Ne tako davno donijet je Zakon o radnom vremenu vatrogasaca. Činilo se da veću glupost od odluke da radno vrijeme određuje kada treba napustiti požarište a ne stanje samog požara, ne ćemo dočekati. Ali nikad ne reci nikad. Stigao je Pravilnik  o radnom vremenu ribara. Nismo do sada znali da naši sastavljači pravnih akata komuniciraju s ribama te su na temelju toga zaključili kako skrojiti radno vrijeme ribarima da bi bili što djelotvorniji u svom radu i na opće zadovoljstvo ostvarili kvalitetan suživot s ribama.

Apsurdnosti u ovoj zemlji doista ima u izobilju. Nije mi sasvim jasno stvaraju li se u ovoj državi namjerno takve situacije, donose li se namjerno priglupi pravni akti, usmjerava li se pažnja javnosti ciljano samo na neke probleme kako bi se što više disperzirala, a ljutnja, frustriranost i očaj građana preusmjerili od egzistencijalnih problema, od golog preživljavanja na oglodavanje starih kostiju, na kvaziprobleme ili na probleme koji su nažalost davno krenuli na put bez povratka uz blagoslov mnogih koji su u međuvremenu promijenili mišljenje.  

Uz dužno poštivanje svih problema koji tište pojedine grupacije građana ili pak sve nas, nije li ipak naš gorući, temeljni problem istinska nebriga za djecu i mlade. Što oni mogu očekivati u državi u kojoj tek rođeno dijete duguje 28 tisuća kuna; u kojoj ima 3,74 milijuna radno sposobnog stanovništva ali radi samo 1,56 milijuna odnosno 41,8 posto; u kojoj ispod granice siromaštva a to znači s manje od 2063 kune po odraslom članu obitelji živi gotovo 600.000 ljudi ili 13,5 posto stanovništva, a u tzv. apsolutnom siromaštvu, odnosno s manje 850 kuna mjesečno, živi 88.000. A kako smo u borbu s krizom krenuli ima nade da nam bude i gore! Eto, Vlada kupuje 1103 nova automobila!

U ovako katastrofalnoj situaciji bilo bi normalno očekivati da ćemo se početi konačno okretati vlastitim intelektualnim snagama. Djeca i mladi iznimnih sposobnosti u svakoj normalnoj zemlji predstavljaju dragocjenost. Nažalost, u nas su često samo smetnja, nepotreban balast. Tek sam bila započela studij kada se na razini države očekivalo prihvaćanje strategije o otkrivanju, praćenju i tretmanu nadarene djece. Moj radni vijek je vrlo blizu kraja a sudbina nadarenih još uvijek ovisi gotovo isključivo o mudrosti i entuzijazmu pojedinaca. Opća strategija se još uvijek čeka. Očito smo toliko bogati da si takvu bahatost možemo priuštiti. Ako pak nadareni pojedinci usprkos općem nemaru i nebrizi dobro napreduju u svom školovanju često su nažalost šokirani kada shvate da je toliko spominjana zemlja znanja - zapravo prazan pojam. Često, nažalost, oni  viših sposobnosti brže i jasnije uoče raskorak između proklamiranog i življenog, teže se mire s nepravdom, lopovlukom, ignoriranjem znanja i moralnih kvaliteta. Dio populacije mladih, neovisno o razini sposobnosti, prilagođava se općim trendovima. Ali dio populacije se sve češće osjeća prevareno. Problemi mentalnog zdravlja djece i mladih uzimaju sve više maha. Sve je više nesretne djece, obeshrabrene, preplavljene osjećajem besmisla, sve više djece i mladih vapi za pomoći. Ali često ih nitko ne čuje, često se njihovi krikovi ne shvaćaju ozbiljno  a kada se doista želi pružiti pomoć suočavamo se s nepostojanjem dovoljnog broja osposobljenih stručnjaka za taj posao.  

Još uvijek mnogi vjeruju da su odlične ocjene u svjedodžbama ili indeksima jedino važne i da su sigurna garancija da ta djeca ili mladi ljudi nemaju nikakvih problema. Nažalost, ima i đaka i studenata koji su u obrazovnoj sferi bili besprijekorni, čak blistavi a ipak su odlučili otići zauvijek, napustiti ovaj život. Takve tragedije nas samo nakratko natjeraju na razmišljanje, ali stvarna promjena ne samo mišljenja nego i djelovanja još se nije dogodila. I nažalost, ni ne nazire se.

I dalje korupcija i lopovluk cvjetaju, broj gladnih raste, a pravna država profunkcionira kada treba trenirati strogoću  - ne nad lopovima i mafijašima, nego nad prosvjednicima u Varšavskoj ili Predragom Matvejevićem. Poruka mladima je više nego jasna!