Načelna intencija predloženih zakona o sveučilištu, o visokom obrazovanju i o znanosti je korjenita promjena sustava u cilju njegovog nadzora, međutim, ovakvi nacrti ispervertirali su u pokušaj potpune političke kontrole sveučilišta kojim će se ugroziti akademske slobode, znanstvena kritika politike i, ukratko, onemogućiti daljnji razvoj visokog obrazovanja.

Krenimo redom. Promjenama nadležnosti i ingerencija Ministarstvo želi ukinuti ustavom zagarantiranu autonomiju sveučilišta. Na koji način? Upravljanje sveučilištem centralizira se u funkciji rektora koji odgovara samo sveučilišnom vijeću, tijelu potpuno pod nadzorom izvršne vlasti. Da stvar bude još bizarnija, rektor uopće ne mora biti sveučilišni profesor i može biti biran na neograničen broj mandata. Sveučilišni

Već spomenuti paralelni svemir ogledat će se u potpunom otuđenju nastavnika i studenata kojima će se oduzeti dosadašnje pravo na participaciju u upravljanju Sveučilištem kroz fakultetska vijeća i izbor dekana. Kako se naglašava u priopćenju Vijeća Pravnog fakulteta, preko četiri tisuće nastavnika i suradnika i preko 60 tisuća studenata Sveučilišta u Zagrebu, prema nacrtu Zakona o sveučilištu, bit će zastupljeni samo u Senatu koji prema zakonu ne smije imati više od trideset članova. Treba li naglasiti da njihova zastupljenost neće imati nekog smisla jer Senat gubi sav utjecaj u korist sveučilišnog vijeća? Njihova participacija bit će i doslovno fizički onemogućena, jer kako utrpati glasove svih nastavnika i studenata u tijelo od trideset članova?

Takvo posložena konstelacija nadležnosti upravo je idealna za stvaranje dubiozne financijske platforme sveučilišta. To će se ogledati u programskim ugovorima kojima se definira način financiranja sveučilišta iz proračunskih sredstava. Država će te programske ugovore sklapati za trogodišnja razdoblja izravno s rektorom i to bez ikakve javne kontrole.

"Programske ugovore sklapaju izravno rektor i ministar te su zato ovim zakonima rektorima dane gotovo apsolutističke ovlasti. Trenutno sveučilišta i instituti funkcioniraju na način da Senat na sveučilištima i Znanstveno vijeće na institutima odlučuju o strateškim pitanjima, znanstvenoj politici, nastavnom i upravljačkom kadru i dr.  Ključna su pitanja, dakle, u ingerenciji onih kojih se ona i naviše tiču i koji o njima najviše znaju, znanstvenika i nastavnika. Ako se usvoji ovaj zakon, nastavnu i znanstvenu djelatnost, njezine postulate i ciljeve neće više ni određivati, niti razvijati senati i znanstvena vijeća, nego sveučilišna vijeća zajedno s rektorima, odnosno upravna vijeća instituta zajedno s ravnateljima. Sveučilišno vijeće je tijelo koje se sastoji isključivo od vanjskih članova. Od ukupno devet članova, doslovno četiri imenuje Vlada, a četiri Senat, devetog člana će te dvije skupine dogovorno izabrati ili će u slučaju da se ne postigne dogovor, deveti član će biti predstavnik HAZU-a.  Samim rektorima dane su goleme ovlasti, a rektor je štoviše taj koji saziva sjednice Senata i doslovce upravlja sveučilištem kao da se radi o korporaciji, a ne zajednici utemeljenoj na načelima ravnopravnosti, dogovora i razmjene mišljenja", objašnjava Marijana Hameršak, viša asistentica na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu i članica sindikata Akademska solidarnost.

Time dolazimo i do vječnog pitanja školarina, odnosno pitanja tko će školarine naplaćivati, ili još bolje, tko će i u kolikoj mjeri školarine uplaćivati. Ministarstvo tvrdi da školarina uopće više nema, a takvo objašnjenje bez kritike je prihvatila većina mainstream medija. Tako posljednjih tjedana u brojnim tekstovima i prilozima saznajemo da će se ovim zakonima u Hrvatskoj napokon utjeloviti besplatno obrazovanje, a svi upisani studenti će bez naknade uživati u svojoj prvoj godini studija. Oni koji budu marljivo učili i radili, u blagodati će uživati cijeli svoj studentski vijek.  Kvaka 22 skriva se, međutim, u samim nacrtima zakona u kojima se školarine uopće ne spominju, ali se zato spominju upisnine.

"Besplatno obrazovanje spominje se samo u preambuli Zakona o visokom obrazovanju u kojoj se netočno tvrdi da je Program gospodarskog oporavka iz travnja 2010. predvidio donošenje novog zakona kojim će se omogućiti besplatan studij prve godine preddiplomskog i diplomskog studija. Međutim, u Programu gospodarskog oporavka nema ni riječi o besplatnom studiju prve godine. Dakle, besplatan upis se uvijeno sugerira u preambuli, kao nešto što se jamči drugim odlukama Vlade,  premda Vlada sama tako nešto nikada nije odlučila. Odlučila je, koliko mi je poznato, nešto slično u nekim drugim dokumentima, ali i tada samo za studije matematike, fizike i drugih prirodoslovnih grana", upozorava Hameršak.

Nigdje nije definirano koliko će studenata ustvari plaćati te školarine, ups, upisnine

Nadalje, Ministarstvo se odlučilo na zgodnu zamjenu terminologije pa se školarine više se nazivaju školarinama već "upisninama". Nigdje nije definirano koliko će studenata ustvari plaćati te školarine, ups, upisnine. One se samo proizvoljno ograničavaju na 60 posto prosječne mjesečne netto plaće za prijediplomski i diplomski te 100 posto prosječne mjesečne netto plaće za doktorski studij. To bi značilo s obzirom na dosadašnje ponašanje Ministarstva da bi svi studenti mogli plaćati famozne upisnine i odgovornost usput prebaciti na sveučilišta.

"Možda sam naivna ili pretjerano altruistična, ali ne vidim razloga zašto bi sveučilište, koje je po definiciji zajednica studenata i nastavnika, donijelo opći akt koji bi omogućio da gotovo svi studenti plaćaju studij, osim zato što ga na tako nešto na izravno ili neizravno prisiljava Ministarstvo višegodišnjom praksom sustavnog smanjenja sredstava iz javnih financija. Kao i do sada, u nedostatku javnih sredstava, posve je izgledno da će se sveučilišta ako se usvoje ovi zakoni i ako se ne promjeni poražavajuća financijska politika prema javnom obrazovanju i dalje samofinancirati iz školarina, odnosno terminologijom prijedloga zakona, upisnina." 

Da će takva situacija dovesti do siromašenja javnih sveučilišta upozoravaju s Pravnog fakulteta, čija je meritorna analiza pokazala krajnju intenciju zakona - pogodovanje interesima privatnih visokih učilišta i to na način da će sveučilištima javno financiranje biti smanjeno, a financiranje iz studentskih participacija zakonom ograničeno.

Siguran put ka katastrofi utire se i najavljenim smanjivanjima kvota. Iako se one za pojedine fakultete zazivaju već godinama, rješenje koje nudi Ministarstvo dodatno će stvoriti potražnju za privatnim visokim obrazovanjem.

"Prema iskustvu država u okruženju, velika većina kandidata koji se, zbog ograničenih kvota, neće moći upisati na javna sveučilišta, upisat će se na privatna visoka učilišta koja će nastojati ponuditi programe slične onima na javnim društvenim fakultetima. Smanjenje kvota na javnim pravnim, ekonomskim, filozofskim ili politološkim fakultetima samo po sebi neće dovesti do toga da se veći broj studenata upisuje na druge fakultete javnih sveučilišta na kojima postoji potražnja za studentima. Za mnoge vrlo vrijedne sveučilišne studije u Hrvatskoj nema dovoljnog interesa studenata, ne zbog toga što su kvote za fakultete iz područja društvenih znanosti previsoke, nego zbog toga što Hrvatska nije uspjela stvoriti tržište rada koje bi takve studije moglo adekvatno vrednovati. Smanjenje kvota pogodovat će samo interesima privatnih učilišta čije školarine se zakonom ne ograničavaju. Prihodi privatnih visokih učilišta rast će na štetu javnih. To će pak dovesti do teže dostupnosti visokog obrazovanja te njegove bagatelizacije, komercijalizacije i pada kvalitete", upozorava Vijeće Pravnog fakulteta.

Razgovor: Davor Babić, prodekan Pravnog fakulteta u Zagrebu

S obzirom da su zakoni već jednom odbačeni od strane zainteresirane javnosti, koja procedura bi bila predviđena procedura? Bi li to bilo, s obzirom na predhodno potpuno odbacivanje, pisanje zakona iz početka, od samog temelja?

Naravno. Ponajprije, predlagač zakona, a to je Vlada, sama mora biti na čistu s time što želi. Da biste riješili strateška pitanja, morate imati strategiju. Ovi zakoni tiču se doslovno svakog građanina ove zemlje, a donose se bez strategije. Nitko ne traži da se o ovom pitanju postigne konsenzus, to nije ni moguće ni potrebno. Ali rješenja se ne mogu nametati zavrtanjem ruke bez konzultiranja javnosti.

Kad je u listopadu Ministarstvo pozvalo javnost da se očituje, pristiglo im je preko 1200 reakcija, većinom izrazito negativnih. Konsenzus u akademskoj zajednici bio je da su zakoni loši. Po našem sudu oni se odonda u bitnome nisu promijenili. Ako pak nismo u pravu i ako su to sada neki sasvim novi zakoni, kako to Ministarstvo tvrdi, onda bi se javnost morala imati prilike o njima očitovati. To bi bio minimum svih minimuma. Ministarstvo čak i to odbija učiniti.

Kako sankcionirati osnivanje "prosudbenih tijela" ako tako nešto nije ni postojalo dosad?

Osnivanje povjerenstava ne može se i ne smije sankcionirati. Ministar ima pravo osnivati povjerenstva: tijela kojima povjerava, kao što im ime kaže, obavljanje nekih poslova koji spadaju u njegovu nadležnost. To se međutim ne može nazvati javnom raspravom. Sami članovi povjerenstava, a to su uglavnom rektori, prorektori i ravnatelji instituta, izjavili su da ne govore u ime čitave akademske zajednice jer za to nemaju mandat.

Na pitanje tko je pisao nove nacrte, Ministarstvo tvrdi da su ih pisala povjerenstva. Zakone u Hrvatskoj priprema i predlaže Vlada. Ministar je taj koji je izabran za to da nudi rješenja i priprema zakone. Prosudbena povjerenstva mogla su pisati zakone, samo im je ministar delegirao taj posao. On je to učinio i to je njegovo pravo. Njegovo povjerenje u članove povjerenstava je veliko. Njima je time ukazao veliku čast, a svojim suradnicima kritiku. Osnivanje povjerenstava je sasvim legitiman čin, ali to je delegiranje posla, a ne javna rasprava.

Koliko znam, nijedan član prosudbenih povjerenstava nije izjavio da je o zakonima koji predlaže povjerenstvo provedena javna rasprava. Kada smo kritizirali osnivanje i rad povjerenstava, neki članovi tražili su od nas strpljenje i tvrdili da će biti prilike za javnu raspravu nakon što oni završe s radom. To se pokazalo neistinitim. Ti članovi su ili varali nas ili su i sami bili prevareni.

Kako akademska zajednica može povratiti svoj legitimitet ako na drugoj strani ima Ministarstvo koje na upitno legalan način progurava zakone?

Ne bih rekao da je upitna legalnost. Nije prekršen naime neki zakon već odluka Vlade o savjetovanju sa zainteresiranom javnošću kao i dobra praksa javnih službi.

Akademska zajednica zadržala je svoj legitimitet. Mislim da je dovoljno jasno dala do znanja da nikome nije dala punomoć da odluči o njezinom budućem ustrojstvu, financiranju, nastavi, znanstvenoj djelatnosti, a da ni ne bude konzultirana o rezultatu.

Koja bi se ključna intencija dala isčitati iz ovako posloženih zakona?

Doista je teško reći što se ovim zakonima želi postići. Kako nam to nikada nije objašnjeno, moramo to istraživati detektivski, pomoću pitanja „cui bono"? Kome odgovaraju ovi zakoni? Očito odgovaraju nekim kolegama iz prosudbenih povjerenstava koji sada vide sebe kao nove rektore koje će moći na sveučilištu preuzeti potpunu moć. Mislim da odgovaraju i visokim školama i veleučilištima jer bi sada njihova diploma mogla sadržavati i obećanje da će moći lakše provesti njezin upgrade na diplomu javnoga sveučilišta. Zakoni sadrže obećanje o smanjenju školarina i to djeluje na neke studente i roditelje kao dobra vijest uoči izbora. Za sada do njih niije doprlo da se predložene odredbe o financiranju primjenjuju tek od 2013. i da je potpuno neizvjesno kako bi se taj sustav trebao provoditi.

Kao što naglašavate u priopćenju, krši se autonomija sveučilišta, a čak kad bi država i imala pravo imenovati upravna tijela sveučilišta, principijelno je nedopustivo da to čini Vlada, a ne Sabor. Kako bi se moglo nazvati takvo političko djelovanje? I kakve su posljedice kršenja autonomije sveučilišta?

Posljedice kršenja sveučilišne autonomije možemo jasno vidjeti u mnogim državama srednje i istočne Europe u kojima je privatni sektor prepoznao koliki je tržišni potencijal visokog obrazovanja i u savezu s politikom ga privatizirao. Mi smo jedna od rijetkih država na tom prostoru koja je ostala pošteđena takve privatizacije. Ona vodi

Ulazak politike dovodi to trenutačne autocenzure na sveučilištu

prema tome da nešto što je bilo pod jednakim uvjetima dostupno svima, biva bagatelizirano i uništeno. To smo već vidjeli primjerice u zdravstvu, urbanizmu, sportu i mnogim drugim segmentima javnog života.

Pored toga, ulazak politike dovodi to trenutačne autocenzure na sveučilištu. Za nas na Pravnom fakultetu to bi bilo katastrofalno. Naši kolege do sada su znali da smiju podvrgnuti otvorenoj znanstvenoj kritici zakone i druge propise ili rad pravosuđa, štoviše da je to njihova dužnost. Po novom sustavu mogli bi očekivati neugodne pozive novog rektora koji bi im dao do znanja da ne kritiziraju političare jer bi npr. na njihovom fakultetu sredstva za iduće trogodišnje razdoblje zbog toga mogla biti smanjena. Sličan utjecaj politika će imati i na druga područja. Centraliziranje moći u rukama rektora kojega potvrđuje politika dovest će vrlo brzo do toga da će se, kao i u drugim državama iz regije, sveučilišta početi svrstavati uz određene stranke. Ako je ova stranka na vlasti cvjetamo, ako je ona druga propadamo. To nije sustav na koji mi možemo pristati.

Stupanjem na snagu zakona, senatima javnih sveučilišta - predstavničkim tijelima sveučilišne zajednice - prestaje mandat (čl. 29. st. 3. nacrta ZS) čime se onemogućuje rad sveučilišta u razdoblju dok se ne provede usklađenje s novim zakonom. Kakve bi to, ne tako dalekosežne, posljedice moglo imati?

To bi značilo trenutačnu obustavu rada sveučilišta u svim pitanjima koja su u djelokrugu senata. Sveučilišta bi se našla u potpunoj blokadi i bila prisiljena što prije provesti kakve takve izbore za kakav takav novi senat koji će izabrati kakvog takvog rektora. Kaos do kojega zakoni dovode začinjava se su političkim frazama i pokušava predstaviti kao reforma.