Ovih dana su poslodavcima isplaćene zadnje kune predviđene za 2006. za zapošljavanje i profesionalnu rehabilitaciju osoba s invaliditetom. Te su isplate išle preko Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Taj je Fond nakon više od dvije godine rada nedavno dobio stalnog ravnatelja, bivšeg pomoćnika ministrice vanjskih poslova i liječnika opće prakse s 30-tak godina iskustva rada u Njemačkoj, Slavka Lebana. On je ubrzo shvatio kako je za 2006. u proračunu predviđeno 37 milijuna kuna. Taj mu se iznos činio premalim s obzirom na to da se prema zakonu Fond puni s 0,1 posto od iznosa koji se izdvaja za mirovinsko i zdravstveno osiguranje svih hrvatskih zaposlenika te dodatnim dotacijama iz proračuna.

Neurotični Tomislav i šutljivi invalidi

Na prvoj sjednici Upravnog vijeća Fonda nakon Lebanovog imenovanja naloženo mu je da pita FINU koliko je do prosinca uplaćeno za zapošljavanje na račun Fonda. Iz FINE mu odgovaraju kako je uplaćeno 61 milijun kuna, a iz Ministarstva financija neslužbeno doznajemo kako je do kraja godine taj iznos prešao i 70 milijuna. Zašto je onda ministar Šuker predvidio za tu stavku svega 37 milijuna? Bit će da nije očekivao da će se toliko novca skupiti i to ga je ugodno iznenadilo. Iz tog Ministarstva spremno objašnjavaju: S obzirom da Fond nije u potpunosti profunkcionirao u smislu obavljanja poslova predviđenih Zakonom, u proračunu se financiraju aktivnosti koje se planiraju i izvršavaju izvan Fonda, a u okviru drugih ministarstva i tijela državne uprave (Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi; Ministarstvo branitelja, obitelji i međugeneracijske solidarnosti), i koje su vezane uz poboljšanje društvenog i socijalnog statusa invalida. Dakle, razliku je potrošilo i Ministarstvo branitelja, obitelji i međugeneracijske solidarnosti.

Ali hej?! Tko je predsjednik Upravnog vijeća Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom? Pa to je Tomislav Ivić, zamjenik ministrice Ministarstva branitelja. Dakle on je preko Lebana i FINE htio saznati koliko je i na što ministarstvo u kojem radi potrošilo od novca za zapošljavanje invalida. Treba li reći da ravnatelj Leban nije dobio odgovor Ministarstva financija? Dakle, ponovila se 2005. kada je Inga Žic iz Ministarstva gospodarstva tvrdila kako će se za zapošljavanje invalida skupiti za tu godinu 85 milijuna kuna a na kraju je godine potrošeno svega 9. Ni 2005. ni 2006. niti jedan udruga osoba s invaliditetom nije reagirala na ovakvo rezanje troškova a na govor saborske zastupnice Vesne Škulić o upitnosti trošenja novaca za zapošljavanje invalida prilikom rasprave o proračunu za 2007. niti jedan zastupnik nije replicirao ili barem dobacio bilo što. U Upravnom vijeću Fonda sjede i dvije osobe s invaliditetom no one nakon zadnje sjednice prošle godine nisu imale vremena za izjavu i upućivale na ravnatelja Fonda. Vjerojatno su žurile na neko drugo povjerenstvo za koje se također plaća neka naknada. Ipak kasnije je predstavnica Sindikata invalida Hrvatske u Upravnom vijeću Fonda Ljubica Lukačić izjavila kako je trošenje novca iz Fonda jasno a to što nitko nije zaposlen objašnjava nesporazumom jer se to zove Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom jer se i zakon tako zove ali sredstva služe za pomoć tvrtkama koje zapošljavaju osobe s invaliditetom. Dakle 25 milijuna kuna je potrošeno na to da već zaposleni invalidi ne izgube posao. Takav stav ne čudi s obzirom da je Ljubica Lukačić članica Upravnog vijeća Fonda kao predstavnica Udruge radničkih sindikata ali i djelatnica URIHO-a, tvrtke koja svake godine dobije par milijuna poticaja.

Novi kontrolori kontrolora

Na stranu koliko se država omastila novcem za zapošljavanje invalida. Možda je važnije kako se oni troše koji se ipak podjele tvrtkama koje ih zapošljavaju. Jedan smo dio iskoristili za vraćanje dugova a drugi dio (višemilijunskog iznosa) za garanciju za nove kredite, objasnio nam je način trošenja novaca prije više od godinu dana direktor jedan tvrtke koja je dobila poticaje. Jedna od autorica Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom iz 2003. godine Lelija Kiš Glavaš s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta nije zadovoljna takvim načinom trošenja: Potpore koje Fond dijeli trebale su se potrošiti za zapošljavanje invalida na otvorenom tržištu rada a sada se uglavnom troše na zaštitne radionice. Na slični je način nezadovoljna i predstavnica poslodavaca u Upravnom vijeću Fonda Kornelija Videc: Tražila sam da me razriješe te funkcije jer mi nije jasno kako se troše ta sredstva, dizale su se ruke za davanje novca a nije bilo programa iz tvrtki koji su ga tražile, a kad su se programi pojavili nije bilo jasno recimo je li raspisan natječaj za neki kombi od 30 tisuća eura koji se kupuju sredstvima iz Fonda za tvrtku koja invalide zapošljava, da ne pričam o tome zašto su neki članovi Upravnog vijeća naljutili kad sam im rekla da neke zaštitne radionice imaju dvije tvrtke kako bi prale novac.

Inspektor Taškica s upalom prostate

Ravnatelj Leban želi zaposliti inspektore koji će kontrolirati na što se troše sredstva iz Fonda a objašnjava i način na koji će to činiti: Ne želimo kontrolirati je li recimo izabrana najpovoljnija ponuda za recimo neki prilagođeni WC za invalide već će taj inspektor razgovarati s poslodavcem i zaposlenicima provodi li se financirani projekt. No u uspješnost rada tih inspektora sumnjaju poslodavci. Jedan nam neslužbeno prepričava dolazak drugih vrsta inspekcija: Inspekcija dođe u moj ured s taškom koju odmah ostavi na vidljivo mjesto i odmah se ispriča kako mora na WC. Kad se vrati zaviri u svoju tašku i ako je zadovoljna s novim sadržajem kaže kako će sve biti u redu a ako nije ili ništa novo ne nađe kaže: Da vidimo što nije u redu kod vas!

Ured, tajnica, vozač, evaluacija edukacija

Ravnatelj Leban je uvjeren kako će Fond u potpunosti profunkcionirati i time dobiti više novca. Za 2007. opet je u proračunu predviđeno 37 a 2008. 53 milijuna kuna. Jačanje Fonda Leban misli ostvariti unajmljivanjem 240 četvornih metara za ured u središtu Zagreba, zapošljavanjem tajnice, vozača i inspektora. No svega toga u proračunu za 2007. nema pa će to možda dobiti rebalansom sredinom godine. Novac za zapošljavanje invalida mogao bi se trošiti i na edukaciju poslodavaca u Njemačkoj i podizanje svijesti o važnosti zapošljavanja osoba s invaliditetom, dakle procesima koji traju godinama i koji nisu odviše mjerljivi. Usto prema istraživanju Lelije Kiš-Glavaš o stavu poslodavaca prema zapošljavanju osoba s invaliditetom oni su posve neskloni odvajati vrijeme za edukaciju već žele kratke i jasne informacije. Ono što ih dodatno obeshrabruje jest i spori povrat doprinosa na koji imaju pravo kad zaposle invalida.

Socijalna država i neoliberalni kapitalizam

Poslodavci su već naučeni na to da ne mogu kontrolirati novac koji daju državi, objašnjava Jasna Kulušić iz Hrvatske udruge poslodavca, borili smo se za transparentnije trošenje novca za zapošljavanje invalida i za ranije imenovanje stalnog ravnatelja Fonda no nismo uspjeli. Usto mislim da državne tvrtke ne bi smjele imati alternativu da mogu platiti kazneni doprinos u zamjenu za zapošljavanje invalida već da to moraju učiniti. Dok u HUP-u misle kako Ustav obvezuje državu da skrbi o invalidima te kako su oni previše zaštićeni dvostruko većom otpremninom (dvije trećine plaće za svaku godinu staža), slijepi novinar Darko Matić misli upravo suprotno: Ovo je zemlja divljeg neoliberalnog kapitalizma gdje država želi biti poslodavac što manjem broju zaposlenika a kod onih privatnih invalidi se moraju dodatno dokazivati jer poslodavci ne vide njihove sposobnosti i žele zdrave nove zaposlenike. Tomu u prilog ide i spomenuto istraživanje prema kojemu tek svaki šesti poslodavac smatra kako je invalidima mjesto na otvorenom tržištu rada a ostali bi ih getoizirali u zaštitne radionice. Na tržištu rada invalidi u pravilu nisu konkurentni zbog zastarjelih obrazovnih programa. No to je priča o nekim drugim novcima također bačenim u vjetar tj. o drugom dijelu neučinkovitog i skupog sustava.