Sjećate se, Grčka je država čiji građani još uvijek divljaju po ulicama, gledali ste to na televizoru, udobno zavaljeni u fotelju i pomalo nespokojni zbog novog poskupljenja goriva Zapravo, bit cijele te strke u Grčkoj vam je nekako promakla, jer ste gledajući ludilo na njihovim ulicama još u glavi pokušali izračunati kako razvući plaću od prvog do prvog ili od nemila do nedraga, pa i niste baš sasvim sigurni zašto su se ti vražji Grci zapravo bunili.

Odgovor na prethodno pitanje ne treba tražiti u Grčkoj: istina, formalni povod neredima Grčkoj bila je policijska likvidacija dvojice momaka, ali događaj se ubrzo pretvorio u bunt protiv čitavog postojećeg poretka, sustava kontrole i državne represije, zajedničkog kako država Europske unije, uključujući Grčku, tako i onima koje miris EU neodoljivo privlači, poput Hrvatske. Šibica je bila dovoljna da bukne vulkan koji, kako stvari stoje, i danas tinja. U Grčkoj, naravno.

U Hrvatskoj se, pak, s vremena na vrijeme dogodi da policija nekoga isprebija, katkad i ubije, ljudi smo, Bože moj, poleti ruka, ali izgledi da to potakne građanstvo na, šta ja znam, makar prosvjednu šetnju oko Jelačićeva monumenta jednaki su mogućnosti da se na iste prosvjedne korake u centru metropole odluče inteligentni pripadnici s drugog planeta.

Hrvati kao da su opčinjeni svojom državom, smatraju da im vlast može raditi što želi. Čini mi se da ljudi kod nas jednostavno ne shvaćaju da suverenitet pripada njima, rezignirano će Mirjana Krizmanić, umirovljena psihologinja, koja smatra da je rezolutno ne jedini odgovor na upit može li se i Hrvatskoj 'dogoditi Grčka'.

Ovaj narod je sve odšutio: zemlja je opljačkana u privatizaciji, nitko se nije bunio. Nedavno je sve poskupjelo kad je nafta poskupila. Sada, kad je nafta pojeftinila, ništa ne pojeftinjuje, a opet se nitko ne buni, primjećuje psihologinja Krizmanić.

Tako je i najava ovogodišnje recesije, a Vlada je najavljuje kao olimpijske igre, u Hrvatskoj ostala u sjeni pripreme za sezonu skijanja, obećano usporavanje gospodarskom napretka u drugom je planu iza idiotskog i prilično dosadnog slovensko-hrvatskog graničnog spora, najave masovnih otpuštanja u brodogradilištima manje su važne od priče o zatvaranju trgovina nedjeljom, a čvrsta obećanja trgovaca da će zbog nerada nedjeljom otpustiti armiju zaposlenika ostala su u pozadini velikih uspjeha hrvatske rukometne reprezentacije.

Uopće, svaki put kad pred njih iskrsne važno egzistencijalno pitanje, građani ove zemlje s nevjerojatnom domišljatošću i gotovo plebiscitarno pronađu neku sljepariju koju će pretpostaviti svemu.

Najgore je što mlade više ne zanima ni kruh, nego samo igre, primjećuje naša sugovornica.

Evo, pogledajte u Zagrebu: naš gradonačelnik postavlja stupiće po gradu između kojih ni patuljak ne može parkirati, nitko se ne buni. Zatim, donesen je jedinstveni zakon, Zakon o golfu, po kojemu država može nekom oduzeti zemlju i dati je drugom privatniku da na njoj gradi golf terene, opet se nitko ne buni. Ne znam što se događa u glavama tih ljudi, kaže Krizmanićeva, te dodaje kako su navijački izgredi jedine ulične aktivnosti koje valja očekivati u Hrvatskoj.

A debelom snu u koji je utonula ozbiljnija politička inicijativa u Hrvata nedvojbeno doprinosi i opozicija: SDP-ovo vodstvo u javnosti se ukazuje incidentno, HNS pomaže Vladi u integracijama u EU, a HSS i HSLS, nekad utjecajne i moćne stranke, danas su sastavni dio vladajuće koalicije. Sindikati su poslovično rascjepkani na mali milijun organizacija, ali oni ionako, tradicionalno, ovdje ne služe da bi stvarali probleme, nego da bi pribavljali zimnice.

A zašto je sve tako? Riječima Mirjane Krizmanić, mi smo, zapravo, neobrazovan narod, nitko ništa ne čita, pa ljude možete varati i lagati. A željela bih da shvate da sami moraju odlučiti o svojoj sudbini.

Grčka će, dakle, hrvatskom građanstvu mentalno i dalje biti barem deset puta udaljenija negoli fizički.