H-Alter
Zašto Merčep nikad nije osuđen?
Još davno kada sam ga upoznao, tadašnjeg komunista Milana Bandića, bio je neposredan i to me se dojmilo. Sada je ružno kada netko dijeli Hrvate na crne i crvene, to je nedopustivo, moramo vratiti dostojanstvo hrvatskom narodu - dajući podršku predsjedničkom kandidatu Milanu-sto-lica-Bandiću, to je izvalio i ostao živ Tomislav Merčep, čovjek koji je postao simbol ratnog zločina u Hrvata, ali i simbol odnosa hrvatskog pravosuđa prema ratnom zločinu. U Hrvata.
Mnogi su posljednjih dana napisali kako je pojavljivanje Milana Bandića u društvu čovjeka koji je tuđom krvlju obilježio svako mjesto u koje je u Domovinskom ratu kročio, čovjeka kojem je od popisa žrtava koje su ostale iza aktivnosti njegovih suboraca duži jedino popis što nižih što viših dužnosnika HDZ-a, MUP-a i HV-a koji su te krvave tragove iza njega brisali, čuvajući valjda famozni dignitet Domovinskog rata ili mantru o tome kako "u obrambenom ratu nema ratnih zločina" ili onu još bolju kako treba razlikovati "zločin u ratu od ratnog zločina". 
Kandidatov čovjek
Zašto je Tomislav Merčep na slobodi? Zašto je Tomislav Merčep na slobodi nakon Vukovara? Zašto je Tomislav Merčep na slobodi nakon ubojstva obitelji Zec? Zašto je Tomislav Merčep na slobodi nakon Gospića? Zašto je Tomislav Merčep na slobodi nakon Pakračke poljane?
Odgovor na ta pitanja zna jedino Vidoviti Milan, jer odgovor na njih ne može biti normalan. Ne može biti normalno da se čovjek, koji je bio tamo gdje je bio i radio ono što je radio, i dalje smije i žrtvama, i pravdi, i svim normalnim ljudima u ovoj zemlji. Ne može biti normalno da se takav čovjek pojavljuje u društvu predsjedničkih kandidata. Ustvari može, naravno ako je kandidat Milan Bandić, turbovjernik. Ako mu savjetnik za branitelje može biti Miro Laco, kum ratnog zločinca Mirka Norca, koji živi u stanu koji mu je dodijelila nekakva Šuškova komisija, čija je specijalnost bila otimačina vojnih stanova, onda mu podršku može dati i Merčep.
A sama karijera predsjednika Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Tomislava Merčepa opako liči na karijere mnogih iz tog vremena. I on je, naime, prije rata bio nepoznat. Ne može se reći da je bio nitko i ništa, ali se ne može ni reći da je bio netko i nešto. Bio je, dakle, običan čovjek koji je živio u selu pored Vukovara i vozio "renault 4". Bio je inženjer građevine i vođa nekakvog gradilišta u nekakvoj građevinskoj firmi. A onda je došao rat i prilika da se oni centimetri, kojima ga je ograničila majka priroda, nadoknade silnom moći koja je proizlazila iz funkcije što ju je uoči Velikog klanja obnašao. Predsjednik vukovarskog HDZ-a, gospodin Tomislav Merčep. Brajko moj, ni manje ni više, a i što će ti više!
Nije teško zamisliti Merčepa kako se svako jutro sprema na posao i gledajući se u ogledalo ponavlja: "Predsjednik vukovarskog HDZ-a, Tomislav Merčep!" Pa se, onako malešan, sve propinje na prste da bi izgledao viši, sve dok nije shvatio da je on sada najveći frajer u šoru...
Još je veći frajer postao kada je shvatio da može raditi što hoće i da mu se nitko ne može suprotstaviti jer ga štiti stranka. Tada je počelo iživljavanje. Naravno, glavna meta bili su Srbi, ali i nepoćudni Hrvati, baš kao i prije pola stoljeća. A prije svega bijaše pljačka. Najprije su napadnuti imućni Srbi i njihova imovina.
Daj vitezita, štapina, kapisli...
Merčep je, kako je kasnije pisao "Feral Tribune", iz jednog kamenoloma preuzeo 500 kilogarma vitezita, deset metara sporogorućeg štapina, tisuću metara detonirajućeg štapina i 200 inicijalnih kapsula. "Feral" je objavio i dokumente kojima se dokazuje da ga je vitezitom opskrbljivao i Branimir Glavaš koji je, za razliku od njega, danas osuđeni ratni zločinac.
"Pošalji mi 50 kg salame i što više kapisli", napisao je Tomica jednom prigodom prijatelju Branimiru jer je u Vukovaru, eto, počesto bilo više srpskih kuća i lokala koje je trebalo minirati nego vitezita. U ta "herojska" doba, koja službena nacionalna historiografija preskače kao da se nikada nisu dogodila, pobijeno je nekoliko desetaka građana srpske nacionalnosti. Prema nekim izvorima, broj ubijenih bio je troznamenkast. Bilo je to vrijeme u kojem vođe SDS-a i HDZ-a ništa nisu prepuštali slučaju, jer rata je moralo biti...
Nevjerojatno zvuči, ali o zločinima "vukovarskog Napoleona", kako su Merčepa zvali ratnohuškački mediji, čulo se i u Zagrebu. Posebno je odjeknulo pismo povjerenika Vlade za Vukovar Marina Vidića Bilog, u kojem on 18. listopada 1991. piše predsjedniku Tuđmanu i premijeru Franji Greguriću kako se Merčep okružio polusvijetom i bivšim kriminalcima, koji siju teror po gradu, a poznatije i bogatije Srbe odvode na ispitivanja u zgradu Sekretarijata narodne obrane, kojem je na čelo u međuvremenu postavljen Merčep. Nakon ispitivanja mnogi su nestali, a šapuće se i o leševima koji plove Dunavom, stajalo je u pismu.
"Ne kažem da u Vukovaru nije zaplivao nijedan leš, ali ih je bilo manje nego što je moglo biti", izjavio je kasnije Merčep, valjda očekujući zahvalu rodbine preživjelih Srba. Navodno je i sam Blago Zadro, koji je mnoge Srbe štitio i u vrijeme najžešćih borbi u Vukovaru, jednom uhapsio Marčepa i nekoliko njegovih vojnika. Nažalost, nakon telefonskog razgovora s Josipom Manolićem, Merčep je pušten. Na kraju ga je uhapsio kontroverzni SZUP-ovac Ferdinand Jukić, koji ga je u gepeku izveo iz Vukovara i odveo u Zagreb. Procijenjeno je da se Tomica malo previše zaigrao i preozbiljno shvatio svoju očitu ulogu ratnog huškača.
Teror "nepoznatog počinitelja"
Naravno, ni Franji Tuđmanu ni njegovoj desnoj ruci Gojku Šušku nije palo na pamet da Merčepa uhapse. Dapače, on je unaprijeđen u savjetnika ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića. Jamačno su Merčepovi savjeti bili dragocjeni jer je "nepoznati počinitelj" u to vrijeme po čitavoj Hrvatskoj među Srbima sijao teror, minirao im imovinu, dijelio otkaze, deložirao ih, ubijao i ponižavao, tjerajući ih van iz vlastite zemlje. U to vrijeme Merčep na Zagrebačkom velesajmu osniva svoju jedinicu, s kojom odlazi na zapadnoslavonsko ratište. Točnije, ne baš na ratište, više pored ratišta, u sela pored Pakraca. Teror koji su tamo zaveli među Srbima samo je djelomično opisan na suđenju Siniši Rimcu i nekolicini merčepovaca koji su osuđeni za nekoliko ubojstava.
Koliko je zapravo ljudi ubijeno u Pakračkoj poljani do danas nije poznato. Poznato je samo da je kroz mučilišta u tom kraju prošao velik broj zagrebačkih i pakračkih Srba, koji su najprije bili opljačkani, a mnogima se tamo gubi svaki trag. U jednoj od uobičajenih akcija merčepovih bojovnika Siniše Rimca, Muniba Suljića, Igora Mikole i Nebojše Hodaka, 1991. stradava i obitelj zagrebačkog mesara Mihajla Zeca. Bogati mesar Zec opljačkan je i ubijen u svojoj kući na Trešnjevci, a njegova supruga i 12-godišnja kći Aleksandra odvedene su na Sljeme, gdje su strijeljane i zakopane. Taj morbidni zločin uskoro je otkriven, a od njega je odvratniji samo način na koji su ubojice, koji su u pritvoru sve priznali, pušteni na slobodu. Glavnu ulogu u toj pravosudnoj svinjariji bez premca, u ionako oštroj konkurenciji u hrvatskom pravosuđu koje se i danas sjeća naputaka Milana Vukovića, odigrao je Vladimir Šeks, u to vrijeme državni tužilac. Pustio ih je zbog proceduralne pogreške jer su navodno bili ispitani bez prisustva odvjetnika!
"Još će nam ti dečki trebati", izjavio je Franjo Tuđman o merčepovcima nakon njihovog puštanja na slobodu. Smrt je pretekla suđenje Tuđmanu u Den Haagu, na kojem bi sudskom vijeću morao zericu pojasniti tu i slične izjave.
Stan u Zagrebu, vikendica, zemljište...
Te izuzetno plodne 1991. godine Tomislav Merčep obreo se i u Gospiću, gradu koji je imao tu nesreću da ga za centar svog vojno-obavještajno-zločinačkog djelovanja odabere skupina okupljena oko Nikole Štedula i marginalne, ali po život opasne organizacije, Hrvatskog državotvornog pokreta. Nikada nije razjašnjeno koliki je bio udjel merčepovaca u zločinima koje su u Gospiću počinili ratni zločinac Tihomir Orešković i u to vrijeme 23-godišnji konobar iz provincije Mirko Norac, poznatiji kao - koliko je autoru ovih redaka poznato - jedini viši vojni zapovjednik koji je osuđen da je lično ubio nekog civila. Da herojstvo bude veće, Norac je ubio ženu, nečiju majku, koju je izvukao iz stroja od nekoliko desetaka Gospićana i pucao joj u glavu.
Šest godina poslije jedan je zločinac progovorio. Miroslav Bajramović nije mogao izdržati pritisak koji mu je u glavi stvarala činjenica da je, prema priznanju izrečenom novinaru "Ferala" Ivici Đikiću, kao član Merčepove jedinice ubio na desetke civila. Nakon njegovog šokantnog iskaza podignuta je i optužnica protiv nekolicine bivših merčepovaca. Ime Tomislava Merčepa ni ovaj put nije bilo na njoj. I to je suđenje završilo fijaskom - svi su bili oslobođeni, unatoč brdu dokaza.
Prije sedam godina hrvatske su tiskovine vrvjele tekstovima kako je haška optužnica protiv Merčepa napisana i kako je samo pitanje dana kada će stići u Zagreb. Kasnije se govorilo da je njegov slučaj prepušten hrvatskom pravosuđu, drugim riječima bačen u zaborav.
U međuvremenu, Tomislav Merčep živi svoj život. Davno je izišao iz HDZ-a, pa je vodio marginalnu Hrvatsku pučku stranku, pa se 2000. kandidirao za predsjednika. I danas prima milione kuna godišnje za svoju udrugu dragovoljaca. Taj uvjereni antifašist, iz partizanske porodice, za vrijeme Račanove vlade posjećivao je domjenke na Dan antifašističke borbe. U jednom intervjuu izjavio je da supruzi kupuje ciklame. I tako, živi se pomalo. Stan u Zagrebu, kuća u Donjem Dragonošcu, vikendica na moru, zemljište u Lukovu Šugarju. Ima se, nije da se nema...
Nije poznato čega se Tomislav Merčep boji. Jedno je sigurno - ne boji se da će se DORH usuditi podignuti optužnicu protiv njega za ratne zločine koje je navodno zapovjedio i koje su navodno izvršili psi rata kojima se okružio. A bilo bi zanimljivo čuti što bi Merčep rekao kada bi ga se posjelo na optuženičku klupu. Što bi rekao o svim tim tuđmanima, šeksima, vekićima, vukojevićima i drugima koji su ga štitili sve ove godine. Ili su zapravo štitili sebe?
© H-Alter - Udruga za nezavisnu medijsku kulturu
dodaj komentar 10 komentara
Pa, odgovor je jednostavan: zato što protiv njega nema dokaza. Zeznuta stvar, a? O nečijoj krivnji više ne odlučuju komitet i drug Jovo, nego sud, ali ovdje dokaza nemaju ni Haag, ni Državno odvjetništvo RH. Ako ih imaš ti, Saša, lijepo molim izvoli, Bajićev ured ti je u onom pravcu --->
"U ta "herojska" doba, koja službena nacionalna historiografija preskače kao da se nikada nisu dogodila, pobijeno je nekoliko desetaka građana srpske nacionalnosti. Prema nekim izvorima, broj ubijenih bio je troznamenkast."
Kojim "izvorima"? Da pogodim, "krajinski" ćato Savo Štrbac & Veritas? :-)
Međutim okej, opet ću pitati javno, po ne znam koji put: imena i prezimena ubijenih? Tko, kada i gdje?
Na ova pitanja, Saša, ti i tvoji niste u stanju odgovoriti već 20 godina. Ali vas to ne smeta da ponavljate i ponavljate, valjda se nadajući da nitko ništa neće pitati i da će još jedna velikosrpska mantra repeticijom postati istina. Otprilike, kao što ste se nadali i za "700.000 mrtvih Srba" u Jasenovcu.
"U jednoj od uobičajenih akcija merčepovih bojovnika Siniše Rimca, Muniba Suljića, Igora Mikole i Nebojše Hodaka, 1991. stradava i obitelj zagrebačkog mesara Mihajla Zeca. Bogati mesar Zec opljačkan je i ubijen u svojoj kući na Trešnjevci, a njegova supruga i 12-godišnja kći Aleksandra odvedene su na Sljeme, gdje su strijeljane i zakopane. Taj morbidni zločin uskoro je otkriven, a od njega je odvratniji samo način na koji su ubojice, koji su u pritvoru sve priznali, pušteni na slobodu. Glavnu ulogu u toj pravosudnoj svinjariji bez premca, u ionako oštroj konkurenciji u hrvatskom pravosuđu koje se i danas sjeća naputaka Milana Vukovića, odigrao je Vladimir Šeks, u to vrijeme državni tužilac. Pustio ih je zbog proceduralne pogreške jer su navodno bili ispitani bez prisustva odvjetnika!"
"Uobičajenih akcija"? Gdje su i kada još tako nešto napravili, a da se to ne zna? Btw koliko sam čuo o tim neprihvaćenim priznanjima Suljića i Rimca, zločin Zec nema neposredne veze ni s ratom, ni s Merčepom. I još nešto, Antu Nobila ne spominješ? Njemu ne pakovati, a? :-)
"Još će nam ti dečki trebati", izjavio je Franjo Tuđman o merčepovcima nakon njihovog puštanja na slobodu."
Gdje je i kada to izjavio?
"Miroslav Bajramović nije mogao izdržati pritisak koji mu je u glavi stvarala činjenica da je, prema priznanju izrečenom novinaru "Ferala" Ivici Đikiću, kao član Merčepove jedinice ubio na desetke civila. Nakon njegovog šokantnog iskaza podignuta je i optužnica protiv nekolicine bivših merčepovaca. Ime Tomislava Merčepa ni ovaj put nije bilo na njoj. I to je suđenje završilo fijaskom - svi su bili oslobođeni, unatoč brdu dokaza."
Još jednom: ako ti, Saša, imaš dokaze protiv Tomislava Merčepa, *obvezan* si ih proslijediti najbližem državnom odvjetništvu. Hajde više jednom, pobogu...
Međutim ako ih nemaš, onda ovaj tekst ostaje samo još jedan velikosrpski pokušaj da se neprestanim isticanjem i reciklažom rijetkih pojedinačnih slučajeva zločina, uz obavezno "ukrašavanje" notornim izmišljotinama i besramno, bijedno trgovanje mrtvima i njhovim žalosnim sudbinama u političke svrhe, servira slika rata koja nema nikakve veze sa stvarnošću.
Ja imam samo jedan - Tomislav Merčep i njegova skupina vraćeni s naplatnih kućica u Karlovcu da ne bi proveli planirane "akcije" po gradu pod srpskim napadima.
Dokazi su zajebana stvar.
U Karlovcu su tako 1991-1993 minirani deseci nekretnina vlasnika srpske nacionalnosti, pa pravoslavna crkva iz 18. stoljeća, pa sjedište pravoslavne eparhije.
Jebiga, dokazi su samo ti prokleti srušeni objekti.
Ti dečki će nekome još trebati.
Dakle, ako je ovo uopće istina, "dokazao" si da Merčep nije učinio ništa.
"Dokazi su zajebana stvar."
Točno. A sad vidiš koliko ih malo, ili ništa, ima u ovakvim tekstovima. Čega je autor apsolutno svjestan, da prodaje velikosrpsku maglu, pa se pokušava zakamuflirati srednjoškolskim sugestivnim pisanjem.
Primjerice, rečenicom koja počinje s: "U jednoj od uobičajenih akcija merčepovih bojovnika..." želi reći da su "merčepovci" stvari poput ubojstva obitelji Zec radili uobičajeno, svaki dan, i da to novinar zna. Jedino što ne navodi ni gdje, ni kada, ni koga su tako još ubili, ali eto, Saša "zna".
Ili: "...pobijeno je nekoliko desetaka građana srpske nacionalnosti. Prema nekim izvorima, broj ubijenih bio je troznamenkast". Kao i uvijek, ni da zucne tko su ti "pobijeni Srbi", gdje su ubijeni, ni kada, a kamoli tko su mu ti famozni "neki izvori". Od ovakvog "novinarstva", pa do krvožednih ratnohuškačkih priloga TV Beograd i "Politike", samo je mali korak, znaš?
"U Karlovcu su tako 1991-1993 minirani deseci nekretnina vlasnika srpske nacionalnosti, pa pravoslavna crkva iz 18. stoljeća, pa sjedište pravoslavne eparhije. Jebiga, dokazi su samo ti prokleti srušeni objekti."
Točno, takve stvari su se događale, ne samo u Karlovcu. U ratu, kad se gine i granate padaju svaki dan, nije neobično da pojedinci uzimaju "pravdu" u svoje ruke. Međutim, kakve veze s tim ima Merčep? Nisi li gore sam rekao da su ga "vratili"?
"Ti dečki će nekome još trebati."
Samo ti mantraj. Netko će prije ili kasnije povjerovati, a to je zapravo sve što vi saše kosanovići želite. Sućut prema tragičnim ljudskim sudbinama, nevinima, nesretnicima? Koga je briga, makar ih opet ovako "ubili", glavno da ih možete iskoristiti.
http://globus.jutarnji.hr/komentari/boris-dezulovic/mesicu-vratite-u-zivot-mihajla-zeca-ne-rimca?sid=6a09a0887b83f892899adbaaaec1912f
Što se iz tog Dežulovićevog teksta vidi? Prvo, da on vrlo dobro *zna* što piše u Suljićevom, Rimčevom itd priznanju, ali da iz svega izdvaja samo ono što mu odgovara, a dodaje ono što hoće, kako bi stvorio sliku koju želi.
Što izostavlja? Koliko sam čuo (osobno čitao nisam, prepričavam), cijela stvar nema neposredne veze ni s ratom, ni s Merčepom. Suljić je Zecu bio dužan mnogo novca, i to je bio motiv za ubojstvo, a žena i kći stradale su, jer su se tamo zatekle. Nije bilo "ratnog" razloga da netko ubije Mihajla Zeca. On je bio "lojalni Srbin", nije imao veze s četnicima, bio je čak član HDZ-a.
Što Dežulović dodaje? Kao prvo, cijeli tekst je napisan, u najmanju ruku, kao da Meske pomilovanjem Rimcu nije samo smanjio zatvorsku kaznu, nego ga je *oslobodio*. Pod drugo, tekst izravno i nedvosmisleno sugerira da je Rimac svoja ratna odlikovanja dobio ni za što, nego baš za ubojstvo obitelji Zec. Što je, treba li to uopće reći, nonsens. Kao treće, lokalni javni tužitelj u to vrijeme u Zagrebu, koliko znam, bio je nitko drugi nego Ante Nobilo. Vladimir Šeks je tada bio, kako bi se to danas reklo, glavni državni odvjetnik, ali o Nobilu i njegovom radu, u tekstu ni slovca.
A što Dežulović još izostavlja?
Pa recimo, da je ta ista država i ta ista Domovina, koju je na kraju teksta tako sretno odjebao, preživjelim članovima nesretne obitelji Zec isplatila milijunsku odštetu. I to ne zato što bi je zakon ili neka sudska odluka obvezala (odštetni spor bi Zečevi vjerojatno izgubili zbog zastare), nego dobrovoljno, kao moralni čin, priznajući tako propust i grešku svoga pravosudnog aparata. Nije mnogo i nikako ne može nadoknaditi zlo i patnju, slažem se, ali ipak nešto vrijedi.
Ili recimo, da je taj isti Meske, koji je novinarima dežulovićima dostavio priznanja "merčepovaca", tijekom svoga predsjedničkog mandata na isti način *pomilovao 7 (slovima: sedam) Srba ratnih zločinaca*, ali eto, ni jedan naš dežulović o tome nije prozborio ni napisao ni ciglog slovca, kamoli da se pobunio.
Oho, bogati.
Zločin je zločin, a zločinac je zločinac, zar ne? Bio ratni ili neki drugi, bio "naš" ili tuđi, zar ne? U svome zločinu, zločinac je nekoga ubio, nekome je oduzeo oca, majku, kći... zar ne? Baš kao i Mihajlo Zec, njegova žena Marija i kći mala Aleksandra, i žrtve tih 7 (slovima: sedmorice) pomilovanih Srba ratnih zločinaca imaju svoja imena i prezimena, svoje rođake i potomke, svoje ljudske patnje i životne tragedije. Znate li tko su ti ljudi? Naravno, ne znate.
Znate li im imena? Ne znate. Znate li gdje i kako su ubijeni? Ne znate. Znate li što se dogodilo s njihovim potomcima, braćom, rođacima? Ne znate. Znate li je li im neka država, recimo Srbija u čije ime su zločinci ratovali, isplatila kakvu odštetu za zlo koje su im nanijeli? Jest "malo morgen", kako bi to pokojni srpski vožd rekao. Je li možda kakva "građanska udruga" kakvu prigodnu nagradu za doprinos u borbi za ljudska prava i slobode, ili štogod slično, nazvala njihovim imenom? Vidi-vidi, nije.
Kako je to moguće?
Pa, vrlo jednostavno. Zato što žrtve tih 7 (slovima: sedmorice) pomilovanih Srba ratnih zločinaca nisu Srbi, nego Hrvati. Ili neki drugi ne-Srbi, svejedno, a takvi su našim dežulovićima, kosanovićima itd jednostavno - manje vrijedni. Manje bitni. Manje žrtve. Manje ljudi.
Za ono što dežulovići već godinama ovdje rade, za sliku rata kakvu se iz petnih žila upiru stvoriti, žrtve ne-Srbi ne mogu im poslužiti. Njihovim se leševima ne može ovako lijepo, ugodno i salonski rječito politički trgovati, kamoli da bi se na njima mogla osnovati kakva fina "građanska" udrugica, izvući šuštava šuška od države, silovati medijska pozornost ili prodavati novine na hrpe primjeraka.
Kužite? Jebeš ne-Srbe žrtve ratnih i inih zločina, ionako ih je prepun kurac i daleko ih je bolje prešutjeti, kao da ih nije ni bilo. Kad bi dežulovići o njima pisali tako često, bukvalno svakodnevno, i na tako sugestivan, tendenciozan i maliciozan način kako to čine kad je riječ o malobrojnim srpskim žrtvama, kako bi to izgledalo?
'Ajde, zamislite to.
Zamislite da je samo svaki od slučajeva žrtava tih 7 (slovima: sedmorice) pomilovanih Srba ratnih zločinaca, imenom i prezimenom, datumom i satom, seciran, razvlačen, repetiran i prežvakavan godinama kako to naši dežulovići rade kad lešinare nad obitelji Zec. Što bi se dogodilo?
Pa eto, pretpostavljam da bi hrvatskim Srbima žvot bio vrlo težak. A dežulovići, oni bi prije ili kasnije, i to s pravom, stekli pridjevke krvožednih nacionalista, šovinista, ratnohuškača itd, a moguće i kakvu prekršajnu ili čak i kaznenu prijavu.
Razmjeri zločina koji su Srbi počinili u Domovinskom ratu strahotni su. Pobijeno je gotovo 20 tisuća ljudi, većinom civila, i to samo u svega četiri najgora posljednja mjeseca 1991. godine. Pobijeno je preko 300 (slovima: tri stotine) maloljetne djece. Više desetaka tisuća ljudi je ranjeno, ozlijeđeno, fizički i psihički obogaljeno, više stotina tisuća ljudi prognano je iz svojih domova. Stotine sela i gradova spaljeno je, porušeno i opljačkano, počinjeno je preko 35 milijardi dolara samo izravne ratne štete. Otkriveno je preko 130 masovnih grobnica iz toga vremena, a za oko tisuću ljudi još se uvijek uopće ne zna kakva im je bila sudbina.
Sve su to bili ljudi, znate?
Svaki od njih imao je svoje ime i prezime, jednako kao i Mihajlo i Marija Zec. Svako od tih stotina maloljetne djece imalo je svoje ime i prezime, jednako kao i mala Aleksandra Zec - svoje snove, svoje igračke, svoje malene, dječje radosti i tuge. Rat im je sve to odnio u trenutku, a jedva da su i živjeli. Mislite o Aleksandri, mislite svoj toj drugoj nesretnoj, nevinoj dječici na trenutak. I pokušajte ne zaplakati, ako možete.
Nisam neki vjernik, priznajem. Međutim posve sam siguran, ako pakao postoji, da je za medijske trgovce i tezgare ljudskim leševima i ljudskim sudbinama, poput naših dežulovića, mjesto u njemu zajamčeno.
"Ugovor s đavlom", ne može biti točnije.
Hvala ti, ništarijo, na od tvoje bradate pasmine očekivanim željama. Ali pusti mene, nego reci, kakve želje želiš žrtvama sedmorice srpskih ratnih zločinaca koje je Meske pomilovao jednako kao i Rimca?
I te su žrtve isto tako bile nečiji očevi, žene, kćeri, sinovi... ali ne vidim te da se buniš zbog pomilovanja njihovih krvnika, njihovih rimaca - i to ne jednog, nego *sedmorice*. Kako to, ništarijo? Zar te žrtve nisu bile ljudi, samo zato što su ne-Srbi?
http://www.jutarnji.hr/drzavno-tepanje-zlocincu/505338/
Istina je da su mediji jednostrano ispolitizirali pomilovanje Rimca a osim tu i tamo navedenog Ljubičića prešutili pomilovanje ostalih 6 pripadnika neprijateljske vojske. Ali zaboravljaš da je Rimac odlikovani ratni heroj, i da je njegov cijeli slučaj bio simboličan za Tuđmanovu dikataturu i gaženje ljudskih prava.
Osim toga, većina ljudi ne živi u devedestima kao ti, i tako da se više boje bivših branitelja sa ratnom penzijom, tetejcom u đepu i potvrdom od doktora - nego brkatog JNA starešine Milana - to već tone u zaborav.
Vidi-vidi, Vlado, a objektivan. Jes' ti onaj isti, ili su te zamijenili u rodilištu..?
"Ali zaboravljaš da je Rimac odlikovani ratni heroj, i da je njegov cijeli slučaj bio simboličan za Tuđmanovu dikataturu i gaženje ljudskih prava."
Simboličan, ali tko ga ja takvim napravio, i zbog čega? I tko ga dan danas koristi kao duševnu hranu, sisa ga, srče, mljacka, žvaće i prežvakava, jebote, još malo, pa kao novi Jasenovac? A istovremeno, s druge strane "simbola" koliko god hoćeš, na izvoz, desetke, stotine jednako tako tužnih i strahotnih "simbola" pobogu - ali im se ni imena ne zna.
Međutim, podsjećam. Ako si pročitao sve što sam dolje napisao, vidio si da ja *ne želim* da se o srpskim ratnim zločinima i zločincima, pomilovanim ili ne, piše na način kako se to, nažalost, čini u slučaju Zec. Zaboraviti se ne smije, ali lešinarenje je sramota i neljudskost, o kome god da se radilo.
"Osim toga, većina ljudi ne živi u devedestima kao ti,"
Misliš, meni se ne može samo tako podvaliti i prodati što god tko hoće.
Stvar je zapravo u tome da se o hrvatskim zrtvama govori od samoga pocetka rata do danas, a o srpskima se za cijelo vrijeme devedesetih uopce nije govorilo, a evo, vidimo sto se dogadja kad netko pokusava.
Ovakvim napisima jedino sto postizes jest to da demoniziras nas Hrvate koji nismo ovakvih uvjerenja i cinis da gubimo osjecaj nacionalnog identiteta jer biti po bilo kojoj osnovi izjednacen sa ovakvim stavovima za Hrvate poput mene je neprihvatljivo...
Dodaj komentar
Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.