07.02.2012.
Lijepa naša bez pisanog traga
Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja priznalo da je bivši MZOPUG godinama dodjeljivao udrugama milijune kuna proračunskog novca, a da ne postoje apsolutno nikakvi pisani tragovi o ocjenama predloženih projekata i projektnih izvještaja. Najveći dobitnik bio je HDZ-ovac Ante Kutle. Hoće li na scenu stupiti DORH?
Što nas čeka
- Potpisom protiv Keruma
- Prosvjed protiv ACTA-e
- Eko zona
- Nema zdravlja bez mentalnog zdravlja/ Okrugli stol
- Peta otvorena radionica o direktnoj demokraciji
- Splitu je dosta
- ACTA - cenzura interneta - Diskusija, projekcija, druženje @ Hacklab01
- Lokalne aktivnosti za uštedu energije i energetsku učinkovitost
- → Više
- Buffy anarhosindikalistkinja u epizodi "Kapitalizam ubija!"
- Subota u Reciklaonici u Heinzelovoj 66
- Tjedan iranske kulture u Zagrebu
- Peticija: Zahtjev za postavljanje dvije nove klupe u pješačkoj zoni ulice Ljudevita Gaja
- Novi film Milča Mančevskog u kinu Europa
- Maja Marković: Oslanjanje/ Izložba u Dubrovniku
- Večeri planinarskog filma
- Film o hrani i "Slava kurvi" u Dokukinu
- → Više
Trg Burze
- Natječaj za projekte organizacija civilnoga društva u okviru programa Europa za građane
- Natječaji za projekte suradnje gradova i općina u okviru programa Europa za građane
- Natječaj Američkog veleposlanstva
- "RTL pomaže djeci"
- 2012 Tourism Cares Worldwide Grants
- Natječaj u sklopu Europske inicijative za demokraciju i ljudska prava - EIDHR
- Natječaj za rezidenciju Akademie Schloss Solitude 2012
- Natječaj za udruge iz područja psihosocijalne i zdravstvene zaštite Grada Splita
- → Više
- Natječaj za kratki video u sklopu projekta "Pronađi svoj identitet": Identitet i europska integracija
- Triple Canopy - natječaj
- Nagrada Coal – umjetnost i ekologija
- Radionica kiparstva
- Alternative Processes – International Call for Entries
- International Computer Music Conference - natječaj
- Mislim kritički!/ Eduakcija studenata
- Javni poziv za priključenje Organizacijskom odboru Povorke ponosa 2012.
- → Više
Deutsche welle
- Politika Srbija - razočaran pogled unatrag
- Panorama Ima li u Bosni i Hercegovini beskućnika?
- Gospodarstvo Grčka ipak mora progutati gorku pilulu
- Kultura Utrka može početi!
- Priča dana I u Njemačkoj se umire od hladnoće
VUKOVAR JOŠ DALEKO OD MIRNE REINTEGRACIJE
Prošlo je tjedan dana otkako je Hrvatska obilježila tragedije Vukovara, Nadina, Škabrnje, Ovčare. Kao i svake godine, u grad na Dunavu stigli su predsjednici Republike, Vlade i Sabora, biskupi i nadbiskupi, zaslužni branitelji, ali i oni koji se samo vole 'slikati'. Nakon tjedan dana, Vukovar je utonuo u atmosferu koja je toliko poznata raznih hrvatskim gradićima; anonimnost, neizvjesnost i beznađe. Poraće je u Vukovaru dodatno pogoršano zatrovanim nacionalnim odnosima, gubitkom socijalnog povjerenja, a kako kaže naš sugovornik Charles David Tauber, i lošom psihopatološkom slikom građana.
Tauber je liječnik iz New Yorka koji je s nevladinim organizacijama započeo raditi 1966. godine, a s izbjeglicama i tražiteljima azila od 1988. Član je sekcije za posljedice mučenja Svjetskog psihijatrijskog udruženja i Radne grupe za prisilnu migraciju Europskog udruženja za psihoterapiju. U Vukovaru živi i radi od 1995. godine kao čelnik misije Koalicije za rad s psihotraumom i mirom (Coalition for Work with Psychotrauma and Peace ) za jugoistočnu Europu.
Vidjeli smo ovih dana svu silinu hrvatskih političara koji su se slili u Vukovar, istovremeno ponavljajući iste riječi kao i prethodnih godina. Samo se taj dan u godini, otprilike kao i u Kninu za Dan pobjede, spominje težak život na istoku Hrvatske. Pa kako se živi u Vukovaru danas?
Veliko je to i kompleksno pitanje. Vukovar se nije promijenio tijekom godina koje sam u njemu proveo. Poboljšanja nema, samo se situacija baš ovih dana politički iskorištava, a sve u svoje političke svrhe. Svaka takva godina donosi iste riječi i ništa se od svih tih riječi ne događa. Uvijek je ista stvar – obećavaju mnogo, ne donose ništa. U gradu nije zaživjelo poduzetništvo, ekonomska situacija je katastrofalna, a sve se to odražava na psihičko i fizičko zdravlje građana. Umjesto lijekova, građani bi trebali dolaziti na psihoterapije. Rad s njima je izuzetno važan jer se radi o duboko traumatiziranim ljudima.
Tijekom obiljžavanja dana sjećanja, vrhovni dužnosnici Republike Hrvatske su ponavljali protokolarne izjave. Kako ih vi doživljavate i koliko su one značajne za Vukovarce?
Vukovarci nemaju puno nade. Vide stanje koje se ne mijenja i ne znaju što bi u budućnosti. Mnogi odlaze iz grada. Istovremeno se o tom stanju šuti i nitko ne želi posebno razgovarati o potrebama grada i regije. Političke izjave su isto tako isprazne, a zapravo nitko ne radi na pomirenju i napretku.
Vukovarci se ne nadaju ničemu i ne znaju što im donosi budućnost
Zanimljivo je da su u isto vrijeme bili održavani parastosi za poginule srpske borce na kojima nije bilo hrvatskih predstavnika. S druge strane, predsjednik Mesić odlikovao je vukovarskog Srbina Aleksandra Jevtića zbog čega su prosvjedovali pojedini hrvatski branitelji, iako je upravo jedan hrvatski branitelj Zoran Šangut preporučio Jevtića za odlikovanje. Možete prokomentirati ove slučajeve i koliko je duboka i značajna nacionalna podjela u Vukovaru danas? Koliko to utječe na vaš rad?
U našoj organizaciji radimo sa svim nacionalnostima i ne radimo diskriminaciju između Hrvata, Srba ili onih iz mješanih brakova. Upravo ovi posljednji imaju mnoge probleme zbog teške polarizacije u Vukovaru, a taj problem se odražava i na moj rad.
Predsjednik Mesić jedan je od rijetkih političara koji sve zajedno naziva građanima Hrvatske. Ali, u ostalim slučajevima nema pomaka. Tako ne postoji mjesto gdje bivši srpski vojnici mogu dobiti pomoć, a da se ne boje da bi mogli biti uhapšeni pod sumnjom da su počinili ratni zločin. A ako Vukovar želi liječiti svoje rane onda sve grupe moraju poraditi na sebi. Prošlo je trinaest godina od završetka rata. Prvi znaci pomirenja trebali su se odavno pojaviti, no nema ih.
Živim u Vukovaru 13 godina, što je jako, dugo i sretan sam ovdje. Imam dobre osjećaje za ovaj grad i ovu zemlju i boli me kad vidim da nema napretka.
U čemu vidite napredak Vukovara? U čemu vidite vukovarske posebnosti?
Vukovar je jako lijep grad, s puno povijesti. Turizam je ogromna mogućnost, ali isto tako je Vukovar multikulturalni grad.
Multikulturalnost se često zaboravlja?
Potpuno je u drugom planu. Puno nevladinih organizacija, kao i mi, željeli bi vidjeti staru vukovarsku zajednicu i multikulturalnu prošlost. Ovdje je živjelo više od 25 nacionalnosti, jedna kraj druge su opstale deset religijskih denominacija. Tvrdnja da ovaj grad ne može biti model za pomirenje je glupost, ali to nije samo na građanima. Lokalni, državni i međunarodni političari moraju promijeniti svoju pjesmu. Zašto se uvijek glorificira rat, kad je rat grozna stvar? Potrebno je raditi zajedno i ostvariti Vukovar koji bi bio poznat po svom modelu.
Svake godine puno obećanja, a osnovna slika ostaje ista...
Spominjete međunarodne političare. Što bi oni mogli napraviti?
Na primjer, Europska Unija, OESS, koji je nedavno napustio grad, Svjetska banka, svi oni mogu staviti pod pritisak nacionalne i lokalne političare. Mogu dati novac za projekte nevladinih organizacija. Mi smo jedina međunarodna organizacija u Vukovaru. Svijet misli da je s Hrvatskom gotovo, ali zapravo su započeli, a nisu završili posao. Nisu ostvarili dosta pritiska, iako su mogli. Bilo bi nekih problema, ali glavna je poteškoća što nisu slušali lokalne ljude i njihove potrebe. Mi imamo dobre kontakte s nekim veleposlanstvima, ali uglavnom nitko u Zagrebu ne zna što se događa u Vukovaru, Kninu ili Lipiku.
Nedavni povrat kulturnih dobara, prije svega ikona, predskazatelj je političke dobre volje. Pokazuje li se da u Srbiji postoji ozbiljna intencija za suočavanje sa zločinima počinjenim od strane Srba i postoji li sličan pandan u Hrvatskoj, kad je riječ o zločinima s hrvatske strane? I koliko to pomaže u vašem radu?
U našem psihoterapijskom radu moramo imati posebne nacionalne grupe, eto kakvo je stanje volje. Jako smo ograničeni zbog premalo novaca jer bi inače imali i grupe samopomoći za mlade, ali i za branitelje i starije ljude. U Vukovaru je loše, a onda zamislite kako je u okolnim selima gdje nema ni ovo malo pomoći. Smatram da je prvi korak prema pomirenju rješavanje psihološkog pitanja, što povlači i fizičko zdravlje. Već vidimo velik porast neuroloških i drugih zdravstvenih problema. A svi znamo da je to udar i na lokalno zdravstvo jer nema dovoljno specijalizanata.
Kako komentirate sve tužbe i protutužbe za genocide koji su se zaredali zadnjih dana oko Međunarodnog kaznenog suda u Haagu?
U redu su suđenja za zločine, ali mislim da je ovo pogrešan put jer se radi zapravo o kaznenoj pravdi. Umjesto toga treba uvesti restorativnu pravdu koja uključuje široku raspravu između svih ljudi i nacionalnosti. Ona se širi u malim i velikim krugovima, ali obavezno bez politike. Počinje u jednoj ulici, u jednom dijelu grada, a završava na nacionalnoj razini. Sličan se proces provodio u Južnoj Africi kroz komisiju za istinu i pomirenje. To je ostvarivo, međutim, samo s dosta novaca.
Novac je, znači, nužan. Postoji li još neki preudvjet za uspjeh takve pravde?
Volja. Volja i novac su jedine stvari. Političari moraju pokazati interes za grad, regiju i zemlju, a ne za partikularni stranački ili osobni interes. U Vukovaru nam je potrebna koalicija nevladinog sektora, vladinog sektora i komercijalnog sektora. Nekoliko sam puta pokušao pokrenuti barem raspravu u tom smjeru, kao i Europski dom u Vukovaru, ali nije išlo. U Hrvatskoj nema primjera za takvu koaliciju, to sam vidio u SAD-u, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji. Ako se neki grad suoči s ekonomskim ili nekim drugim problemom, cijela se zajednica okupi i radi na rješavanju tog problema. Socijalno je povjerenje u Vukovaru malo. Ima ga nešto među susjedima, ali kolektivno u gradu ne. A opet, uvjet za socijalno povjerenje je psihološko zdravlje, jer ne može se vjerovati ljudima koji nisu mentalno zdravi.
Mnogo Srba u Vukovaru su također bili žrtve, ali do razumijevanja je moguće doći samo zajedno
Milorad Pupovac se oštro protivi odluci koja je došla iz Haaga. Da li je njegov glas remetilački u procesu suočavanja s istinom ili se njegovi argumenti u istom procesu moraju uzeti ozbiljno u obzir?
To je upravo pitanje procesa restorativne pravde. Puno ljudi u Srbiji su bile žrtve. Mnogo Srba u Vukovaru su također bili žrtve. Ali do zajedničkog razumijevanja je moguće doći samo zajedno. Potrebno je volje i vremena jer je to složen proces koji se neće ostvariti u pet dana. Ovdje je održano dosta konferencija o pomirenju i suočavanju s istinom. No, ovdje je oprost vic, nitko nema smisla za opraštanje i razumijevanje. Ako želimo raditi nešto smisleno i u cilju dobrih posljedica, potrebno je razviti temeljitu strategiju i provoditi je godinama. Temelje treba postaviti duboko, ako regija želi preživjeti bez novog rata.
Budućnost leži i u novoj generaciji, ali kakva je to generacija koja polazi odvojene škole?
To je katastrofa! Nansen centar u Osijeku je predložio zajedničku školu za male Hrvate i Srbe, i osobno sam za takav prijedlog. Oni su napravili i neku vrstu studije u kojoj su pokazali da i roditelji žele slati svoju djecu u takvu školu u kojoj će djeca u istom prostoru učiti istu povijest bez nacionalnih tenzija i osnova. No, sumnjam da će se to dogoditi, jer ne postoji interes za to. Postoji interes za razdvojenost. A ako se takvo razdvajanje djece nastavi, neće doći ni do pomirenja, ni do restorativne pravde. U psihološkom smislu je to prijenos traume u kojoj ljudi koji su proživjeli ratnu traumu, prenose svojoj djeci ideje na temelju te traume. Duboki temeljni proces počinje s psihičkim zdravljem.
Tauber je liječnik iz New Yorka koji je s nevladinim organizacijama započeo raditi 1966. godine, a s izbjeglicama i tražiteljima azila od 1988. Član je sekcije za posljedice mučenja Svjetskog psihijatrijskog udruženja i Radne grupe za prisilnu migraciju Europskog udruženja za psihoterapiju. U Vukovaru živi i radi od 1995. godine kao čelnik misije Koalicije za rad s psihotraumom i mirom (Coalition for Work with Psychotrauma and Peace ) za jugoistočnu Europu.
Vidjeli smo ovih dana svu silinu hrvatskih političara koji su se slili u Vukovar, istovremeno ponavljajući iste riječi kao i prethodnih godina. Samo se taj dan u godini, otprilike kao i u Kninu za Dan pobjede, spominje težak život na istoku Hrvatske. Pa kako se živi u Vukovaru danas?
Veliko je to i kompleksno pitanje. Vukovar se nije promijenio tijekom godina koje sam u njemu proveo. Poboljšanja nema, samo se situacija baš ovih dana politički iskorištava, a sve u svoje političke svrhe. Svaka takva godina donosi iste riječi i ništa se od svih tih riječi ne događa. Uvijek je ista stvar – obećavaju mnogo, ne donose ništa. U gradu nije zaživjelo poduzetništvo, ekonomska situacija je katastrofalna, a sve se to odražava na psihičko i fizičko zdravlje građana. Umjesto lijekova, građani bi trebali dolaziti na psihoterapije. Rad s njima je izuzetno važan jer se radi o duboko traumatiziranim ljudima.
Tijekom obiljžavanja dana sjećanja, vrhovni dužnosnici Republike Hrvatske su ponavljali protokolarne izjave. Kako ih vi doživljavate i koliko su one značajne za Vukovarce?
Vukovarci nemaju puno nade. Vide stanje koje se ne mijenja i ne znaju što bi u budućnosti. Mnogi odlaze iz grada. Istovremeno se o tom stanju šuti i nitko ne želi posebno razgovarati o potrebama grada i regije. Političke izjave su isto tako isprazne, a zapravo nitko ne radi na pomirenju i napretku.
Vukovarci se ne nadaju ničemu i ne znaju što im donosi budućnost
Zanimljivo je da su u isto vrijeme bili održavani parastosi za poginule srpske borce na kojima nije bilo hrvatskih predstavnika. S druge strane, predsjednik Mesić odlikovao je vukovarskog Srbina Aleksandra Jevtića zbog čega su prosvjedovali pojedini hrvatski branitelji, iako je upravo jedan hrvatski branitelj Zoran Šangut preporučio Jevtića za odlikovanje. Možete prokomentirati ove slučajeve i koliko je duboka i značajna nacionalna podjela u Vukovaru danas? Koliko to utječe na vaš rad?
U našoj organizaciji radimo sa svim nacionalnostima i ne radimo diskriminaciju između Hrvata, Srba ili onih iz mješanih brakova. Upravo ovi posljednji imaju mnoge probleme zbog teške polarizacije u Vukovaru, a taj problem se odražava i na moj rad.
Predsjednik Mesić jedan je od rijetkih političara koji sve zajedno naziva građanima Hrvatske. Ali, u ostalim slučajevima nema pomaka. Tako ne postoji mjesto gdje bivši srpski vojnici mogu dobiti pomoć, a da se ne boje da bi mogli biti uhapšeni pod sumnjom da su počinili ratni zločin. A ako Vukovar želi liječiti svoje rane onda sve grupe moraju poraditi na sebi. Prošlo je trinaest godina od završetka rata. Prvi znaci pomirenja trebali su se odavno pojaviti, no nema ih.
Živim u Vukovaru 13 godina, što je jako, dugo i sretan sam ovdje. Imam dobre osjećaje za ovaj grad i ovu zemlju i boli me kad vidim da nema napretka.
U čemu vidite napredak Vukovara? U čemu vidite vukovarske posebnosti?
Vukovar je jako lijep grad, s puno povijesti. Turizam je ogromna mogućnost, ali isto tako je Vukovar multikulturalni grad.
Multikulturalnost se često zaboravlja?
Potpuno je u drugom planu. Puno nevladinih organizacija, kao i mi, željeli bi vidjeti staru vukovarsku zajednicu i multikulturalnu prošlost. Ovdje je živjelo više od 25 nacionalnosti, jedna kraj druge su opstale deset religijskih denominacija. Tvrdnja da ovaj grad ne može biti model za pomirenje je glupost, ali to nije samo na građanima. Lokalni, državni i međunarodni političari moraju promijeniti svoju pjesmu. Zašto se uvijek glorificira rat, kad je rat grozna stvar? Potrebno je raditi zajedno i ostvariti Vukovar koji bi bio poznat po svom modelu.
Svake godine puno obećanja, a osnovna slika ostaje ista...
Spominjete međunarodne političare. Što bi oni mogli napraviti?
Na primjer, Europska Unija, OESS, koji je nedavno napustio grad, Svjetska banka, svi oni mogu staviti pod pritisak nacionalne i lokalne političare. Mogu dati novac za projekte nevladinih organizacija. Mi smo jedina međunarodna organizacija u Vukovaru. Svijet misli da je s Hrvatskom gotovo, ali zapravo su započeli, a nisu završili posao. Nisu ostvarili dosta pritiska, iako su mogli. Bilo bi nekih problema, ali glavna je poteškoća što nisu slušali lokalne ljude i njihove potrebe. Mi imamo dobre kontakte s nekim veleposlanstvima, ali uglavnom nitko u Zagrebu ne zna što se događa u Vukovaru, Kninu ili Lipiku.
Nedavni povrat kulturnih dobara, prije svega ikona, predskazatelj je političke dobre volje. Pokazuje li se da u Srbiji postoji ozbiljna intencija za suočavanje sa zločinima počinjenim od strane Srba i postoji li sličan pandan u Hrvatskoj, kad je riječ o zločinima s hrvatske strane? I koliko to pomaže u vašem radu?
U našem psihoterapijskom radu moramo imati posebne nacionalne grupe, eto kakvo je stanje volje. Jako smo ograničeni zbog premalo novaca jer bi inače imali i grupe samopomoći za mlade, ali i za branitelje i starije ljude. U Vukovaru je loše, a onda zamislite kako je u okolnim selima gdje nema ni ovo malo pomoći. Smatram da je prvi korak prema pomirenju rješavanje psihološkog pitanja, što povlači i fizičko zdravlje. Već vidimo velik porast neuroloških i drugih zdravstvenih problema. A svi znamo da je to udar i na lokalno zdravstvo jer nema dovoljno specijalizanata.
Kako komentirate sve tužbe i protutužbe za genocide koji su se zaredali zadnjih dana oko Međunarodnog kaznenog suda u Haagu?
U redu su suđenja za zločine, ali mislim da je ovo pogrešan put jer se radi zapravo o kaznenoj pravdi. Umjesto toga treba uvesti restorativnu pravdu koja uključuje široku raspravu između svih ljudi i nacionalnosti. Ona se širi u malim i velikim krugovima, ali obavezno bez politike. Počinje u jednoj ulici, u jednom dijelu grada, a završava na nacionalnoj razini. Sličan se proces provodio u Južnoj Africi kroz komisiju za istinu i pomirenje. To je ostvarivo, međutim, samo s dosta novaca.
Novac je, znači, nužan. Postoji li još neki preudvjet za uspjeh takve pravde?
Volja. Volja i novac su jedine stvari. Političari moraju pokazati interes za grad, regiju i zemlju, a ne za partikularni stranački ili osobni interes. U Vukovaru nam je potrebna koalicija nevladinog sektora, vladinog sektora i komercijalnog sektora. Nekoliko sam puta pokušao pokrenuti barem raspravu u tom smjeru, kao i Europski dom u Vukovaru, ali nije išlo. U Hrvatskoj nema primjera za takvu koaliciju, to sam vidio u SAD-u, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji. Ako se neki grad suoči s ekonomskim ili nekim drugim problemom, cijela se zajednica okupi i radi na rješavanju tog problema. Socijalno je povjerenje u Vukovaru malo. Ima ga nešto među susjedima, ali kolektivno u gradu ne. A opet, uvjet za socijalno povjerenje je psihološko zdravlje, jer ne može se vjerovati ljudima koji nisu mentalno zdravi.
Mnogo Srba u Vukovaru su također bili žrtve, ali do razumijevanja je moguće doći samo zajedno
Milorad Pupovac se oštro protivi odluci koja je došla iz Haaga. Da li je njegov glas remetilački u procesu suočavanja s istinom ili se njegovi argumenti u istom procesu moraju uzeti ozbiljno u obzir?
To je upravo pitanje procesa restorativne pravde. Puno ljudi u Srbiji su bile žrtve. Mnogo Srba u Vukovaru su također bili žrtve. Ali do zajedničkog razumijevanja je moguće doći samo zajedno. Potrebno je volje i vremena jer je to složen proces koji se neće ostvariti u pet dana. Ovdje je održano dosta konferencija o pomirenju i suočavanju s istinom. No, ovdje je oprost vic, nitko nema smisla za opraštanje i razumijevanje. Ako želimo raditi nešto smisleno i u cilju dobrih posljedica, potrebno je razviti temeljitu strategiju i provoditi je godinama. Temelje treba postaviti duboko, ako regija želi preživjeti bez novog rata.
Budućnost leži i u novoj generaciji, ali kakva je to generacija koja polazi odvojene škole?
To je katastrofa! Nansen centar u Osijeku je predložio zajedničku školu za male Hrvate i Srbe, i osobno sam za takav prijedlog. Oni su napravili i neku vrstu studije u kojoj su pokazali da i roditelji žele slati svoju djecu u takvu školu u kojoj će djeca u istom prostoru učiti istu povijest bez nacionalnih tenzija i osnova. No, sumnjam da će se to dogoditi, jer ne postoji interes za to. Postoji interes za razdvojenost. A ako se takvo razdvajanje djece nastavi, neće doći ni do pomirenja, ni do restorativne pravde. U psihološkom smislu je to prijenos traume u kojoj ljudi koji su proživjeli ratnu traumu, prenose svojoj djeci ideje na temelju te traume. Duboki temeljni proces počinje s psihičkim zdravljem.
POSLJEDNJE VIJESTI IZ RUBRIKE
08.02.
Todorić odustao od shoppinga
Agrokor povukao svoju neobvezujuću ponudu za kupnju 52,1 posto dionica slovenskog trgovačkog lanca Mercatora
07.02.
Todorić pod zaštitom pravosuđa
Ustavni sud Hrvatske donio je odluku kojom "privremeno odgađa" izvršenje rješenja Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga koja je naložila tvrtki Agrokor da obznani ponudu za preuzimanje dionica tvrtke Belja
07.02.
Naputci vrhuške
MMF Hrvatskoj: Devalvirajte kunu smanjenjem previsokih plaća i mijenjajte ZOR
06.02.
Grad duhova + FOTOGALERIJA
Nekadašnji sisački industrijski raj danas je grad duhova u kojem ljudi u kolicima iz šoping centara skupljaju staro željezo.
06.02.
STRIP: Dva nova Prangera!
Zagreb Indoors bio je pun pogodak, a Kerum izvodi vojsku na ulice...
03.02.
Kola sve brže jure nizbrdo
Preostalih 90 proizvodnih radnika, mahom šivačica, čakovečke MTČ Tvornice rublja u stečaju dobilo je ugovore na samo 15 dana, što pokazuje da će se proizvodnja uskoro ugasiti, upozorili su sindikalisti
dodaj komentar 19 komentara
Dokle god je samo jedna strana dežurni krivac za one druge.
Grčki πάθος, pathos, "kob, udes, šteta, povreda" i -λογία, hrvatski sufiks logija.
jel postoji i dobra pshihopatološka slika građana?
Dodaj komentar