Što većini ljudi u Hrvatskoj pada na pamet kad se spomene Šibenik? Ratni uzvik "obadva, obadva su pala", TLM, neperspektivnost, turizam, more? Grad kojeg se voli nazivati "prvim hrvatskim gradom na Jadranu" već dugo, točnije od rata, slijepo je crijevo Dalmacije čijoj se akutnoj upali ne nazire kraj.

Tipična je to tranzicijska priča uspješnog industrijskog gradića koji tamo negdje s proglašenjem neovisnosti RH proglašava svoju ekonomsku neuspješnost i nesnalaženje u novim okolnostima. Od tri velike prijeratne tvornice, TLM-a, TEF-a i Poliplasta, jedino još radi TLM, točnije TLM već dvadeset godina nikako da potpiše kapitulaciju samo zahvaljujući stalnim državnim financijskim intervencijama koje su ga pretvorile u rupu bez dna kako bi se grad kako tako održao na tranzicijskoj površini. Smrtnu presudu tvornici potpisao je upravo Franjo Tuđman, odlukom da se njezin ključni proizvodni dio, elektroliza, prebaci u Mostar. Grad je to u kojem redovito niču samo šoping centri koje većinom i neprestano izgrađuje najpoznatiji lokalni poduzetnik, Vlado Čović. Grad kojem je gotovo bila potrebna državna intervencija da bi njegovi stanovnici nakon pet godina napokon dobili kino. I to ne bilo kakav, već multipleks Cinestar s nekoliko velikih dvorana koje je svečano otvorio sam, netom izabrani, predsjednik Josipović.

Manje je poznato, međutim, da Šibenik posjeduje ogroman potencijal u obliku vojne ostavštine čiji se kvadrati i hektari mogu mjeriti s ukupnom naseljenom površinom grada. Bogatstvo nepotrebno vojsci, nasušno potrebno gradu i sasvim iznimna prilika za investicijska čuda koje vole obećavati državne i gradske vlasti uz kapital raznih zainteresiranih poduzetnika. Za ispunjenje velikog sna o napretku potrebno je predhodno napraviti par nužnih koraka, pa prije investiranja i izgrađivanja dobiti sve potrebne blagoslove države koja je vlasnik šibenskih potencijala.

Investicijsko čudo od priče započelo je prije nekoliko godina, kada je lokalna HDZ-ova vlast na čelu s tadašnjom gradonačelnicom Nedjeljkom Klarić proglasila početak novog gospodarskog uzleta grada u obliku velebnog Projekta Šibenik, koji je unutar sebe sadržavao nekoliko velikih projekata, za potrebe kojeg je država trebala lokalnoj vlasti prepustiti nekoliko vojnih objekata i jedan otok. Otok Obonjan, jedini nenaseljeni otok šibenskog arhipelaga, do devedesetih poznat pod nazivom "Otok

Foto: Djeca su odavno izbačena s "otoka gadosti"

mladosti", izviđački otok kojim je od 1971. do 1991. upravljao Savez izviđača Hrvatske, koji je većinu infrastrukture na otoku izgradio omladinskim akcijama. Devedesetih dolazi do sporova između Grada i Saveza oko upravljačkih prava i namjene, što dovodi do njegovog novog kolokvijalnog naziva "otok gadosti". "Rasplet" priče oko Obonjana počinje 2007. kada država prepušta otok Gradu kako bi se moglo krenuti u njegovu komercijalizaciju. Djeca koja su se tamo godinama družila i logorovala izbačena su, a za utjehu ponuđena im je zamjenska lokacija u obliku otoka Kakna. Međutim, i ta je lokacija propala jer se Županija pravdala da do 2013. nije moguće otok ustupiti SIH-u jer je u koncesiji.

Gradonačelnica Nedjeljka Klarić i "veliki Šibenčanin" i sportaš Perica Bukić hvalili su se tada, 2007. godine, kako će Projekt Šibenik "zaostali" grad pretvoriti u grad s najvećim potencijalom, ne samo u Dalmaciji, nego i čitavoj regiji. Bukić, koji je sportsku karijeru zamijenio saborskom, izjavljivao je tada da već pet godina lobira u vrhu vlasti da se otok prepusti lokalnim vlastima. Do prepuštanja je ubrzo i došlo, a gradonačelnica je pak izjavila da Grad neće prodati ni milimetar zemlje, već da će se zemljište, na kojemu će se raditi objekti, dati na koncesije od pedeset godina: "Cijeli projekt radio bi se na temelju javno-privatnog partnerstva i to po modelu BOT-a (Build-Operate-Transfer), što je prvi takav način gradnje u Hrvatskoj. Prema tom modelu Grad Šibenik će odabrati privatnog partnera koji će preuzeti odgovornost za projektiranje, financiranje, izgradnju i upravljanje objektima. Pritom se Šibenik ne bi zadužio ni kune". Da ne zaboravimo, izjavila je tada Klarić i da se Šibenik realizacijom ovog projekta nalazi na povijesnoj prekretnici. Tri godine kasnije Šibenik je gdje je bio i prije, s malom razlikom. Trenutno je na rubu bankrota. Ugovor o realizaciji projekta Obonjan Rivijera i pravu građenja bivša gradska vlast potpisala je s Orco Grupom u ožujku 2008. godine, nakon provedenog međunarodnog natječaja na kojemu je izabrana ponuda bila i jedina. Javno-privatno partnerstvo između Grada Šibenika i Orco Grupe na projektu gradnje ekskluzivnog turističkog kompleksa na otoku (hoteli i vile sa tri tisuće kreveta, 200 vezova za nautičare) teškog više od 100 milijuna eura propalo je prije negoli je i započelo. Gradnja nije ni počela, svi papiri nisu ni bili sređeni, a privatni partner Orco Grupa koja je naknadno realizaciju tog posla prebacila

Gradonačelnik Ante Županović: "Neki državni organi su rekli da u ugovorima s Orco Grupom nema štetnosti, ali ti ugovori jesu vrlo nepovoljni za Grad" na kćerinski Sunčani Hvar, odustala je od projekta i još zatražila od Grada odštetu.  Za napuštanje otoka od Grada Orco Rrupa tražila je  900 tisuća kuna, na ime neplaćenih zajmova i kamata 9 milijuna kuna, a k tome i preuzimanje obaveze prema Erste banci po osnovi dvije bankovne garancije u ukupnom iznosu od milijun eura, odnosno više od sedam milijuna kuna. Iznos je to koji je Orco Grupa sukladno ugovoru o javno-privatnom partnerstvu isplatila konzultantskoj kući Sinergijske solucije iz Zagreba koja je za gradsku upravu provela natječaj i postupak odabira privatnog partnerstva i za što joj je Grad platio 600 tisuća kuna.

U lipnju 2010. Gradsko vijeće nove koalicijske vlasti SDP-HNS odlučilo je da Orco Grupi neće platiti astronomsku odštetu i da arbitražom treba dokazati da je grad Šibenik, a ne Orco Grupa ili njezin sljednik Sunčani Hvar, oštećena strana u projektu Obonjan. Međutim, Grad je i dalje prisiljen plaćati kredite Erste banci. Orco Grupa je ipak odustala od naplate izgubljene dobiti, ali Grad im plaća dva kredita od dvadeset milijuna kuna koji nisu htjeli preuzeti.  "Direktna šteta je već trideset milijuna kuna zbog kredita, ne treba biti veliki ekonomist da se to vidi, ali u ovoj državi je očito sve moguće", kaže za H-Alter novi gradonačelnik Ante Županović. "Pitanje je koliko u ovoj državi imamo uopće od pravne države. Neki državni organi su rekli da u ugovorima s Orco Grupom nema štetnosti, ali ti ugovori jesu vrlo nepovoljni za Grad. I u ovoj zadnjoj izmjeni gradskog proračuna, jedna od stavki je bila tri i pol milijuna kuna za Obonjan. To je sve trebao preuzeti investitor, međutim, nisu preuzeli nijednu obvezu, a Grad nije u situaciji da sankcionira takvo ponašanje", objašnjava Županović.

Županović je ogorčen što do sada nije došlo do zakonskog sankcioniranja svih odgovornih u ovoj priči, a pogotovo konzultantske firme Sinergijske solucije koja je ovakve nepovoljne ugovore za grad i slagala. Ali tu priči nije kraj.

Famozni konzultanti odradili su posao za još jedan projekt u gradu, bivši vojni kompleks na poluotoku Kuline za koji su se nagradili sa milijun eura. Po već prokušanom receptu. Nakon prepuštanja poluotoka lokalnim vlastima, Grad uskoro ulazi u javno-partnerski odnos s tvrtkom NCP, šibenskog poduzetnika Gorana Prgina poznatog po dobrim političkim vezama. Povezivalo ga se s Ivom Sanaderom i Miomirom Žužulom, ali kao i sve u ovoj državi, takvi navodi ostaju na razini nagađanja. U svakom slučaju, jahta Malo vitra odvitrila je put pučine sa dragocjenim teretom u obliku odbjeglog premijera upravo iz Prginove marine, nakon što je u srpnju 2009. Sanader odlučio više ne biti premijer. NCP je dobio koncesiju da na mjestu vojnog kompleksa izgradi luksuzne turističke objekte i marinu specijaliziranu za megajahte, prvu takvog tipa u Hrvatskoj. Više desetaka milijuna eura vrijedan projekt na prostoru od 56 tisuća četvornih metara bivše vojarne trebao bi uključivati dva hotela sa 1100 kreveta, ekskluzivne vile, vrhunski opremljenu marinu za megajahte, yacht club kao i ostale sportsko-rekreacijske, trgovačke, ugostiteljske i nautičke sadržaje.

Međutim, kako se čini, i u tom investitorskom raju postoje problemi. Priprema projekta izgradnje turističkog kompleksa na prostoru te bivše vojarne trebala je, po ugovorima potpisanima u kolovozu 2007., trajati dvije godine, odnosno do kolovoza 2009., a sada je taj rok produljen do 2010. Kolovoz 2010. je došao i prošao, ali radovi nisu počeli. Gradonačelnik priznaje da se grad opet našao u nepovoljnoj situaciji. "Ova gradska vlast želi revidirati ugovore s NCP-om, iako je taj projekt vrlo izvjestan i  ono što nudi itekako treba gradu", kaže Županović. "Oni koji su radili ugovor sa NCP-om i Orco Grupom, kao i čitav projekt Šibenik, nisu vodili računa o interesima grada. Ugovor sa NCP-om nije ništa bolji od ugovora sa Orco Grupom, jedina je razlika što iz projekta sa NCP-om ne može proizaći tolika šteta jer on ima sadašnjost i budućnost. Međutim, ako posao propadne, Grad mora nadoknaditi ono što je NCP isplatio Sinergijskim solucijama i snositi konsekvence. "Radi se o dvije različite stvari. Projekt na Obonjanu je bio kula u oblacima, a ovaj projekt je realna stvar", uvjeren je gradonačelnik, koji na opetovano inzistiranje da odgovori koje su garancije da cijeli projekt ne ode u vjetar, sve svoje nade polaže u turskog partnera NCP-a, Dogus Holding, divovsku korporaciju kojoj "ovakakva blamaža nikako ne bi bila potrebna".

Foto: Turistički objekti na Mandalini i dalje postoje samo kao kompjutorska projekcija.

Ipak, NCP još uvijek ne posjeduje građevinsku dozvolu za marinu. Zanimljiv je i njihov odgovor. "Očekujemo da ćemo potpisanu dozvolu za projekt Mandalina Marine dobiti u najskorije vrijeme. U ovom trenutku obavljene su sve pripremne radnje za izgradnju marine, sredstva su u potpunosti osigurana i započeli su radovi na izgradnji infrastrukture i prometnica za koje imamo dozvolu i svu potrebnu dokumentaciju", dobili smo odgovor iz NCP-a. Da nije do njih nego do više sile, objašnjavaju dalje: "Kašnjenje projekta bilo je uvjetovano ne samo krizom i otežanim financiranjem, već i nizom drugih okolnosti koji su izvan moći NCP-a". Reklo bi se u Dalmaciji, "uvija vuk magarca". Ljudima u gradu ostaje samo da se ufaju u realizaciju započetih projekata, jer grad nasušno treba radna mjesta bez obzira na način kako se ta radna mjesta osiguravaju i da li će im se megalomanski turistički dugoročno obiti u glavu. Megajahte, kruzeri i veliki luksuzni hoteli zasad su jedina garancija da će grad izaći iz zatvorenog kruga mjesta iz kojeg svi odlaze a rijetko tko se vraća. Devastirana obala vjerovatno je jedino što će im u naslijeđe ostaviti država i lokalna vlast.

Tagovi: korupcija, Šibenik, privatizacija, hrvatska vojska