Iako se u kontekstu predstojećih izbora koriste izrazi kao što su borba za glasove, predizborna utrka i izborna pobjeda, ono što nam se pokušava predstaviti kao politička olimpijada više nalikuje na sportska događanja u dvorištu dječjeg vrtića gdje se cicibani iz mlađe vrtićke grupe utrkuju noseći žlicu s kuhanim jajetom.

Nažalost, upravo su cicibani najveći gubitnici ovih izbora, ma tko odnio izbornu pobjedu.

Pođimo zato redom.

Po definiciji, politički slogan je lako pamtiva fraza koja se koristi u političkom kontekstu kao ponavljajući iskaz ideje ili svrhe. Porijeklo riječi je keltsko, "slogorn", što znači bojni poklič. Uistinu, od političkog slogana očekuje se da zvuči borbeno ili bar odlučno, da ideja koju posreduje bude jasna poput vojne naredbe i okrenuta cilju pred sobom.

Poruke koje nam se nude na predizbornim plakatima teško da bi se moglo nazvati sloganima. Prevladavaju dva tipa poruka: one konzervativnije obećavaju očuvanje sadašnjeg stanja i vrijednosti. One liberalnije nude dosjetke koje nastoje zvučati kao narodna mudrost, i upravo stoga djeluju konzervativno. Dok nas one prve autoritarno podsjećaju na bolju prošlost, one druge ne obećavaju nam bolju budućnost, i stoga zvuče autoritarno. U osnovi, sve se one bave saniranjem sadašnjosti.

I grafička oprema plakata veoma je slična: većinom samo tekst slogana i amblem stranke, uza skroman izbor boja - tri boje hrvatske zastave u različitim omjerima. Slikovni elementi su veoma rijetki, te prikazuju krupne portrete "običnih ljudi", a ne lica političara (zbog čega ipak moramo biti zahvalni).

Ljudski um teško operira s negativima (pokušajte ne misliti na nešto, pa ćete razumjeti o čemu se radi), i zato predizborni plakati na prvi pogled izazivaju neodređenu tjeskobu. No kad se čovjek malo bolje udubi u ono što na plakatima nedostaje, kosne ga nedostatak djece. Ne samo da nema slika na kojoj političari poziraju s plavokosim curicama u narodnim nošnjama, već djece naprosto - nema. Nema ih na slikama, a bogme niti u sloganima i izbornim programima.

Niti jedan plakat ne bavi se onima koji su, čini se, postali naša najzapostavljenija i najugroženija manjina. To jest: cicibanima.

Slogani nam obećavaju vraćanje kredita, očuvanje mirovina i radnih mjesta, štite nam dostojanstvo i jamče buđenje potencijala. Drugim riječima, obraćaju se zaposlenima i umirovljenima. Niti jedan plakat ne bavi se onima koji su, čini se, postali naša najzapostavljenija i najugroženija manjina. To jest: cicibanima.

Vremenski horizont kojim se bave predizborni plakati jest nekoliko mjeseci do nekoliko godina. Razmišljamo li u tom vremenskom okviru, onda je uistinu naš najveći problem hoćemo li osigurati mirovine. Cicibani će se valjda, kad jednom postanu radno sposobni, već nekako pobrinuti sami za sebe. Uostalom, ne štitimo ih od cyber-pedofila? Nismo li im uveli pouku stranih jezika u vrtićima? Neka lijepo uče kineski i ruski.

Teza iz mog prethodnog teksta o predstojećem razdoblju političke nestabilnosti i učestalih promjena vlasti izazvala je prilično uzrujanih reakcija. No, upravo vremenski horizont kampanje jasno svjedoči da na sadašnjoj političkoj sceni jedva da ima ljudi kadrih razmišljati u vremenskom horizontu od četiri godine.

Razmišljanje, posebice ono apstraktno, u nas nije osobito cijenjena aktivnost, o čemu svjedoči činjenica da je filozofiranje u nas pogrdan izraz. Ipak, uspješnost kojom je organizirana pohlepa sprovela privatizacijsku pljačku pokazala je kako tu inventivnosti i vizije nije nedostajalo. Je li moguće da je kriminalna energija uopće najinventivnija vrsta energije kojom raspolažemo?

Ova kampanja jasno poput ogledala pokazuje da ono što nazivamo političkim životom zapravo jest političko životarenje. Koliko god naša politička "elita" bila bolje zbrinuta i sigurnija u pogledu vlastite budućnosti od "običnih ljudi" kakve portretira na svojim crven-bijeli-plavi plakatima, u političkom pogledu ona životari. Dovoljno je samo malo se udubiti u dešavanja iza političke pozornice, da se jasno vidi koliko je tu "revolucija u dvorcu", čerupanja oko podjele plijena (utoliko jačih što je plijena manje ostalo) i nimalo viteških prebacivanja krivnje.

Što očekivati od "elite" koja politički životari, osim da svom biračkom tijelu umjesto kakve-takve budućnosti obećava životarenje, to jest: zamrzavanje statusa quo, pretvaranje sadašnjosti u hegelovsku "lošu beskonačnost" i, u najboljem slučaju, nešto kozmetičkih zahvata na svakodnevici?

Jedna kineska uzrečica (djeco, učite kineski!) kaže: "kad uzjašeš tigra". I to je cijela misao. Naime, kad si na tigru - nema dolje; tko sjaše, zna čemu se može nadati od jahaćega grla. Upravo ta tjeskoba jahanja na tigru razabire se među našom "elitom" koja sad uzrujano traži rezervne položaje za slučaj smjene i sklapa najčudnovatije političke dogovore na nacionalnoj, lokalnoj i mikrorazini. Upravo to užurbano izmišljanje planova B, ta nepripremljenost za vlastitu političku budućnost, jasno pokazuje grandioznu nesposobnost planiranja i vizioniranja.

Što očekivati od "elite" koja politički životari, osim da svom biračkom tijelu umjesto kakve-takve budućnosti obećava životarenje, to jest: zamrzavanje statusa quo, pretvaranje sadašnjosti u hegelovsku "lošu beskonačnost" i, u najboljem slučaju, nešto kozmetičkih zahvata na svakodnevici?

Životarenje znači biti osuđen na življenje ispod razine modernog vremena, na nevidljivo siromaštvo u kojem nominalno imaš pravo na zdravlje, ali ne možeš do liječničke usluge; u kojem imaš pravo na obrazovanje, ali moraš plaćati privatne instrukcije i tečajeve. Životarenje može biti gore od klošarstva jer klošari većinom imaju veoma skromne potrebe koje je lako ispuniti.

Posebno težak oblik siromaštva jest duhovno siromaštvo, ono koje se iskazuje nedostatkom apstraktnog mišljenja i njegovih manifestacija poput mašte i inventivnosti.

Što, dakle možemo očekivati od "elite" nakon izbora? Već nam je naviještena potreba štednje i bolnih rezova.

(Ovdje valja učiniti malu digresiju: štedjeti znači pohranjivati viškove, a u poharanoj zemlji vrlo malo toga je ostalo da se pohrani u štednju. Primjerenije je govoriti o optimizaciji, to jest, razumnoj preraspodjeli potrošnje u cilju smanjenja varijacija.)   

Štednja će nam se vjerojatno prikazivati na već viđene načine, pa će se u državnim ustanovama uvesti, primjerice racioniranje toaletnog papira, ukidanje vanjskih telefonskih poziva, te zabrana paljenja novogodišnjih ukrasa s elektičnim lampicama.

Upravo svjedočimo jednom školskom primjeru neoptimalne potrošnje u zdravstvu, a to je pumpanje novca u sustav radi rješavanja problema koji nije nastao zbog manjka novca, već zbog manjka organiziranosti. Naime, duge liste čekanja na pojedine pretrage i zahvate rješavaju se plaćanjem prekovremenog rada u bolnicama, a da nitko nije učinio elementarnu predradnju, to jest detektiranje uskih grla koja uzrokuju duga čekanja (bottleneck analysis; cicibani, učite engleski!). Kotač koji zapinje može se vrlo djelotvorno podmazati vodom. No, što ćemo kad od vode zahrđa? O tome ćemo pisati uskoro, kad liste čekanja postanu dulje nego prije akcije "skraćivanja".

Upravo svjedočimo jednom školskom primjeru neoptimalne potrošnje u zdravstvu, a to je pumpanje novca u sustav radi rješavanja problema koji nije nastao zbog manjka novca, već zbog manjka organiziranosti.

Iako zvuči paradoksalno, da bismo spriječili nevidljivo siromaštvo naših građana u pogledu zdravstva, potrebno je zdravstveni sustav učiniti veoma složenim. Naime, evolucija zdravstvenog sustava slično je evoluciji TV-prijemnika. Prvi TV-uređaji bili su vrlo nespretni za rukovanje: kanali su se morali podešavati ručno, za svaku promjenu moralo se ustajati iz fotelje i pritiskati gumbiće. Kako se tehnologija razvijala, to je rukovanje postajalo sve jednostavnije, tako da danas imamo čudesno komplicirane TV-uređaje, no softversko i hardversko sučelje preko kojega korisnik upravlja toliko je jednostavno za upotrebu da ga razumije i dvogodišnjak.

Dakle, da bismo građanima olakšali korištenje zdravstvenih usluga, potrebno je zakomplicirati zdravstveni sustav. Jasno, kompliciranje je kod nas popularno po prilici koliko i filozofiranje.

I obrazovni sustav mogao bi se "zakomplicirati" bar u području obaveznog školovanja. Primjerice, školske papirnate knjige mogle bi se zamijeniti elektronskima: svi udžbenici mogu se pohraniti u tablet-računalo tako da dijete umjesto tovara knjiga u školskoj torbi nosi malo računalo i nekoliko bilježnica. Netko će reći da bi se ukidanjem papirnatih udžbenika izgubilo mnogo radnih mjesta u tiskarskoj proizvodnji i prodaji. Što im odgovoriti nego da je neolit iza nas, baš kao i vrijeme ludita koji su u početku industrijske revolucije razbijali strojeve zbog kojih su ostajali bez posla? Zaustavljanje progresa prilično je jalov posao. Uostalom, Indija već uspješno koristi tablet-računala u nastavi na nacionalnoj razini.

Naravno da nije progres sve što se progresom naziva, i valja temeljito preispitati što nam se sve pod tim imenom podvaljuje. Primjerice, uvođenje plaćanja parkinga nije progres u organiziranju gradskog prometa, već jedan oblik privatizacijske pljačke. Naime, većina prostora na kojima danas plaćamo parking bili su do prije nekoliko godina javni prostori koji su pripadali svima nama i na kojima je svatko mogao slobodno parkirati. Dosad nismo dobili niti jedno suvislo objašnjenje gdje je dobrobit za nas građane u tome da nekad besplatni javni prostor danas plaćamo privatnicima.

Vrlo je vjerojatno da će izborne pobjede u idućih nekoliko godina odnositi one političke opcije koje pokažu više socijalne imaginacije i inventivnosti u rješavanju naoko sitnih problema moderne svakodnevice kao što su preteške školske torbe i gnjavaža s plaćanjem parkinga. 

Prometne gužve sigurno nam se nisu smanjile. Osim toga, postoje i inventivniji načini za poboljšanje javnog gradskog prometa. Tako u nekim orijentalnim zemljama postoje kombiji koji su neka vrsta križanca između taksija i autobusa: primaju do desetak putnika, voze na ustaljenim rutama, ali nemaju fiksnih stanica, već staju na bilo kojoj točki rute gdje pojedini putnik zatraži. 

Kako kaže Kolakowski (malci, učite poljski!), društveni razvoj napreduje kroz mutacije. Ovaj najnoviji civilizacijski mutant, globalizacija, mlatnuo je repom i našu zemlju. No to ima i neke prednosti, jer je već sam internet dovoljan da doznamo kako su neki problemi naše svakodnevice već uspješno riješeni u drugim dijelovima svijeta, poput opisanih primjera iz indijskog obrazovanja i turskog javnog transporta. Što se tiče privatizacije parkinga na nekad javnim površinama, zalažem se za povrat opljačkanog prostora.

Vrlo je vjerojatno da će izborne pobjede u idućih nekoliko godina odnositi one političke opcije koje pokažu više socijalne imaginacije i inventivnosti u rješavanju naoko sitnih problema moderne svakodnevice kao što su preteške školske torbe i gnjavaža s plaćanjem parkinga. Upravo bavljenje tim odavno zagorjelim problemima koji nas tište tako dugo da smo ih gotovo prestali primjećivati, daje mogućnost da se cijelo biračko tijelo ponovo počne zanimati za politiku više nego za TV-program, da se političko životarenje razvije u politički život, i da se napokon na razini države počne smišljati nekakvu budućnost za današnje cicibane.

Zato predlažem ovaj izborni slogan: Svi u borbu za lakšu školsku torbu!