
kak slepec gre v Beč
A nazaj ga nebu , a nazaj ga nebu, anazaj ga nebu
nigdar več.
I Jelacica Bana i Gospona Gaja
i Njih sem videl bloditi v Beč:
tam buju svoju, tam buju svoju, tam buju svoju
popluvali reč.
I videl sem v megli tristotin banov,
tristotin banov, tristo galanov,
kak zmirom črez meglu blodiju v Beč…
Tristoltin banov črez meglu sem videl,
kak ničemurnjaki pleziju v Beč…
Tristotin banov na konju, k Jagelonu,
tristotin banov vu salonvagonu,
tristotin banov blode v Budim,
petstolet jognja, petstolet megle,
Turčin i jogenj i karv i dim…
V megli sem videl, videl sem v megli:
seh križneh putov konec i kraj…
V meglenom blatu, v pogebnom maršu,
otkod nas nigda več nebu nazaj,
Ileri kak pilki, faklonosi,
zaškrabani dijaki , larfonosi,
pokapali su paradno starinsko reč: KAJ.
Kak zvon je KAJ germelo,
kak kres je KAJ plamtelo,
kak jogenj, kak harfa vekomaj,
a oberpilo v gali,
s pogrebnom faklom v roki
med ilerskim fanti,
mertvečkemi snuboki,
španceral se
Dokrot Ludwig von Gay.
Cinkuš je lajal v megli, golgotski,
pokapati smo znali furtinavek gospocki.
………
V kmici, v pivnici,
bez ikakšne luči,
čul se je veter
kak v praznini huči,
z kervavemi nokti v drobu, v mozgu, v žuči,
zlalajal sam kak samec, kervavi pes vmiruči
Onog momenta kad im se pruzila prilika da postupe po svom povjesnom nasljedju sve se vraca na “stoljece sedmo” i svo blato i smrad se ponovno mijesa. Jasno se pokazuje mentalitet i kultura hrvatskih kulturnjaka i politicara koja kaze: ma nece “oni” na meni i mojem hrvatstvu socijalizam graditi. Mi smo oduvjek bili klasno roblje pa to ni danas necemo mijenjat U konacno svojoj “slobodi”. Sve to jasno ukazuje zasto socijalizam nije uspio – pa zato jer su ga bas takvi ko ovi nasi “gradili”. Gradili su svoje interese, svoja imanja, brinuli o sebi jer su jedino kroz partiju mogli ostvariti ta “svoja klasna prava”.
Pazi, netko napise par prilicno suvislih recenica, pogodi (manje ili vise) samu srz problema.
I, sto se desava, molim lijepo?
Prvo, krenu pozitivne reakcije - ljudi kuze progresivne i slobodoumne vibracije.
Ali, ne lezi vraze ... na web site-u gdje bi se, po logici stvari, trebali okupljati isto (NE i jedno)misljenici ...
...uskoro krecu u sinkronizirani napad placeni 'inkvizitori' (do skora sam bio ubijedjen iz HDZ tabora, no, brzo sam shvatio; HDZ je nista vise nego najobicnija oportunisticka 'kradeze' i intelektulano inferiorna bulumenta) sa Kaptola -- 'javi se', 'razvodni', 'posij zrno sumnje', 'relativiziraj', 'zbuni sirotinju (njih je ionako 90%), nacionalno je uvijek ispred demokratskog, tlo je uvijek ispred prava, krv je uvijek ispred zakona, Hrvatska je uvijek ispred ikakve civilizacije - no matter what. Bljak!
Sluzincad pretpovijesnog -- kojekakva Milancad i slicni, za 'dom spremni-cad' potezu, pazi ovo, "argumente".
Pitam se, egzistencijalno zabrinut, ima li ikakve sanse za nas GRADJANE HRVATSKE da se maknemo iz primitivnog nacionalistickog mazohizma koji europski povijesno pripada19-om, NE 21. !!!! stoljecu?
Drzava te muci tako sto postanes doktor, ili komunizam ti ne valja jer si morao jadan sjediti u vili
Dje vam je ljudi pamet da ne prepoznate oportuniste koji glupane zaludjene supljim pricama koriste kao topovsko meso ili radnu marvu.
Tudjman je dobio mermernu grobnicu, tebe ce zatrpati kraj puta o opcinskom trosku.
Ima, izvadio ju je nakon što su njegovi popušili u Oluji :-)
Prošla su ta vremena. Ovako mora ostati ono što je.
nije nitko kriv zato što je bio ili nije bio poslan negdje. ..
Dodaj komentar