Godinu dana prošlo je od kad su radnice Kamenskog izbačene na ulicu. Obljetnicu su iskoristile da bi putem prosvjeda, točnije okupljanja u blizini svoje uništene tvornice na Trgu francuske revolucije još jednom podsjetile politiku da postoje. Još par dana trajat će obljetnički dani, mediji će ih tu i tamo spomenuti, a onda će, za mjesec ili dva, Kamensko i njegove radnice potuno potonuti u zaborav. Pridružit će se vojsci trudbenika koji su u minula dva desetljeća prošli istim putem. Nema potrebe za nabrajanjem imena nekoć velikih i malih poduzeća koja su danas samo dio dobrih sjećanja, jer u svakom kutku Hrvatske živi ljudi mogu posvjedočiti o tvorničkim sirenama koje više ne pozivaju na rad. 

Neke od pokopanih tvrtki na slobodnom tržištu naprosto nisu mogle opstati i to je činjenica od koje se ne smije bježati. Neke su, opet, imale perspektivu, ali nikad im nije pružena šansa. Novi vlasnici, koji su poduzeća u banditskoj privatizaciji ugrabili putem menadžerskih ugovora, imali su drugu računicu. Umjesto neizvjesne borbe za nova tržišta i dugoročan profit, oni su izračunali da im je bolje poslovanje uništiti, rasprodati strojeve, opremu i zemljište, pa na brzinu zaraditi dvostruko ili trostruko od uloženog. O radničkim sudbinama nisu razmišljali niti trenutka.     

Novinarstvo kao profesija propustilo je stati u obranu nezaštićenima, a ako se u tom smislu nešto i poduzimalo - nikad nije bila riječ o jedinstvenoj i sinkroniziranoj osudi poduzetnika s izvrsnim smislom za uništavanje svega što se zbog brzog profita da uništiti.

Takva priča pogodila je i Kamensko. Najveći križ ovog poduzeća nije bila činjenica da je tekstilna industrija pala na koljena pred jeftinom ponudom iz zemalja Dalekog istoka. Kamensko je uništeno zbog skupocjenog zemljišta na kojem se nalazi. Šapu su na njega stavili ljudi iz poslovnog i privatnog okruženja ozloglašenog tajkuna Miroslava Kutle , a operacija uništavanja tvrtke trajala je nekoliko godina. Recept je bio isti kao i u stotinama drugih uništenih tvrtki. Najprije se pojavio insajder koji je od radnica pokupovao dionice. Tim dionicama podmazan je stroj koji melje ljude. Tvrtka je stala poslovati sve lošije i lošije, a dionice su počele mijenjati vlasnike. Tko je iole bio upućen u omiljene modele poslovanja takozvanih kontroverznih poduzetnika već tad je mogao naslutiti kraj priče: štrajk glađu i unesrećene radnice pod transparentima, medijska buka i na poslijetku - zaborav. Isto što se događalo početkom, sredinom i krajem devedesetih - događa se i danas.  Javnost je pritom tek nešto osjetljivija na slučajeve očigledno namjernog uništavanja poduzeća nego što je bila prije. Kad čovjek upozorava na već viđenu priču o rasturanju hrvatskog gospodarstva neizbježno se mora spremiti na suočavanje s prepametnim analitičarima poslovnih zbivanja u režiji novih poduzetnika. Oni nastupaju sa bešćutnom tezom: radnici su zaslužili sve što im se događa jer su prodali svoje dionice.     

Akcije podrške radnicima i muljanje preplaćenih analitičara završni su čin tragedije. Osim političara uvijek spremnih izići u susret, odnosno tražiti uslugu od tipa u novom BMW-u, lavovsku ulogu u uništavanju tvornica odigrali su i mediji. 

Novinarstvo kao profesija propustilo je stati u obranu nezaštićenima, a ako se u tom smislu nešto i poduzimalo - nikad nije bila riječ o jedinstvenoj i sinkroniziranoj osudi poduzetnika s izvrsnim smislom za uništavanje svega što se zbog brzog profita da uništiti. Ovaj grijeh profesije prije svega ide na dušu javne televizije, a zatim i na dušu radio postaja, dnevnih novina... Novinarstvo nije imalo snage oduprijeti se volji krupnog kapitala, baš kao niti radnici uništenih poduzeća. Za taj grijeh ćemo na kraju platiti ceh, baš kao što su ga platili i radnici koji su prodavali dionice torbarima bez morala. Pred našim vratima također je zaigrala mečka, ali nikog više za to nije briga. Pravo nam budi kad na vijest o otpuštanju Zorana Angeleskog iz Glasa Istre stotinu čitatelja ostavi komentar: zašto bi novinari bili zaštićeniji od nas. Pravo nam budi kad na ljestvici najomraženijih profesija novinarstvo kotira kao Barcelona u španjolskoj nogometnoj ligi. Pravo nam budi, jer novinari su morali biti posljednja crta radničke obrane, a u toj ulozi nisu se baš iskazali.